Čovjek u životu treba ispred sebe postaviti neki cilj kojem treba težiti te, kad ga dostigne, razmisliti što dalje. Ja sam odlaskom u Rusiju taj svoj cilj, barem s financijske strane, višestruko premašio. Znate, ponekad ne mogu shvatiti što ljude, osim financija, može motivirati da rade to što rade. Što glumac može dalje raditi kad osvajanjem Oscara dosegne neki plafon?! Što sportaše motivira za nove pobjede nakon osvajanja olimpijskog zlata i svih onih velikih natjecanja na kojima budu dominantni. Što znanstvenik može novo napraviti nakon što ga odlikuju Nobelovom nagradom?! Ja sam u građevinarstvu doživio nešto slično, a to smatram pandanom olimpijskoj zlatnoj medalji ili Nobelovoj nagradi ili Oscaru. Naime, na vrhuncu svoje građevinarske karijere moji partneri i ja smo uspjeli na natječaju dobiti posao generalnog izvođača radova na rekonstrukciji – Kremlja!!! Pazite, ne posao kooperanta, nego glavni posao u obnovi nečega što je u Rusiji svetinja i to obnovu Korpusa 14, kojeg je Staljin dao izraditi 1934. godine na mjestu dva manastira koje je prethodno dao srušiti. I sad se ponovo vraćam na ono moje gotovo pa filozofsko pitanje. Ja sam u Rusiji u graditeljstvu dotaknuo plafon i što se tiče renomea i onoga što smo gradili, djeca su poodrasla, počeli su studirati u inozemstvu, žena je najviše vremena s njima, a ja – od jutra do mraka u uredu u Moskvi. Nisam više vidio nekog specijalnog smisla za ostanak. Partnerima sam samo rekao da želim izaći iz zajedničke priče, završit ću ono što sam započeo, i onda sam još godinu i pol rješavao sve repove koji su ostali iza mene. I to je to, sve ovo što sada vidite u Rivici na obroncima Fruške gore moj je novi razlog za život i uživanje. A jedan od partnera iz građevinarstva danas je moj partner u vinskoj priči koju sam nazvao Komuna…
Premda za sebe voli reći da je prilično introvertirana osoba, Nebojša Vlahović iz Beograda, vlasnik najmlađe vinarije na Fruškoj gori, smještene uz stari put između Iriga i Rume, tik uz one ogromne voćnjake koji su u vlasništvu Al Dahre iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, nezaustavljivo priča o svom novom hobističkom poslu za kojeg je u startu jasno da ga je prestrasno prigrlio kao novi životni smisao.
Nebojšine riječi, pritom, zbog minulog rada u Rusiji i brda završenih projekata poput Ruskog historijskog arhiva, hotela Žemčužina u Sočiju u kojem se održava najveći filmski festival, hotela Zarja u Kislovosku, hotela Volzski Utjos u Samari, hotela Balitčka zvijezda u Sankt Peterburgu, Sanatorija Soči, hrama Rođenja Bogorodice u Ufi…, uistinu imaju težinu. Jer, Nebojša je u Rusiji radio projekte kojima je u većini slučajeva investitor bila administracija Predsjednika Ruske Federacije. A nije baš da će tamo neki bezveznjak iz Srbije tek tako dobivati ogromne poslove u Rusiji te da će ga doslovno vući s jednog na drugo gradilište! Takve poslove mogu dobiti samo vrlo pouzdani i dokazani poslovni ljudi!
Naravno da me prije svega zanimalo kako je poslije toliko godina života u Rusiji odlučio ući u vinsku priču, a ne, recimo, u izgradnju neke destilerije u kojoj bi proizvodio malo jače žestice.
