Wine Dogs je knjiga koja u raznim izdanjima od 1997. godine promiče ljubav vinara i pasa. U ovoj svojevrsnoj enciklopediji “najboljih prijatelja svakog vinara, njihovih vjernih pasa”, koja je samo u Australiji od 2003. godine doživjela osam izdanja, a svoja proširenja doživjela su i američka i talijanska izdanja te knjige, može se saznati, primjerice, da se “bez psa u vinariji ne može napraviti dobro vino”. Barem tako tvrdi Peter Lehmann, vjerojatno najznačajniji australski vinar iz Barosse, kao što slično misli i Huon Hooke, priznati vinski kritičar: “Iza svakog uspješnog vinara sjedi njegov vjerni lajavac”! Na spomen pasa raznježi se čak i Robert Parker, koji kaže da je pas najsretniji kad se nalazi u sjeni svojeg vlasnika. Na temelju iskrenog druženja sa svojim buldogom Buddyjem, Parker je svoj sustav ocjenjivanja vina na skali do 100 bodova malo preformulirao i primjenio ga na pse. Tako je za Wine Dogs Robert Parker napisao da ocjene od 96-100 bodova zavrjeđuje pas “dubokog i kompleksnog karaktera” koji pokazuje sve atribute koji se očekuju od klasičnih izdanaka te pasmine. Psi ovoga kalibra vrijedni su posebnog napora potrebnog da ih se nađe, donese kući i pruži im se ljubav! U najnižu kategoriju, koja se ocjenjuje od 50-59 bodova, Parker je uvrstio pse “koji se smatraju neprihvatljivim”. Pritom se odmah i ogradio, jer, tvrdi, dosad se još nije pojavio pas kojeg se može tako ocijeniti! Tako, prema Parkerovoj “psećoj ljestvici”, najniže ocjene, 60-69 bodova, zavrjeđuju “ispodprosječni psi koji imaju vidljive nedostatke, poput prekomjerno dodanog sumpora u vinu, a to su nedostatak poslušnosti, neugodni mirisi i buhe”.
Sumnjam da bi itko od hrvatskih vinara svojeg psa uvrstio u kategoriju koja nije savršena. Teško bi Moreno Coronica svojem njemačkom ovčaru pronašao neku manu, baš kao što savršenom svoju čivavu Čikitu smatraju Ivica Matošević i Đurđica Orepić ili Mihalj Gerštmajer svojeg lovačkog psa ili Branko Mihalj svojeg brak jazavčara ili Krunoslav Sontacchi svojeg Spačka ili Damir Josić svoju terijericu Lolu ili Ivan Damjanić svojeg “čistokrvnog mješanca” Peru…
Kad bi se pisalo hrvatsko izdanje Wine Dogsa, priča Tatjane Hažić iz Vinske kuće Hažić iz Jurovčaka nedaleko Spa & Sport resorta Sveti Martin zasigurno bi zauzela počasno mjesto u knjizi. Tatjanu bi najjednostavnije bilo opisati kao – spasiteljicu pasa!
Vjerujte, da nije bilo roditelja koji su to poticali kod nas da vjerojatno takve odanosti ne bi bilo. Sestra Valentina i ja smo odrasle uz životinje, ali i odgajane da ih poštujemo. Briga i borba za njih je odraz ljudskosti u nama. Što smo danas bez toga? Ljudi koji ne vole životinje ne vole ni druge ljude, kaže Tatjana.
U nedavnoj dramatičnoj akciji spašavanja psa Ollyja, kojeg je netko upucao u glavu i bacio u kanal kod Orehovice na granici Međimurske i Varaždinske županije, a za kojeg se na kraju osobno založio legendarni Cro Cop Mirko Filipović plativši mu liječenje, veliku ulogu odigrala je i Tatjana Hažić danima neprekidno alarmirajući javnost o ovome zločinu. Međutim, ona sebi neće i ne želi pripisati nikakvu veliku ulogu. U spašavanju psa Ollyja Tatjana se uključila, tvrdi, jer je u njemu vidjela “jednog peseka iz susjedstva koji se dolazio igrati našoj Aspiri i zatim jednostavno nestao”.
