Njihova ljepotica na vinskim pakovinama nije onako oblinasta kao Šidijanke kakve je vidio i naslikao čuveni Sava Šumanović, ali, neka se zna, iz grada Save Šumanovića, jednog od najznačajnijih srpskih slikara, sasvim je logično da na etiketama lokalnih vinara budu slike šidskih slikara. Tako je razmišljao Ivan Trivanović prije nekoliko godina kad je vina obiteljske vinarije ukrasio slikama Danijela Babića. Tko je žena na etiketi?
– E, to neka bude tajna… Danijel je slike radio prema mojim idejama, njegove su skice i crteži, a ja sam svaku sliku posebno dorađivao i dodavao boje prema svojim idejama. Kao što je jednom netko stil Save Šumanovića opisao riječima „kako znam i umijem“, tako su nekako nastajale i naše etikete koje su u kratkom razdoblju postale prepoznatljivost ove jedne od najmlađih srpskih vinarija, priča Ivan Trivanović, sin Brke, kako već Ivan naziva začetnika njihove vinske priče, svoga oca Dragana Trivanovića.
– Danijel je školski prijatelj mog brata, redovno se viđamo i družimo na tim nekim skupovima pa sam mu rekao da napravi neke crteže kako bi vidjeli možemo li doći na neku ideju da on za nas napravi etikete. Kad je on napravio nešto što se meni dopada, uvijek bi ja nešto sam doradio. Sa Savom Šumanovićem dijelimo motive breza i beračica, dok je kod nas sve povezano s djevojkom koja ima veze s vinogradom, objašnjava Ivan.
Okružje Vinarije Trivanović na izlazu iz Šida u smjeru Adaševaca može se opisati svakako, ali nikako kao – vinsko! Taj kraj posljednjih godina obilježavaju migranti kojima je hladovina ispred uljare Victoriaoil nešto poput mjesta za predah gdje se domišljaju kako i s kim preći obližnju granicu s Hrvatskom i nastaviti put na Zapad. S druge strane, putnik namjernik ne može slučajno došetati do vinarije, jer nigdje u blizini ne postoji nikakav znak koji bi sugerirao da tu negdje u nekom industrijskom pogonu netko prerađuje grožđe sa čak 49 hektara vinograda raštrkanih na obroncima Fruške gore iz dvadesetak kilometara udaljenog Erdevika.
– To što nema nikakve „smeđe signalizacije“ nekako možemo zanemariti činjenicom da u 21. stoljeću, kad nekome pošaljem poveznicu, svi dođu točno na pravu adresu! Danas svi koristimo i Google Maps i slične navigacijske sustave koji vas dovedu točno u metar tamo gdje ste naumili doći. Dakle, kod nas se ne može slučajno nabasati, jer se ja još uvijek nisam odlučio profesionalno baviti vinskim turizmom. Osposobili smo degustacijsku salu, ali i ona trenutno služi samo za posjete nekih naših prijatelja, poslovnih partnera i za tako neke manje proslave.
Ivan tvrdi da je šidska adresa vinarije tek privremeno rješenje i da će se vina Vinarije Trivanović kad-tad proizvoditi u Erdeviku, gdje je sve i započelo u malenom, pola hektara velikom vinogradu Brkina tasta.
– Naša tvrtka je registrirana u Erdeviku, a u Šidu smo zato jer je ova hala – naša! U ovu priču smo ušli gotovo s neba pa u rebra, premda smo imali neko iskustvo u primitivnom seljačkom vinarstvu. Ja sam odrastao u Šidu, a u Erdeviku su mi bili i jedni i drugi baba i djed i tamo sam redovito odlazio, posebno u vrijeme berbi i svinjokolja, koje nikada nisam propustio. Erdevik je najljepše selo koje sam upoznao. Iako je tužno što su svi mladi otišli, tamo se čovjek lijepo osjeća i mogu reći da je Erdevik ljepši od Šida. A Šid je grad! U Erdeviku postoji jedan ogromni park koji se nalazi s obje strane glavne ulice, to je selo koje ima dva jezera, a u ljekovitoj vodi jednog od njih svojedobno se kupala za vrijeme svog boravka u ovome kraju Marija Terezija. Ova hala u kojoj trenutno proizvodimo vino, jako nam odgovara, jer ima odlične temperaturno-izolacijske uvjete. Nama u hali nikada nije zamrzlo, kad je vani -20, ovdje je temperatura u plusu dva stupnja. A kad je vani 38, onda je unutra bez hlađenja 27 stupnjeva.
