U Srbiji postoji rječnik slenga i idioma koji se na internetu može naći pod nazivom – Vukajlija. Svaka sličnost s prezimenom poznatog tamošnjeg jezikoslovca Milana Vujaklije i više je nego namjerna. Netko je negdje napisao da je Vukajlija dokaz da je narod više spreman na zajebanciju nego na ozbiljnost, a da je tome tako argumentirao je podatcima po kojima Vujaklijin rječnik ima oko 35.000 riječi, dok Vukajlija ima 52.391 riječ, i broj eskponencijalno raste!
Naravno, navedene brojke su daleko od realnosti. Ali, realnost sve više postaje nešto čemu smo se donedavno smijali. Primjerice, na pitanje: Tko je bio Mozart, duhoviti posjetitelji Vukajlije odgovaraju: “Svestrana ličnost. Čovjek koji je skladao glazbu za Nokiju. Inače, bio je slastičar i izmislio je Mozart kugle. A volio se i kladiti…”
U Vukajliji, tako, postoji objašnjenje i izraza “M’rš u Šišatovac”, kojeg je javnosti poznatim učinio Svetislav Kišprdilov u humorističnoj seriji Noćna smjena emitiranoj prije nekoliko godina na Televiziji Vojvodina. Tako u Vukajliji piše da je “M’rš u Šišatovac” izraz kojim se tjera crno dijete, a crno dijete je, pak, “halucinacija koja nastaje prilikom prekomjerne konzumacije alkohola, najčešće sjedi s tobom za stolom i na neki način te izaziva.”
U praktičnom primjeru koji, kao, treba ilustrirati primjenu te definicije piše:
– Dobra ova kajsija!
– Dobraaa.
– Ma jest, nego pazi malog što se do tebe pojavio.
– Tko? Gdje?
– Crno dijete se pojavilo, čovječe, eto ga do tebe, čačka nos, izaziva me!
– Popio si mnogo, nema nikakvog djeteta!
– Ma nisam, mrš u Šišatovac!
– Molim?!
– Ma ne ti, njemu kažem! Ajde, ajde, reci mu i ti!
– Mrš u Šišatovac!
– Tako, tako, samo rukom mu pokaži! Da zna gdje mu je mjesto!
I onda, kao grom iz vedra neba, na sceni se pojavi vinarija nevjerojatno dopadljivog vizualnog izričaja kojoj je sjedište – u Šišatovcu. Možda bi svi ovi primjeri iz i okolo Vukajlije bili bespredmetni da četvorica prijatelja koji su pokrenuli šišatovačku vinsku priču – Đorđe Stojšić, Ramazi Inaishvili, Bojan Dodevski i Vladimir Čupić, nisu iz Šišatovca, koji se nalazi na južnom obronku Fruške gore, nedaleko Erdevika, krenuli u medijski proboj baš vukajlijski. Kroz igru!
- Pa, može se slobodno reći da je za nas Vinarija Chichateau i velika igra. Nas četvorica smo se skupila u toj vinariji – ja sam autohtoni Sremac, Ramazi Inaishvili je iz Gruzije koji se stjecajem raznih okolnosti ovdje doselio, Bojan Dodevski je Makedonac i Vladimir Čupić je pola Srbijanac, a pola Makedonac s prebivalištem u Novom Beogradu, vojvođanskom Hong Kongu, ispričao mi je Đorđe Stojšić, spiritus movens vinarije koja svakim svojim novim vinskim uratkom, kao i pakovinom u koju se omotaju njihove kapljice, ne prestaje intrigirati javnost.
Četvorica prijatelja su vinariju u Šišatovcu nazvali – Chichateau!
- U početku smo, potpuno besmisleno, vinariju htjeli nazvati Chateau Šišatovac. Nije išlo pa smo te dvije riječi spojili u Chichateau, što je igra riječi koja, s jedne strane, ukazuje na Šišatovac, sjedište vinarije, a s druge strane na chateau, dvorac, kako se u Francuskoj često nazivaju vinarije i imanja pod vinogradima. Postoji opet i francuski sleng u kojem chichateau znači vrlo podrugljiv odnos prema chateauima, što nama kao zakletim zagovornicima garažnog vinarstva sjajno odgovora i dodatno se uklapa u naš vinski svjetonazor.
Đorđe smatra da širenje vinograda i isforsirano povećavanje proizvodnje “nije pravi put te da upravo u tome mnogi naprave grešku. Treba izvući maksimum iz onoga što imaš i raditi male serije velike kvalitete. Treba se igrati i pokušati biti drukčiji. Veličina nije bitna!”
Šišatovačka vinska priča je započela po Đorđevom povratku iz Amerike gdje je završio srednju školu te diplomirao financije i filozofiju na Wichita State University, ali i “nešto malo naučio o vinu”. Bio je Đorđe član Uprave Vojvođanske banke i Belvillea, radio je u kompanijama Deloitte&Touche Centralna Europa, Deloitte&Touche Vojvodina te u Kinsley& Reed, aktivan je bio u politici kao član Lige socijaldemokrata Vojvodine i njihov zastupnik u Skupštini Vojvodine, no vremenom su sve učestaliji bili dolasci u Šišatovac u stari vinograd njegova djeda.
