Vinarija Erdutskih vinograda svim svojim posjetiteljima je omogućila da se uvjere je li njihova najveća bačva uistinu tako velika kao što se priča. A u pričama se navodi da Erdutski vinogradi imaju najveću drvenu bačvu u Europi koja je trenutno u funkciji. I u koju stane čak sedamdeset i pet tisuća litara – graševine! Želeći biti što slikovitiji, u Erdutskim vinogradima vole reći da je unutrašnjost bačve prostorom istovjetna jednosobnom stanu. Stoga i ne čudi što tako velike bačve, koje više nisu u funkciji, njihovi vlasnici pretvaraju u restoranske prostore, u njih se ugrade stol i stolci i funkcioniraju kao zasebne ugostiteljske cjeline.
Erdutska bačva, uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda, dugo se stvarala, na njoj se radilo više od sto pedeset godina. Naime, toliko je stara hrastovina koju je DIK Đurđenovac iskoristio za izradu bačve metodom cijepanja sto devet hrastovih duga. Potom su se duge debele dvadeset i dva centimetra sušile deset godina i tek onda unosile u podrum i sklapale na mjestu golemog bazena zapremine također sedamdeset i pet litara. Tako “slijepljenu” bačvu dodatno su okovali s dvije i pol tone željeza. Čak sto pedeset četvornih metara razvijena je površina bačve, odnosno svih hrastovih duga od kojih je izrađena. Podaci, nadalje, kazuju da je prazna bačva teška sedamnaest tisuća kilograma, dužina bačve je petsto sedamdeset i pet centimetara, a promjer čak četiristo devedeset centimetara.
Posebnu vrijednost bačvi dodatno su donijeli poznati kipari Mato Tijardović, Ivan Forjan, Vedran Jakšić i Saša Matković. Oni su za nekoliko mjeseci neprekidnog rada, za koji prethodno nisu imali nikakvu ideju ni nacrt, ukrasili bačvu drvorezom u čijem su središtu prikazali “Posljednju večeru“…
- Taj drvorez zamislili su kao oltar vinskog podruma, a na njemu se vide sadnja, berba i vinogradarski običaji. Vide se sveti Vinko i Martin, grb Vinarije iz 1730. godine, ali i još trideset i dva portreta te više od pedeset grozdova. Rub reljefa ukrašava pleter troplet. Anegdota kaže da je jedini uvjet umjetnika koji su radili na bačvi da im se osigura dovoljna količina vina! Koliko su popili nikada nitko neće saznati, mogu vam tek reći da su reljef radili tri mjeseca, pričaju u Erdutskim vinogradima.
Inače, najvećom na svijetu smatra se bačva iz Heidelberga. U nju stane 221.726 litara vina, no, za razliku od erdutske, ona stoji prazna u podrumu tamošnjeg dvorca.
Priča o golemoj i još uvijek vrlo funkcionalnoj bačvi, po kojoj će Erdutski vinogradi nazvati liniju premium vina koju uskoro kane pokrenuti, Big Barrel, bila je ideja Josipa Pavića, osječkog poslovnog čovjeka kupreških korijena, koji je tada, krajem 1980-ih godina htio pošto poto stvoriti neku priču koja bi vinima iz Erdutskih vinograda podigla cijenu.
- Eto, tako je ta bačva bila u stvari marketinški potez. Sjećam se da sam se tada raspitivao koliko je velika najveća funkcionalna bačva u tom trenutku u Jugoslaviji. Ukazali su mi na bačvu u Kutjevu koja je imala zapreminu 55 tisuća litara. E, onda ćemo napraviti veću, rekao sam, a tako se i napravilo, podsjetio nas je na nastanak te bačve Josip Pavić, predsjednik Nadzornog odbora Erdutskih vinograda, koji se, u stvari, dolaskom u tu veliku vinariju prije nekoliko godina vratio na mjesto gdje je i započeo svoj poslovni uzlet početkom 1980-ih godina.
Josip je zasukao rukave i golemo iskustvo iz prethodnih kompanija u kojima je radio ili, pak, bio vlasnik, odlučio implementirati u ponovni uzlet Erdutskih vinograda. Kaže, ako je bio vodeći čovjek čelnih tvrtki u Jugoslaviji i Hrvatskoj, koje su u vrijeme kad ih je vodio mogle parirati najvećim europskim tvrtkama iz tih sektora, nema razloga da taj uspjeh ne ostvari i u Erdutskim vinogradima.
