ANTE SLADIĆ – Naša vina imaju velike priče, a sad smo te priče stavili i na velike etikete

0

Kad sam prije šest godina prvi put bio u Plastovu u vinariji Marinka Sladića, nekako je sve bilo u sjeni mog oduševljenja vitalnošću tada 80-godišnjeg Juraja. Stoga mi nimalo nije bilo čudno da je vitalni starac toliko zadužio sina Marinka, kao i unuke Juraja i Antu, da su „samo za njegove potrebe“ proizveli vino koje su nazvali po pjesmi Tome Bebića „Oya Noya“.


  • Odabir imena Oya Noya došao je nekako prirodno. Želja nam je tim imenom asocirati na tradicionalnu metodu proizvodnje ovog vina, na autohtonu sortu debit i na prostor, točnije mikroklimat u kojem naše autohtone sorte rastu i daruju nam jedinstvena vina, a taj prostor je dalmatinsko zaleđe. I tu je spona s Tomom Bebićem, koji u Oyi Noyi često pjeva u desetercima (tradicionalne ojkalice/gange/rere dalmatinskog zaleđa), gdje se “poštapalica” OYA NOYA savršeno uklapa. Dakle, namjera je da to ime predstavlja tradicionalnu proizdvodnju vina, nešto izvorno i iskonsko za nas i Plastovo, pojasnio mi je tada Juraj Sladić.

Njegov otac, Marinko, prisnažujući sinovljeve riječi, priča da je cijela njihova vinska priča započela, praktički, iz inata. Jednostavno, nisu se mogli pomiriti s tretmanom vina koje je otkupljivala lokalna poljoprivredna zadruga.

  • Ako vino, koje se prije nosilo lokalnoj zadruzi na otkup, ne bi ispunjavalo uvjete koje je zadruga tražila, onda bi to vino otkupljivala kao – defektno vino! Meni to nikada nije bilo jasno. Ili je vino ili je kvasina! A sve to činilo se zato što je cijena “defektnog vina” bila 30 do 40 posto manja. Mučiš se, trudiš, i onda to daš badava! Nismo htjeli više tako raditi, odlučili smo krenuti sami. Čisti inat, ispričao mi je Marinko Sladić.

Nekako u isto vrijeme Marinko je završio svoje službovanje u velikoj hrvatskoj kompaniji. Svu otpremninu bez razmišljanja odlučio je uložiti u ostvarenje velikog obiteljskog sna o – vlastitoj vinskoj etiketi! Pritom, kad se već zainatio, obećao je sebi da će učiniti sve što je u njegovoj moći da debit, lokalna sorta koja je nekad bila ponos cijeloga kraja, ne smije više biti predmet sprdnje. Ukratko, Marinko se zarekao da će vlastitim primjerom pokazati da debit još uvijek ima puno potencijala za dokazati te da debit nikada više neće biti nazivan – debil!

  • Ulaganjem u vinariju u potpunosti sam se podredio ovome poslu. Možda se vinarija nije razvijala željenom brzinom, ali nije mi žao, jer sam morao voditi brigu i o sinovima koji su završavali svoje fakultete u Zagrebu. S druge strane, kad sad vidim kako su Juraj i Ante zagrizli u ovaj posao, odnosno kako su zaljubljeni u vinograde i podrum, ponosan sam što smo ušli u tu priču. I ponosan sam što sam prvo buteljirano vino iz naše vinarije, a bilo je to 2006. godine, nazvao Juran. A to vam je akronim od imena mojih sinova, JURaja i ANte, priča Marinko Sladić.

Inače, bazni debit Marinko opisuje kao “nenametljivo, diskretno, mineralno i alkoholima ne baš pretjerano izraženo vino” kojem se ranije često morala dodavati maraština radi “popravljanja tih svojstava”. Marinkov otac, skoro osamdesetogodišnji Juraj, nije ljubitelj moderno rađenih vina od starih sorata. Njemu za ljubav napravili su “malo gušći debit jače boje”, macerirajući ga više od deset dana. Eto, to je pozadine priče o Oyi Noyi!

Osim debita, Marinko se odlučio za još tri autohtone sorte – maraštinu, plavinu i lasinu. Objašnjenje je vrlo jednostavno – sve te sorte dio su tradicije toga kraja i najmanje što mogu učiniti u posveti tradiciji je ustrajati u sortama po kojima su prepoznatljivi. I zbog kojih su svojedobno ugostitelji iz Like dolazili zaprežnim kolima te odvozili po pet tisuća litara vina.

Marinko je tada posebno naglašavao kako je njihova rođakinja, dizajnerica Iva Sladić Keco, brigom o vizualnom identitetu vina čak iz Hong Konga, gdje živi i radi, pojačavala snagu njihove vinske priče kao isključivo – obiteljske.

