Krajem rujna u vinogradima Aleksandra Zeremskog ponad Brazilije, na obroncima Fruške gore koji se spuštaju prema Dunavu pored Čerevića, brao se merlot. Međutim, gazde nije bilo. Na svojoj Facebook stranici je tek napisao da je merlot “obrala Veka” (Vesna Despotović Zeremski, supruga) te da se on vraća za cabernet sauvignon. Jedan prijatelj mu je na tu objavu tek replicirao:
“The grass was greener
The light was brighter
With friends surrounded…”
Riječi su to iz pjesme High Hopes Pink Floyda sa albuma The Division Bell. Svi koji poznaju Aleksandra Zeremskog mogli su samo slegnuti ramenima i sa sjetnom zavišću prozboriti: “Zar opet?!” Naime, Aleksandar je 12. travnja bio u Madison Square Gardenu u New Yorku na koncertu Davida Gilmoura. Spektakl je potom ponovo odlučio gledati u Beču 27. lipnja, kao i 12. rujna u pulskoj Areni. Četvrti put u nepunih pola godine Aleksandar je utvrdio gradivo u Londonu u Royal Albert Hallu uvjeravajući se da u rasporedu pjesama nema iznimki te da High Hopes dolazi uvijek poslije Gilmourove In Any Tongue te uoči One of These Days.
– Meni je Pink Floyd poput droge, ovisan sam o njima, moram imati dozu njihovih nota svaka dva mjeseca. Makar i po cijeni propuštanja berbe merlota! Srećom, Vesna se plaši leta avionom te nije mogla ići sa mnom u London pa je netko mogao ostati u vinogradu. Inače, i ona bi bila na koncertu, kao što je i bila u Beču i Puli…
Aleksandar Zeremski je iz plejade novokomponiranih vinara koji su svoju vinsku priču odlučili sami započeti, jer se, praktički, u obitelji prvi susreću s radom u vinogradu. Dobro, Aleksandar je, produbljujući priču o svojim vojvođanskim korijenima, tek nedavno otkrio da mu je pradjed svojedobno, prije 100 godina, pokušavao napraviti prvi pjenušac u Vojvodini, ali i da nije u tome postigao neki veliki uspjeh.
– On je bio ispred drugih i svog vremena. No, sad barem mogu reći da je netko u obitelji prije mene imao iskustvo rada u vinogradu!
Aleksandar Zeremski je rođen i odrastao u središtu Novog Sada, “na betonu betona, tamo gdje nema cvijeća ni na banderama ni u žardinjerama”. Sve do nedavno, tvrdi, živcirala ga je svaka travčica, a životni moto mu je bio: “Svu prirodu bih zabetonirao!”
I onda su on i supruga Vesna na Ribarskom ostrvu kupili neku kućicu da bi uživali i tamo, još se ne zna na čiju inicijativu, “zasadili neku biljku”.
Kad je to niknulo, a riječ je bila o cvijeću, nešto se dogodilo – rodilo se dijete! S tom biljčicom sam potpuno poludio, ona je u meni promijenila životni svjetonazor. Silno sam se htio prebaciti u poljoprivredu. Sad beton ne mogu više vidjeti ni nacrtan, svugdje bih sadio samo bilje…
Aleksandar, tadašnji trgovac pićima, sukladno novootkrivenim vidicima, pomalo je počeo razmišljati o mogućnosti pokretanja vlastite vinske priče. I sve češće je sa svojim poslovnim partnerima započinjao priče o ideji sadnje vinograda. Francuski prijatelj, proizvođač armagnaca, posavjetovao ga je da ozbiljno razmotri dio Fruške gore oko Čerevića, procjenjujući tu lokaciju gotovo idealnom za Aleksandrove nakane. Godinu kasnije prijatelj ga je ponovo pohodio, izbor su suzili na tri lokacije…
Tada se, 14. veljače 2007. godine, dogodila najromantičnija srpska proslava Valentinova. Aleksandar je svoju Vesnu ukrcao u svinjsku prikolicu…
– Za mene je taj datum uvijek bio Dan zaljubljenih, nisam imala pojma da se u Srbiji 14. veljače slavi sveti Trifun, svetac kojeg se doživljavao kao zaštitnika vinogradara. Bilo kako bilo, mene moj suprug tada povede “nešto vidjeti na Fruškoj gori”. Utrpao me u svinjsku prikolicu i zakačio za nečiji traktor. Tandrčemo mi tako po nekim brdima koje nikada nisam ni vidjela ranije i gledamo položaje za vinograd kojeg je on htio zasaditi. Te iste godine smo kupili zemlju, a godinu kasnije zasadili prve loze. Eto, uspjeli smo u svinjskoj prikolici spojiti i svetog Trifuna i svetog Valentina!
Aleksandar u svakom razgovoru voli reći da je uspjeh sposobnost hodanja od jednog do drugog lošeg savjeta. Savjet prijatelja Francuza o kupnji vinograda ponad Čerevića, definitivno, smatra najlošijim savjetom kojeg mu je ikada itko prišapnuo! Naravno, tome nije tako, jer Belo brdo, kako je Aleksandar naslovio svoju vinariju, meteorski je postala jedna od najuspješnijih srbijanskih vinarija i sve samo ne nešto zbog čega bi se vlasnik molio svetom Trifunu da ga vremeplovom vrati u vrijeme prije sadnje prvih nasada merlota 2008. godine. Zvuči nevjerojatno, ali Belo brdo je na jednom od najvećih svjetskih vinskih natjecanja, bečkom AWC-u, dobilo titulu najbolje vinarije u Srbiji već 2013. godine, tek četiri godine poslije prve berbe, a isti uspjeh je polučila i na ovogodišnjem AWC-u!
