Godinama je teško bilo doživljavati Kaštela područjem gotovo idealnim za uzgoj vinove loze kad vam se pogled na to područje između Solina i Trogira nikako ne bi mogao odvojiti od onih socijalističkih industrijskih postrojenja koja su, jednostavno, dominirala krajobrazom. A pritom, nakon što ste se naslušali toliko kojekakvih priča o tamošnjim vinima, prva asocijacija za Kaštela vam bude ona anegdota o legendarnom splitskom redikulu Pajdi koji je, svojedobno, kad se vozio gradskim autobusom na relaciji Split – Trogir, pozvao putnike prije prolaska kroz Kaštel Sućurac, pored tvornice cementa, da “udahnu duboko”, a, nekoliko minuta kasnije, kad su prošli cementaru, poručio im: “A sad serite blokete!”
Evo, sad sjedimo u mom podrumu i kušamo ovaj crljenak kaštelanski iz 2015. godine, sjajno vino. Na primjeru ovoga uzorka vidi se da nam Bog pomalo vraća ono što nam je oduzeto, i našom nepažnjom i našom aljkavošću i razmišljanjem “lako ćemo”, ali i sustavnim socijalističkim zanemarivanjem, kao i proizvodnjom vina od šećera i vode. Sve to što sam nabrojao logično je bilo dovelo do toga da su Kaštela došle na loš glas. Industrijalizacija je bila pojela naše polje. Sad se ponovo nakon dugo vremena pojavilo 5-6 malih proizvođača vina, a nekad je samo u mojoj maloj ulici bilo sedmero većih proizvođača od moje obitelji!!! Nažalost, sve to što se pozitivno događa posljednjih godina nedovoljno je da se može ustvrditi da su Kaštela ponovo postale vinogorje, ispričao nam je Neven Vuina, jedan od rijetkih kaštelanskih vinskih mohikanaca, čija vinska priča je gotovo obrazac nestajanja kaštelanskog vinogorja.
Prema njegovim riječima, sve dobro što se danas može vidjeti u Kaštelima potječe iz doba kad je vino bilo osnova gospodarstva tog kraja. A to je bilo prije stotinu i više godina…
Vrhunac kaštelanskog vinogradarstva bio je u doba pojave filoksere na zapadu, u Italiji, Španjolskoj, Italiji. Sve gospodarske zgrade koje se i danas mogu vidjeti u Kaštelima, poput magazina na obali koji su služili za otkup vina koje se odatle slalo brodovima u Trst pa dalje u Francusku, ili zgrada osnovne škole iz 1911. godine, koju je moj djed također pohađao, pa otac pa ja pa moja djeca (tek prije nekoliko godina smo dobili novu zgradu osnovne škole!), to je objekt kojeg se ne bi posramila ni Amerika, sve to potječe iz doba kad je vino bilo velika zarada. Sve odavde, od moje kuće, pa do brda bili su sve vinogradi. Ja se sjećam, kad smo ovdje doselili, odmah iza je bio vinograd, priča Neven.
Njegov otac, prisjeća se Neven, za razliku od drugih nikada nije htio ići raditi u državnu firmu, jer je imao svoje imanje, “a bio je, opet, snalažljiv i znao je kanalizirati svoje proizvode na ovaj ili onaj način gdje god je bilo potrebno”.
Ljeti bi prodavao vino na Čiovu, Sinjskoj zagori i gore prema Bosni, dok su ostali mještani Kaštela ostajali u kućama i čekali da im netko dođe kupiti vino. Takvoj intertnosti, ruku na srce, kumovala je praksa zajamčenog otkupa vina što su do početka 1980-ih godina radili ili Poljoprivredna zadruga ili Dalmacijavino ili Istravino ili Badel ili Vinoplod. No, kad je otkup odjednom prestao, svatko se morao snalaziti i prodavati vino gdje je mogao. Tada je krenula prodaja grožđa, a prodaja sirovine u nijednoj branši nije dobra. Tako je počela stagnacija, mlađi ljudi, koji su trebali naslijediti svoje očeve, nisu se više vidjeli u tome. Meni su govorili: Sinko, ili uči ili ćeš ići u polje! Te riječi sve govore.
