BOJAN BAŠA: Bio je kapetan Tarlaću, Rebrači i Bodirogi, a sada stvara vinski dream team Fruške gore!

0

Da su čelnici Vojvodine, košarkaškog kluba iz Novog Sada, svojedobno poslušali Dušana Dudu Ivkovića, legendarnog trenera koji je vodio tu momčad prije raspada SFRJ, sam Bog zna gdje bi se zaustavila igračka karijera tadašnjeg tinejdžera Bojana Baše. Ivković je, naime, predlagao da KK Vojvodina pod svoje okrilje uzme tadašnje košarkaške vunderkinde iz cijele Pokrajine, mlađahne Dragana Tarlaća, Dejana Bodirogu i Željka Rebraču, te da će za nekoliko godina, „kad klinci sazriju“ – KK Vojvodina biti europski prvak! Međutim, umjesto njih čelnici KK Vojvodine su se odlučili dovesti već pomalo vremešne i nipošto na vrhuncu karijere Sabahudina Bilalovića, Ivicu Obada, Nikolu Antića i Guzu Jovanovića, a Tarlać, Bodiroga i Rebrača su svoje raskošne talente počeli pokazivati u Crvenoj Zvezdi, Olimpiakosu, Zadru, Stefanelu, Realu, Partizanu, Benettonu, Panathinaikosu, Detroit Pistonsima, Chicago Bullsima…


Volim naglasiti da je momčad Vojvodine za koju sam igrao bila posljednja generacija kadeta i juniora koja je igrala jugoslavensko prvenstvo u košarci i mi smo dva puta osvojili prvenstvo Jugoslavije u kadetskoj konkurenciji 1989. i 1990. godine! Imali smo strašne mlađe kategorije, prvi tim to nažalost nije pratio. U jednom trenutku su doveli Dudu Ivkovića da nešto napravi, ali politika kluba je uvijek bila dovesti provjerene i iskusne igrače, a nas mlađe ugušiti. Na mlađe jednostavno nisu obraćali pozornost ili nisu imali srca ili nekih drugih organa riskirati, premda im je to bila “zicer” varijanta. Tada su na teritoriju Pokrajine, pored nas iz Vojvodine, svoje prve košarkaške korake u seniorskoj konkurenciji počinjali Tarlać, Bodiroga, Rebrača… Tada se igrao i Kup republika i pokrajina, bilo je to natjecanje na kojem su nastupale reprezentacije tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, a za Vojvodinu, kojoj sam bio kapetan, igrali su i te kasnije velike košarkaške zvijezde – bila je to jedna vrlo ozbiljna momčad. Duda Ivković je prepoznao njihov potencijal i upravo je na temelju naših tadašnjih izdanja na Kupu republika i pokrajina bio sugerirao čelnicima Vojvodine da pokupe tih par klinaca koji tada nisu igrali u KK Vojvodini i da ih dovedu u klub. Nažalost, klupska uprava nikada nije gledala dugoročno unaprijed… Tarlać je uspio kad je otišao iz Vojvodine u Olimpijakos, Real i Chicago, Bodiroga je preko Boše Tanjevića iz Zadra otišao u Trst, Rebrača u Partizan pa od tamo u NBA, prisjeća se toga razdoblja Bojan Baša koji je, eto, umjesto košarkaškog „dream teama“, svoj iskorak u seniorsku košarku, nakon okončanja srednje škole, potražio u – Dubrovniku.

Tada se, priča Bojan, u Dubrovniku okupljala momčad koja je tadašnje sudjelovanje u 1.b jugoslavenskoj ligi trebala podići na najvišu razinu i osigurati „prodor“ u 1.a ligu. Bojan je taman završio srednju školu, sve je bilo dogovoreno za njegov prvi ozbiljni košarkaški transfer, avionska karta je bila u džepu, a bili su gotovi i papiri za fakultet.