Iskreno govoreći, kad sam prvi put čuo za tu vinariju iz Brazilije pored Čerevića, sjetio sam se anegdote s legendarnim splitskim zajebantom Pajdom koji je u krcatom autobusu gradskog prijevoza svim putnicima prije ulaza u Solin viknuo da udahnu duboko. Kad su prošli Solin i tamošnju cementaru, Pajdo se opet prodro i svima poručio: “Sad možete srati blokete!” Ta prispodoba nije neutemeljena, jer nedaleko Belog brda nalazi se velika cementara u Beočinu, udaljena tek nekoliko kilometara zračne linije od Aleksandrovih vinograda. Međutim, cementara u vinograde nije donijela ni mrvicu prašine, prije bi se moglo reći da su vjetrovi iz smjera Beočina donijeli samo zlato. I Druškana, ili Buddyja, seoskog džukelu koji se prije nekoliko godina jednog dana samo pojavio ispred ulaza u vinariju i tamo ostao kao zaštitni znak.
Baš kao što je Aleksandar Zeremski zaštitnim znakom svoje meteorski uspješne vinarije predstavio neke sorte koje su preko noći osvanule u njegovim vinogradima na obroncima Fruške gore i ostale “kao da tamo rastu već stoljećima”! Alooo, pa tko bi iz čista mira krenuo u najveću životnu pustolovinu na području o kojem je dotad znao vrlo malo i to sa sortama za koje i u Francuskoj rijetki znaju, poput marselana ili petit verdota!?
– Nikada ništa nisam svirao u životu, ali mislim da bih bio dobar bubnjar i perkusionist. To je jednostavno osjećaj kojeg imaš ili nemaš. Tako i u odabiru sorata za svoj vinograd nisam htio pošto poto imati neku autohtonu sortu iz Srbije. To nije slučajno, jer smatram da autohtonost ne podrazumijeva i kvalitetu. Nažalost, na Fruškoj gori ne postoji neka autohtona sorta, kao što je prokupac dolje u Srbiji ili tamjanika. Bilo bi suludo da sam, primjerice, zasadio prokupac i tamjaniku na ovim brdima. Ovdje je nekako domaćinski talijanski rizling, ali nisam ni njega htio saditi, jer mislim da ga već ima sasvim dovoljno na Fruškoj gori i da ne mogu napraviti neki ozbiljniji kvalitativni pomak u odnosu na ostale vinare. S druge strane, sorte koje sam posadio su najbolje na svijetu i na Fruškoj gori su se pokazale upravo takvima. I petit verdot i marselan su nešto što je “final touch”, ne znam zašto nitko neće saditi marselan, koji je izvanserijska sorta. A izuzetno je ekstraktan, bogat šećerima, alkoholima, kupažama daje prekrasnu notu, dok je kao sortno vino perfektan! I sazrijeva gdje god ga posadiš, mogao bi i u Bosni davati plodove! Petit verdot ili “mali zeleni” neće sazrijeti svake godine, no njega sam jednostavno morao zasaditi i nisam pogriješio. Za petit verdot sam dobio čak i zlatnu medalju na AWC-u u Beču!
Aleksandar voli reći da od prvoga dana otkako ju je upoznao strastveno voli svoju Vesnu, lud je za kuhanjem, obožava obilaziti mesnice i maltretirati mesare koji ga blijedo gledaju kad od njih traži da mu od tog i tog dijela pripreme dobre odreske. Generacijski je vršnjak s Borisom Beckerom te se iz svijeta tenisa, kojeg često igra, najčešće poistovjećuje s tim aktualnim trenerom Novaka Đokovića.
– Lud sam za tenisom, još od vremena antologijskih susreta McEnroea i Borga, ali za sebe ću uvijek reći da sam, ipak, beckerman! I upravo njegov pobjednički mentalitet nastojim ugraditi u našu vinsku priču. Mislim da smo na dobrom putu postati srpski šampioni. Svijet nas je već priznao, a tek smo se ne tako davno pojavili s prvim vinima. A i Becker je, ne zaboravite, već sa 17 godina osvojio svoj prvi Wimbledon kao najmlađi u povijesti osvajač tog turnira. Vinarija Belo brdo je premala da bi postali megazvijezde, a to i nije naš cilj. Ne pravimo pola milijuna ili milijun litara vina pa nam niti ne treba ta vrsta pažnje.
Dok smo lagano uz mezu od slanine i slovačkog kulena uživali u sjajnom pinotu crnom i cabernet francu, Aleksandar nam je potiho otkrio tajnu koju sa suprugom već dugo čuva. Na jednoj od svojih “rezerva”, koja će uskoro izaći u javnost, bit će svojevrsni hommage Pink Floydu.
– Moja vina neće dobivati nazive po glazbenim djelima niti po glazbenicima, ali – bit će uskoro jedan stih koji će pratiti najbolja vina!
Na butelji vina na kojoj još nema etikete napisao mi je posvetu: “Comfortably Numb”. Ne treba ni pokušavati objasniti da je to naziv pjesme Pink Floyda s albuma The Wall. I kao da mi je tom pjesmom poželio “ugodnu obamrlost” uz pijuckanje njegovih vina i glazbu Pink Floyda…