Neven se obučio za servisera kućanskih aparata, a taj posao, koji je bio izuzetno unosan, radio je sve do kraja 1980-ih godina. Uz redovan posao nalazio je vremena za faturete, bilo je posla, ali bilo je i novca. Danas priča da su u to vrijeme “mlađi ljudi slijedili logiku da je suludo bilo ići raditi u vinograd dok ti ondašnji politički sustav nudi biti proleter, raditi ujutro za plaću u Jugovinilu ili škveru, a od plaće se mogla napraviti kuća, a poslijepodne spavaš”.
Najčešće sam popravljao kazane, pumpe na perilicama. Onda je perilica bila 1.000 maraka, a plaća 300 maraka, čovjek je trebao raditi tri mjeseca za perilicu. Danas se perilica može kupiti za trećinu plaće i to na deset rata. Bilo je unosno biti serviser!
Krajem 1990-ih godina otac mu se razbolio i umro, iza njega su ostali vinogradi, a Neven se sve glasnije počeo pitati što sada raditi.
Ili ćeš uzeti očev vinograd ili ćeš i dalje glumatati nešto kao serviser, eto, to je bila moja dvojba. Da se razumijemo, nije meni trebao neki poseban okidač kako bih se počeo baviti proizvodnjom vina, jer sam, praktički, cijeli svoj život pomagao ocu u vinogradu, kao mladić sam mu svako svoje slobodno vrijeme uskakao s fizikalijama u vinograd. Na kraju, rođen sam u tome, čim se kuća napravila ovdje je bio podrum, kao mali sam ulazio u ove velike bačve da bih ih oprao. Kad sam na kraju prelomio i odlučio se za vino, mnogi su mi govorili da sam lud što sam napustio obrt s kućanskim aparatima, ali ne možeš raditi dva posla paralelno i jednako dobro. Odlučio sam se za vino i nimalo nisam zbog toga zažalio.
Premda je ne tako davno kaštelansko vinogorje bilo u ogromnom postotku zasađeno sortom babica, danas se jedino Neven Vuina može pohvaliti da proizvodi i buteljira to vino.
Iskreno, babica nije bila moj izbor, ja sam od oca naslijedio vinograd koji je sjeverno od zračne luke. Imao sam i jednu točionicu u Splitu koja je od mene za gotovinu sve otkupljivala, što mi je bilo super, novac u džepu i prst u uvo. No, počelo se pričati o ulasku u EU, neće se više moći saditi, bla bla ovo, bla bla ono, trebat će se u svoj toj proizvodnji početi ponašati europski i onda sam ja malo pomalo, ne opterećujući svoj proračun, uvidio da od točionice i prodaje za gotovinu neće biti ništa i jednostavno sam odlučio zaokružiti cijelu priču. Odlučio sam i 2003. godine posadio vinograd plavca. A za plavac sam se odlučio jer se tada još nije toliko znalo za crljenak. U biti, znalo se, ali nije bilo sadnica. Tek se otkrilo njegovo podrijetlo. Babice sam imao, plavac je bio jedina opcija. Nekoliko godina kasnije sam otvorio obrt, a vino, koje je krenulo kroz obrt, bilo je iz berbe 2007. godine.
Neven se prisjeća da je početak bio jako težak, no, za razliku od drugih, posao servisera kućanskih aparata osigurao mu je zalihu novca dostatnu za potrebna ulaganja u vinograde i vinariju i postupno traženje niše na koju se htio fokusirati. Vrlo brzo je shvatio da je po cijenama s kojima je nastupio na tržištu “najbolji best buy”. S druge strane, promućuran kakav već jest, Neven je naslutio da se znanstvenim otkrićem istih gena zinfandela i crljenka kaštelanskog otkriva potpuno novo tržište te je 2008. godine posadio prve trsove te sorte, a dvije godine kasnije u potpunosti je iskrčio cijeli vinograd babice i na tom mjestu posadio crljenak.
