Olivier Ertzbischoff, umirovljeni kardiolog iz Pariza, koji je velik dio svoje karijere u farmaceutskoj industriji odradio u Londonu, za sebe voli reći da je – gradski dečko. No, u najmanju ruku je bizarno kad netko takvih samoodređenja i kvalifikacija svoj život skrasi u Gračišću u Istri, gdje nema ni kino ni kazalište ni muzej, a vrhunski gastronomski doživljaj je spustiti se iz najstarije kuće u selu, odmah pored crkve, do konobe Marino u kojoj se, tvrdi Olivier, “jelovnik nije mijenjao najmanje 30 godina”, premda se ne žali na njihove kobasice s ombolom i kupusom, kao i na fuže sa srnetinom. Lokalni čistunci će reći da se u Gračišću održava vjerojatno najživlji istarski vinski festival, Smotra vina središnje Istre, kao i Festival svirača na usnim harmonikama “Zasopimo na organić”. A i Olivier će se pobuniti ako mu prigovorite da je iz Londona i Pariza došao na kraj svijeta, jer – “Gračišće nije izolirano, ono je na cesti, na pola puta između Pazina i Labina, kao što se može reći da je i na pola puta između obje strane Istre – 20 kilometara od Labina, 25 kilometara od Poreča”!
Bilo kako bilo, Olivier se ne žali, u kino putuje u Pazin, na ruku mu ide što se u Hrvatskoj filmovi ne sinkroniziraju pa u Ratovima zvijezda, koje je nedavno gledao, može uživati u originalu i bez potrebe čitanja titlova. Kazalište, nažalost, ne pohodi, jer ne poznaje hrvatsko glumište, a problem mu je razumijevanje hrvatskog jezika koji se koristi na sceni. U stvari, potrebu za kazališnim daskama nadoknadi u Parizu u koji se zna često zaputiti. Kad mu, pak, dosade kobasice s ombolom i kupusom u konobi Marino, Olivieru nije daleko otići u obližnji, nedavno otvoreni restoran u Cerovju, a gotovo da je postao domaćin u najprestižnijim hrvatskim restoranima poput rovinjskog Montea, šibenskog Pellegrinija ili zagrebačkog Dubravkinog puta, u kojima su vrlo tražena i njegova vina prepoznatljiva, osim po kvaliteti, i po slikama maka na etiketama…
Uhvati li ga nostalgija za rodnom Francuskom, zidove obnovljene i najstarije kuće u Gračišću, barem u prostorima za druženje, poput bivše konobe u prizemlju i dnevnog boravka na katu, krase goleme karte Burgundije s prikazom Côte de Beaune i Côte de Nuits.
Dobro, karte su na zidovima ne samo zbog nostalgije za Burgundijom, nego i zbog simbolike. Jer, i Jacqueline i ja smo veliki zaljubljenici u Burgundiju i tamošnja vina, naše boca su burgundskog tipa, a i vina su rađena u burgundskom stilu, priča Olivier.
Jacqueline Marovac, Olivierova supruga, rođena je u Rijeci, no većinu svog života provela je u Čileu. S Olivierom se upoznala u – Disneylandu, onom pariškom, naravno. Kao vrhunska epidemiologinja proputovala je cijeli svijet, a u Disneyland, koji je taj dan bio zatvoren za javnost, došla je na kongres kojeg je organizirala Olivierova farmaceutska kompanija i na kojem je i on trebao biti jedan od predavača. Na kongresu je bilo 8.000 gostiju. Bilo je to 2001. godine, tada su se Olivier i Jacqueline upoznali.
Po povratku u Čile, Jacqueline je dobila ponudu za posao u Velikoj Britaniji. Prihvatila je novi posao i otišla u London ne znajući da je u isto vrijeme u istom gradu živio i radio i Olivier, koji je tamo bio zadužen za razvoj velike farmaceutske kompanije.
Prošlo je skoro godinu dana, dok se njih dvoje ponovo nisu sreli, i to u Londonu na kongresu koji je bio repriza Disneylanda.
Sreli smo se, nisam znala da je on tamo, on nije znao da ja dolazim u London. “Ti si tu?”, “Ti si tu?”, rekli smo jedno drugome, i – dogodilo se! Odmah sam mu rekla da mora doći u Hrvatsku, što se vrlo brzo i dogodilo, gotovo u jednom dahu pokušava Jacqueline prepričati njihovo “kobno” upoznavanje.
Bila je to, skoro, “otmica”, Jacqueline i Olivier su poput zaljubljenih tinejdžera vrlo brzo odletjeli u Hrvatsku gdje su se smjestili u stan njezinog tate na Trsatu. No, Rijeka je bila samo spavaonica, jer su po cijele dana obilazili Istru.