Ni njegovi vlasnici ne znaju što mu se dogodilo. Uglavnom, Olly me jako podsjetio na Liju (tako smo ga mi bili nazvali kroz naša druženja, ustvari mu je ime bilo Bubi!) i na tren sam se pobojala ili poveselila (u smislu da smo ga našli). Ali Olly je ispao na kraju drugi paso, nesretne sudbine, ali velike sreće, priča Tatjana.
Kaže da je odrasla “uz peseke”, uvijek je po jedan bio na dvoru.
Prvo je bio Džoni, prekrasni njemački ovčar.
Uf, jako sam voljela Džonija i bila strašno vezana uz njega. Džoni je umro od starosti, a poslije njega smo jednostavno morali neko vrijeme biti bez peseka. No, to nije dugo trajalo. Naime, za svoj 14. rođendan prijateljica iz “klupe” u osnovnoj školi mi je u kutiji za cipele, s velikom mašnom oko vrata, poklonila novog peseka. I prvo što je napravio kad smo ga izvadili iz kutije u kuhinji – popiškio se. Nazvali smo ga Max. Bio je presladak, mali bundeša smeđe boje, malo klupko buha. Bio je naša mazilica, ali se i jako bojao grmljavine, petardi koje su pucale na Novu godinu i pucanja iz bačve s karabitom. Jednog dana nam je nestao i više ga nismo pronašli. Ova dva peseka su nam doslovno obilježila život. Nakon toga, jednog dana, tata i mama se vraćaju iz voćnjaka i sa sobom dovode mješanca njemačkog ovčara. Boravio je u našem voćnjaku i dočekivao tatu i mamu koji su mu donosili hranu i vodu, nakon nekog vremena odlučili su povesti ga sa sobom doma. Nazvali smo ga također Max, u sjećanje na našeg krasnog Maxa. Max 2 nije s nama više, nakon otprilike pola godine nekome je jako smetao. Otrovali su ga, a mi ga unatoč naporima nismo uspjeli spasiti, priča Tatjana.
Od tada u Vinskoj kući Hažić u Jurovčaku dugo nije bilo pasa. No, bilo je drugih životinja – kravica, svinjica, pa i 120 košnica pčela, a kad su joj se roditelji odlučili profesionalno posvetiti vinogradarstvu i voćarstvu cijeli životinjski raj spao je na tri mace. Tatjana i sestra Valentina postale su poput legendarne osječke Mačkamame, velike zaštitnice životinja, nerijetko same pokreću akcije spašavanja, posebno pasa iz čakovečkog skloništa za životinje “Prijatelji”.
Moja ljubav i sklonost prema pesekima nije nikad prestala. Džoni, Max i Max 2 su ostavili predubok trag u djetinjstvu i poslije njih uvijek mi je nešto nedostajalo. Prije dvije i pol godine prijatelj me odveo u naš čakovečki azil. Kad sam vidjela svih tih 250 peseka u kavezima, suznih očiju sam poželjela sve ih povesti sa sobom doma. Naravno da to nije bilo moguće. Hodajući kroz sklonište, došla sam do boksa u kojem su bila dva psa. Jedan je uznemirano lajao, dok se drugi popeo na kućicu i elegantno sjeo i gledao sve te “slučajne prolaznike”. Ko da je sam u sebi govorio: “Uf, toliko nas tu ima, kolika je vjerojatnost da odabereš baš mene”. Bila je to ljubav na pravi pogled. Ne mogu riječima opisati energiju koju sam osjetila gledavši tog peseka. Bila je to ONA. Pesica bez koje mi moj život danas nije zamisliv. To je moja Aspira danas. Kujica od godinu i pol, zlatne boje, veoma ponosna ali dobroćudna. Mješanka labradora i posavskog goniča. Moj mali lovac. Kako se već to “šika” doveli smo je doma, okupali. Došla je ekipa pogledati našeg novog člana. U tom trenutku prijateljica, pregledavajući njezinu knjižicu, veli meni: “Tajči, Aspira ima rođendan kad i ti!”. Ja velim: “Nemoguće!” Kad ono, stvarno, rođena je 24.03. Bila mi je suđena. Ostala sam u šoku i začuđena, jer stvarno nisam gledala knjižicu u azilu, ispričala je Tatjana.