Osim vina pravimo i rakiju i to svakim danom sve ozbiljnije, jer pored 18 hektara vinograda imamo i 15 hektara voćnjaka, radimo dunju, šljivu, kajsiju, lozu, krušku, sve! Imamo pet hektara dunje, tri hektara kruške, to su vam ozbiljne količine. Premda sam u Moskvi popio dosta votke, nisam neki veliki ljubitelj žestokih pića. To tamo nisam mogao izbjeći, a neka vam pokazatelj odnosa prema votki u Rusiji bude izreka koja kaže da “voda nije votka, ne može se puno popiti”! Meni je kult votke u Rusiji bio šokantan, pogotovo u prvoj fazi mojeg boravka u Moskvi sredinom 1990-ih godina. Od tada se u Rusiji dogodilo puno promjena, sve više se piju vino ili konjaci. A prije se strašno puno pila samo i jedino votka, u ogromnim količinama. Što ste bili dublje u toj ruskoj dubinki, votka se više pije, a svaki ozbiljniji kontakt u poslu morao se žestoko zaliti votkom. Od tih opijanja pamtim dvije stvari. Nije strašno kad se čovjek napije nego sutradan ujutro kad ti je muka. E, Rusi imaju najbolji lijek za to kojeg oni nazivaju “pahmelje”, a mamurluk liječe tako što eksiraju 200 grama (oni sve govore u gramima!) votke!!! Klin se klinom izbija! Dugo sam se tome protivio, a oni meni: “Ma, pahmelje, drmneš jednu votkicu i bit će ti dobro!” Nisam htio ni čuti za to. Onda sam jednom prilikom bio na sjeveru Rusije u gradu Norilsku i napio se s mnogo važnim ljudima. Sutradan ujutro boli glava, a taj čovjek, koji je nedavno bio potrpredsjednik ruske Vlade, obrati mi se: “Nebojša, ako te boli glavi i imaš mučninu, napunit ćemo čašu votke, drmni i bit će ti lakše.” Kad sam odbio to, on se skoro uvrijedio i morao sam ga poslušati. I – bio je u pravu, stvarno mi je bilo bolje!
Nebojšino jedino ranije vinsko iskustvo, prije pokretanje Vinarije Komuna u Rivici nedaleko Iriga i Rume, bile su bevande koje ga je dida Frane tjerao piti u Makarskoj još kad je imao dvije godine. I to je baš sve što je Nebojša iskustveno imao kao neki prošloživotni kontakt s vinom. A i te bevande su, u stvari, bile tek malo vinom aromatizirane čaše vode.
Za Vinariju Komuna najčešći prigovori vežu se uz nedostatak bilo kakve vinske tradicije. No, ono što sam naučio u ovih nekoliko godina dosta mi je za zaključak da u ovim krajevima tradicija može biti samo opterećenje! Primjerice, selo Rivica ima tradiciju vinarstva staru stotinama godina, ali tradicija u tom kontekstu znači proizvodnju vina u drvenim bačvama starim 5o i više godina, bez tankova, hlađenja, inertnih plinova, kao i hvaljenje urodom trsa koji je dao 10 kg grožđa!!! E, u takvom vinskom okružju ne sramim se reći da smo krenuli od nule i da iza sebe nemamo baš nikakvu tradiciju.
Kako je Nebojša uopće našao zemljište za svoje ogromno imanje, kao i parcele za vinograde od kojih puno očekuje. I zbog kojih je, u svojoj prvoj vinarskoj fazi, angažirao sadašnjeg enologa Vinarije Zvonko Bogdan, Srđana Lukajića, a potom i drugog mladog enološkog lava iz Novog Sada Mladena Dragojlovića.
Dugo smo živjeli u Rusiji, nekih 16-17 godina, i kad sam shvatio da više nema nekog posebnog smisla tamo i dalje boraviti, počeo sam tražiti neki kutak udaljen pola sata do sat vremena vožnje od Beograda. S obzirom da sam rođen u Crnoj Gori, u Baru, dakle – na obali, znao sam da to što tražim mora biti malo brežuljkasto te da u blizini mora biti makar neka voda, potočić ili nešto. Obišao sam sva brda, i Rudnik i Avalu i Kosmaj i Frušku goru i igrom slučajeva mi Bane, bivši atletičar koji se sada bavi nekretninama, dojavi da se prodaje neka stara vodenica te me upitao hoću li doći to pogledati. Došao sam i kad sam vidio i potočić i jezerce i brežuljke, rekao sam: Bane, kupujem! Da bih u konačnici dobio ovu cjelinu od 25 hektara, morao sam kupiti više od 300 raštrkanih parcela. Sve te parcele su bile od jednog do pet ari, nije bilo većih. I još nisam uspio do kraja u okrupnjivanju, jer ima još 7-8 parcela koje nisam kupio. Znate, ima ljudi koji ne žele prodati svoju zemlju, takvi su, premda ovaj dio nije za poljoprivredu, nije za ništa osim za ovakve čudake poput mene. Od 25 hektara možda je obradivo 7-8 hektara, a i to je pod velikim znakom pitanja, zasadio sam tri hektara šljive, hektar i pol višnje, ostalo je malo kukuruza, baštica i životinje… Za neku ozbiljnu poljoprivredu je sve ovo neupotrebljivo. Međutim, kad su ljudi shvatili da je “stigao neki Rus (tako me zovu – op.a.), koji ne pita koliko košta”, počeli su malo i ucjenjivati i dizati cijene, ali dobro, prodat će oni i to malo što je ostalo!
