Za ljubitelje književnosti, selo Smilčić u zadarskom zaleđu pozornica je radnje prvog romana Vladana Desnice kojeg je okimoronski nazvao Zimsko ljetovanje. Za ljubitelje vina koji vole književnost, Desničin Smilčić iz Zimskog ljetovanja klasično je selo kakvim sela općenito doživljava većina stanovnika gradova. Zato i ne čudi što su Desničini junaci, Lizeta i Ernest, pobjegavši od savezničkog bombardiranja na selo, morali se suočiti i sa svojim predrasudama i uvjerenjima da je selo općenito “mjesto izobilja, pilića, purana, pršuta, vina i gdje se pred Uskrs ovce dadu na posao da nakote dovoljno janjaca, a kokoši da snesu dovoljno jaja”, dok je za njezinog muža, berberina Ernesta, selo prije svega “ambijent u kojem se za skupe pare prodaje loše vino dodatno pokvareno bojom i šećerom”. Ni danas, gotovo 70 godina kasnije, u Zadru, kad se gleda na vina iz njihova zaleđa, situacija nije bitno drukčija. I dalje postoje predrasude o vinima, a one se najčešće svode na papagajski ponavljanu mantru: “Odlični vinogradari, loši vinari!”
Ruku na srce, područje Smilčića je uvijek bilo poznato kao središte voćarstva, ovdje su se uzgajale maraske i breskve. Imali smo mi i tradiciju proizvodnje vina, ali za kuću i prijatelje. Međutim, uvijek se potajno prizivalo i priželjkivalo da se i u Smilčiću napravi neka boca vina za malo širu potrošnju, kad netko dođe da ga imamo čime počastiti. I tako je krenulo. Zapravo je moja Vinarija Figurica prva izbacila maraštinu kao domicilnu sortu, a to je bilo prije deset godina, i to vam je povijest našeg vinarstva! Do tada, osim benkovačkog rosea, koji je bio više nekakva industrija, mi nismo imali nekakvog domaćeg vinara, priča Mladen Anić, jedini vinar iz Smilčića koji, u stvari, živi u Zadru.
I Mladen je, naravno, u tradiciji sela iz kojeg potječe, nakon što je diplomirao na Agronomskom fakultetu, prvo odlučio u posao krenuti sa stricem Antom, i to u – proizvodnju kivija.
Bili smo prvi koji su se na ovom području odlučili na plantažni uzgoj kivija. To je tada bilo toliko nepoznato voće da je stric dvije godine govorio da je to krumpir! Nije znao ništa o tome, ali hrabro smo se odlučili posaditi čak 1.500 stabala, prisjeća se Mladen svojih poduzetničkih početaka.
Nakon kivija krenuo je u uzgoj cvijeća u plastenicima…
Uz to smo uzgajali i palme za izvoz, ukrasne palme – dracena indivisa. To je bila čista trgovačka situacija, te palme su s metar i pol visine u Njemačkoj oko 30 eura. Nažalost, to je započelo prije rata tako da su palme, kad su došle u najbolji rod, stradale u okupaciji i odnešene u Beograd.
Prema Mladenovim riječima, vinarstvo nije bilo njegov izbor nego je vinarstvo izabralo njega. Kaže, pokojni otac je imao 10.000 loza i, “kako je preminuo, bilo je najlogičnije da on, kao diplomirani agronom, preuzme brigu o vinogradu”. Vinogradarstvo je tradicija obitelji Anić, a i pokojni mu otac Ivan je pred kraj života često znao govoriti “neka sve zapustimo samo ne vinograd”.
Otac je radio vino samo za sebe, bio je lovac, volio se družiti, volio je pjevati, tako da je sa svojim pajdašima sve dijelio. Onda sam ja uzeo olovku i izračunao da s tom količinom imam samo trošak, a ja se, opet, ne volim toliko družiti koliko se on volio družiti. Što će mi 10.000 litara za vlastite potrebe?! On je, opet, većinom imao debit i nešto maraštine, a onda sam ja posadio hektar i pol maraštine za koju sada u Zadru mogu reći da imaju jedno pristojno bijelo vino koje se može staviti na svaki stol. Nas proizvođača maraštine je sad već petero.