– Moj djed imao je pola hektara vinograda u Erdeviku u kojem je bio posađen grašac, odnosno graševina. Proizvodio je seljačko vino i za njih je to bilo dovoljno. U Erdeviku je, dakle, sve započelo, a jednoga dana će se tamo sve i završiti izgradnjom neke vinarije u tom mjestu!
Ivan tvrdi da je njihova obiteljska vinska priča započela isključivo zahvaljujući Brkinoj ljubavi prema vinu. Ili, što bi rekao Ivan, „Brko je cijeli život volio vino i to mu je bila neka zvijezda vodilja kad je država počela davati poticaje za podizanje vinograda“.
– Djed je umro prije 25 godina i njegov vinograd smo iskrčili 1999. godine da bi poslije toga za potrebe proizvodnje vina uvijek kupovali grožđe – tata je uvijek znao procijeniti dobro grožđe! Čak je i modernizirao proizvodnju, koja je i dalje bila na nekoj primitivnoj razini, i uspijevao dobivati nagrade na nekim lokalnim natjecanjima. Moj otac je uvijek, što se vidi i po ovoj Hali u kojoj proizvodimo vino, volio da to što proizvede bude čvrsto, solidno, da stoji i kao takvo ostane iznad ljudi.
A ta hala je izgrađena za potrebe njihova elektro-biznisa kojim su se bavili desetljećima. Naime, Brko je 15 godina radio u Elektrovojvodini kao stručnjak za dalekovode i trafostanice „kojih je u srijemskom okrugu napravio jako puno i tako kvalitetno da i danas, premda je prije skoro 30 godina izašao iz toga posla, znaju nazvati ga i od njega zatražiti savjet“.
– Tata se 1989. godine dogovorio s Philipsom da budemo zastupnici te divovske kompanije za žarulje za javnu rasvjetu u ovome dijelu svijeta. Dakle, 1989. godine smo počeli sa žaruljama, a sedam godina kasnije sa svjetiljkama. Ovaj put ne s Philipsom, jer oni nisu htjeli nastaviti suradnju s nekim tko proizvodi nešto što nije njihovo. Mi smo godišnje prodavali između 20.000 i 30.000 komada svjetiljki, raznih, industrijske rasvjete, vanjske, unutrašnje rasvjete, nešto malo dekorativne. Većinom su to bile svjetiljke za objekte poput domova zdravlja, škole, zgrade općina, velike industrijske hale… I bili smo jako dobri! Bili smo prva tvornica svjetiljki u Srbiji! Naše svjetiljke su bile toliko prepoznatljive da je za njima bila velika potražnja i izvan granica Srbije. Imali smo jednog dobavljača sjajnog lima iz Njemačke, naravno – jedino oni mogu zadržati uvijek istu kvalitetu svojih proizvoda, koji nam je pomogao u oblikovanju neke parabole kako bi dobili svjetiljku koja mijenja reflektor na visinama od 5 do 12 metara, znači za velike visine, a – fluo svjetiljka!!! To je tada bilo nezamislivo i svi kupci su bili skeptični u ostvarenju te nakane, ali – uspjeli smo. Ne mogu ne pohvaliti se da smo uspjeli dobiti posao na opremanju Bauhausa u Njemačkoj, kao i da od njih nikada nismo dobili ni najmanju reklamaciju. Imali smo i ovdje nešto revolucionarno, a to je bilo projektiranje cijelog prostora Privredne komore Vojvodine da radi na principu senzora i bez prekidača. Posao je bio tako dobro napravljen da sve savršeno funkcionira i danas, 13 godina kasnije!
