DAMIR DOBRAVAC: Da nije Konzuma, ne bi bilo ni mojih glazbenih vina

0

Kad budeš obrađivao fotografije, pripazi malo da ne budem baš toliko crven u licu, gotovo sa smješkom mi se obratio rovinjski vinar i ekskluzivni opskrbljivač kupusa i salate za više od 40 rovinjskih restorana Damir Dobravac. Kad sam se malo bolje zagledao u te fotografije, shvatio sam njegov strah. Damirovo lice crvenilom prži pixele svake fotografije na kojoj se nalazi. Nije u pitanju nikakvo alkoholno isparavanje, Damirovo crvenilo samo je posljedica napornog rada koje se nekad zna razvući i na cijeli dan na 15 hektara poljoprivrednih površina na kojima na ulazu u Rovinj uzgaja ponajviše rajčice i salatu, ali i masline te čak 65 različitih vrsta i podvrsta voća i povrća – jagode, breskve, kruške, šljive, trešnje, stolno grožđe i smokve te brojno povrće poput krumpira, mrkve, celera, peršina, salate, rukole, matovilca, salatine, rajčice, mini rajčice-koktel rajčice, krastavca, patlidžana, paprike, tikvice, blitve, špinata, luka, češnjaka, mladog kupusa, fažoleta, koromača, cvjetova tikvica i začinskog bilja (mente i bosiljka). Ponosan je na staru sortu breskve za koju tvrdi da se danas jedino u Sloveniji mogu naći sadnice…


Damirova strast za poljoprivredom samo je logičan slijed tradicije koju su 1960. godine započeli njegovi roditelji Gašpar i Foška doselivši se pedesetih godina prošloga stoljeća u Rovinj te podigavši kuću koja je kasnije postala temelj današnjem impresivnom izdanju koje Damir i njegova supruga Natalina nazivaju Villa Dobravac.

Damirova priča vjerojatno bi ostala samozatajna potvrda slogana kojim se reklamira Konzum – “Najkraći put od polja do stola”, da mu upravo taj najveći hrvatski trgovački lanac nije gadno stao na žulj. Damir se toliko bio naljutio na Konzum da je iz inata nekome tko mu hoće diktirati cijenu povrća odlučio pokrenuti proizvodnju vina. Kaže, “kod vina ti sam govoriš koliko tvoja butelja vrijedi”!

Svoje poljoprivredne proizvode uopće ne želim davati u trgovačke lance, to je i razlog zašto sam išao raditi vino. Jednostavno, nisam više imao povjerenje u njih, a, s druge strane, oni nisu htjeli pristati na moje varijacije sjemena. Dakle, po njihovom, melun je morao biti samo onaj mali, rebrasti, narančaste boje, nikakav drugi oblik i izgled nisu dolazili u obzir. A ja sam imao neke druge varijante. Pomidore su trebale biti kao iz Nizozemske, to su bili uvjeti trgovaca. S obzirom da sam ja uvijek radio drukčije od drugih, uvjeti koje su postavljali nisu mi predstavljali izazov, nije mi izgledalo zanimljivo ispunjavati njihove uvjete. Jer, ja apsolutno radim ono što volim i moram u tome uživati. Meni nije nikada u životu bio imperativ pošto poto prodati ono što radim. Čak ni vina, objašnjava Damir razloge koji su ga naveli da sačuva svoje dostojanstvo i dosljednost onome što voli raditi.

Kap koja je prelila čašu, tvrdi, bila je situacija u kojoj se našao kad predstavnici Konzuma nisu htjeli otkupiti njegov “pomidor koji je bio fenomenalnog okusa, ali – nije bio dovoljno tvrd”!!!

U Metkoviću sam prvi put vidio koliko je Todorić veleban u svojim skladištima i prostorima, tamo je napravio svoje prve temelje, a koliko je seljak jadan. On je uvijek davao na kapaljku. A što se tiče mojih pomidora… Nisam agronom, po struci sam ekonomist, ali stojim iza riječi da pomidori koje oni preferiraju u svojim trgovinama imaju unutarnju armaturu kao da radiš betonsku ploču s umetnutim željezom.

Damiru je zasmetala praksa “odokativnog” određivanja cijena koje su trgovački lanci određivali proizvođačima voća i povrća i na takve njihove uvjete nipošto nije htio pristati.

U Konzumu, kao i u bilo kojem drugom otkupljivaču voća i povrća, ujutro se čuju telefonski i kažu: Danas će paprika vrijediti tri kune! On napamet određuje cijenu mojoj robi, to je meni uvijek išlo na živce, jer samo mi znamo koliko naša roba vrijedi. I takvo njihovo ponašanje u određivanju cijena bilo je među stvarima koje su prevagnule da se u konačnici više i snažnije preorijentiram na proizvodnju vina, jer kod vina ti sam kazuješ koliko vrijedi ono što prodaješ! Kad je 2007. godine Konzum došao u Rovinj te, praktički, preuzeo sve dućane i otkup robe, jedva sam naplatio ono što sam im dao. To je bila tragedija. Komercijalist, s kojim sam se čuo svaki dan za robu, na kraju sezone mi kaže da je došlo vrijeme da mu pošaljem neki račun. Kad sam ga pitao gdje, on mi odgovori da nema pojma, da zovem u Zagreb!!! U isto to vrijeme, dok smo se doslovno borili za izvući svoj teško zarađeni novac iz te kompanije, taj isti Todorić se kitio tuđim novcem i u isto vrijeme u Poreču podizao plantaže vinove loze na 500 hektara površine. A ja se mučio kako ću naći novac da svake godine zasadim po tisuću trsova, toliko mi je život učinio financijski neizdržljivim!

