DENIS BOGOEVIĆ MARUŠIĆ: Prizdrina nikada neće biti pripizdina

0

Kad je nedavno u splitskom klubu Judino drvo Adrian Thaws, poznatiji u svijetu trip hop glazbe kao Tricky, nezadovoljan reakcijom publike, koja je, za njegovo stanje svijesti, bila malo prebučna, naprasno prekinuo koncert i otišao s bine, nigdje nije bilo zabilježeno da je pelješki vinar splitskih korijena, Denis Bogoević Marušić, bio začetnik masovnog ušutkivanja publike. Denis je započeo, a drugi prihvatili, s prstom preko usta, upozoravati goste da budu psssssssst, a međusobno pstkanje je čak u jednom trenutku vratilo Trickyja na binu. No, svidjelo se to publici, ali ne i Trickyju koji je, kad se vratio i nastavio muzicirati, ponovo za 20 minuta, ovaj put trajno, prekinuo koncert. Shvatio je, valjda, da je koncert ipak njegov te da se u klubu može i mora čuti samo njega, a u takvoj situaciji ne smije se dopustiti publici samozadovoljavanje iživljavanjem na njegov račun.


– Ne razumijem i danima se pitam zašto je to napravio, trebalo mu je biti drago da se publika dobro zabavlja na njegovom koncertu! Bio sam na stotinama koncerata, tako nešto nikada nisam vidio, razočaran je Denis danima poslije nastupa izvođača u kojeg se zaklinjao, baš kao što voli i grupu Queens of the Stone Age.

Denis posljednjih godina na koncerte u Split, i drugdje diljem svijeta, polazi iz Prizdrine na Pelješcu. To maleno mjesto, koje i ne postoji na zemljopisnim kartama, sve do Denisove 30. godine života bilo je selo u kojem je živjela njegova baka i u koje je dolazio samo ljeti. Danas, 12 godina nakon odluke da se tamo trajno nastani, Denis glasno i ponosno kliče: Prizdrina nikad neće biti Pripizdina!

– Puno je razloga zbog kojih sam ponosan na odluku o dolasku u ovo selo. Jedan od njih je, primjerice, suha statistika po kojoj je Prizdrina danas, vjerojatno, jedino selo na Pelješcu u kojem se toliko puno rađa djece. Od pet kuća stalno naseljenih preko cijele godine imamo čak desetero male djece u selu! Dakle, perspektiva postoji!

Svi ga pitaju kako se uklopio u pelješku zimu, je li mu dosadno, nedostaje li mu sadržaji na koje se navikao u gradu, a u Prizdrini, realno, o njima može samo sanjati, a Denis svima odgovara da ništa od toga njemu nije problem.

– I žena mi je društvena pa često imamo punu kuću. Ona je živjela i studirala u Zagrebu, radi u Dubrovniku, imamo more prijatelja, a i beba je tu pa dosade sigurno nema. Kad me netko pita je li mi dosadno u Prizdrini, odgovaram da bih volio da je tako, jer bi to značilo da imam jako puno slobodnog vremena, premda i slobodno vrijeme znam dobro iskoristiti.

U Prizdrini je do svoje 25. godine života bio živio i Denisov otac Mile, ali on je, suprotno sinu, trbuhom za kruhom davno bio otišao u Split. Tamo je, zaradivši mirovinu, shvatio da „nema Splita do Pelješca“ i, eto, otac i sin se zajedno skrasili u Prizdrini. I nije rijetkost zajedno ih sresti u vinogradu, Denisa, mladog oca rokerskog izričaja, i njegova 83-godišnjeg oca, vitalnog starca izbrazdanog borama, „koji cijeli dan pije samo vino, nikada ni kap vode nije popio, osim ponekad u bevandi“.

– Svi me pitaju koji je razlog dolaska na Pelješac – tradicija ili viša sila. Ja sam na Pelješcu cijelu svoju priču pokrenuo iz temelja. Kuća stara 500 godina bila je derutna, krenuo sam je obnavljati i to je proces koji još nisam dovršio. S druge strane, vinarija nema neku dugu povijest, premda je tradicijski moja familija živjela od vinograda. Svima bude najčudnije kad čuju da sam iz grada u selo došao zbog vina, a da prethodno baš nikakav dodir s proizvodnjom vina nisam imao. Jedino što sam volio piti vino. Naravno, odlazio sam kod drugih vinara po savjete, ali slijedio sam samo svoju viziju i vlastite ideje. Moja vinska priča je izgrađena samo na vlastitom osjećaju!

Kad je Denis došao u Prizdrinu, a bilo je to 2004. godine morao je doslovno krenuti od nule. Vinogradi koje je zatekao bili su stari i neiskoristivi. Imao je dobrih loza dostatnih za vino za osobnu potrebu. O nekom komercijalnom iskoraku nije mogao ni sanjati. S ocem Milom bacio se na posao. Prvo je zasadio jedan vinograd od pola hektara, nakon nekoliko godina zasadio je drugi vinograd od jednog hektara, a na kraju je zasadio još pola hektara. I, tvrdi, ne misli se više širiti – „to je to što mogu pratiti, želim samo razvijati proizvodnju i – ostati svoj.