Aspira je vrlo brzo ljubavlju počela pokazivati zahvalnost Tatjani koja ju je spasila.
Aspira je najzahvalnija pasica na svijetu. Nikad za živu glavu mi ne pada na pamet da kupujem peseka, kako većina to danas radi. Nema iskrenije ljubavi od ljubavi spašenog pesonje. Aspira s obzirom na svoje lovačke karakteristike brine o našim voćnjacima i vinogradima, protjerujući iz njih “srndače”, srne, zečeve i ostale šumske prijatelje koji najčešće ili dolaze doručkovati ili večerati u naše nasade. Nije nikad ni jednog ulovila, ubila ili ga na bilo koji način ozljedila, ona je tipičan gonič, što joj je u krvi, priča Tatjana.
Pomaganje Azilu je postalo njezina misija. Koliko može i koliko joj vrijeme dopušta. Tako je u studenom prošle godine organizirala akciju “Jabukom protiv lanca” u jednom od voćnjaka Vinske kuće Hažić koji se, inače, prostiru na nešto više od šest hektara.
Digli smo medije na noge, a oni su nam pomogli obavijestiti javnost o akciji kojom smo skupljali industrijsku jabuku za čakovečki azil. Naša vinska kuća se odrekla 13.000 kg jabuke (koliko smo uspjeli nabrati), okupili smo stotinjak volontera za branje, a odmah smo osigurali i kupca za te jabuke. Čakovečki azil je od toga priskrbio oko 6.000 kn na račun, za troškove liječenja, sterilizacije i čipiranja peseka. Trenutno opet pripremamo nešto sitnije jabuke za peseke, koju će im izmješati u hranu, tako da dobiju i malo vitamina, ispričala je Tatjana koja je svoj svijet u prosincu povećala za još jednog psa.
Negdje na polju kod Štefanca bili su pronađeni odbačeni mješanci pitbulla stari oko četiri mjeseca. Tatjana se odlučila uzeti najbolesnijeg od njih, Bonnyja, koji se jedva izvukao.
Bonny je danas prekrasan, živahan dečko, obožava Aspiru i svako jutro nas dolazi buditi svojim pusama. U azilu su ga zvali “ljubilica”, jer je jako mazast, mora spavati u krilu, a ljubi (liže) sve po redu. Mog dragog je odmah osvojio, dotrčavši mu u azilu u naručje. Bonnyja jednostavno moraš voljeti, kod njega nema druge. Ponekad ga se ljudi plaše zbog njegove vizure pitbulla, ali veće ljubilice od njega ja još nisam našla. Jako je dobar prema ljudima, drugim pesekima, ali tipično pitbullski veoma tvrdoglav, priča Tatjana.
Za svoj odnos prema psima Tatjana kaže da je odraz roditelja koji su je poticali u tom smjeru.
Briga i borba za životinje je odraz ljudskosti u nama. Što smo danas bez toga? Ljudi koji ne vole životinje ne vole ni druge ljude, tvrdi Tatjana.
Inače, ljudske kvalitete obitelji Hažić su toliko prepoznate u Međimurju da uopće ne čudi što oni više od 80 posto svoje proizvodnje vina (među kojima je i vino od jabuka!) prodaju na kućnom pragu. Na koncu, nakon takvog odnosa prema životinjama, kako im graševina, chardonnay, traminac, sok od jabuka, čips od jabuka, jabučni ocat… mogu biti loši!? Nikako.
Za nadolazeće Urbanovo u njihovoj Vinskoj kući gostuje poznati kuhar Marko Palfi s međimurskim finger foodom kojeg će, pak, pratiti vina po izboru sommelijera Marija Meštrovića…