Damir danas tvrdi da bi opet napravio isto kad bi se našao u sličnoj situaciji te da se nikada ne bi htio prilagoditi trgovcu samo da bi, eto, prodao svoj proizvod.

Da je Konzum htio prihvatiti moje specijalne paprike i moje posebne dinje ili moj normalni pomidor s okusom, onda bi nešto i radili, nešto bi se možda i dogovorili, jer su nam se bila otvorila velika vrata, moglo se sve omasoviti. Ali, ja u tome ne bih guštao! Nije mi novac primarna stvar. Zato sam i odlučio krenuti u drugom smjeru i nikada zbog toga nisam zažalio.

U njegovoj obitelji je postojala tradicija proizvodnje vina, samo što se sve radilo na razini kvalitete stolnog vina koje se prodavalo u rinfuzi. Damir je procijenio da ima dovoljne površine pod vinovom lozom, kao i volju, iskustvo, znanje i radnike, a već je pomalo i financijski očvrsnuo za potrebe pokretanja ozbiljne vinske priče – zaokružio je lanac opskrbe svojim proizvodima za više od 40 rovinjskih restorana, mogao je, dakle, sam birati s kim želi raditi, i – krenula je njegova vinska priča. Bio je to još jedan snažan iskorak u poslu kojeg je naslijedio od roditelja, baš kao što je svojedobno, nakon što je završio višu ekonomsku školu, a supruga Natalina fakultet za menadžment u turizmu, vjetar u leđa dobio otkrićem izvora vode na svojoj zemlji.

Previše sam uporan, nekad i nezgodan za okolinu, i kad stavim nešto u glavu ja to moram uspjeti napraviti, priča Damir.

Već u prvoj komercijalnoj vinskoj 2008. godini Damir se na tržištu odmah pojavio sa svim svojim kasnije poznatim etiketama koje će ga, zbog koketiraju s glazbenim formama, od Suite, Sonate, Simfonije, Allegra, Toccate do Fuge, učiniti prepoznatljivim kao vinsko-glazbenim virtuozom. Premda, tvrdi, on osobno nema nikakve veze s glazbom, ništa ne svira, ali mu je supruga Natalina predsjednica i sopranistica Komornog zbora Rubino iz Rovinja. Ali, zato je njegov kum Massimo Brajković, skladatelj i pedagog, sve skrivio…

Ma, i to samo pokazuje koliko meni nije u prvom planu komercijalna strana priče, jer u tom slučaju nikada ne bih vina nazvao kako sam ih nazvao. Dakle, bio je Massimo kod mene u podrumu i, u jednom trenutku, kad je kušao jednu odležanu malvaziju, samo je uzbuđeno prokomentirao da je to bila jedna simfonija okusa i mirisa! Svidjela mi se ta njegova usporedba te sam ga upitao bi li mogao, primjerice, sva vina koja imam poredati po snazi te u tom stilu im dati odgovarajuće glazbene nazive. Naravno, kao iz topa je izbacio nazive koje vina i danas imaju.

Damir će uskoro na tržište izbaciti i svoj pjenušac od malvazije, koji već četiri godine odležava u podrumu i čeka idealno vrijeme za predstavljanje, premda ga se može kušati u vinariji u kojoj se toči pod nazivom Preludio. Ne znam hoće li Preludio biti i konačno ime pjenušcu, ali za svoj mladi teran, koji je imao premijeru na ovogodišnjoj Vinistri i koji je oduševio Oza Clarkea, morao je odstupiti od glazbenih izričaja i nazvati ga po pokojnom ocu.

U Istri se kaže: Mati ti je malvazija, a otac ti je teran! Kad smo ovo ljeto bili kod Borisa Šuljića u njegovom Boškincu, vidio sam da pored svih svojih vina ima i jedno o kojem najviše voli razgovarati, a zove se – Ocu. To je njegova posveta čovjeku koji mu je bio uzor u svemu. Kad sam razmišljao o nazivu za mladi teran, bubu u uho mi je bacio moj prijatelj i legendarni istarski sommelier Emil Perdec. Spomenuo mi je da je baš detaljnije proučavao španjolska vina te da je primjetio kako u dosta vinarija vina nazivaju po ocu obitelji. Onda me pitao kako se zvao moj pokojni otac. Kad sam mu rekao – Gašpar, odgovorio mi je da imam ime za teran. Tako je i bilo. Inače, moj otac je postavio temelje svega što sada radim, a umro je jako mlad, prije 23 godine. A na prvoj deklaraciji za voće i povrće, s kojom smo bili svojedobno krenuli na tržište, pisalo je: “Since 1960 – Gašpar and Son”!

Kad je pokrenuo svoj vinsku priču 2008. godine, Damir je znao da “kao 50. vinar u Istri nema šanse brzo osvojiti tržište, poglavito ne bude li drukčiji i ne napravi nešto izuzetno dobro”.

Radim od svoje 15. godine i ovo malo aktivnih godina što mi preostaje želim proživjeti sa što manje stresa, napraviti nešto malo za sebe. Zato sam se i odlučio proizvoditi vina kakva osobno volim piti i u kojima uživam. Vjerujem da se kroz njih može iščitati ono što jesam, zaključuje Damir.


Leave A Reply