Košarka je moja velika ljubav koja nikada neće izblijedjeti, premda ostaje jedna žal što se nikad nisam uspio ostvariti u profesionalnoj karijeri košarkaša nego samo u mlađim uzrastima. Taj iskorak se trebao dogoditi u Dubrovniku, tamo su okupili su mladu i perspektivnu momčad koja je za cilj imala izboriti sudjelovanje u 1.a jugoslavenskoj košarkaškoj ligi. No, dogodio se rat, ja u Dubrovnik ne odem i sve padne u vodu! Poslije toga sam odigrao nekoliko sezona ovdje u Srbiji, počeo raditi i – to je bilo to.

Umjesto obećavajuće velike košarkaške karijere, Bojan je, slijedeći završetak školovanja i inerciju koja ga je iznijela iz studentskih klupa, otišao u bankarstvo. Danas voli reći da je stvarnu strast za košarkom zamijenio posvećenošću i kontinuiranom radom u bankama. Umjesto samozacrtanih napornih vježbi na skočnosti, zahvaljujući kojima je bez problema glavom mogao dotaknuti tablu, Bojan je otišao u excel, brojeve, kamate, leasing i korporativnu industriju novca. I, može se reći, fino je napredovao u poslu u kojem je zarađivao radeći pretežno za inozemne banke. I onda, prije desetak godina, taman kad je kupio neki plac na Fruškoj gori nedaleko Sremskih Karlovaca želeći stvoriti neki svoj mali obiteljski raj koji je trebao služiti kao destinacijski bijeg od gradske i poslovne vreve velegrada, dogodilo se poznanstvo koje je stubokom promijenilo Bojana…

Tada sam radio u jednoj francuskoj banci, a Francuzi k’o Francuzi, uvijek se vole pohvaliti svojim vinima. Takav je bio i moj šef koji bi, svaki put kad bi otišao u Pariz, vraćao se s tri-četiri kartona pomno izabranih vina te odmah upriličio druženje menadžmenta u kojem je bilo nas „13 veličanstvenih“ – sedmero domaćih i šestero Francuza. Moram priznati da su me te degustacije jako zaintrigirale i natjerale da ozbiljnije počnem promišljati vino. Pritom sam imao sreću što sam puno putovao te se često nalazio u situacijama da mogu kušati vina iz Francuske, Španjolske, Italije… I onda, sasvim slučajno, ovdje u Beogradu se sprijateljim s dragim ljudima iz slovenskih Goriških brda koji me pozvaše kod sebe u goste. Riječ je o Aleksu Simčiću, sinu Edija Simčića pod čijim imenom se i danas razvija njihov vinski posao. Međutim, kad sam uistinu i otišao njima u Vipolže, dogodila se situacija da su imali neke nepredviđene goste, nisu me mogli smjestiti u svojoj kući, nego su mi našli smještaj u obližnjoj Medani kod Klineca. A Uroš, proizvođač pršuta kojima ni najbolji talijanski nisu ni blizu, i Aleks, vrhunski vinar, obojica majstorski kuhari… Cijelu noć smo samo jeli i pili i pričali o hrani i vinu. Bio sam oduševljen njihovom životnom filozofijom koja se svodi, praktički, na čistu prirodu. I ne samo to, druženje je preraslo u čvrsto obiteljsko prijateljstvo.

Bojan, pokazalo se kasnije, to druženje u Sloveniji nije zapamtio samo po promilima alkohola kojeg je unio u svoj organizam. Putujući natrag u Beograd napravio je plan po kojem će na tek kupljenom placu na Fruškoj gori veličine 5.700 četvornih metara iskrčiti stari voćnjak te na 3.000 četvornih metara posaditi pinot sivi, kojim je tada bio zaluđen. Premda taj plac nikada ranije nije doživljavao kao vinograd, sad je, nakon razgovora s Aleksom Klinecom, samo razmišljao o „fenomenalnoj ekspoziciji jug-jugoistok, pogledu na Dunavu i refleksiji vode“ svojih vinograda na Fruškoj gori. Štoviše, putujući natrag u Beograd napravio je plan po kojem će otkupiti i okolne placeve…

