Kad sam prvi put razgovarao s Mladenom Papkom, a bilo je to 2014. godine na Principovcu, neposredno nakon njegova napuštanja Iločkih podruma, bio sam iznenađen što su ga konobari restorana te prestižne ladanjske kuće ponad Iloka još uvijek zvali “direktore”. Mladen, tako mi je tvrdio, nije čuo to tituliranje. Ali, kad mu se konobar i drugi put obratio riječima: “Stižem brzo, direktore!”, Mladen se bio nasmijao i rekao:
- Izgleda, jednom direktor, uvijek direktor!
Bio je duboko usredotočen na posao koji je bio pred njim, zašao je u 51. godinu života, a, bio je svjestan, odlukom o pokretanju vlastite vinske priče sam je postao kreator svoje sudbine. Premda je nakon iskustva s Iločkim podrumima i u potpunosti, gotovo do
savršenstva, ispunjenih ciljeva strateškog vraćanja ugleda toj vinariji, vjerovao da će rad na vlastitoj vinskoj priči biti manje mučan i lakši, priroda se potrudila maksimalno mu zagorčati život.
- U svoju vinsku priču sam ušao u godini koju nisam mogao ni zamisliti da može biti tako loša. Katastrofa! Dođem u vinograd traminca i u zraku osjetim hlapivu trulež. Kiše nisu prestale padati. I onda se sjetim mog pokojnog direktora Ivana Juroša, kome sam se jednom, na početku svoje karijere u Iločkim podrumima, obratio za pomoć u godini koja je po kišovitosti bila vrlo slična 2014. godini. Plašio sam se da će traminac istrunuti. Kad sam otišao do njega, rekao mi je da poprskam vinograd s botricidom koji ima jamstvo 21 dan, a to znači da ga ne smijemo nakon prskanja dirati 21 dan. Kad sam ga pogledao, rekao mi je:
- Kiše su uvijek padale, sve su stale, pa će stati i ova!
- Tako je i bilo, kiša je stala, vrijeme se popravilo i dobili smo izvrstan traminac. Koji je, možda, bio prvi odličan traminac pod etiketom Iločkih podruma!
- I sad, 2014. godine, ja idem samostalno u vinsku priču, a kiše počele padati. Katastrofa. A ja još prorijedio lišće u zoni grožđa, da mi grožđe bude zrelije i zdravije. Kad je kiša počela padati, nema kraja, ne staje pa ne staje! Sjetim se Juroševih riječi, ali kiša ne staje, katastrofa. Dakle, lošiju godinu u svojoj karijeri ja nisam imao, a da tragedija bude veća – to je moja prva samostalna godina! Sad ja moram svima objašnjavati da je godina loša i da bolje ne može, što su mnogi doživjeli kao moje neko izgovaranje, dok su neki mislili: “On je bio direktor, što on zna o proizvodnji vina!?” A pritom ne znaju da sam ja prije toga bio enolog…
Međutim, loša godina ga nije ni najmanje pokolebala u odluci da na primjeru svojeg vina svima pokaže i dokaže da je “Ilok kao vinogorje sam hrvatski vrh, odličan potencijal”, te da će priču o iločkom vinogorju podići za još jednu stepenicu.
- Prvih mjesec dana mi je bilo najteže, jer sam se na svakom koraku u Iloku morao suočavati s nečim što me obilježilo proteklih gotovo dva desetljeća ili sam, pak, ljudima morao objašnjavati zašto me nema u Iločkim podrumima. Nisam ni pretpostavljao da ću se s okusom gorčine razići s Iločkim podrumima, tako se pokazalo da sam postupnom sadnjom vlastitih vinograda sebi stvorio izvanrednu odstupnicu!
Možda kvalitetom vina u prvoj godini samostalne vinske priče nije odmah uskočio na postolje na kojemu stoje najbolji, ali uspio je izgledom svojih vinskih pakovina zaintrigirati vinsku javnost. Sjećam se da sam na svom blogu tada napisao:
- “Konačno dobar humor na svoj račun. Bravo, Mladen Papak!”
