Ni sam ne znam koliko sam puta bio kod Domagoja Buhača u njegovoj vinariji u Iloku, ali uvjeren sam da ga niti jednom nisam zatekao opuštenog. Recimo, da zalijeva cvijeće u beskrajno urednom dvorištu ili da s prijateljima sjedi u rashlađenom podrumu i igra na karte. Štoviše, svaki put bih mu našao potrebnim primjetiti da je, gle čuda, ponovno u podrumu, Domagoj je na sebi svojstven crnohumorni način nastojao uzvratiti. Tako je jednom, znajući da ću prokomentirati to što sam ga zatekao u čišćenju podruma, odmah dometnuo da se nalazi “dva metra ispod zemlje”! A nekoliko dana kasnije, pak, našalivši se na svoj račun, poslao mi je neku fotografiju koju nisam najbolje razaznao. Kad sam mu odgovorio da ne shvaćam što je na fotografiji, napisao je:
- Da ne kažeš da sam svaki put u podrumu, evo dokaza da znam biti i ispod traktora!
Prvoga dana ljeta 2017. godine Domagoja nisam zatekao u podrumu, valjda prvi put u osam godina koliko se poznajemo. Nije bio ni ispod traktora. Ali, sjedio je i smijuljio se u traktorskoj kabini čekajući moju reakciju. A znao je da ću reagirati, jer mi, na temperaturi koja je u tom trenutku u Iloku bila 33 stupnja Celzijusa, nije bilo ni na kraj pameti da ću ga sresti u radnom kombinezonu dugih rukava.
A kad mi se pritom brže bolje, dječački ushićeno, pohvalio svojom najnovijom “umjetničkom fotografijom”, mogao sam mu samo reći:
- Luđače! Manijače!
Naime, Domagoj je na isti dan, kad je njegov ujak Marinko Vladić, upravitelj Poljoprivredne zadruge Vrbnik, s ronilačkom ekipom Dezinsekcije Rijeka krenuo na izvlačenje dva kaveza deset godina starih pjenušaca Valomet s 32 metra dubine, obukao ronilačko odijelo i takav se slikao u vinogradu na Principovcu!!!
- To je bio trenutak inspiracije! Imali smo trening i ronili smo na Principovcu, tamo je jedno umjetno jezero i ovi iz vukovarskog Kluba podvodnih aktivnosti, nakon što smo prvo trenirali na bazenu u Vukovaru, koji je dubok samo dva metra, organizirali su ronjenje u tom 4,5 metara dubokom umjetnom jezeru. Čisto da osjetimo dubinu! S obzirom da su oko jezera sve sami vinogradi, onda sam ja rekao da moram ovjekovječiti zaron u tom okruženju, prošetao sam među trsove i pozvao ih da me slikaju. I fotka je ispala odlično. Nisam siguran da se ijedan drugi vinar odlučio na ovakav pothvat, priča Domagoj.
Pritom se našalio rekavši da je netko iz obitelji taj dan morao navući ronilačko odjelo, “a to svakako nije mogao biti ujak, koji zbog debljine ne može ni zaroniti”!
- Dobro, ruku na srce, predsjednik Hrvatskog ronilačkog saveza je još deblji, znači – ima nade i za mog ujaka da osobno zaroni po pjenušce na 20. obljetnicu njihovog stavljanja u kaveze na dno mora.
Domagojeve “otrovne strelice” prema ujaku, kojeg se smatra jednim od najvećih vinskih autoriteta u Hrvatskoj posljednjih 30 godina, tek su šale i pošalice koje nemaju svoje dublje značenje, jer Domagoj, kao ni njegov otac Ivan, nikada neće i ne žele zaboraviti da im je upravo Marinko Vladić bio desna ruka u trenucima pokretanja vinske priče koja je krajem 1990-ih godina bila pionirskog karaktera, barem kad su u pitanju mali vinari na istoku Hrvatske.
- Ujak nam je bio glavni savjetnik za sve i u početku je bio neka vrsta instruktora, upravo ono što danas imamo u profesoru Vladi Kovaču iz Novog Sada. Ja se iskreno nadam da će njegov sin, moj bratić Luka, ovogodišnju berbu odraditi u našoj vinariji prije nego ode na studij u Geisenheim.
Inače, Domagoj je ronilački tečaj položio 21. svibnja 2017. godine u Dubrovniku, a ronjenje je tek jedna od “vodenih aktivnosti” koje ovaj vinski radoholičar upražnjava u rijetkim trenucima kad nije u podrumu “dva metra pod zemljom” ili ispod traktora.
Svakodnevno ga se može sresti na Dunavu gdje najmanje pola sata pliva uzvodno, a to promatračima sa strane izgleda kao mučenje, jer se u tih pola vrlo malo i sporo pomakne s mjesta. Nije Domagoj loš plivač, nego je Dunav ekstremno moćna rijeka!
- Ma, to je za mene samo neka vrsta psihičke rekreacije!
Nedjelja mu je dan kad obavezno trči, dok svaki utorak, već duže vrijeme, uporno autom odlazi u Osijek na učenje – francuskog jezika.
- Kad sam završio fakultet, ne znam što bih od sebe pa sam počeo učiti francuski. Lijepo je učiti jezik, ne možeš se zatvoriti u neku ljušturu.