Jedan od mojih barba, s kojim sam bila vrlo bliska u djetinjstvu, bio je arhitekt u Opatiji. Kad sam bila mala, on bi me uvijek povezao sa sobom po Istri do Pićana, Gračišća… i pritom govorio: “To je naša povijest”! Sjećam se da sam kao trinaestogodišnjakinja glasno obećala da ću jednog dana baš u Gračišću kupiti kuću, priča Jacqueline.
Obilazak Istre u Olivierovom društvu bio je njezino svojevrsno katapultiranje u prošlost i ponovno proživljavanje djetinjstva. I onda, kao grom iz vedra neba, tijekom jednog od kasnijih ponovnih boravaka u Hrvatskoj, jedan dan je ničim izazvana, prvi put u životu, odlučila kupiti Butigu, oglasnik u kojem se, među ostalim, objavljuju i oglasi za kupnju i prodaju nekretnina.
A tamo – oglas o prodaji kuće u Gračišću!!! Samo sam rekla: “OK, Let’s go!” Uz oglas nije bila postavljena nikakva fotografija, mogla se pročitati tek štura informacija o prodaji stare kamene kuće s velikom okućnicom u starom gradu. Kad smo došli tamo, imali smo što i vidjeti. Kuća je bila u potpuno derutnom stanju, tamo nitko nije živio 20 godina, a čovjek koji je posljednji tamo boravio tamo je i umro, na stolu pored kreveta u kojem je izdahnuo još su bili stajali šećer i šalica kave. Ništa nitko nije ni pomaknuo sve te godine!!! Čak su i novine od tog dana, koje je vjerojatno čitao prije smrti, ostale na stolu. Kao i uredno posložene cipele i kravata, prisjeća se Jacqueline.
O svemu što su tada zatekli, ali i o svim kasnijim radnjama koje su imali na vrlo zahtjevnoj obnovi kuće, Jacqueline i Olivier su napravili vrlo iscrpne foto-albume koje ponosno pokazuju svojim gostima i prijateljima.
Do tog oglasa i odluke da kupimo kuću u Gračišću nisam bio ni pomišljao da ću jednom doći živjeti ovdje. Pa ja skoro tada da nisam ni znao za postojanje Hrvatske, a da ne spominjem da Hrvatsku kao područje gdje se rade vina nisam percipirao kao takvu ni u primisli. Ruku na srce, tijekom mojih prvih boravaka po Istri, nisam bio baš pretjerano oduševljen hrvatskim vinima, prvi značajniji dojam na mene je ostavio Ottocento bijelo od Claija, kao i neka vina od Rožanića.
No, posjet Gračišću i kući iz oglasnika sve je promijenio. Kuću nisu pošteno ni pogledali, već su znali da je to – to! Pogled iz dvorišta bio je neprocjenjiv, tako da ne čudi što će vam Olivier, po vašem prvom dolasku u njihov istarski raj, prvo pokazati okućnicu s prelijepim bazenom u kamenu, kao i ponuditi ležaljke s pogledom na Učku. A nije bez utjecaja na konačnu odluku o kupnji kuće bilo ni saznanje da je nosivi zid u vinskom podrumu stariji od 500 godina te da je ta kuća najstarija u Gračišću.
Kad smo kupili kuću, bilo je to 2009.. godine, ja sam tada još uvijek radio. U početku smo bili šest mjeseci ovdje, šest mjeseci u Francuskoj. Tek kad sam se umirovio i kad smo definitivno mogli u potpunosti preseliti u Gračišće, krenuli s našom vinskom pričom u Hrvatskoj. Bilo je to 2012. godine…
Prema vlastitom priznanju, Olivier je zaljubljen u vina još od vremena čestih boravaka u Burgundiji, gdje je stekao puno prijatelja u vinskim krugovima, a i osnovama biodinamike se doslovno učio kod najboljih, u vinariji Puligny-Montrachet Domaine Leflaive.
Kad su, nakon jednog obilaska Dvorca Belaj u nedalekom Belaju, Olivier i Jacqueline upoznali Zorka Ivića, koji im je ponudio da u podrumu dvorca proizvode svoja vina, dvojbe više nije bilo – Istra će i u vinskom smislu postati njihova Burgundija. Da ne bude zabune, angažirali su svoje prijatelje iz Francuske da dođu pogledati vinograde iz kojih će otkupljivati grožđe, u najvećoj mjeri chardonnay, ali i nešto malvazije…
Zorko Ivić se i danas sjeća tog susreta. Kaže, došli su kao turisti, kušali njegova vina, a onda se kroz razgovor pojavila ideja da baš tamo, u podrumu ladanjskog dvorca izgrađenog u doba Austro-Ugarske, unajme podrumski prostor i počnu proizvoditi vino.
