ATTILA SZABO – Vinar koji, zahvaljujući proizvodnji pivarskog ječma i slada, živi od piva!

0

Attila Szabo je među najvećim hrvatskim ratarima. U suradnji s bratom obrađuje skoro tisuću hektara plodnih baranjskih oranica. Premda je, pak, njegova vinska priča skorijeg datuma i među najmlađima je na istoku Hrvatske, Attila se nipošto s tim neće složiti.


– Mi nismo nedavno krenuli u vinsku priču, kako nam mnogi sugeriraju, jer rijetko tko u Baranji se može pohvaliti poviješću svoje vinske priče kao mi! Što se tiče vinarstva i vinogradarstva u ovoj kući, pokojni djed Győri Vilmos je 1979. godine dobio prvu zlatnu medalju u Baranji za traminac. On je bio 1909. godište i od njega sam puno naučio, priča Attila.

Ovom vrijednom čovjeku nedostaje uistinu samo malo sreće i bolje orijentacije kako bi svoju povijesnu priču mogao i dokazati. Naime, početkom Domovinskog rata obitelj Szabo još nije bila odlučila ostaje li ili odlazi iz Baranje. Situacija je bila, tvrde, “dosta škakljiva”. Jednog dana Attila se dosjetio iskopati dvije velike rupe, jednu u dvorištu kuće, a drugu iza kuće, i u njih je pohranio svo vino i rakije koje je godinama čuvao u arhivu. U jednoj rupi su bila vina, a u drugoj “rakije i kratka pića”, koja su kod Mađara uobičajena u svečanim prigodama.

– Godinama to nitko nije ni dirao niti se sjetio iskopati i izvaditi iz rupa! Kad je sestra Anasztazia 2007. godine slavila 18. rođendan, prvi put smo, u stvari, počeli tražiti te rakije po dvorištu. Bilo je više od 100 gostiju, ali – uzalud. Rakije nismo uspjeli naći i tako je sestra ostala bez arhivske rakije za proslavu svog punoljetstva, priča Andrea, Attilina mlađa kćer.

Drugi pokušaj “potrage za zakopanim vinom” bio je kad je Andrea punila 18 godina. Vjerovali su da će godinu i pol kasnije biti bolje sreće, ali ni tada nisu ništa uspjeli naći. Ni vino ni rakiju.

– Tata se nikako nije uspio sjetiti lokacija, malo je izgubio i orijentaciju, jer su neke zgrade u međuvremenu srušene, neke izgrađene i nije to bilo isto kao 1991. godine, orijentiri su se poremetili, priča Andrea.
Onda je došla proslava Attilina 50. rođendana. Srećom, tad se našao neki stroj u blizini kojeg su iskoristili za kopanje i – rakije su pronađene! Odmah pored fontane u sredini dvorišta. Među njima je bilo sedam boca rakije od krušaka iz 1946. godine.

– Tada je zavladalo takvo uzbuđenje u kući da si ga mogao rezati nožem! Rakije su primile puno drveta i bile su jako tamne, ali moglo ih se piti. Proizveo ih je naš pradjed koji se također “prizetio” u ovu kuću, priča Anasztazia.

Nažalost, vinima se još nije ušlo u trag. Šteta, među njima je i nekoliko boca onoga traminca iz 1979. godine, na kojeg se Attila strasno referira kad govori o vinskoj priči svoje obitelji.

Bilo kako bilo, Attili ne nedostaje dokumenata kojima bi dokazao obiteljsku povijest, kao i povezanost svoje obitelji s baranjskom plodnom zemljom. Na njihovom obiteljskom grbu naglašena je 1633. godina, jer iz te godine potječe najstariji sačuvani pisani zapis o obitelji Szabo.

Međutim, Attila se može pohvaliti da aktivno vodi obiteljski dnevnik koji se počeo ispisivati zapisima o vinima, prodaji pšenice, cijenama, vremenskim uvjetima…, još davne 1850. godine!

A i čipka na vinskim pakovinama, Anasztazijina i Andreina ideja, svojevrsna je posveta zaboravljenoj prošlosti Baranje!

– Uf, moramo priznati da se ta čipka u početku uopće nije svidjela muškom dijelu obitelji. Za njih je čipka izgledala nekako ženskasto! Nema veze, uspjele smo u nakani, čipka je opstala, ali je i postala zaštitni znak vinarije, pričaju sestre Anasztazia i Andrea.

