Za Niku Karamana i njegovu suprugu Anitu, vječne zanesenjake koji su zajedno od njegove 17., odnosno njezine 14. godine (Niki je danas 47, a Aniti 44 godine) slobodno se može reći da su ljudi s vizijom Konavala kao hrvatske Toskane u kojima u mnoštvu malih obiteljskih gospodarstava dominira loza malvasije dubrovačke. Naravno, odmah će i dometnuti da ta vizija “ni u kojem slučaju ne podrazumijeva Konavle kao Župu Dubrovačku ili, ne daj Bože, Makarsku”.
Zagovornik sam održivog razvoja, sačuvanog krajobraza, drevne arhitekture tipične za ovo podneblje, a to sve u prijevodu znači da Konavle treba zadržati ovakve kakve su sada. U Konavlima poljoprivredu vidim kao skup malih obiteljskih oaza maksimalno naslonjenih na priču o agroturizmu. Ne trebaju nama hektari i hektari vinograda i da nam, kao što je bilo 1980-ih godina, avion iz Opuzena dolijeće i polijeva lozu. Na proljeće 1986. godine, dobro sam to upamtio, u polju nijedna žaba više nije kreketala, jer su pri polijevanju loza avioni polijevali i kanale, priča Niko.
Njihova vizija podrazumijeva mnoštvo “finih i lijepih obiteljskih poljoprivrednih priča, fine i male ambijentalne vinske podrumiće, nipošto graditi nekakve gigantske vinarije i zidati kojekakva arhitektonska ludila”. Naravno, svatko ima pravo na snove i maštarije, ali Niko i Anita su konkretnim radom na obnovi i povratku malvasije dubrovačke u Konavle svakako zaslužili biti malo glasniji u svom izričaju.
Kad je Niko, tada još uvijek student Agronomskog fakulteta u Zagrebu, nakon oslobođenja Konavala došao s prijateljima iz 163. brigade Hrvatske vojske u franjevački samostan u Pridvorje u studenome 1992. godine, uvjerio se u svu onu katastrofičnost koju je mogao tek iz daljine naslućivati na temelju neprovjerenih i nepouzdanih informacija. Franjevački samostan, koji je oduvijek bio simbol Konavala, bio je u potpunosti spaljen.
Tad sam rekao da baš odatle, gdje je sve spaljeno i zamračeno, mora krenuti nova obnova. Pritom sam imao viziju obnovljenog samostana okruženog sa svih strana glasovitim vinogradima malvasije dubrovačke! Znate, uvijek je uz samostane ili dvorce bilo lijepih i dobrih vinograda, a ja sam shvatio da imamo veliku šansu s malvasijom. Priču o malvasiji sam nametnuo i svim svojim prijateljima. Pritom sam im objašnjavao zašto Konavle mogu postati Toskana i kako je raznolikost Konavala, koje doživiš na drugi način gledaš li ih iz Pridvorja, Radojčića ili Komaja, naša velika prednost. Dobro, ne mogu reći da se moja vizija u cijelost ostvarila niti da su Konavle postale hrvatska Toskana, ali – u Konavlima, u kojima je malvasija prije rata bila gotovo izumrla sorta, sada ima preko 65.000 loza koje su u 95 posto obnovljene i zasađene loznim cijepovima iz mog vinograda, hvali se Niko.
I, naravno, Niko se može pohvaliti da je upravo zahvaljujući njihovom trudu malvasija dubrovačka postala, uz pošip, grk i plavac mali, jedna od prepoznatljivosti vinskog juga Hrvatske.
A sve je krenulo, prisjeća se, odlukom da za srednju školu odabere tek osnovanu Poljoprivrednu školu u Dubrovniku. Bilo je to na nagovor njegovog kasnijeg profesora Marka Anđelinića, koji je prijateljevao s Nikinim ocem i koji je uvijek govorio kako bi bilo dobro da netko iz Konavala upiše tu školu, a potom i Agronomski fakultet u Zagrebu, jer – netko mora spasiti malvasiju dubrovačku od potpunog nestanka.
