Kad mi je Gino Matulić, muška polovina vinskog dueta G&J (druga polovina je kazališna producentica Jadranka Svaguša), na kraju kratkog druženja na zadarskom Narodnom trgu poklonio butelju njihova vinskog uratka Tvoja krv i moja, oči su mu se opasno orosile. Skoro je zaplakao…
Nemoj se čuditi, svaki put kad neka boca napunjena našim vinom odlazi od nas, dođe mi da se rasplačem. Pritom nije bitno jesmo li to vino prodali ili nekome poklonili, ono odlazi od nas nepovratno i odnosi dio nas. Jadranka i ja nemamo svoju biološku djecu, naša vina su naša djeca, pojasnio je Gino svoju reakciju.
Ako se tretman vina kao živog bića ne shvati kao prioritet, onda se uopće ne treba baviti vinom. Jer, ako je vino živo biće, onda mu trebate omogućiti sve što je potrebno nekom živom biću – zrak, hranu, ljubav, glazbu. Vino ima svoje rođenje, uspon i pad. Ako jedna tekućina može izdržati 20-40 godina, onda ona nije mrtva. Mi vino ne održavamo mrtvim, nego živim. Apsolutno, po svim svojim tehnološkim svojstvima, vino je živo, svake godine je drukčije…
Tako, po njihovom shvaćanju, kad je već vino dijete, vinu treba odmah “po rođenju” – dati identitet, “jer bez identiteta nema ništa”. U prijevodu, s vinom treba raditi od ulaska u bačvu, “kad ono prođe svoj ‘big bang’, da ne zamaram s pričama o tehnologiji, fermentaciji, kvascima i sličnim stvarima koje su, kad se priča ljudima, zamorne”, i kad ga se počinje školovati.
E, tada mu dam svoju bazu i puštam glazbu jakog nacionalnog naboja, poput Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Kad skužim da je vino usvojilo to gradivo, onda idem dalje i profiliram ga prema senzibilitetu. Počnem s laganim jazzom, kontemplativnim jazzom, gdje su jaki Poljaci i Šveđani, a pred kraj sazrijevanja, godinu dana prije vađenja iz barika, puštam mu ozbiljnu glazbu poput Treće simfonije Henryka Mikolaja Goreckog ili tintinabule Arva Pärta. Ili rekvijeme, poput Gabriela Faurea. Naravno, sve ovisi o senzibilitetu vina. Neki put, ako mi je vino previše mračno, dam mu Divertimento u D duru od Mozarta da mu dam neku živost. Dakle, vino je osuđeno biti u mraku i kad ga kušate dozirate mu daljnje životno usmjerenje.
Gino je radio u Francuskoj 30 godina, bio je na Azurnoj obali, na jahtama je posluživao bogataše. Tamo se i zaljubio u vino, a za početak njihove vinske priče posebno zahvaljuje boci Chateau La Lagune iz 1982. godine.
Kaže, “to bordoško vino mi je okrenulo pamet, jer, kad sam došao kući na odmor i shvatio da takvih vina ovdje nema, odlučio sam pokrenuti vlastitu vinsku priču i napraviti vino na tragu Chateau La Lagune, barem za sebe”.
Dakle, prvotno nam vino uopće nije trebalo postati posao nego čista zezancija za osobne potrebe.
Da je tome bilo tako dostatno govori podatak kako je Gino u vrijeme prve berbe iz koje se trebalo roditi njihovo dijete, Tvoja krva i moja iz 2009., bio u Francuskoj, a sav teret posla i odgovornosti bio je na Jadranki i njihovoj zajedničkoj prijateljici, enologinji Nikolini Paleki.
Ma, sve je ispalo fenomenalno. Njih dvije su radile u samo dva barika. Čista fantazija, priča Gino.
