Kad ne radi na projektima tvrtke Apave Mare, francuske multinacionalne kompanije koja djeluje u 45 zemalja svijeta, možete ga naći u vinogradu i obiteljskoj vinariji. Tako je na Linkedinu, prvoj svjetskoj poslovnoj društvenoj mreži, namijenjenoj prije svega poslovnom umrežavanju potencijalnih poslodavaca sa zaposlenicima, napisao Filip Karlo Baraka, novo lice na šibenskoj vinskoj sceni.
Sudeći po godišnjoj proizvodnji koja u Vinariji Baraka doseže 12 tisuća butelja, premda je kapacitet četverostruko veći, ne treba čuditi Filipova tvrdnja da na proizvodnju vina još uvijek gleda isključivo kao na hobi i strast. Jer, da je u njegovom slučaju vinarstvo posao – „ne bi bilo dobro!“
Ja zasad drukčije ne mogu. Dosegnem li u nekoj bliskoj budućnosti godišnju proizvodnju od 40 tisuća butelja, bit ću u tom slučaju i više nego zadovoljan
Što to znači?
Filip je vrlo realan čovjek i dobro zna da u ovom razdoblju života, kad, primjerice, samo u Ekvatorijalnu Gvineju mora putovati nekoliko puta godišnje, on jednostavno, sve i da hoće, ne može biti veći vinar nego što to sad jest. Pritom mislim samo na količine, jer Filipovi vinski prvijenci su naprosto – čudesni!
Za sve one koji poznaju Ekvatorijalnu Gvineju čuđenju i logici nema mjesta, jer u toj zemlji logike nema već u samom nazivu. Naime, Ekvatorijalnu Gvineju Ekvator ne dodiruje niti u jednoj točki!!!
Ekvatorijalna Gvineja je prebogata vodom, ali njihov jedini sportaš na Olimpijskim igrama u Sydneyu, Eric Moussambani, zamalo se bio utopio u bazenu pred ciljem 100 metara duge utrke slobodnim stilom. Zato su ga mediji i prozvali Eric Jegulja. Bilo kako bilo, Jegulja je cijelom svijetu skrenuo pozornost na problem da u njegovoj zemlji postoji tek jedan bazen duljine – 12 metara!!! I u kojem je mogao trenirati samo između 5 i 6 sati – ujutro!!! Njegov rezultat, 1:52.72 minute, vjerojatno će zauvijek ostati najsporija ikad isplivana utrka na 100 metara u povijesti Olimpijskih igara. Dobro, Jegulja se kasnije popravio, 100 metara je plivao brže od minute, zahvaljujući „slavi“ postao je izbornik plivačke reprezentacije svoje zemlje, no najvažnije da se Ekvatorijalna Gvineja danas može pohvaliti sa čak dva olimpijska bazena.
Pritom postoji još hotela s pripadajućim bazenima, a zbog jednog bazena tamo putuje i naš Filip…
Tata je bio kapetan duge plovidbe, cijeli život je na moru i nešto prije rata se odlučio skinuti s broda i otvoriti neki posao u Hrvatskoj. Prvo je pokrenuo agenciju za zapošljavanje pomoraca, a onda se iz toga nekako rodilo i obučavanje pomoraca. To je naš, što bi se reklo, glavni posao, iz toga je sve nastalo. Samu agenciju smo sada minimalizirali i ona je specifična za nekoliko brodskih linija i to mi vodi brat Tomislav. Ja sam više vezan za obuku. A pomorce obučavamo za sve, od osnova sigurnosti do naprednih simulatorskih tečajeva. U principu, svi koji odlaze na broj prolaze preko nas. Uvijek postoje neki specijalizirani tečajevi koje treba proći, poput „dinamičkog pozicioniranja“ u Splitu, koje se vježba na simulatoru – „kako pomoću jednog botuna držati brod na mjestu, a on drži sam svoju poziciju“, priča Filip koji se prvi put u Ekvatorijalnu Gvineju zaputio krajem ljeta 2011. godine, kad je, u društvu kompanijskih izvršnih direktora otišao vidjeti uvjete u zemlji u kojoj je Apave Mare namjeravao izgraditi trening centar za zapošljavanje pomoraca iz tog dijela svijeta.
Filip se dobro sjeća da je u Malabo, glavni grad Ekvatorijalne Gvineje smješten na otočiću Bioko, trebao poletjeti iz Accre u Gani, ali – „zbog promjene klipova na zrakoplovu, barem tako su im rekli mehaničari, polijetanje je umjesto rano ujutro bilo tek u poslijepodnevnim satima“. Ono što je Filipa posebno oduševilo u susretu s novom kulturom bila je improvizacija kojoj su svi bili skloni u rješavanju problema.