Srednja poljoprivredna škola u Dubrovniku bila je potpuno iznenađenje svojim osnutkom, jer tada nitko niti deklarativno nije pričao o potrebi neke orijentacije Konavala prema obiteljskoj poljoprivredi. Međutim, u toj školi je bio Marko Anđelinić, profesor koji je znao svaki kutak Konavala i koji je prvi 1970-ih godina na nekoj odrini u Popovićima otkrio postojanje 2-3 loze koje mu nisu bile poznate, a imale su strašan potencijal. Počeo ih je proučavati i pokušavao na svaki mogući način saznati nešto više o njima. Bilo je to vrijeme kad nije postojala tako sofisticirana oprema za otkrivanje DNK, a iz “Dalmatinske ampelografije”, kapitalnog djela Stjepana Bulića, mogao je saznati tek da mu te loze sliče ne malvasiju dubrovačku. Odnosno, to je tek pretpostavljao, sve je naginjalo u tom smjeru, ali nije bio siguran.
Odlaskom na fakultet u Zagreb, gdje je bio izvanredan student, Niko se sprijateljio s tadašnjim asistentima, a danas nositeljima vodećih katedri na Agronomiji, profesorima Ivanom Pejićem, Edijem Maletićem i Bernardom Kozinom, a veliku potporu u ostvarenju maštarija u svezi s malvasijom dubrovačkom pružao mu je legendarni profesor Nikola Mirošević.
Na fakultet sam otišao neposredno prije početka rata, tako da sam vijesti o stradavanju mojih Konavala pratio iz Zagreba. Kompletna moja obitelj iz Pridvorja otišla je u prognaništvo u Dubrovnik, a stradale su nam sve poljoprivredne površine. Ono što me najviše tjeralo u ostvarenju moje vizije bilo je saznanje da su svi, ali baš svi vinogradi u Konavlima stradali, jer ih nitko početkom 1992. godine nije mogao rezati i masovno su propali. To me samo još više očvrsnulo u želji da priču s malvasijom dubrovačkom pretvorim u pravu povratničku priču. U svakom smislu! Kao student sam potom dolazio u Konavle, išao po vinogradima i brao pupove koje bi slao u Zagreb na cijepljenje. Iz Zagreba bi nam ih vraćali, a mi ih sadili. Kad bi imali višak sadnica, dijelili bi ih besplatno, samo da se priča širi. U Dubrovniku smo jedne godine podijelili oko 3.000 sadnica s namjerom da ih ljudi sade i u svojim đardinima, jer smo u arhivskoj građi pronašli da je malvasija uvijek bila prisutna u vrtovima uz gosparske kuće ili ljetnikovce u Rijeci Dubrovačkoj. A prve sadnice smo profesor Bernard Kozina i ja proizveli u Zagrebu, bilo je 35 loza koje smo odabrali kao prvu klasu. Bio sam ih poslao svom ocu u Pridvorje, a on ih je posadio ispod grude. Kad ih je posadio, čekali smo dvije i pol godine da ih možemo reproducirati. Jedne godine smo proizveli 400 loza i posadili taj “matičnih vinograd” iz kojeg smo radili daljnje reprodukcije. Od tih cijepova je proizvedeno preko 95 posto loza u Konavlima! Neki drugi ljudi su uzimali cijepove s odrina koje su imali u svojim vrtovima, a svoj angažman je dao i Andro Crvik pa i neki drugi ljudi. No, mi smo uradili najveći dio posla, ne samo za sebe nego i za cijele Konavle…
Nikina obitelj se tradicionalno bavila poljoprivredom, ponajviše proizvodnjom stolnog grožđa, kardinala, za prodaju na tržnici, a od nešto kadaruna su uglavnom za svoje potrebe proizvodili crno vino. Niko voli reći da su kao obitelj odrasli i školovali se na grožđu.
Za svoju vinsku priču s Anitom, pak, voli reći da ju je započeo potpuno entuzijastički, kao student s minusom na tekućem računu.