Nebojšino prostrano imanje nekad je, dok je bio aktualan tamošnji drum između Iriga i Rume, bilo svratište s najstarijom vodenicom na Fruškoj gori, a još uvijek se prepričavaju zgode i nezgode posljednjih vodeničara, deda Đure i tetke Klare Urmanković, koji su, pored osnovne djelatnosti mljevenja žita, putnicima nudili i čašu domaćeg vina za okrjepu. Uostalom, tragajući za onim što će ga usrećiti, i Nebojša je među brojnim starijim Vrdničanima, Rivičanima, Rumljanima i Irižanima mogao čuti priče o tom mjestu kao nekadašnjem idealnom odmorištu.
U ovoj šumici se i danas mogu naći neki stari čokoti… Sve ovo je bilo u jako zapuštenom stanju kad sam kupovao imanje. Ovaj središnji objekt nije ni postojao i za njegovu izgradnju sam dobio suglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture da ga napravim, ali u duhu cijelog imanja. Bivšu štalu, koju sam pretvorio u vinariju, bila je ruševina, kao što je u groznom stanju bila i zgrada vodenice. Mic po mic, sve više ljudi je ponovo počelo navraćati na ovo mjesto, najavljeno i nenajavljeno, i gotovo svi me uvjeravaju da ovo imanje pretvorim u ugostiteljski objekt. A ja bježim od toga, jer bih time izgubio nekakvu svoju privatnost. Ovo imanje ima oko 25 hektara, cijela jedna dolina duljine oko kilometar. I to sam zamislio kao svoju vikendicu, mjesto za odmor i tako će i biti!
Na imanju ima oko 50 mangulica koje se hrane slobodno, nemaju štale, žive potpuno u suglasju s prirodom. Nebojša kaže da ni sam više ne zna što bi s njima te da su mangulice tamo, izgleda, “da popune prostor”, a pritom se zahvaljuje Bogu što je prošle godine uštrojio veprove i tako prekinuo njihovo daljnje razmnožavanje, jer – “tko zna dokle bi se širile, ovako sad neka žive bez nadzora u svojoj šumi pored jezera”! Mangulice se u prirodi druže sa 20-ak ovaca, patkama i guskama, a tu su i Bucko, Džeki, Ruslan i Mini, kao i hrvatski ovčar ili, kako ga u Vojvodini zovu, pulin, kome još nisu dodijelili ime. U blizini vinograda, koji su izvan imanja, Nebojša drži i 70 koza čije mlijeko prodaje poznatom proizvođaču kozjih sireva Gorski u selu Jazak nedaleko Vrdnika.
U Hrvatskoj se termin komuna najviše uvriježio za terapijske zajednice u kojima se različite vrste ovisnika nastoji odviknuti od ovisnosti. Stoga je neminovno bilo pitati Nebojšu je li njegova Vinarija Komuna služi za odvikavanje od nečega ili navikavanje na vino poslije skoro dva desetljeća suživota s votkom…
U tu vinsku priču sam krenuo zajedno s mojim bivšim poslovnim partnerom iz Rusije, a u međuvremenu se pojavilo dosta tih mojih drugara kojima se to svidjelo, kažu – “Jao što je to super, imate svoj vinograd, imate svoje vino!” Ja sam svima rekao, ako vam se to sviđa, nađite u našoj blizini neku parcelu, kupite, a meni je svejedno budem li morao obrađivati 15, 16 ili 17 hektara. Eto, nekoliko ih se odazvalo i sad nas je više s vinogradima. U Srbiji je popularno da se vinarije nazivaju po prezimenima, a sad da ovu našu nazovemo Vlahović, Obradović i društvo izgledalo mi je baš bezveze. Premda nigdje ne postoji dokument o našem udruživanju u neku zajednicu, cijela priča ipak tako funkcionira i baš zbog toga smo vinariju nazvali – Komuna!