- Pa i u tom nogometu, u kojem sam s manjim prekidima bio na čelu NK Osijek 29 godina, bio sam jedan od osnivača omladinske škole iz koje su izašli Davor Šuker, Igor Cvitanović, Goran Vlaović i Robert Špehar, oni su pet godina zaredom bili najbolji strijelci Hrvatske lige, pa sam postavio za trenera Ljupka Petrovića, jedinog hrvatskog trenera koji je osvojio Ligu prvaka. Dakle, utvaram si da se znam snalaziti u svjetskim standardima. Bog je tako odlučio i ne može mi pasti na pamet nikako drukčije! Isto tako, kakve god vinarije da postoje, Erdutski vinogradi će se boriti za prvo mjesto.
Josip Pavić se rodio i odrastao na čepinskoj pustari veleposjednika Pfeiffera i iz djetinjstva pamti da je okružje Mađara i Nijemaca na njega utjecalo “korigirajući njegov bosanski genski materijal” i rezultiralo da se svima obraća – “Vi”!
- Naime, tamo na toj pustari svi su se jedni drugima tako obraćali. I jako se znalo tko je stariji, a tko mlađi. Smatram da u hrvatskom jeziku izraz “Vi” nije samo grafičko-gramatičke naravi, on pokazuje jedan društveni odnos, odnos prema ljudima. Kod mene je to nešto pozitivno.
Kao “mali s pustare” osnovnu školu je završio u Čepinu, “gdje nema ni bobice grožđa, samo pšenica, kukuruz i šećerna repa”, dok je srednju tehničku školu završio u Osijku, a fakultet strojarstva u Zagrebu. Paralelno je, praveći društvo supruzi, studirao i završio ekonomski fakultet. Kaže, “mlad-lud”! Prvi posao je dobio u Šećerani, na održavanju mehanizacije.
- Nisam praktički ni počeo raditi, a 1981. godine me postave za direktora razvoja IPK Osijek. Tu vam je bilo 95 inženjera i ekonomista, 15 magistara znanosti, 5 doktora znanosti, a ja njima šef, mlađi od svih njih! Vjerojatno sam došao kao “tvrdi šećeranski kadar”, da dovezem grubost velikog pogona u znanstvenu instituciju. Tamo smo radili srednjoročne i dugoročne strateške i operativne planove, projekte, razvojne studije, a sve što smo radili mi smo i projektirali ili bili nositelji projekata pri angažiranju drugih projektnih timova. IPK Osijek je u to vrijeme imao nekih 70 tisuća hektara zemlje u svom vlasništvu, kao i isto toliko u kooperaciji, stočarstvo, proizvodnju mesa, mlijeka, tovnu junad, četiri dorade sjemena, silose kapaciteta 200 tisuća tona, četiri mlina, uljaru, šećeranu, mljekare, imali smo preko 16 tisuća zaposlenih. U jednom trenutku smo imali 80 pravnih osoba! E, ja sam tada postao direktor razvoja koji je tada radio programe i planove i realizirao sve investicijske projekte u svim tim firmama! Prvi posao koji sam radio po dolasku na to mjesto bila je ova vinarija! Moje je bilo da nadzirem investiciju. U to vrijeme je to bila najmodernija vinarija u tadašnjoj Jugoslaviji.
Potom je postao direktor industrije u IPK Osijek, bio je zadužen za sve šećerane, uljare, mljekare…, napredovanje je nastavio dužnošću zamjenika direktora, da bi na kraju postao i direktor, prvi čovjek, predsjednik Uprave tog velikog privrednog giganta.
U upravu NK Osijek ušao je 1983. godine, njega su procijenili kao nekoga koga zanima taj posao, a Josip je već godinu kasnije postao predsjednik najvećeg nogometnog kluba u Slavoniji. Imao je tada tek 35 godina, osjećao se kao gospodar svemira!
- Davor Šuker je prvi profesionalni ugovor potpisao sa mnom! A Ljupka Petrovića, koji je sa Zvezdom osvojio Ligu prvaka, ja sam postavio za trenera NK Osijek. A bio sam šef i Zdravku Mamiću, kad je jedno vrijeme ovdje obnašao dužnost sportskog direktora.