Kad bi nas pitali kako ćemo sve to napraviti, ja bih svima rekao da imam neke prijatelje u Jastrebarskom, poput Željka Pavkovića, te u Pavinu, Letini… Sjećam se jednog sastanka u Jastrebarskom kad nas je profesor Bernard Kozina doveo kod Željka Pavkovića, a mi nemamo novac ni za kolce ni za žice ni za armaturu, nemamo ništa, studenti. Predstavio nas profesor kao studente koji bi dolje u Konavlima htjeli imati vinograd, posadili su sadnice, ali nemaju novac za armaturu. Željko kaže: “Je li to malvasija, ono što je Karaman radio?” Pita Kozina hoćemo li pisati neki ugovor, a Željko je odgovori: “Kakav ugovor, ciganski dogovor! Ljudi će platiti kad budu mogli.” Tada su nam dali vrijednosti više od 200.000 kuna, unaprijed, sve u materijalu. Naravno, mi smo to kasnije sve pošteno platili.
Po povratku u Konavle, Niko je jedno vrijeme radio na dubrovačkom Sveučilištu, a Anita kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Nakon nekog vremena, kad su vidjeli koliko truda traži angažman u vinogradu te u kušaonici u razgovoru s brojnim gostima, zaključili su da “ne mogu istodobno sjediti na dvije stolice” i u potpunosti se posvetili svojoj vinskoj bajci.
Gotovo fanatičnim pristupom podigli su na noge kompletan Državni arhiv u Dubrovniku, Ivu Veselića, Ivu Oreškovića, turkologinju Vesnu Mijović Perić, kao i Zorana Perovića, koji su pozorno proučavali staru građu tražeći i najmanji trag u starim dokumentima o malvasiji dubrovačkoj. Bio je to naporan, ali, u konačnici, jako dobar posao, jer su u arhivskom štivu pronašlo i signiralo preko 60 dokumenata kojima se može pokazati koliko je malvasija dubrovačka bila značajna u gospodarstvu Dubrovačke republike. Najstariji dokument u Arhivu datira iz davne 1383. godine, a u njemu se navodi da to slavno vino potražuje bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.
A nama je posebno bio zanimljiv jedan jelovnik iz 1792. godine, a u njemu se precizno navodi da je dubrovački knez, povodom ustoličenja novog nadbiskupa, organizirao domjenak u crkvi Svetog Jakova u starom gradu. U tom jelovniku se točno navodi što se jelo i pilo. A popilo se, među ostalim, nakon Torte Grande i jagoda sa cvijetnim mlijekom, četiri butelje malvasije koje su koštale 1,20 perpera. Ovo, dakle, navodi na činjenicu da se malvasija posluživala kao desertno slatko vino. Naravno da smo htjeli i mi napraviti takvo jedno slatko vino. No, za početak smo, ipak, napravili jedno suho vino. Priča o slatkoj malvasiji iz arhivskih dokumenata nas je neprestano kopkala, a i stari ljudi u Konavlima su znali reći da “od te nekakve sorte, bila je slatka, mogla je skupiti čudo cukara, napravili bi pet litara u demižani i to bi pili oko Božića ili kad bi bila kakva svadba”. Kad smo konačno i mi napravili tu našu slatku malvasiju i pošli s njom na to veliko ocjenjivanje na Vinistru, dobili smo veliku zlatnu medalju za taj prošek. Bila je to naša velika pobjeda i ne čudi što nas je ispred franjevačkog samostana na proslavi te nagrade došlo pozdraviti nekoliko tisuća Konavljana.
Koliko su Niko i Anita ponosni na tradiciju svojih Konavala govori i podatak da su za glavni motiv na etiketi vina uzeli motiv konavoske naušnice, koje su u vrijeme Dubrovačke republike izvorno bile dio konavoske narodne nošnje, a danas su zbog elegancije popularan i omiljen nakit žena diljem svijeta. Nosi ih čak i slavna Oprah Winfrey.