Dok nisam otkupio i okolnu zemlju, prošlo je nekoliko godina. I onda, 2010. godine, započela je moja vinska priča. Bez ikakve mehanizacije, ručno, iskrčio sam postojeći voćnjak i na tom mjestu posadio prve trsove pinota sivog. Zarekao sam se, a u praksi kruto pridržavao obećanja koje sam dao sam sebi – u moj vinograd neće ući nikakva kemija. Sve ću raditi organski. Kad sam vinograde počeo prskati ovim stvarima kojima ih prskam, kojekakvim preparatima od koprive, alga, preslice…, svi moji susjedi vinari kad su to vidjeli bili su u šoku: „Vidjet ćeš, za tri godine će ti vinograd uginuti, umrijet će ti loza, nećeš ništa napraviti, ne može to tako, mi smo probali pa nije išlo!“ Prestao sam s njima razgovarati i onda se dogodi ona katastrofalna, kišna 2014. godina, gdje nitko od njih gotovo nije imao grožđe, a meni cijeli rod bio zdrav. Jest da grožđe nije bilo idealno s fenolima, ali nije bilo truleži, nije bilo bolesno. Bili su u šoku, kao – kako ja, koji ne prskam, imam grožđe, a oni, koji toliko prskaju, nisu dobili ništa. Onda sam im odgovorio da je loza kao narkoman i svaki živi stvor, kad ga navikneš na droge, on bez driga ne može. A kad ga puštaš malo više da se muči i bori, onda razvije svoj imunološki sustav koji u kriznim situacijama pomaže riješiti krizu koju loza pod kemijom ne može riješiti.

Nakon čvrstog uvjerenja da mora napraviti vinograd samo po prirodnim postulatima, uslijedio je poziv od njegovih vinskih prijatelja iz Slovenije i Italije da im se pridruži na studijskom putovanju u Gruziju. Na „gruzijsko hodočašće“, kako je to kasnije nazvao, Bojan je išao u društvu „ozbiljnih prirodnih vinara“ među kojima su bili Vasja Čotar, Pavlo Vodopivec, Franko Terpin te još neki sa Sicilije, Pijemonta…, obilazio vinare koji proizvode vino u qvevrima, proizvođače amfora te samostane u kojima se još od 4. stoljeća, kad su podignuti, još uvijek održava isti način proizvodnje vina. U Gruziji se definitivno učvrstio u uvjerenju da želi raditi samo i isključivo prirodna vina sa što manje intervencionizma i kemije te da se, koliko god to zvuči kao floskula, vino uistinu radi samo u vinogradu te da je vinarova uloga biti samo moderator u onome što priroda sama radi.

Nakon što sam se upoznao s idejama vodećih vinara u našem okruženju, koji ne rade konvencionalna vina, a poglavito nakon povratka iz Gruzije, odluka o povratku korijenima i proizvodnji tzv. prirodnih vina bila je jedino moguća, proizvesti vino poštujući prirodu i okruženje, neinvazivnim metodama i preparatima koji su prirodi blagoprijatni, koji je neće zagađivati, a koji će nam dati zdravo grožđe od kojeg ćemo napraviti isto takvo čisto vino, bez selekcioniranih kvasaca, enzima, aditiva, bio je imperativ, jedini mogući put! U konačnici, bitno nam je ponašati se odgovorno prema sebi, prirodi, svojoj djeci kojoj tu zemlju ostavljamo i koja u toj prirodi trebaju živjeti i uživati. U vinogradima podržavamo raznolikost biljnih i životinjskih vrsta, dobre bube i ptice su nam prijatelji, pospješujemo bogatstvo zemljišta i trudimo se ne remetiti prirodno uspostavljenu ravnotežu. Poznata replika iz filma „Mi nismo anđeli“ kaže: „Priroda uglavnom sve radi sama“, i, kada me pitaju „što ti tamo radiš u tom vinogradu“, ja uglavnom odgovaram da pomažem prirodi, asistiram joj na njenom putu da uradi ono što najbolje zna. I, priroda nam uzvraća na najbolji način – kvalitetnim i zdravim grožđem od kojeg pravimo svoje vino. Zbog toga, kada radite ovakva vina morate stalno biti u vinogradu, pratiti sve promjene, pravodobno reagirati. Rad na ovakvim vinima intenzivniji je i u vinogradu i u podrumu od rada na konvencionalnim vinima. Ali, zato postajete bliskiji s prirodom i lozom koja vam sve to višestruko vraća. Ova vina su iskrena, odražavaju mirise i okuse zemlje na kojoj su nastala, odraz su mikroklime i svake godine su različita, jer je i struktura elemenata koji u njihovom nastajanju sudjeluju drukčija. U početku je ideja bila napraviti vino za svoje potrebe, čisto, iskreno vino, vino bez bilo kakvih dodataka koji ne potječu iz samog vinograda, vino koje ćemo moći piti s prijateljima i uživati u njemu kao u trenucima dokolice, a ako se pritom još nekom i svidi to vino – još bolje! Pokazalo se tako da se već prva berba svidjela mnogima koji su je kušali, uz burne reakcije prijatelja koji su se počeli buniti da će sada „manje ostati za njih“. I tako smo počeli proširivati vinograde…, priča Bojan Baša.