Jadranka opisuje kako je izgledalo taj njezin prvi Midin dodir…
Gino je još bio na Azurnoj obali kad smo pomno birano grožđe za to vino kupili u Nadinu. A cijeli proces proizvodnje tog prvog vina započeo je i završio na otoku Molatu u jednoj staroj kamenoj kućici koja ima zemljani pod i koja je u vlasništvu Ginova oca i u kojoj smo smjestili te dvije bačvice od francuskog i američkog hrasta. I ta prva ljubav je odležala ravno 24 mjeseca u bariku. Gino je došao negdje početkom listopada, a u studenome te godine, kad smo s pipetom izvadili vino iz barika, izgledalo je kao da je netko parfemsku bočicu razbio po podu. Bila je to rapsodija mirisa, čista poezija! Sjetili smo se stihova Tina Ujevića i njegove pjesme Ove su riječi crne od dubine i odmah smo te riječi preinačili i uzviknuli: Ovo je vino crno od dubine! Fantazija! Tada još nismo ni slutili da je ta 2009. godina bila naprosto božanstvena. No, za sve, pa eto i za vino koje smo odlučili napraviti, tvrdim da ne postoje slučajnosti te da za sve ima neki razlog zašto se baš nešto događa, priča Jadranka.
Već sljedeću godinu Gino i Jadranka, koji su svoju vinsku manufakturu prozvali G&J, napravili su 10 bačava, dok su se za berbu 2016. godine odlučili otkupiti grožđa za respektabilnih 12.000 litara kupaže merlota i cabernet sauvignona. U travnu 2017. godine u boce su tek napunili vino iz berbe 2013. godine…
Nama svaka berba u podrumu stoji tri godine, tek četvrtu godinu izlazi vani. Ima tu puno posla, zato je krv u naslovu.
A naziv njihova vina, Tvoja krv i moja, inspiriran istoimenim naslovom knjige Julienne Eden Bušić, toliko je proturječan da rijetko nekoga može ostaviti ravnodušnim.
Istina, dosta se polemizira oko tog naziva, ali baš zato smo i ustrajali na njemu, jer poanta i jest da svatko bilo što može interpretirati na svoj način. Premda je pozadina cijele priče o imenu vrlo jednostavna… U slučaju našeg vina, krv je simbolika ljubavi, truda, napora i brige koje ulažemo u vino, krv nipošto ne gledamo klasično, doslovno, nego kao muku koju smo uložili, a ono nam je vratilo nečim što možemo ponuditi drugima. Kad bismo još dodatno ogolili pozadinu priče, onda bih rekao da prve tri godine nismo gotovo ni spavali od brige kako će sve ispasti, počnete sumnjati i u sebe. Posve je jasno da smo bili svjesni kako će se nekima ovaj odabir imena činiti ekstremnim, pretencioznim, teškim, ali kako god bilo, naša jedina poruka je da – vino dolazi s neba, rađa se iz ljubavi, i živi od ljubavi, koju mu dajemo!
A ulogu “širenja intrige” odradio je i dizajner Vanja Cuculić koji se na vinskoj pakovini poigrao s krvlju te naziv vine ispisao kao da je krvlju narisan.
Vanju jako cijenim, znam ga i po kazališnim plakatima, a kako je on vezan uz Zadar obratila sam mu se s molbom da nam napravi etiketu. Naš jedini zahtjev je bio da etiketa sadrži samo dvije boje, bijelu i crvenu, sve drugo smo njemu prepustili, priča Jadranka.
Ono što je posebno zanimljivo za našu vinsku priču je da smo nas dvoje vjerojatno jedini vinari u Hrvatskoj koji ne posjeduju ni svoje vinograde ni vlastiti podrum. Imamo samo vlastitu opremu i sami sebe, i to je to! Nemamo nite neko obiteljsko vinarsko nasljeđe, nismo 2., 3. ili 4. generacija vinara. Možemo pričati o tome kako od unajmljenog prostora, koje najčešće ne zadovoljava naše kriterije ili želje, pokušavamo napraviti mjesto u kojem ćemo stvarati tu ljubav. I vjerujte da je to moguće!
E sad, jesu li Gino i Jadranka uspjeli svoju viziju materijalizirati i napraviti vino koje nije tek nakupina maštarija i filozofije? Na nedavnom slijepom kušanju vina u Dubrovniku, koje je organizirao poznati hrvatski sommelijer i Decanterov sudac Siniša Lasan, Tvoja krv i moja “borila se” u prestižnoj konkurenciji bordoških kupaža među kojima su bila Opus One, Insignia, Ornellaia, Sassicaia, Clerc Milon… Tvoja krv i moja je s prosječnom ocjenom sudaca 94.545 bila “lošija” tek od Opusa One (95.182) i Insignije (94.818)…