Bilo je to tako, dakle, prije šest godina.

U međuvremenu, Juraj, koji je bio zaposlen i kao enolog u Badelu 1862 postao je prvi stručnjak novopokrenute vinarije Testament. Ante je izgurao tri godine na Elektrotehničkom fakultetu i vratio se u svoje Plastovo. U obiteljsku priču uključila se i Antina sestra Marina, koja je malo ostavila sa strane studij agronomije kako bi se u vinariji posvetila „predstavljanju tradicije na moderan način“.

No, najbitnije, otac Marinko je odlučio sebe detronizirati te staviti sinovo ime u naziv vinarije.

  • To je na moj nagovor! Sad kad se vinarija zove Vinarija Ante Sladić svi će znati o kome je riječ, jer nema više nijedan Ante Sladić, priča Marinko Sladić.

Paralelno s promjenom imena vinarije, Ante Sladić je odlučio u potpunosti promijeniti vizual te time i dodatno poraditi na razdvajanju od svojih susjeda iz Plastova. Rezultat je impresivan. Vinarija Ante Sladić ne samo da više nikada nikoga neće zbuniti i natjerati da pomisli na njihove susjede s kućnog broja 33 nego – pored takvih etiketa nemoguće je vina iz Vinarije Ante Sladić ne prepoznati među tisućama drugih vina!

  • Htjeli smo promijeniti postojeće etikete koje su imale dobre reakcije, ali – nisu imale priču! Ništa se iz njih nije moglo iščitati. Te etikete nam je bila napravila naša rodica Iva Sladić. I ona sama je predložila da napavimo osvježenje, ali je, nažalost, rekla da nam neće moći biti pri ruci, jer je prezaposlena. No, srećom, preporučila nam je svog kolegu Damira Bralića, dizajnera sa zagrebačkom adresom koji se nikada nije bavio dizajniranjem etiketa, ali kome se svidjela priča i shvatio ju je kao veliki izazov. I bio je spreman upustiti se u tu pustolovinu, priča Ante Sladić.

Komunikacija Ante i Damira krenula je mailovima, Ante je Damira bombardirao informacijama o svemu i svačemu što je, mislio je, trebalo pomoći dizajneru da u svojoj glavi stvori jasnu sliku o onome što bi vinar etiketama htio poručiti svojim kupcima. Ta korespondencija je bila, priznaje, prilično suha sve dok Damir Bralić nije došao u Plastovo, vidio vinograde, obišao podrum, pričao s Marinkom i legendarnim djedom Jurom, malo s njima i popio i – sve se počelo otvarati.

  • Primjerice, počela se otvarati priča o debitu koji je kao sorta u prošlosti bio valuta za plaćanje, s njim se plaćao porez ili dug, a to znači samo jedno – vino od te sorte bilo je izuzetno kvalitetno! Zbog toga smo stavili i kovanice iz raznoraznih razdoblja, tu je i slika novčanice s Teslom, koji će opet biti poveznica s nekom drugom etiketom. Tu je i jedna mapa, jedna od najstarijih iz razdoblja Mletačke Republike na kojoj se vidi Krka, more…
  • Ante, upitao sam ga, vaše nove etikete treba iščitavati sat vremena?!
  • Da, točno tako! To nam je i bio cilj, jer svaka etiketa je posebna priča. I svaka etiketa je posebno kreirana s elementima od kojih nijedan nije bez veze nabacan, svaki je proizašao iz priče koja se u užem ili širem smislu veže uz svaku od sorti.

Ipak, pronašao sam da se na svakoj od novih etiketa provlači jedan isti element – kliješta!

  • Kliješta su naš novi logo.
  • Zašto su kliješta logo?
  • Prije su stari, da bi popravili kvalitetu grožđa, peteljku znali nagnječiti kombinirkama kako bi zaustavili dotok sokova. I onda bi se to praktički usuvalo. Bila je to, praktički, proizvodnja sirovine za prošek u vinogradu. Za tjedan do deset dana bi se to usuvalo, a sve bi to dalo jedan poseban šmek vinu. Tako se radilo s jedno deset posto grozdova. Žene bi te grožđice krale kako bi ih djeci davale kao slatkiš! S druge strane, kliješta asociraju na veliku posvećenost vinogradu, puno ručnog rada.

Ante priznaje da ni on ni dizajner Damir Bralić nisu ni u primisli htjeli baš toliko odudarati ne samo od druge vinarije koja u nazivu nosi ime Sladić nego i od svih drugih vinarija! Kaže – „sve je to došlo samo po sebi“!

