Francuska, Belgija, Nizozemska, Danska, Velika Britanija, Njemačka, Austrija… Niz zemalja u koje je Krunoslav Bartolović posljednjih mjeseci i godina osobno došao svojim kombijem izravno obilazeći restorane i prodavajući svoja vina zapravo je znatno veći. Sad znam koliko je Krunoslav ozbiljno shvatio svoje riječi koje mi je izrekao prije nekoliko godina najavljujući usavršavanje engleskog jezika zahvaljujući kojem će, tvrdio mi je,
bez straha i kompleksa pokucati na sva vrata diljem Europske Unije.
- Zato sad mogu svake godine otići na 3-4 velika putovanja po cijeloj Europi sa svojim vozilima i izravno potencijalnim kupcima nuditi i prodavati svoja vina. To je borba, prodaja vina je krvava borba! Prošle godine sam, primjerice, 30 dana u komadu bio na put, ove godine sam već morao upola manje. Teško to organizam može podnijeti! Ja svako od tih putovanja tretiram kao – investiciju. Žalosno je što to svi radimo pojedinačno, a ne grupno. Mene zanimaju mali distributeri, ne trgovački lanci, jer s trgovačkim lancima ne radim ni u Hrvatskoj. Sada izvozim 30 posto svoje proizvodnje, a vjerujem da će za dvije godine taj postotak biti 50! A u svemu tome ustrajavam zahvaljujući samo svojoj upornosti i tvrdoglavosti. Tako je bilo i sa usavršavanjem engleskog jezika, kojeg sam godinu i pol gotovo svakodnevno radio s izvornom govornicom iz Amerike. I to mi je dalo golemo samopouzdanje. To je osnova, kao što sam se i informatički morao dignuti, priča Krunoslav.
Njemu je EU rješenje svih problema, idealno tržište za vrhunske crnjake. Kad okonča berbu, Krunoslav puni kombi i kreće na turneje po Europi pričajući o pinotu crnom ili shirazu, sortama koje mnogi nikada bez njegove “vozajuće distribucije” ne bi povezali s Hrvatskom!
- Oni koji znaju koliko u svojim vinogradima imam pinota crnog, u svijetu toliko popularne i cijenjene sorte, ali ne i tržišno prihvaćene u Hrvatskoj, pitaju me jesam li ikada požalio što sam ustrajao na njemu i nikada ga nisam iskrčio mijenjajući ga za nešto profitabilnije. Moj odgovor je samo jedan i vrlo je kratak: Ne! Pinot crni je teško prodati, ali ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju i izvoz prestaje biti barijera. Ja pinota crnog proizvedem godišnje i do 10.000 butelja. Poanta je u tome da tržište ne treba gledati uskogrudno, nije Hrvatska jedina gdje se prodaju vina. Ja sam dosad proizveo tek sedam pinota crnih koje sam stavio u butelje, svaki drugi ili treći rod je uspio, a ono između je ili otišlo u rosé ili eventualno u litreno vino. To vam govorim iskreno, pinot crni je najkompliciranija i najzahtjevnija sorta koja vam u startu ne jamči uspjeh. Ali, volim ga i nikada neću od njega odustati!
Krunoslav u pristupu prodaji vina želi upotrijebiti logiku, ali na hrvatskim prostorima logika je još daleko od realnosti. Primjerice, Krunoslav ne shvaća zašto pinot crni nikako ne prolazi u Dalmaciji, premda, uvjeren je, “Francuze bi zasigurno zanimalo kušati takvo vino negdje izvan Francuske”.
- S urodom po trsu i hektaru nema kompromisa. Graševina može dati i do kilogram i pol po trsu, ali pinot crni nekad ne smije preći pola kilograma! Berbu morate pogoditi u dan, jer je neotporan na botritis. Na pinot crni potrošim više vremena nego na sve ostale sorte koje imam i rezultat nije izostao, moj pinot crni je jedan od rijetkih izdanaka te sorte koji je u Hrvatskoj zavrijedio vrhunski statu!