U poraću, Josipa je “zapalo” provesti privatizaciju IPK Osijek. Njegova ideja je bila zadržati IPK kao jednu veliku kompaniju, koja bi bila organizirana kao Agrokor, i koja bi bila pogonski motor istoka Hrvatske. No, tadašnja politika nije bila sklona takvoj ideji, smatrali su da treba ići u ultrabrzu privatizaciju te privatizirali svaku od IPK-ovih firmi pojedinačno. Tako su sve IPK-ove firme bile prvo ponuđene zaposlenicima. Vlasnicima Erdutskih vinograda postali su njegovi zaposlenici, kao što su i vlasnici Šećerane i Kandita također postali djelatnici tih tvrtki.
- Taj proces smo završili tako da sve firme i danas rade i sve firme dobro rade! Tako, kad se govori o pretvorbi i i privatizaciji u Hrvatskoj, ima priča i s dobrim završetkom! Kompletna poljoprivreda je danas u sastavu Žita, dobro radi Šećerana, Kandit, Erdutski vinogradi, Tvornica ulja, Tvornica stočne hrane, mljekara se na tržištu ravnopravno nosi pod imenom Meggle. Firme iz sastava IPK, dakle, rade, vodeće su u svojim sektorima!
Josip je tako došao na čelo Kandit grupe, a prodajom svojih dionica i izlaskom iz vlasničke strukture Kandita i Šećerane, prije pet godina dolazi na mjesto predsjednika Nadzornog odbora Erdutskih vinograda. O vinu i proizvodnji vina nije znao ništa, ali on u tome nije vidio nikakav problem.
- Neznanje nije uvijek mana. Štoviše, tada sve pitaš i nije ti neugodno pitati. Ja imam generalna znanja o tehnici, tehnologiji, ali u situaciji si da sve pitaš jer nisi opterećen nekim ranijim iskustvima, a iz ovoga velikog sustava kojeg si vodio spreman si donijeti način odlučivanja, kaže Josip koji je vođenje tvornice šećera i vinarije usporedio kao traumatologiju i neurokirurgiju!
- Pazite, u šećerani imate 10 tisuća tona šećerne repe od koje morate proizvesti šećer uvijek iste standardne kvalitete. I to vas definira kao strogog čovjeka u vođenju pogona! Ako malo zastanete, policija će vas zvati, jer ste zakrčili cestu – kod nas dolazi 400 kamiona dnevno!!! Morate brzo odlučivati. U odnosu na šećeranu, masa sirovine koja dolazi u vinariju je igračkica.
Prema Josipovom tumačenju, “sinteza šećera u šećernoj repi i šećera u grožđu u načelu je slična. U šećeranu se kao sirovina dopremi svakakva repa, na kraju je saharoza uvijek besprijekorno bijela i ujednačenog kristala. Ali, kakva god bila ulazna sirovina, konačni proizvod mora biti dobar!”
- Kad sam se uključio u Erdutske vinograde, prvo sam rekao da na četiri milijuna litara godišnje proizvodnje vina nemamo pravo žaliti se na ovakvu ili onakvu godinu, jer kakva god da je godina mi moramo proizvesti kvalitetno vino. I odmah sam napravio turneju od Kavadaraca do Španjolske želeći se upoznati s tehnologijom koju koriste u proizvodnji svojih vina. Mi sad imamo tehnologiju s kojom smo u stanju proizvesti kvalitetnije vino nego što je u prosjeku na drugim mjestima. Ništa mi tu nismo nešto posebno izmislili i tu se pokazuje moja prednost – kad nemaš pojma o tome!
- Ja se vodim klasičnim, štreberskim pristupom poslu. A to znači da prije svega moraš imati proizvod. A da bi imao proizvod, moraš imati dobro grožđe. Nisam htio ići na tržište dok nisam bio siguran da imamo dobar proizvod, a to smo postigli za dvije godine! Tada smo krenuli na vinska natjecanja, sajmove, izložbe… Kažu da ta natjecanja nisu relevantna. A ja odgovaram – ako si na seriji natjecanja uzlazno što se tiče ocjena, valjda je to bolje nego da su ti ocjene u opadanju! Mi sada mislimo da imamo kvalitetu vina koja se apsolutno može nositi s konkurencijom u našem okruženju.
Josip objašnjava da je, ulazeći u posao u Erdutske vinograde, htio proći što “jeftinije” pa je “preko svojih šećeranskih veza” angažirao trojicu inozemnih savjetnika – za strategiju i tržište, enologiju i vinograde. Oni su, smatra Josip, brzo mu omogućili “uvid u vinarstvo kao svjetski posao”!