Kad se počeo baviti proizvodnjom vina, Mladen se odmah sjetio priča o staroj, gotovo potpuno izumrloj sorti svrdlovini, koje su mu često pričali pokojni otac i Miljenko Arbanas. Htio je ostaviti trag generacijama iza sebe, a najbolje što je mogao napraviti bilo je uskrsnuti sortu o kojoj su se samo pričale legende.
Skoro četiri godine sam obilazio vinograde od Privlake do Žegara tražeći najbolje loze, kad bi mi netko dojavio postojanje svrdlovine u nekom vinogradu onda bih u rujnu išao tamo vidjeti kako je rodila. Na svrdlovinu sam naišao tek na 15 mjesta! Sad sam već toga dosta umnožio i imamo oko 5.000 loza, ali u tom trenutku kad sam ju tražio možda je ukupno bilo nekoliko stotina loza na cijelom prostoru. Sad mogu reći da je svrdlovina spašena! Našli smo najbolje klonove, pobrali ih, dali razmnožiti i posadili vinograde s tim. Kad sam u konačnici posadio svrdlovinu, nazvao sam to tek pokušajem, jer u startu nisam znao što ću s tom lozom. Hoće li ta priča rezultirati današnjom pozicijom?! No, kad sam proizveo vino i za to još dobio i oznaku vrhunskog vina, dvojbe su prestale. Vinski genetičari iz splitskog Instituta za jadranske kulture su dali svoj znanstveni obol pričama o svrdlovini i svojim analizama dokazali da je riječ o potpuno unikatnoj sorti koja je genetski najbliže crnom pinotu, ali mu nije u rodu. Kao ni plavcu ni plavini…
Pričajući o svrdlovini, Mladen naglašava da je to sorta koja se prije sadila uz plavinu “da je popravi”.
Plavina daje obilan rod, ali je u boji i šećeru slaba. Onda su naši stari u vinogradima uz plavinu sadili i 20-ak posto svrdlovine da bi popravili plavinu. Kako su se pojavile trgovine i šećeri, svrdlovina je nestala. U stvari, bila je ostala još samo priča o toj sorti.
Svrdlovina je na prvom zadarskom vinskom festivalu krajem ožujka 2017. godine bila apsolutni hit. Mladen veliko zanimanje za svrdlovinom objašnjava pričama koje su kolale u toj sorti koju desetljećima nitko nije imao priliku ni vidjeti ni kušati.
Oduševljen sam reakcijama ljudi, izgleda da je ljudima ostalo negdje u dubini uha sjećanje na tu sortu! E sad, to je i odgovor onima koji me pitaju bi li, možda, bilo bolje da svrdlovinu u butelji nazovem nekim drugim imenom, koje bolje i atraktivnije zvuči. Takvima odgovaram da nema šanse mijenjati ime. Što se mene tiče, svrdlovina će zauvijek ostati svrdlovina.
U zaleđu Zadra postoji još desetak sorti za koje se pretpostavlja da su izumrle, poput dugovinske, galice, čestopupice, zadarke…, ali Mladen ne kani krenuti u potragu i za njima. Kaže, “neka te sorte netko drugi traži, ja sam svoju potragu okončao i spasio barem svrdlovinu”!
Usksnuvši svrdlovinu, Mladen je osjetio duševni mir te je konačno pronađeno slobodno vrijeme počeo rabiti za nešto što nije stigao u mladosti. Tako je u 52. godini života počeo svirati gitaru!
To vam je tako kad dođete u situaciju da više ne morate brinuti o osnovnoj egzistenciji. Tada razmislite i pitate se što si ono htio, a nisi stigao ranije napraviti. Sad sam u stadiju da mogu svirati i pjevati dalmatinske pjesme po Bosni, šali se na račun svog talenta Mladen Anić.
Pritom pogleda na golemu fotografiju svojih vinograda ispod koje je njegova supruga dopisala stihove Dobriše Cesarića iz pjesme “U suton”:
“I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan”.