Prema sestrinim pričama, ideja o čipki nametnula se sama po sebi nakon jednog čardaša kojeg su otplesale zajedno sa svojim muževima u lokalnom mađarskom kulturno-umjetničkom društvu. Kažu, “kod cura, kad obuku narodnu nošnju, uvijek se nađe neka podsuknja, kao mini suknjica, na čijem donjem dijelu se nalazi čipka”.

– Dosta su zahtjevni plesovi koje izvodimo, koreograf nam je iz Mađarske. Nije ono da stojimo u krug i plešemo lijevo dva, desno dva, dečkima sa trbusima uistinu nije lako – trebaju biti u dobroj kondiciji, jer puno se skače, a i cure se cijelo vrijeme vrte. Zato i trebamo tu mini podsuknju kako bi bile zaštićene od, normalno, znatiželjnih pogleda publike koja, eto, hoće malo i poviriti ispod suknje! Kad sam dizajnirala te etikete cilj mi je bio stvoriti nešto jedinstveno i prepoznatljivo u mnoštvu drugih boca na policama. Mislim da smo to i postigle, ne znam nikoga, barem na ovom području, da ima čipkaste etikete. Eto, možemo reći da smo vina odjenuli u čipke i da ona od 2015. godine s nama plešu čardaš, priča Andrea.

Premda su čipkom praktički ukazali na mađarski narodni vez za kojeg je malo ljudi uopće i znalo, sestre se ne mogu pohvaliti da je potraga za originalnom čipkom, koju su htjeli samo fotografirati, prošla bez problema. Naime, nekoliko žena, koje su u svojim privatnim kućnim kolekcijama uspjele sačuvati staru narodnu nošnju s originalnim baranjskim vezovima, nisu bile spremne izaći sestrama u susret i dopustiti im fotografiranje veza, jer su se plašile da će im tako – “ukrasti vez”!!!

Attila, pak, najviše voli pričati o sjetvi i žetvi, a povijesti se dotiče tek kad mu se oči zarose na spomen starih traktora, Wilsona i Lanz Bulldoga, koji na simboličan način pokazuju kako je njihova obitelj, čak i u socijalizmu, uspjevala održavati status lokalnih – gazda!

– Mi smo, u vrijeme kad su to imale samo zadruge, nabavili kombajn, i to 1973. godine. Tada je to uistinu bila rijetkost! S druge strane, premda je zakon dopuštao maksimalno 10 hektara zemlje za obrađivanje, mi smo tada, zahvaljujući “malim i velikim kapijama”, obrađivali čak 56 hektara oranica. A kombajn je bio Zmaj, onaj s “prirodnom” klimom i vrećama koje smo brat i ja ručno vezali dvije godine. Bilo je toliko prašine da bi navečer, kad bi došli kući, samo oči nam se sjajile. Ali, bili smo sretni, jer jako dobro smo mogli zarađivati. Radili smo kukuruz, suncokret, malo ječma, pšenicu i nešto šećerne repe, priča Attila.

Prisjeća se kako je u socijalističkoj Jugoslaviji seljak bio jako potcijenjen, banke su ga tretirale kao neradnika te, automatski, nije mogao ni sanjati neke poticaje od države za ulaganja u mehanizaciju.

– Sjećam se, primjerice, dok sam išao u osnovnu školu, nijedan seljak u Karancu nije napravio novu kuću! Ali, tko se bio zaposlio u Belju i za godinu dana dignuo kredit na kojeg je, zahvaljujući inflaciji, trošio 5-10 posto svoje plaće, taj je mogao to napraviti! Seljak nije mogao dobiti kredit, on je morao u gotovini kupiti ono što mu je trebalo. Dakle, mi smo i tada mogli dobro zarađivati, ali sav novac smo morali gotovinski ulagati “u željezo”. Priključni strojevi su bili skupi, pa manji traktor, veći traktor… Prvi traktor smo imali 1965. godine, nije imao anlaser, nije imao akumulator, imao je željezne kotače. Prije kombajna imali smo vršalicu i vršili uslužno od kuće do kuće, nije se plaćalo novcem, uzimali smo 12 posto ukupno proizvedene pšenice, a za to smo zaposlili 20-ak ljudi. Mi smo i u socijalizmu uspjevali biti gazde! Kad smo uzeli taj prvi traktor, pokojni djed, od moga oca otac, rekao je: U kuću neću dopustiti gumene točkove! Zato smo morali kupiti taj Bulldog sa željeznim kotačima. Sad imamo više od 100 gumenih kotača u kući!!!