- Tada sam shvatio da je marketing temelj vinskog posla. A marketing mora imati svoju priču koja je utemeljena, istinita, a najbolje je kad za to postoji tradicija, povijesna priča… I onda sam, jer apsolutno za te stvari nisam mjerodavan, angažirao sina od mog bratića, koji je diplomirao na Adamovićima, vlastelinskoj obitelji koja je, teorijski, osmislila koncept IPK Osijek prije 300 godina.
Tako je 2015. godine na Josipov poziv u Erdutske vinograde došao Hrvoje Pavić, mladi profesor povijesti u Osnovnoj školi Vijenac u Osijeku koji je vođenju udruge HistOS, tako, pridodao još jednu izvanškolsku aktivnost.
- Stric me jednom za naših obiteljskih okupljanja upitao jesam li odlučio raditi u firmi.
- Što ću ja raditi u firmi, ja sam povjesničar.
- Mani se ti znanosti, prebrz si za vožnju u rikverc! Ti svoje povijesne priče trebaš iskoristiti za marketing ove vinske priče!
I tako je Hrvoje odlučio prihvatiti stričev poziv i svoje znanje povijesti staviti u funkciju marketinga Erdutskih vinograda. Sa svojim kolegama povjesničarima iz Instituta za povijest nakanio je od Erduta stvoriti središte za istraživanje povijesti vina i vingoradarstva Slavonije te je u tome kontekstu već organizirao najveći znanstveni skup na tu temu u Hrvatskoj.
U suradnji s Turističkom zajednicom pokrenuo je srednjovjekovni sajam u Erdutu nazvan “Vinski grad Erdut 1403”, koji svojim imenom ukazuje na “prvo spominjanje vinograda u “gradu Erdutu”.
- Ljudima moramo vratiti ponos! Erdut se često spominje u kontekstu događanja u Domovinskom ratu, a zapravo dostojanstvo možemo vratiti slaveći neke svijetle primjere iz povijesti. Primjerice, Osijek se prvi put spominje 1196., a Erdut 1192. godine – Erdut je četiri godine stariji od Osijeka.
Ako se obližnji Aljmaš uspio pozicionirati kao vjersko, a Dalj, zbog Milutina Milankovića, kao znanstveno središte, onda je, smatra Hrvoje, “Erdut logičan izbor za ulaz u vinsku priču”!
Tako će se u Starom podrumu uskoro početi superpremium linija vina koja će se zvati – Adamovich.
- Inače, upravo za taj Stari podrum često se prepričava legenda o Ervinu Csehu, velikom županu Srijemske županije i hrvatskom ministru u ugarskoj vladi. Ervin je bio strastveni kartaroš i vinar. U Starom podrumu iz 1730. godine izgradio je pet uzidanih bačvi iznutra obloženih staklenom Sve su bačve bile u funkciji osim jedne, u toj bačvi je Ervi je uredio prostor za kartanje. Sluge bi pomogle da se on i društvo unutra udobno smjeste. Supruga Fanika po nekoliko dana nije znala gdje je, dok bi oni kartali u bačvi. Nakon Fanikine smrti Ervin se ponovo oženio, čekao je nasljednika, nova žena, Juliška, bila je trudna, ali Ervinove navike kartanja su ostale. I, nenadano, jednom mu se pojavi carski izaslanik iz Beča čitajući mu obavijest o imenovanju na mjesto tajnog savjetnika cara i kralja Franje Josipa.
- “Mi, car i kralj Franjo Josip 1., vas, Ervina plemenitog Cseha, imenujemo svojim tajnim saveznikom!”
- Nema veće časti u Carstvu, ali Ervin je strašno ljut i nesretan. Jer, treba doći pred cara, a kako će to izvesti mamuran i s glavoboljom. Sjeti se on onda da je njegova pokojna Fanika, koja je bila iznimno bolježljive prirode, svašta ju je boljelo, najviše glava, glavobolje liječila obavezno soda vodom! Vjerovalo se da soda voda ima djelotvorni učinak na glavobolje zbog tih svojih čudotvornih mjehurića. I Ervin pošalje sluškinju Marišku da pronađe taj šifon sode koji je preostao od Fanike, naspe pola čaše erdutske graševine, a drugu polovicu napuni soda vodom. Legenda dalje kaže da se upravo s ovoga mjesta erdutski špricer raširio cijelim Podunavljem!