Prva vina Vinarije Komuna proizvedena su od berbe 2014. godine i tvrdi Nebojša, “prve količine smo uspješno uspjeli popiti i podijeliti prijateljima”. Prva, pak, službena berba Vinarije Komuna bila je 2015. godine, dok je na Decanterovom natjecanju 2017. godine za njihov chardonnay pristiglo prvo značajnije međunarodno priznanje – 88 bodova i brončano odličje. Na etiketi tog vina naveli su da je chardonnay “tajanstven taman koliko treba”…
Kako smo kupovali parcele za vinograd, sa svih strana smo bili okružili jedan vinograd kojeg je u tom trenutku posjedovao Sava Jojić Mačak. U početku nije bio voljan prodati ga, a onda nam ga je 2014. godine ponudio da ga kupimo. S obzirom da je Mačak u tom vinogradu posadio chardonnay 2008. godine, bilo je glupo da ga krčimo, premda nismo bili namjeravali imati ga u sortimentu.
Sorta po kojoj se u ovo malo vremena postojanja Vinarija Komuna najviše prepoznala u vinskoj javnosti je muscat petit grain, koju su posadili na prijedlog profesora vinogradarstva Nebojše Markovića s Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, koji je ujedno bio i njihov savjetnik u podizanju vinograda.
On nam je rekao da, ukoliko želimo stvarno biti prepoznatljivi i imamo nešto novo, zasadimo muscat petit grain. Svi su nas odgovarali tvrdeći da se u Srbiji muškat ne pije, da to nije to. No, mi smo bili trvrdoglavi i ustrajali smo na toj sorti koju neki nazivaju i tamjanikom, premda kategorički možemo ustvrditi da među njima ima velika razlika. Posadili smo ga na 3,5 hektara.
Na etiketi tog vina naveli su da je muscat petit grain “nježno sladak taman koliko treba”!
Vinarija Komuna u svojim vinogradima ima i viognier i mirisavi traminac, ali te sorte još nisu doživjele svoje buteljiranje. Viognier se prodaje kao grožđe, kao i 70 posto ukupne količine grožđa iz Komuninih vinograda, jer, objašnjava Nebojša, “nismo htjeli odmah izlaziti na tržište s pretjeranom količinom od, recimo, 100.000 litara vina, jer ga ne bismo odmah mogli prodati”. Tako je od prve berbe proizvedeno 10.000 litara, od druge berbe iz 2016. godine 20.000 litara, dok se kapacitet vinarije sad već proširuje na 40.000 litara i polako se približava “stotki”, koliko im vinogradi u maksimalnom rodu mogu dati grožđa.
U svojoj gotovo pa nultoj fazi izgradnje vinarije, Nebojša se, osim zanimljivog sortimenta, odlučio i na krajnje rijetku proizvodnju cidera, kojeg interno zove Jabukovac. Cider je obogaćen sokom od bazge, “obožavaju ga svi koji su ga kušali, međutim radimo ga samo za sebe, jer je isuviše skup da bi ga netko kupovao. Premda, neki restorani u Beogradu bi htjeli, bez obzira na cijenu, otkupiti kompletnu proizvodnju, jer ga hoće imati u svojoj ponudi, a košta kao skuplji pjenušac!!!”
Uspoređujući svoju građevinsku i vinsku priču, Nebojša smatra da je proizvodnja vina u konačnici, ipak, manje stresna, jer po tom pitanju priroda se ne može uspoređivati s ljudima.
U građevinarstvu sam u svakom trenutku imao preko 1.000 ljudi, što je 1.000 različitih karaktera i 1.000 problema. U vinarstvu je čovjek više okrenuti sebi i prirodi i stres koji se može dogoditi u ovom poslu zbog, recimo, tuče, mraza ili suše, nemjerljiv je u odnosu na rad s ljudima. Ja sam po prirodi dosta zatvoren i šutljiv čovjek i da se nije pojavila ova vinska priča, ja bih vjerojatno otišao u neki samostan ili bih sjeo na bicikl i vozio kao vuk samotnjak po cijelom svijetu!!! Vinska priča me tjera na druženje i kontakte s ljudima. Ovo mi je odvezalo jezik, zaključuje Nebojša Vlahović.