Ništa manje nije bio oduševljen nekoliko godina ranije kad je, kao 20-godišnjak koji se bavio jahtama, otišao na nekoliko mjeseci u Singapur osjetiti „korporacijsku kulturu“ unutar neke velike kompanije. On se tada u Hrvatskoj bavio nečim što se zove „crewing“, a Singapuru je, primjerice, tijekom nekoliko vikenda koje je provodio u brodogradilištu, mogao izbliza pratiti kako se „nekadašnji tanker konvertira u FPSO postrojenje za skladištenje plina, ali usidren na jednom mjestu“!
U Malabu, koji je na otoku Bioko, dakle – u potpunosti okruženom vodom, ljudi uglavnom – ne znaju plivati! Ali, to im nije zasmetalo da svojedobno na Olimpijske igre u Sydney pošalju svog predstavnika u plivanju. U našem trening centru u Malabu imamo i bazen za plivanje u kojem potencijalnim pomorcima pomažemo riješiti se straha od vode, ali i u kojem organiziramo osnovne tečajeve sigurnosti i snalaženja u situacijama pada helikoptera u more…
Eto, to je Filipov posao, organiziranje „off shore treninga i uspostava centara za obuku diljem svijeta gdje u Apave Mare procijene da im je zanimljivo!
Prije toga je imao dvije jedrilice, „koje se ne mogu nazvati charter flotom“, ali o kojima je skrbio, održavao ih i učio se „toj strani posla“.
Tu sam se prvi put susreo s turizmom, tvrdi Filip.
Nakon jedrilica, Filip se vrlo aktivno posvetio obuci pomoraca i uvođenju različitih projekata u sustav obuke pomoraca u Hrvatskoj, poput dinamičkog pozicioniranja broda.
Što se toga tiče, dosta toga novoga smo uveli na hrvatsko tržište i postigli smo da naši pomorci ne moraju ići na razne strane svijeta radi obuke za ukrcaj na brod. Jer, mi smo te tečajeve donijeli u Hrvatsku! S obukom pomoraca se krenulo još za vrijeme rata, a ja sam tada još bio tinejdžer. Nakon 25-26 godina djelovanja mogu reći da je većina hrvatskih pomoraca imala neki dodir s našom agencijom. Mi imamo poslovnice u Splitu, Rijeci, Zagrebu, Zadru, a jednom kratko smo bili i u Dubrovniku. Sigurno je 85 posto hrvatskih pomoraca bar zbog nečega došlo u našu agenciju.
Filip sebe definira kao „svršenog pomorskog nautičara koji nikada nije završio fakultet“, a i gotovo u potpunosti pripremljeni diplomski rad – „Inspekcije i kadrovski menadžment u pomorstvu“, nikako da preda i školovanje, barem na papiru, stavi ad acta.
Obitelj Baraka je svoj prvi ulazak u svijet vina imala kroz otvaranje i vođenje restorana u šibenskom trgovačkom centru Dalmare. Ta priča je trajala dvije godine, a zanimljivo je da se restoran zvao po djevojačkom prezimenu Filipove mame – Anđelini, koje je široj vinskoj javnosti postalo poznato 2018. godine, kad je Domenico, crna kupaža cabernet sauvignona i merlota, na Decanterovom najvećem svjetskom ocjenjivanju vina zavrijedio zlatnu medalju.
I onda je 2004. godine otac došao kući s viješću da je na Srimi kupio ne vinograd nego zemlju za vinograd. U principu, ovdje gdje se sada nalazi vinarija prije je bio samo čisti krš i tek nešto maslinika. Već sljedeću godinu je obavljena kompletna priprema za sadnju, kao i sadnja vinograda.
Što se tiče neke vinarske povijesti u obitelji Baraka, Filip priča da se u njihovoj kući na Brodarici, „kao u gotovo svakoj kući u Dalmaciji“, u konobici proizvodilo nešto malo vina.
Te dvije bačve i danas držimo ispred ulaza u novu vinariju, proizvodnja je bila oko 400 litara! A otac bi sve uredno podijelio prijateljima.
Filip se sjeća da je otac odlučio i koje sorte će biti posađene, dok za sebe tvrdi da tada ništa nije razumijevao.
U to vrijeme se dosta u Županiji počeo saditi cabernet sauvignon i merlot, on ih je slijedio, ali pola vinograda su bili, ipak, plavina i nešto malo syraha. Nije se usudio posaditi babića, jer je tu sortu zapamtio kao nešto od čega su prejaka vina i to se nije usudio napraviti. Međutim, kako bi se vremenom nešto dogodilo s nekom lozom, mi bi je iskrčili i umjesto nje posadili – babić. Sad babića imamo 500-ak loza!