Krunoslav za sebe voli reći da je gradski dečko. Rođen je i živi u središnjoj požeškoj Ulici Svetog duha, tamo uskoro namjerava izgraditi i vinariju, dok su mu vinogradi na impresivnim obroncima Papuka ponad Kaptola. U slavonskim okvirima Krunoslav je poseban po tome što se jedini može pohvaliti da u svom uzgoju ima najmanje 50 posto – crvene sorte.
- Moja priča s crvenim vinima najpozitivniji je vinogradarski potez koji sam napravio. Naime, veliki sam ljubitelj vina i dugo nisam, barem u kontinentalnom dijelu Hrvatske, mogao popiti dobro crveno vino. Kad je situacija već bila takva, odlučio sam kao vinar nešto poduzeti. Imao sam Bogom dane preduvjete, jer vinograd u Kaptolu je vrh vrhova. Moj kameni vinograd na Kaptolu je bio prst sudbine! Tamo je prije toga bio obični pašnjak. Ne znam zašto, ali ljudi su prije htjeli vinograde na nižim visinama, na manjim nagibima, gdje traktoru nije smetalo kamenje. Dobro, našli su sve te uvjete na nižim nadmorskim visinama, ali dobili su – mrazišta!!! U odnosu, primjerice, na meliorirani krš i kamene vinograde u Dalmaciji, koji su dizani na zemljištu na kojem je prethodno strojevima izoran kamen u dubini 30 centimetara, ja sam buldožerom Caterpillar d9 rahlio kamen do u dubinu od jedan metar! I onda sam na sve to bacio 700 tona stajnjaka i potom sve zaorao na dubinu do 70 centimetara. Tri godine sam radio i pripremao za nasade taj vinograd! Riječ je bila, dakle, doslovno o stijeni, odnosno vinogradu napravljenom na kamenju preostalom od razbijene stijene. Na takvom zemljištu bila bi šteta ne igrati najbolju igru s najvećom kvalitetom, najvećim ulaganjima i, na kraju krajeva, nekom posebnom pričom. Zamislite, u srcu Slavonije imati kameni vinograd.
U stvari, njegova vinska priča sazrila je nekoliko mjeseci ranije, tijekom posjeta Australiji 2000. godine. Tamo se, tvrdi, zaljubio u shiraz. Po povratku iz Australije “bacio se” na krčenje pet hektara vinograda na četiristo metara nadmorske visine u Kaptolu i, 2003. godine, sadnju – crvenih sorti.
- Posadio sam po trinaest tisuća trsova shiraza, merlota, caberneta sauvignona i pinota crnog. Za shiraz znam da je Vlado Krauthaker nešto s njim eksperimentirao na svom “vinogradu za igru”, ali nitko se sa shirazom još nije ozbiljno počeo baviti, kad sam ga ja posadio u tolikoj količini. Danas, samo na ovome području imaju ga Krauthaker, Galić, Feravino, Kutjevo d.d…. Shiraz je vino k’o avion, ako ga suzbiješ na kilogram po trsu. Za njega volim reći da ima određenu muškost, sav se laktari. Shiraz je poput dječačića koji stalno skače i s kojim moraš jako puno raditi da bi ga dobio u najkvalitetnijoj izvedbi. U mojem Kaptolu crnom, kupaži shiraza, merlota i caberneta sauvignona, vinu s kojim sam najzadovoljniji, shiraz upravo igra ulogu nestaška koji se laktari i time vinu daje najzanimljiviju notu. Smatram da shiraz u Hrvatskoj ima veliku perspektivu.
Krunoslava Bartolovića nema u medijima, rijetko je i na hrvatskim vinskim festivalima, ali brojke na displayu njegova kombija kazuju da je on itekako mobilan te da razočaranje hrvatskim tržištem lako nadomješćuje restoranima po europskim metropolama.
- Ja sam uvijek bio neka vrsta vuka samotnjaka. Znaš ono, rodiš se kao osobenjak, nisam netko tko je druželjubiv s medijima, ja se jednostavno ne namećem. Smatram da vina moraju govoriti u tvoje ime!