Naime, Mladen je na etikete svojih vina u prvi plan stavio – papak! Pritom se našalio na svoju direktorsku prošlost u Iločkim podrumima te je papak odjenuo u odijelo.
- Imao sam dva prijedloga za etikete. Jedan je imao iločke povijesne motive, a drugi je bila ova autoironija. Nisam puno razmišljao. Našalio sam se na svoj račun, reakcije su sjajne i – svi su zadovoljni. U konačnici, a to mi je sugerirao i dizajner mojih pakovina, Vanja Cuculić, papak je, ipak, moje prezime. Znam da papak ima neko ružno značenje, pomalo posprdno, ali ja zbog njega nemam nikakav kompleks. Prezime sam naslijedio od svojih roditelja, dnevno se više puta potpisujem tim prezimenom i normalno je da sam predloženi prijedlog objeručke prihvatio. Ja sam čovjek koji teži jednostavnosti, a etiketa je oličenje upravo toga. Nigdje mjesta kiču i komplikacijama. Inače, prezime Papak dolazi od prezimena Pavković iz okolice Širokog Brijega pa se migracijama to prezime mijenjalo u Papković te završilo kao Papak. Još mi je otac govorio da je prezime došlo iz sela Izbično iz okolice Širokog Brijega.
Na vizualnoj razini, kroz izgled svojih etiketa, Mladen se potrudio u prvi plan gurnuti ime položaja na kojem se nalaze njegovi vinogradi, Radoš, te tako naglasiti da sve najbolje iz Iloka ne dolazi iz već ranije prepoznatih Principovca ili Vukova.
- Silno sam htio da položaj Radoš dođe do zasluženog izražaja. Jamčim vam da je taj položaj izvanredan, kao i da je nezasluženo u drugom planu u odnosu na Principovac i Vukovo. A da je Radoš možda i najbolji iločki položaj pokazao sam i vlastitim primjerom nazivajući liniju svojih najboljih vina upravo tim imenom!
I još nešto je Mladen napravio drukčije od drugih. Jedini je iločki vinar koji je svoju vinariju izgradio izvan grada i u – vinogradu!
Kaže da je obišao cijeli vinski svijet, od Europe, Južne Afrike, Kalifornije i Australije, te je zaključio “da se sve vinarije, koje su građene unatrag 50 godina, nalaze u vinogradima”.
- Rijetko ćete naći vinariju novijeg datuma, a da ju je netko izgradio u naselju. Sve novije priče su u vinogradu! A to je vrlo važno za tehnološki proces proizvodnje vina. Grožđe ne trpi veliki transport od berbe do prerade, znači – to vrijeme mora biti što kraće. A mi smo, pogledajte, doslovno u središtu vinograda, sa svih strana smo okruženi lozama. Kod nas ne postoji transport, a time eliminiramo oksidacije, nepoželjni raniji početak fermentacije… S druge strane, ne možemo zanemariti ekonomski aspekt. Zašto bih ja sada u berbi koja traje oko 30 dana svaki dan vozio grožđe u nekoliko prikolica po sedam kilometara do kuće?! Ekonomski je to suludo. Ako sam već imao mogućnost izbora lokacije za vinariju, onda je bilo potpuno logično da se odlučim za vinograd. Treći aspekt je eno-turistički. Vino je proizvod usko vezan uz mjesto nastanka. Na taj način privlačimo turiste i vinoljupce koji dolaze ovde uživati u pogledu. I četvrto, meni privatno jako bitno, ja sam se ovdje rodio, tu je bila moja rodna kuća, ovdje sam živio do svoje desete godine, tri godine sam u ovu ovdje područnu školu išao i odrastao doslovno u vinogradu mojih roditelja. Mislim da su se već tada udarili temelji afiniteta prema zvanju na koje sam se kasnije odlučio studirati ga. Nikada ne mogu zaboraviti dane kad sam kao dijete pomagao roditeljima u berbi, brao grožđe i taj prvi mošt, koji je tekao ispod preše, čekali i točili u čaše kako bi ga popili. Okus i miris tog mošta mi je negdje ostao u sjećanju i nikada ga neću zaboraviti. Vjerojatno je taj mošt presudio kasnije u mojoj odluci što ću ići studirati.