Iznajmio sam im prostor, 30 četvornih metara posebno uređenih samo za njih, a oni su dopremili hrastove bačve iz bačvarije Francois Freres iz Burgundije za sazrijevanje vina. Kad je došlo vrijeme berbe, u pomoć im je pristigao prijatelj enolog iz Francuske, koji je davao upute mom sinu, jer je za nas fermentacija u bariku bila nešto potpuno novi, prisjeća se Zorko Ivić začetaka vinske priče Oliviera i Jacqueline.
Olivier kaže da je nazočnost njegova prijatelja vinara iz Burgundije u počecima proizvodnje njihovog prvog vina Belaigra bila neophodna, jer su pored sebe morali imati nekoga “tko zna što mi hoćemo i kako se to radi”. Inače, Olivier tvrdi da on osobno preferira svježa te da nije ljubitelj barikiranih vina, ali na Beluigru, assemblage chardonnaya iz različitih vinograda s bijele i crvene zemlje, koja akronimom u nazivu spaja Belaj i Gračišće, odlučio se kako bi zahtjevnijim ljubiteljima vina mogao ponuditi dašak Burgundije u Istri. A usmjerenje prema biodinamici, kaže, “nije posljedica liječničke specijalizacije za kardiovaskularne bolesti, nego odnosa prema ekologiji i namjere da proizvede vino u što boljim uvjetima – zašto bi koristili pesticide ili mnoštvo drugih kemijskih proizvoda kad možemo sve napraviti na potpuno prirodan način?!”
Prvo vino koje su proizveli nazvali su Fugaz, a riječ je o malvaziji “koja je željela izaći sama”.
Premda smo se odlučili specijalizirati ponajviše za chardonnay, Fugaz se sam nametnuo, gotovo da se sam napravio nakon deset mjeseci odležavanja u drvenim bačvicama i proizveli smo ga u simboličnih nekoliko stotina litara. Godinama sam živjela u Čileu i taj naziv, Fugaz, zvijezda padalaica, uvijek me očaravao. Kad smo Olivier i ja ljeti sjedili na terasi razmišljajući o imenima koja bi dodijelili vinima, u jednom trenutku smo shvatili da je malvazija koju smo bili pili brzo otišla. Baš kao fugaz! Eto, tako je vino samo sebe nazvalo zvijezdom padalicom, priča Jacqueline.
Vruća ljetna noć je presudila i za ime pjenušcu, kojeg su nazvali Luna – po prelijepom punom mjesecu koji ih je tada objasjavao. Kćer Chiaru Maju su “počastili” imenom Santa Chiara za kupažu malvazije i chardonnaya, dok su Jacquelineinog sina iz prvog braka, koji živi u Čileu, “počastili” imenom Nomad, što je ujedno i njihov opis njihovog načina života.
Olivier i Jacqueline također nisu puno razmišljali ni o nazivu vinarije koja je u svojoj trećoj godini postojanja dosegnula proizvodnju od 12.000 butelja.
Domaine Koquelicot znači doslovno – Vinarija mak. U Hrvatskoj vinari svoje vinarije obično nazivaju svojim prezimenima. Moj suprug se preziva Ertzbischoff, a s obzirom da podržava feministice i ženska prava, onda bi u nazivu vinarije, pored njegova prezimena, on inzistirao svakako da stoji i moje prezime, Marovac, jer, u konačnici, vina radimo zajedno. No, kad bi ta dva prezimena stavili na etiketu, tko bi kupio to vino?! Onda smo pokušali naći nešto što nas ujedinjuje i predstavlja na najbolji način. Mak je prvi cvijet koji se pojavljuje u vinogradu. Kad smo jednom tako razglabali sve moguće kombinacije spajanja naših prezimena, samo smo se pogledali i rekli – Koquelicot! A onda smo samo počeli slagati kombinacije – mak je glavna sirovina za proizvodnju opijuma, opijum stvara ovisnike, a Koquelicot stvara ovisnike o našim vinima! Tako su nam neki prijatelji i rekli – da stvaramo ovisnike te da više ništa drugo osim chardonnaya neće piti! Za ovisnike možda to i nije loša ideja, u svakom slučaju je jeftinija i legalna! A Domaine u nazivu vinarije je vrlo jednostavno objasniti, jer to je naša posveta Burgundiji, priča Jacqueline.
Za Oliviera i Jacqueline se zna da su vrlo druželjubivi te da u njihovom utočištu u Gračišću nema dana da im netko nije u gostima. Prema Jacquelineinim riječima “život je kratak, mora se uživati, a najviše se uživa u društvu s dragim ljudima, dobrim vinima i hranom. Uostalom, francuski način života je – hrana i vino!”