Da bi kupio svoj drugi kombajn, Zmaj 141, Attila je 1982. godine morao prodati kompletan tov junadi te na dvije godine posuditi novac iz lokalne zadruge kako bi ga mogao platiti. Jer, ni tada seljak nije mogao dobiti kredit za bilo što! A i Zmaj 142, za kojeg je 1985. godine “iskeširao” tada nevjerojatnih 42700 njemačkih maraka, morao je platiti odjednom. Bez kredita!

– Bila je to ogromna cijena, dosta smo morali uslužno raditi da bi ga isplatili. Nekih velikih problema nismo imali s tim kombajnima, uzmi šarafciger i čekić i – vozi! Danas kad imamo John Deerove, dogodi li ti se kvar, uzmeš mobitel i šalješ fakturu. S druge strane, lomovi zrna su minimalni, a u kombajn možeš ući u odijelu i kravati.

Attila najrentabilnijom kulturom smatra pivarski ječam, koji je 5-10 posto njegova ukupnog prometa. Sije ga posljednjih 10 godina i, tvrdi, “ima ga zbog sigurnosti”!

– Pivarski ječam kompletno šaljemo u Novu Gradišku, imamo besprijekornu suradnju, novac dobijemo odmah!

Ništa lošije ne surađuje ni s Karlovačkom pivovarom koja kompletne potrebe slada kupuje od njega. Eto, može se reći da je Attila Szabo jedini hrvatski vinar koji, zahvaljujući prodaji pivarskog ječma i slada najvećim hrvatskim pivovarama, živi od piva!

Kompletnu proizvodnju suncokreta Attila prodaje uljari u Čepinu, za proizvodnju pšenice dobio je Zlatni klas, kao najbolji proizvođač, kao što se tri godine zaredom može pohvaliti osvajanjem Zlatne repe.
Kćeri ga zadirkuju da mu je trebalo 25 godina proizvoditi šećernu repu pa da ga krenu nagrade, dok su one, niti godinu dana nakon otvorenja kušaonice vina, od Ministarstva turizma dobile – Suncokret ruralnog turizma, godišnju nagradu koja se dodjeljuje najboljim promicateljima razvoja turizma na selu.

– Tata je, doduše, bio prvi u obitelji koji se dosjetio da bi se od vina mogao napraviti i novac, priznaju sestre.

Anasztazia i Andrea tvrde da ih je otac postupno usisavao u poljoprivredu. Kažu, “u početku nas je pozivao da idemo s njim u polje zajedno jesti sendviče koje su ptice već pozobale”!

– Onda nas je vabio da idemo s njim malo vozati kombajn. Ali, uvijek bi nam prigovarao kad ne bismo išle u žetvu, kakva smo to mi djeca kad nas ne zanima što on radi!!! Tada bismo im na njivu morale nositi ručak i uvijek bi na toj njivi i mi ručale. Kući bi se zbog prašnjavih kombajna i vrućine vratile – pohovane!!!

Attila se hvali da svake godine u traktoru provede najmanje 1000 radnih sati. Doda li se tome vrijeme provedeno u kombajnu, kao i druge obveze na polju, onda je njega naprosto nemoguće zamisliti izvan poljoprivrede. Stoga ne čudi kad su Anasztazia i Andrea diplomirale i došle ocu pohvaliti se stečenim diplomama.

– Samo nas je pogledao i rekao da u subotu dođemo u 17 sati u polje okopavati soju! Pitale smo koliko toga moramo kopati.
– Osam hektara, odgovorio je.
– A to je značilo – dokle nam god pogled seže. Nije bilo druge nego prihvatiti se motike i kopati! Kad smo završili, rekla sam:
– Eto, zato smo se školovale, da kopamo soju.
– Ali, dobro je to, ne trebamo sve dobiti na dlanu!

Anasztazia je diplomirala vinogradarstvo i vinarstvo te agroekonomiju, dok je Andrea završila marketing te jedno vrijeme predavala ekonomske predmete u srednjoj školi.

Okopavanje soje nakon diploma bilo je njihova svojevrsna inicijacija u vinsku priču! Attila i supruga Julianna na taj način su se htjeli uvjeriti koliko su kćeri zaista spremne raditi na zemlji.

Tako se Andrea specijalizirala za radove s traktorom, dok Anasztazia vodi brigu o berbi, koja je za nju “najljepši dio posla u vinogradu”.

 


Comments are closed.