Iskrenost u pristupu prepoznali su i neki od vodećih vinskih autoriteta u Srbiji koji se nisu ustručavali Bojanov pinot sivi crvene boje iz berbe 2013. godine, koji se tek nedavno pojavio na tržištu, nazvati „vinski najautentičnijim što je Srbija ponudila u posljednje vrijeme“. Nije to neka velika proizvodnja, sa 1.300 trsova Bojan je iz četiri barik bačvice napunio tek 833 burgundske butelje i 101 magnum bocu. Ove godine će mu na rod doći još jedan vinograd, a u proizvodnji će ubuduće napustiti barik i preći na veće bačve od 300 i 500 litara te 2.000 litara. A pinotu sivom je pridružio nasade furminta i tamjanike, jer, smatra, „tim autohtonim sortama će bolje odraziti mogućnosti podneblja Fruške gore“. Od svake sorte u konačnici želi proizvesti 4.000-5.000 litara vina.

U fokusu će mi biti samo te tri bijele sorte s kojima ću eksperimentirati s dugim maceracijama, odležavanjima u drvenim bačvama, ležanjem na talogu kvasaca… Furminta, primjerice, na Fruškoj gori trenutno imaš samo u tri vinograda. Jedan od ta tri vinograda je moj, drugi je u vlasništvu Oskara Maurera, a treći od Erna Sagmeistera. Mi svi skupa vrlo dobro surađujemo, a, što je posebno zanimljivo, svaki od ta tri vinograda, u kojima su isti klonovi grožđa, ima drugu ekspoziciju. U sljedećem razdoblju intenzivno ćemo se nas sva trojica pozabaviti predstavljanjem mogućnosti koje te autohtone, ali zaboravljene sorte mogu dati na Fruškoj gori. Želimo povratak tih starih sorti od kojih su neke svojedobno ovdje donijeli Čarnojevići bježeći od Turaka i koje su odavde iz različitih razloga gotovo u potpunosti iščezle. I zbog svega što radim osjećam se jako uzbuđeno, jer Maurer, Sagmeister i ja u prilici smo u vinskom svijetu napraviti ono što je svojedobno Duda Ivković htio da KK Vojvodina napravi u košarci – pokoriti svijet. No, za razliku od košarke, ovdje mi sami odlučujemo o svojoj sudbini…

Nakon što mu je u početku rad u vinogradu bio „sanatorij za liječenje od stresa kojeg mu je stvaralo bankarstvo“, Bojan je sve više srcem i dušom na Fruškoj gori, a hobistička priča prerasta u nešto bitno ozbiljnije.

Premda sam mogao platiti nekoga tko će voditi brigu o svemu, meni je sve donedavno bilo zadovoljstvo biti sam u vinogradu, sudjelovati u svim procesima proizvodnje. Tek nedavno sam, proširenjem vinograda, morao zatražiti i nečiju pomoć. No, neka ne brinu oni koji vole ovakvu vrstu vina, uvjeravam ih da će ova vinska priča ostati limitirana na maksimalno 30.000 litara, dovoljno velika da ću od početka do kraja uvijek moći nadzirati cijelu proizvodnju, priča Bojan Baša.


Leave A Reply