U srednjoj školi je učio za strojara, bio je to idealan scenarij za vođenje, zajedno sa sestrom, obiteljskog posla sa cinčaonom. U toj formativnoj dobi Krunoslav je mrzio vinograd, vjerojatno mu tada nije bilo ni u primisli da bi se jednog dana mogao baviti proizvodnjom vina.
- Ja se nikada neću pozivati na neku obiteljsku tradiciju, premda smo oduvijek imali vinograd. Ja sam jednostavno kao srednjoškolac mrzio taj posao! Pa, tko bi u toj dobi volio vinograd, taj definitivno nije normalan!!! A mi smo, kad je otac uzeo vinograd, morali slobodnu subotu raditi subotom umjesto da na igralištu s prijateljima igram košarku. Poslije srednje škole sam upisao pravo te počeo studirati i živjeti u Osijeku. Tad sam shvatio da čovjek prvi put nešto razumno može reći o svojim planovima za budućnost tek u ranim dvadesetima. Tada se neke stvari poslože i tek tada možeš vidjeti što bi htio u životu. Vinograd je tada u mojoj glavi počeo postajati izvor zadovoljstva, mržnja je prerasla u ljubav! Kad sam shvatio da hoću imati svoju vinsku priču, tada sam shvatio da je vinarstvo, koliko god teško, nešto najljepše što čovjek može imati.
U prijevodu, Krunoslav je kroz vinograd i vinariju ostao dosljedan sebi i onome što mu se sviđa. Najbolja potvrda njegove samostalnosti su dvije izborne berbe bobica iz 2013. godine, rajnski rizling i shiraz. Tada je gotovo euforično pričao da s tim vinima prvi put u svojoj paleti ima vina koja će, kad ih ponudi u prodaju, koštati preko 100 kuna. A ni količine nisu bile zanemarive, jer rajnskog rizlinga je proizveo čak 20.000, a shiraza 10.000 butelja.
Rajnski rizling, izborna berba bobica 2013., predikatno je vino koje je u vrijeme berbe, krajem listopada, imalo slador od 140 oechsla. Krunoslav kaže da nikada u tolikoj količini nije doživjeo takvu prezrelost grožđa te da je poslije brze prerade dobio mošt kojega nije bilo moguće piti zbog svog intenzivnog medastog okusa.
Grožđe za shiraz, izbornu berbu bobica 2013., u vrijeme berbe, koje je također bilo krajem listopada, imalo je slador od 135 oechsla.
- Pošto je grožđe dijelom zahvatila trulež, zbog koje je i povećana slatkoća, ono je išlo na brzu preradu, što znači da nije macerirano već je odmah išlo na prešanje kao kod proizvodnje bijelih ili rosé vina. Dobili smo mošt koji je bio vrlo zanimljive narančaste boje, tako da smo kasnije i dobili narančasti shiraz.
Fermentacija shiraza je trajala oko šest mjeseci, a poslije toga je vino išlo na odležavanje u trogodišnji i četverogodišnji barrique od slavonskoga hrasta.
Osim narančaste boje, posebnost tako proizvedenog shiraza bila je njegova visoka alkoholnost, oko 18 posto, zbog čega ga Krunoslav naziva “ekstremnim ili hard-core shirazom”. Naravno, takvim opisom Krunoslav odaje počast glazbi koju sluša “kad se želi ispuhati, da netko ne bi pomislio na nešto drugo”!
- Ovo vino sam nazvao “hard-core shirazom” i zbog značajnih kiselina, koje nisu baš uobičajene u poluslatkim vinima, ali i zbog toga jer shiraz, kao sorta koja ima posebno značenje u vinskom svijetu, uistinu nije lako dobiti u ovakvom obliku, gotovo fanatično priča Krunoslav koji svoj shiraz preporuča popiti poslije jela, “i to umjesto dobrog vinjaka, ali u hladnijoj varijanti, jer će vas alkohol u vinu vrlo brzo zagrijati.”