Brko i Ivan, koji se u tadašnjem obiteljskom poslu bavio prodajom, što, uostalom, radi i danas u obiteljskoj vinskoj priči, proizvodili su svjetiljke do 2010. godine. Tada su ugasili proizvodnju, prodali strojeve, ali ne i halu. Kao da su znali da će im trebati u vinskoj priči koja je potpuno zaludila Brku i u koju je obitelj Trivanović u startu krenula sa čak 49 hektara vinograda!!!
– Jest, površina vinograda je uistinu impresivna, poglavito kad se promatra u kontekstu nečijeg početnog angažmana u proizvodnji vina, ali postoji tu i priča koja je svemu prethodila.
Naime, računajući na državne poticaje, koji su, ruku na srce, bili dostatni tek da pokriju troškove sadnica, Brko je prvo kupio 18,5 hektara zemljišta za vlastite nasade.
– Gledali smo kupiti zemljište na različitim lokacijama koje imaju barem mali pad, da su blizu ceste i da nema „dolja“. Dakle, morali smo birati zemlju. A onda se pojavilo 30 hektara državnog vinograda od nekoga tko je počeo saditi ga i potom sve batalio. Uzeli smo tih 30 hektara u zakup na 30 godina, malo ga „zaliječili“, završili sadnju do kraja i on je sada uistinu u perfektnom stanju.
Brko je imao ideju prodati grožđe vinarima, a oni bi mu, pak, morali proizvesti nekoliko tisuća litara vina – da ima za svoje potrebe i za počastiti prijatelje.
– Brko je, međutim, zaboravio da živi u Srbiji te je prilično lakomisleno zvučalo kako će se sad svi laktati kako bi, pored uvoza iz Makedonije, kupili grožđe od nas! Jedne godine je ispao jedan vinar, druge godine je drugi vinar otkazao, treće godine je isto napravio još jedan i onda dođeš u situaciju da nemaš izbora nego krenuti u prodaju tog vina kojeg si morao proizvoditi ili jednostavno baciti ga! Ja sam se u obiteljskoj tvrtki koja je proizvodila svjetiljke bavio prodajom i onda sam se pojavio u toj vinskoj priči na isti način kao i sa svjetiljkama – on proizvodi, a ja prodajem. Živim i radim u Beogradu, jer tamo je najveće i osnovno tržište, i u ovih skoro pet godina dosegnuli smo godišnju prodaju oko 50.000 litara vina. S obzirom da se godišnja proizvodnja sada kreće između 40.000 i 60.000 litara, ovisno o godini, onda je jasno da mi praktički prodamo sve što proizvedemo.
Ivan tvrdi da se njihova Vinarija Trivanović pojavila na tržištu 1. svibnja 2014. godine s vinima iz vinograda koji su danas stari 10, 11 i 12 godina. U tom kontekstu su brojke o prodaji vina iz te vinarije uistinu fantastične. I ne samo to – Ivan, koji sve više u potpunosti preuzima sve poslove u vinariji, potrudio se u tih nekoliko godina poraditi na podizanju kvalitete vina, ali i na jasnom pozicioniranju grašca kao ključne bijele sorte na tom području i koja se na Fruškoj gori oduvijek tako i zvala.
– Grašac je sorta koja se s ove strane nevidljive granice oduvijek tako zvala. Grašac i graševina se razlikuju samo u imenu, neki klonovi koji se koriste u vinogradima apsolutno su identični. No, grašac je kod nas kao sorta zapostavljen, njega nema na vinskim kartama restorana i mi želimo vratiti njegov zlatni sjaj. Trenutno iz cijelog našeg spektra vina koje proizvodimo najbolje idu pinot sivi i Shiraz Limited, ali želja mi je da proizvedemo grašac koji će biti dostupan za svaki dan onome tko ga bude htio.
p.s.
Zašto Ivan oca Dragana zove Brko? Ivan objašnjava da u zgradi vinarije postoje dvojica Dragana, a Brko, kako sugerira fizički izgled njegova oca, bio je sasvim logičan izbor imena kojim će u svakom trenutku svaki Dragan znati na koga se odnosi Ivanovo obraćanje.