Filip tvrdi da se u vinsku priču gotovo u pravilu ulazi naivno, a tek potom počinje užurbano učenje i traženje sebe.
Knjige, Internet, zoveš radi savjeta, u principu mi je žao samo što nisam imao nekog mentora, jer to je najbolji put učenja i svladavanja gradiva. To je nešto što drugi dobiju generacijski, ali ja to nemam. Možda mi je to mana, ali možda i prednost. Znate, ovdje ljudi dosta tradicijski pristupaju proizvodnji vina, znaju jednu recepturu i slijepo se toga drže. Ovako, bio sam natjeran isprobati neke nove stvari i prihvaćati nove tehnologije. Zar nije najbolja potvrda priče o vinarstvu kao nečemu izuzetno teškom podatak da mi tek sada, 2018. godine, praktički krećemo u osvajanje tržišta. Naučili smo se što je strpljenje!
Dok su čekali prva ozbiljnija vina iz svojih vinograda, obitelj Baraka je na golemom imanju posadila i lavandu, a berbe te mirisne biljke postale su svojevrsna atrakcija na koju su pozivani štićenici ustanove Roman obitelj iz Bratiškovaca i s kojima bi se proslavljale prve dobivene kapi eteričnog ulja. Bio je to Festival lavande!
Mi smo prije ovdje znali napraviti nekakvo druženje, zvali bi Romano obitelj, to je bilo šire obiteljsko druženje, brala se lavanda i odmah destilirala u par kapi ulja. Potom smo posadili 2.000 sadnica smilja, sve oko vinograda, a i masline su tu… Nekakva ideja je da ovdje ne bude nikakva monokultura, mislim da sve ovo pomaže drugoj kulturi te da su zbog te raznolikosti i grožđe i masline i smilje i lavanda bolji, sve se nadopunjuje.
I onda, u stankama između Ekvatorijalne Gvineje i berba lavande, Vinarija Baraka počela je „izbacivati“ vina toliko dobra da se s pravom postavlja pitanje je li Filip obučavao pomorce ili je vrijeme odsustva iz Hrvatske iskoristio za širenje vlastitih vinskih vidika u Južnoj Africi.
Barone iz 2011. godine, kupaža cabernet sauvignona i plavine, 15,5 posto alkohola.
Bila je to dosta vruća godina, berbu smo imali već krajem kolovoza. Cabernet sauvignon je dosta otišao visoko sa šećerima, bilo je, možda, desetak posto prosušenih bobica, a tijekom berbe sam odlučio da u bačve stavimo i plavinu i damo mu svježinu i spustimo te alkohole. Koliko toliko sam uspio u tome, premda 15,5 posto alkohola nekome može zvučati previše. Inače, kod mene su plavine oko 11-12 posto alkohola.
Svi ti podaci su utjecali da Filip imenu dodijeli ime Barone.
Za Barone me vežu uspomene iz srednje škole, tvrđava je, jaka je, fortica. Moćno vino i visoki alkoholi su odmah prizvali u pomoć to ime, tako je nastao Barone!
Kupažu plavine i merlota Filip je nazvao Mocira.
To su suhozidi. Područje na kojem se nalazi vinarija poznato je po mocirama kojih ovdje ima oko 500 kilometara. I mi smo vinograde ogradili suhozidima, moramo se zaštititi od divljih svinja, ovdje ih ima čudo!
Traću kupažu, cabernet sauvignona i merlota, nazvao je Prisbus.
Zašto Prisbus? Kad sam malo kopao po kartama i proučavao povijest ovoga prostora, došao sam do nekoliko geodetskih snimaka Prižbe, a i mi smo uvijek za ovaj prostor znali govoriti da idemo na Prižbu. Onda sam malo stilizirao taj naziv i došao do fantazijskog imena Prisbus.
Uskoro će Filip u ponudi vinarije imati i debit, koji će se zvati – Debit, ali, konačno, i nekada neželjeni babić dobit će svoju butelju u kojoj će se, kao u glazbenoj kutiji, zvati glazbenim imenom – Timbar.
Filip i danas često u ruke uzima foto aparat kojim nastoji zabilježiti posebne trenutke u svom okružju. Nekoć je osvajao i nagrade na priznatim fotografskim natječajima, poput onoga kojeg je organizirao časopis FOTOmag.
Neću nikada zaboraviti da sam za fotografiju na temu Vrućina osvojio fotoaparat Pentax. Fotografiju sam napravio u našem učilištu u vrijeme protupožarne vježbe. Kroz vatru sam snimio sam čovjeka u kompletnoj opremi s azbestnim odijelom.
Dizajnirao je Filip i nekoliko internetskih stranica pa ne treba čuditi što je dizajn svih pakovina Vinarije Baraka njegovo djelo.