Mladenovi roditelji, podrijetlom iz Rame, odakle podrijetlo vuku i vlasnici vinarije Trs iz Iloka, Zlatko Bošnjak i Mario Faletar, te Marinko Vladić, prvi čovjek PZ Vrbnik, također Iločanin, u Ilok su se doselili “trbuhom za kruhom” 1960. godine. Mladen se rodio tri godine kasnije.
- Njima je loza bila nešto potpuno novo, ali oni su to brzo savladali te su malo po malo počeli kupovali komad po komad zemlje. Ja sam od njih naslijedio pet hektara, dok sam otkupio još osam hektara. Dakle, ja sam sada ukupno na 13 hektara vinograda. Do 1991. godine koncept vinogradarstva i vinarstva je bio potpuno drukčiji i u Iloku je bilo jako malo vinara. Ne mogu se sjetiti je li uopće bio netko osim legendarnog Juliusa Stipetića, koji je bio 4. ili 5. generacija u obiteljskoj vinariji. Svi drugi su proizvodili samo grožđe i prodavali ga Iločkim podrumima, odnosno tadašnjem Vupiku. Oni su to tada dobro plaćali, cijene su bile jako dobre, vinogradarstvo je bilo vrlo isplativo.
U takvom okruženju bilo je potpuno logično da Mladen krene u iločku srednju poljoprivrednu školu i poslije toga upiše Agronomski fakultet u Zagrebu.
- Moje školovanje je bilo čista logika, nije se tu ni moglo ni trebalo ništa utjecati. Išao sam studirati u Zagreb da bih se vratio u Ilok! Pritom nisam znao da će me po svršetku studija u Iloku čekati neko radno mjesto. Međutim, znao sam da mladi inženjeri lako dobivaju priliku za posao. Ja sam se u Ilok vratio doslovno pred sam rat, taman da osjetim miris mošta te da me vinska priča počne privlačiti…
Početkom rata Mladen odlazi u progonstvo i doslovno do povratka u Ilok zaboravlja na sve poslove koji imaju ikakve veze s proizvodnjom vina. Moralo se preživjeti u nemogućim uvjetima te je, praktički, bio prisiljen sa suprugom otvoriti i voditi trgovinu prehrambenim namirnicama.
- Nije svako zlo za zlo, jer sam se kroz rad u toj trgovini naučio trgovačkom zanatu. A kad se ukazala prilika za povratkom, vratili smo se u Ilok. Tijekom okupacije Iloka do nas su se nekako dovlačile poluinformacije o stanju vinograda, te radi se, te ne radi se, obrađiva se, ne obrađiva se. Bilo kako bilo, po povratku smo vinograde zatekli u dosta lošem stanju, loze su bile bolesne, loše su se obrađivale, puno loza je i nedostajalo! Uglavnom, sve je trebalo obnoviti i krenuti ispočetka u potpuno novu priču.
Mladenovu karijeru je po povratku u Ilok obilježio gotovo meteorski uspon na čelno mjesto predsjednika uprave Iločkih podruma. Prvo se zaposlio u tom vinskom gigantu kao enolog da bi već nakon četiri godine došao na mjesto prvog čovjeka struke u Iločkim podrumima!
- U ovome poslu sam volio neprestane izazove, nove kreacije, a kad mi se ukazala prilika postati glavni enolog, vrlo brzo sam se uhvatio u koštac s tim obvezama i preuzeti odgovornost za sve. A 4-5 milijuna litara vina nije baš malo za mladog čovjeka koji je tek nekoliko godina ranije počeo raditi taj posao!
Za Mladena se u povijesti iločkog vinarstva može reći da je udario temelje suvremenim Iločkim podrumima, vinariji koja je pod njegovim vodstvom došla na mjesto vjerojatno najnagrađivanije hrvatske vinarije.