  • Za ovako veliku priču o svakom vinu koju sam htio da se ispriča na etiketi treba i velika etiketa, a boca je to dopuštala! Izgleda da se na prvu etikete jako sviđaju ljudima. I da prizivaju putovanje u prošlost! A to je ono što smo i htjeli postići. Zato na etiketi debita imamo i rijeku i more, jer nekada je na području Plastova bilo more, što mogu posvjedočiti fosilni ostaci školjaka koje su kreirale puno vapnenca. A to more i vapnenac puno su utjecali na mineralnost ovdašnjih vina, što se naročito osjeti u debitu. Onda, puno oblutaka na koje nailazimo govori da je ovdje nekada bila i rijeka i da su zato ti oblutci tako ispolirani.
  • A što novčanica s Teslom radi na etiketi debita?
  • Priča s Teslom nas vuče na tribidrag koji će izaći dogodine. Zašto Tesla? Baš tu na rijeci Krka, povezano sa Šibenikom, bio je svojedobno napravljen prvi elektroenergetski sustav naizmjenične struje na svijetu. Elektrana na slapovima Niagare je bila samo dva dana ranije od ove naše Jaruge, ali iz te Jaruge se pokrenuo prvi svjetski elektroenergetski sustav koji je davao struju Šibeniku. A zašto Tesla na tribidragu? Zato što su Amerikanci htjeli zinfandel predstaviti kao svoju sortu, a, eto, pokazalo se da nije njihova i da je došla odavde, iz Dalmacije.

Na etiketi za Opol, proizveden od gotovo potpuno zaboravljene sorte lasina, nalazi se, među ostalim, slika rudnika. I vlak! Dovoljno da Ante uz to vino veže i pjesmu Arsena Dedića Djevojka iz moga kraja

  • Opol je jedini na tržištu proizveden od lasine. Nismo baš sebi učinili uslugu, jer smo ograničeni rodom – koliko imamo, imamo, i to je to. Vlak na etiketi je iz pjesme Djevojka iz moga kraja, a ovaj rudnik sugerira da je na ovom području prije bilo puno rudnika i da ova lasina dolazi iz dubine zemlje, iz tradicije i da je mi sada pokušavamo predstaviti svijetu. Kao što u pjesmi Arsen pjeva:
  • „Provela je noć na putu
    kojim kreću od davnina
    naši snovi prema svijetu
    s’ Perkovića preko Knina.“
  • Tako i mi s ovom lasinom želimo postići nešto više… A lasina dolazi iz specijalnog vinograda u kojem je duboka zemlja! I vinograd je samo za lasinu od koje radimo rose!

Osobno, najsenzacionalnije rješenje na novim etiketama Vinarije Ante Sladić je slika morskog psa na pakovini plavine. Onako na prvu bih rekao – ništa s ničim! Ali…

  • Što se tiče plavine, ona je iz porodice dalmatinske u kojoj su plavac mali, dobričić, tribidrag, babić… Jako podcijenjena sorta. I to samo zato što je malo rodnija od drugih! No, ako se posadi na pravom položaju, na škrtijoj zemlji, daje bolje rezultate. Onda smo se vodili za tim izvući iz Dalmatinske ampelografije Stjepana Bulića izvući sinonime koji su se u Dalmaciji upotrebljavali za tu sortu pa smo došli do naziva marasovka, modrulj, plavac, brajdica… I zbog toga je slika modrulja, morskog psa! Sidro asocira, pak, na snažnu ukorijenjenost plavine u Dalmaciji.

Još jedna pjesma Arsena Dedića dobila je čast biti povezana s nekim od vina Vinarije Ante Sladić. Debit je povezan s pjesmom „S okusom mora“:

Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama žarkim, u kosi
i koži,
ti si došla iz mora
da se pružiš kraj mene,
došla si tu,
praćena suncem.

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosiš gorčinu svih onih stvari
što sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono što traje
daleko od nas.

Ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skačeš u more
pa me ostavljaš samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam…

A kada se vratiš
ja te pustim da padneš
u naručaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna…

  • Baš zato što ima taj okus mora i okus soli, debit više nego ijedno drugo vino tako dobro izražava mineralnost, tvrdi Ante Sladić.

Raritetna „Oya Noya“ ima svoju glazbenu pratnju, ali etiketa još nije gotova. Zasad se zna da će na etiketi, vjerojatno, biti ona rudarska lampa sa žutim svjetlom, jer – „mi to zovemo žutina“. A boja „Oye Noye“ uistinu je – žuta!

Uskoro na tržište izlaze s tribidragom posađenim 2013. godine na „izrazito krševitom terenu na kojem će biti posađen i babić“. A proizvodit će i prošek od lasine!


Comments are closed.