Posljednji vinograd babice sam izvadio 2016. godine. Ovu jedinu buteljiranu babicu koja se može pronaći na tržištu, dakle, sad proizvodim od grožđa koje kupujem od kooperanata. Svoju babicu više nemam! Zašto sam iskrčio sve te loze babice? S babicom se ne može postići cijena, a velika muka je plasirati ju. A reći ću vam i zašto. Koliko god to bilo užitno vino u jednom cijenovnom razredu od 30-35 kuna plus PDV, teško se nositi s plavcima koji su, kao ime, popularniji i općepoznati našoj publici u horeca sistemu. Ajde ti objasni jednom ugostitelju, gazdi u restoranu, što je babica. Ne znaju ni u Kaštelima ni u Splitu, a kamoli dalje. Ovo je posao. Što bih se ja sad više mučio objašnjavati što je babica, a, s druge strane, imaš vino i sortu koja ide i oko koje se ne treba mučiti. S babicom sam se osjećao kao Pale sam na svijetu, moraš raditi marketing za to vino, a to je i teško i skupo. I onda sam, nakon nekoliko sati razmišljanja, odlučio dignuti ruke od babice, i to u vrijeme rezidbe u siječnju. Znate, kad sam u vinogradu sam sa sobom, tada najčešće i donosim neke odluke. Tako sam prošle godine uradio i s babicom, rekao sam – ovaj vinograd ću do kraja obrezati kao da će i dogodine biti berba, ali, sljedeće godine će na ovom mjestu biti posađene loze crljenka. Inače, taj vinograd sam bio sadio s pokojnim ocem kad mi je bilo 16 godina. Mater me pitala: Zar vadiš babicu? Vidio sam da joj je teško palo, ali rekla mi je da radim što me volja i da se borim. Onda sam joj objasnio zašto ja to radim, crljenak prodajem po duplo većoj cijeni i nemam problema prodati ga, čak i odbijem kupca, a babica je postala mučenje: Majko, što bi ti radila?!
Kad je Neven iskrčio nasade babice, mnogi prijatelji su ga zvali i pitali je li bolestan. On bi im odgovorio da nije, ali …
Pa iz vinograda još nisi iznio lozje?!
Nisam, jer vadim vinograd.
Onda si bolestan!
Zbog nedostatka ambicije da potencijalnim kupcima objasni vrijednost onoga što ima u vinogradu, Neven je na isti način kao što je otpisao babicu prekrižio i sortu ljutun.
U Kaštelima su vam uvijek bili vinogradi s miješanim sortama, jer je bila teorija od struke da je dobro pomiješati dvije-tri sorte radi boljeg vina. Tako su naši stari to miješanje odmah u vinogradu obavljali. Ja imam još stotinjak trsova ljutuna, koja je služila za popravljanje kiselina. Stručnjaci tvrde da je vino od ljutuna izvanredno, ali, recite vi meni, kako ću ja nekome ponuditi vino od sorte koja se tako zove?!
Neven tvrdi da je potpuno zatiranje kaštelanskih vinograda spasila priča sa crljenkom, ali i činjenica što je Split “postao destinacija”.
Pojavile su se neke agencije, malo su se promijenili i ugostitelji koji su shvatili da gosti traže autohtono, sve to ide sporo, ali ide… Kako je krenulo uskoro više neće biti potrebno objašnjavati da naziv Štafileo na etiketama mojih vina, kojeg sam stavio u čast Stjepana Štafilea, trogirskog plemića podrijetlom s Krete, potječe od grčke riječi koja znači – grozd.