- Odgovor je vjerojatno u raznolikosti vinskih kreacija na koje smo se odlučili nakon što sam 2006. godine došao na mjesto predsjednika uprave Iločkih podruma. Tada je uistinu krenuo uspon Iločkih podruma, počeli smo svašta raditi – vrhunska vina, predikatna vina, ledene berbe, počele su se slijevati u vinariju velike nagrade za naša vina… Sve je to bilo praćeno i odgovarajućim tržišnim pozicioniranjem Iločkih podruma. Evo, sad kad sam krenuo sa svojim vinima, ne mogu s polica istisnuti Iločke podrume, toliko dobro su pustili korijenje! Primjerice, Iločki podrumi su za mog vođenja te vinarije uspjeli osvojiti Vinkovce, koji su oduvijek bili neosvojiva tvrđava Kutjeva d.d.!
Premda je pokretanje vlastite vinske priče započelo u iznimno za vinograd nepovoljnoj 2014. godini, Mladen nije klonuo duhom. Štoviše, tvrdi da je pun optimizma.
- A kad govorim da vinska priča koju pokrećem mora biti dobra, nimalo ne mislim na prosječnost! Ne želim biti prosječan. Imam i znanje i ‘cijelog čovjeka’ u priči, a startao sam možda i u najgoroj godini za vinara. No, upravo u tome vidio sam još jednu dodatnu motivaciju za dokazivanje. Kad sam odlazio u privatnu priču, znao sam da me čeka težak posao i da mi neće biti lako. No, da će biti ovako teško nisam mogao ni zamisliti! Bez obzira što sam poznavao puno ljudi i puno ljudi je znalo mene, ja sam bio potpuno novi na tržištu, novi brend koji tržište ne poznaje, ja se sad moram postupno i polako pozicionirati i dokazivati kvalitetom, a to je proces koji traži vremena.
U rekordno kratkom razdoblju Mladen je u potpunosti zaokružio lepezu vina koje je ponudio tržištu, od pjenušaca do ledene berbe.
- U ovom poslu čovjek se ne može obogatiti. Najbolje što može postići je osigurati pristojan život sebi i svojoj obitelji. Ništa više od toga niti ne tražim. Kapacitet vinarije je oko 125.000 litara, godišnje proizvedem oko 70.000 litara. Sad sam od kuma uzeo u zakup nova tri i pol hektara vinograda tako da bih ove godine mogao ići i do 100.000 litara. I sve se može bez problema i preraditi i prodati!
Premda u vinogradima ima najviše graševinu, Mladen ne skriva svoju ljubav i strast prema rajnskom rizlingu, sorti za koju tvrdi da je “jako dobra stvar”!
- Putujući po njemačkim vinogorjima zaključio sam da je njihov rajnski rizling dobro vino, ali da ta sorta u našem podneblju ima puno bolji potencijal, naša jesen nije kišovita kao kod njih, što je idealno za rajnski rizling koji upravo to traži i samo tako može u potpunosti dozrijeti. Osjetljiv je na botritis i lako trune, teško ga je čuvati počnu li kiše. Dosta sam mu se posvetio i za godinu-dvije, vjerujem, imat ću izvanredan rajnski rizling u svojoj ponudi. Kojeg ću rado poslati na neko natjecanje gdje ima puno vina od te sorte i baš me zanima kako će ga struka prepoznati. Proizvodim ga polusuhog, ali kiseline su preko 7 grama i one umanjuju tu slatkoću, kao što i šećer otupljuje onu oštricu kiselina. Ni sladak ni kiseo! A pun, kremozan.
Kad ga u priči vratim na razdoblje direktorovanja Iločkim podrumima i upitam za usporedbu s vođenjem vlastite vinarije, Mladen nema nikakve dvojbe:
- Ovo je lakše, radim za sebe, više sam motiviran, bez obzira što moram sve raditi – i enologiju i komercijalu i financije. U velikoj firmi poput Iločkih podruma, gdje sam bio direktor i predsjednik Uprave, imaš vlasnika, koji najviše odlučuje, i predsjednika uprave, koji najviše odgovara. I to te najviše izjeda. Zbog problema koje imam u svojoj vinariji ja mogu spavati – imam problem, ali znam kako ću ga riješti. A zbog problema u velikoj vinariji, koje sam imao u Iločkim podrumima, nisam mogao spavati. Jer, nikada nisam znao hoću li problem moći riješiti s vlasnikom. A odgovornost je uvijek na meni.