- Ispod nas je živio neki Dalmatinac i on nam je pomogao osposobiti te vinograde iz 1960. godine, dok smo ih mi samo malo doradili. Tako je sve počelo iz jednog čistog druženja, i to doslovno u garaži. Imamo neki stari podrum, lagum, gdje držimo barike. Kad smo izračunali koliko godišnje popijemo, shvatili smo da je bolje i isplativije imati svoje vino! Radimo 15.000 – 20.000 boca godišnje, ovisno o godini… Inače, imamo i potpuno nove vinograde koje smo zasadili 2008. godine, dok od prokupca, crnoslava, kamenke i vranca iz tog starog vinograda pravimo neki rose samo za naše potrebe, priča Đorđe Stojšić.
Prema riječima ovoga čovjeka koji izgledom podsjeća na hibrid Buda Spencera i Orsona Wellesa, najveću savjetodavnu pomoć im je pružio Giorgio Clai, jedini samoproglašeni “istarski garažni vinar”.
- Mi smo garažisti i ostat ćemo garažisti! I po količini i po načinu proizvodnje. Kad postaneš industrija gubiš na karakteru. Neke stvari kad radiš ručno, na malim količinama i u odvojenim vinifikacijama, ne možeš raditi s desecima tisuća litara. Evo, ovaj chardonnay radimo s divljim kvascima. Da se nešto i dogodi, preživjet ćemo tih 1.000 litara, no pitanje je tko bi vam grešku ili propust zbog igre dopustio u proizvodnji veće količine vina!? Mi to sebi možemo priuštiti i zato uvijek radimo nešto drukčije.
Vinarija Chichateau je svoju ekstremno brzu ekspanziju doživjela ponajviše zahvaljujući fenomenalnoj marketinškoj priči i uistinu originalnim i štosnim pakovinama za koje mnogi tvrde da se ne mogu izmisliti bez velike doze raznih opijata.
- Droge ne konzumiramo, pretežno smo na vinu. Pošto ovdje nema neke velike tradicije u dizajnu tih pakovina, svaka naša etiketa priča neku svoju priču koja je nama dopadljiva. Nikada nismo razmišljali zašto baš to tako radimo, ali to nam se sviđa. Sve naše etikete su proizvod dobre zezancije. Pošto svako vino treba imati svoju priču, naša je obveza napraviti i etiketu koja će to iskomunicirati prema javnosti.
Na aktualnoj etiketi, primjerice, za Fabulu malu, kupažu cabernet franca, merlota i cabernet sauvignona, prekrižena je 2012. i ispod nje dopisana 2014. godina. Đorđe “objašnjava” da im je preostalo iz prethodne berbe etiketa koje nisu htjeli baciti i da im je, kao, najjednostavnije bilo “preškrabati godinu ranije berbe i dopisati 2014. godinu”.
Te 2013. godine, kad nisu napravili Fabulu malu, kao ni Fabulu lagum, četvorica prijatelja su istog vinograda od istih sorata napravili i treću etiketu koja je izgledom trebala biti njihov odgovor na pijanske priče o crnom djetetu.
- Tako je, eto, nastalo vino Bambino Nero za koje je sjajnu ilustraciju napravio naš prijatelj akademski slikar Rastko Ćirić. To je naša treća etiketa za crno vino iz istog vinograda. Crno dijete! Smatram da ne moramo pošto poto prodavati vino pod istom etiketom, ako vino te godine nije takvo.
Za svoj rose, pak, kojeg su nazvali Pink Punk, tvrde da je prvo pankersko vino na svijetu.
- Pitaju nas kako idu zajedno vino i punk?! Pa, rose je vino za narod, njega ne piju oni koji su veliki znalci, a boca je, onako, pravo pankerska…
Premda je imao zavidnu financijašku karijeru, Đorđe Stojšić iz posla s novcem nije izvukao nikakvu pouku koja bi mu pomogla u vinarstvu. Štoviše, tvrdi, u vinarstvu “excel ne postoji”!
- Ako vinarstvo želite promatrati kroz prizmu isplativost i eventualne zarade, onda je to jako teško. Barem prvih 20-30 godina. A iskustvo iz financijaškog svijeta mi je pomoglo u odluci da u tom svijetu ne želim živjeti! Zato sam se i prebacio na vinarstvo, jer sam u ovome svijetu, između ostalog, uočio da su ljudi normalni te da je vino ostala oaza zdravog razuma. Gdje god putujem, a upoznao sam dosta ljudi i u Sloveniji i u Hrvatskoj, svi ljudi koji su nešto oko vina su i prijatni za druženje. Vino za nas nije samo posao, to je i poluzabava, način života…
Shvativši da ga vino “zahtijeva u potpunosti”, Đorđe se skoro u potpunosti povukao i iz politike. Ovaj zakleti vojvođanski nacionalist na Instagramu se vodi pod nadimkom @voivoindian, a za Vojvođane tvrdi da u suvremenoj Srbiji žive kao Indijanci u Americi.
- Indijancima su u rezervatima dozvolili praviti i konzumirati whiskey u rezervatima te otvarati kockarnice. Prema tome, i mi smo na tom tragu, evo proizvodimo alkohol, još samo da na Savi negdje otvorimo i casino.
Svoj zajebantski duh je odnedavno kao savjetnik unio u obnovljeno poslovanje Vinarije Erdevik. Tako je kupažu crvenih sorata iz vinograda bivšeg premijera Zorana Živkovića, kojeg je kupio “šećeraš” Miodrag Kostić, nazvao Trianon, a chardonnay – Omnibus Lector, kojeg, usput, preporučuje “uz pohovani mozak”. Roseima je dao imena Rose nostra i Tri koze rose…