Zlobnici bi rekli da je Domagoj čvrsto odlučio da mu se ne omaknu pravopisne greške kao na etiketi za Chardonnay Sur lie iz 2015. godine, na kojoj je pisalo da je vino odležalo na svojem talogu SUR LIES metodom. Premda je tada rekao da ga ta greška ne zabrinjava, jer je njemu važnije da je 500 butelja te vinske poslastice planulo u dva tjedna, za novi Chardonnay Sur lie, kojeg će proizvesti u 2.000 butelja, ipak je pripremio novu etiketu. Bez onoga suvišnog “S”!
Bilo kako bilo, Domagoj je izbjegao ponavljanje greške koja je svojedobno proslavila vranac Pro Cordem iz Crne Gore. Taj sjajni vranac je uistinu na etiketi imao gramatičku grešku i naziv je bio pogrešno upisan, a kao takav i ostao u pamćenju svih koji su ga voljeli. Sjećam se briljantnog eseja kojeg je u BH-danima o tom nazivu napisao novinar i prevoditelj Sinan Gudžević. Podsjetio nas je Sinan u tom tekstu kako su “zaludo ljudi koji znaju latinski povremeno pisali ili telefonirali titogradskom i podgoričkom Kombinatu da valja napisati Pro Corde, zalud obrazlagali da predlog pro ide s ablativom, da ne ide s akuzativom, da je bruka živa da takav natpis na onakvom vinu ide u bijeli svijet, da je pravilno, eno na primjer, kao u one grupe sarajevske Pro Arte“.
- Ama u redu, nepravilno je, to smo shvatili, no sad se narod na to naviknuo, a i onaj kalup u štampariju bi trebalo promijenit, a to nije lak proces, milioni etiketa su u opticaju, razumijete li? A to vam, bogami, više i nije latinski, to se sad otcijepilo od svakog jezika, to je Prokordem, odgovarali su iz Plantaža 13. jul, ponosni na svoje najpopularnije vino.
Sličan razgovor sam i ja vodio s Domagojem Buhačom, koji se može pohvaliti da je napravio hrvatski pandan crnogorskom Pro Cordemu.
- Domagoj, zar ti nije ono “s” višak?
- Ma, jest greška, ali provjerio sam i vidio da se cijeli taj proces može pisati i sa “s”. Dakle, bila greška ili ne, SUR LIES ostaje na etiketi i neću ništa mijenjati. Uostalom, više od 500 boca je planulo u dva tjedna, a to je najvažnije, odgovorio mi je Domagoj.
Domagoja sam upoznao kao beskrajno samozatajnog vinara nimalo pohlepnog za novcem. Kad god bih ga upitao, primjerice, zašto su mu merlot i cabernet sauvignon 40 kuna, odgovorio bi mi: “Meni je to dovoljno, ako ti hoćeš platiti više – slobodno plati!” Nakon nekoliko godina merlot je, ipak, poskupio na 47 kuna, a i ovaj njegov novi čudesni Chardonnay Sur Lies dosegnuo je za njega astronomsku cijenu od 60 kuna. I kao takav, Domagoj je još uvijek vinar čija vina su definitivno najbolja vrijednost za novac.
Mrzi fotografiranje i spreman je uvući se i skriti u prazan tank dok mu se ne zajamči da fotoaparat nije vraćen u torbu.
Sjećam se da smo prvi put kad smo se sreli dugo pričali o medijskoj zapostavljenosti iločkih vinara. Domagoj se žalio da nema rješenje za medijsku izolaciju unatoč brojnim zlatnim medaljama koje je osvajao na vinskim festivalima. Skroman, vječno skrušenog pogleda u pod, čak se našalio rekavši da Buhačima ne pomaže ni što ih u poslu savjetuje veteran Iločkih podruma i vrbnički zet, sada već legendarni enolog i eksperimentator Marinko Vladić, koji je prije nekoliko godina na dno Jadrana spustio dva kaveza s po tristo trideset butelja pjenušca Valomet i pustio ih dozrijevati nekoliko mjeseci na dubini od trideset metara i temperaturi od dvanaest stupnjeva.
- Marinko je moj ujak! No, izgleda da ni on nije preporuka da nas se posjeti, “požalio” se Domagoj.
Domagoj ne skriva da mu je ujak Marinko od malih nogu bio i ostao uzor.
- I kad me upućivao na pranje bačve, znao sam zašto to moram raditi i nije mi bilo teško. Od svoje petnaeste godine sam u ovome poslu i znam što hoću, priča Domagoj koji je, preuzimajući od oca Ivana sve poslove u vezi s vinarijom, odmah u asortiman uvrstio i crna vina, koja ranije nisu pravili i koja nisu bila karakteristična za podneblje posebno po tramincu i zelenom silvancu.
Kupio je 31 drvenu bačvicu i vrlo brzo uslijedili su rezultati.
- Merlot je postao naše najtraženije vino, priča Domagoj.
Naravno, Domagoj je ponosan što svake godine proda sve što napravi i upravo to smatra najvećom pohvalom svojim vinima. A to nisu male količine – Domagoj obrađuje dvadeset i sedam hektara vinograda, a podrum je kapaciteta dvjestopedeset tisuća litara. U povijesti vinarstva iločkog kraja ostat će zabilježeno da je upravo Domagojev otac, Ivan Buhač, 1998. godine bio prvi među privatnim malim vinarima Hrvatskog Podunavlja koji je počeo buteljirati svoja vina.