– Najveći vinograd kompletno radimo ručno, okopavamo ga motikom, jer je prilično strmo. To je na brdu Križ i po njemu smo nazvali vinariju. Upravo fotografiju oca s motikom na ramenu i psa koji trči iza njega sam stilizirao i iskoristio kao etiketu za vina. Meni je fascinantno gledati oca kako svaki dan pješice sa psom ide u vinograd, njega je sve to ponovo oživjelo!

Denis se u Splitu školovao „za pomorski kruh sa sedam kora“. No, taman kad je trebao odlučiti o navigavanju, odustao je od svega. Shvatio je, tvrdi, da je svakogodišnje odsustvovanje od kuće 6-7 mjeseci preekstremno za njega. Potom se tražio kao kuhar pa u Muzeju Grada Splita…

– U svakom od tih poslova mi je falilo neke energije koju sam mogao izraziti i cijelo vrijeme sam samo želio neki svoj mir i odraditi nešto po svom guštu. Završio sam za kuhara, možda sam nekad i namjeravao nešto samostalno napraviti na tom polju, no kreacija u vinogradu mi se ukazala puno zanimljivijom od rada u restoranu.

Sadnjom vinograda na kojima su samo plavac mali i, iznenađujuće, grk, koji je gotovo u potpunosti iščeznuo s poluotoka na kojemu je nekada bio domaće bijelo vino, Denis se jasno opredijelio.

– Sa sadnjom grka vraćam tradiciju na Pelješac i super je osjećaj kad znaš da si jedini koji ga uzgajaš makar samo 3.000 loza. A plavac mali je sorta koja pripada Pelješcu i s kojom se uvijek treba boriti, a ja upravo to hoću – ustrajati u borbi s plavcem malim do kraja. Što je plavcu teže, to je bolji i baš zato daje tako dobre rezultate na ovim pozicijama po Pelješcu. Nemam ništa protiv laganijih plavaca, ali meni su plavci sa 13 posto alkohola zanimljivi tek kao rose.

Potvrdu „pravog puta“, poglavito biodinamičkog pristupa održavanju vinograda, dobio je od Alexa Podolinskyog, jednog od najvećih zagovornika biodinamike. Na jednom vinskom festivalu u Italiji degustator Eugenio Mailler i povjesničar vina Yann Grappe ustvrdili su za njegov plavac kako je riječ „o vinu koje podsjeća na neka stara vremena kada je i tip opijenosti koje izaziva bilo jedan od kriterija njegovog vrednovanja“.

– Piješ ga, piješ, piješ i ne skužiš. Misliš sokić i onda te odjednom pukne! To je normalno, a u mojoj kući je neminovno! Mi cugamo i nismo od onih proizvođača koji samo naprave vino i tri puta ga provrte u čaši. Kod nas se u vinu doslovno uživa! Prije se pravilo vino koje se pilo i u kojem se uživalo. Kod nas je uvijek živo, uvijek neka akcija.

Denisova opuštenost se vrlo brzo vratila u senzacionalnom obliku. Njegova vinarija, u kojoj proizvodnja ne prelazi nekoliko tisuća butelja, pronašla je put do ponajboljeg mađarskog restorana Costes, ovjenčanog Michelinovim zvjezdicama. A u američkoj distributerskoj kući koja prodaje vina takvog profila iz cijeloga svijeta, Indie Wineries, njegov plavac mali su nazvali „velikom alternativom Amaroneu“.

Priroda u svom najčistijem izdanju, kažu u katalogu Indie Wineries!

– Mnogi me pitaju kako to da nas nema nigdje u Hrvatskoj, a prodajemo se u Americi i restoranu s Michelinovom zvjezdicom. I tu je priča vrlo jednostavna. Jedan od njihovih kooperanata iz Phoenixa u Arizoni ima kuću u Slanom. Riječ je o Jayu Wisnievskom koji je njihov predstavnik za vinare iz Hrvatske i Slovenije. Kad je tijekom jednog svog boravka u Slanom čuo za moj način proizvodnje, došao je, vidio što radim i odmah smo se kliknuli. Tako je sve krenulo. I otišla je prva pošiljka. Ja ne proizvodim neku veliku količinu, tako da ni ta pošiljka nije bila velika, ali, zanimljivo, suradnja traje već nekoliko godina. A jedan od suvlasnika Terre Hungarice, mađarskog pandana američkom distributeru, ljetovao je u Trsteniku na Pelješcu i preko Indie Wineries došao je do mene. Nekoliko mjeseci kasnije organizirao je predstavljanje mojih vina u Budimpešti i tako sam završio na vinskoj karti Costesa!

 


 

 

Nevjerojatan je taj Pelješac. Dok s jedne strane tamošnji vinari mogu reći da imaju bogomdane pozicije na Postupu, Dingaču, Potomju i Miliju, s druge strane veliki vinari s tog najvećeg dalmatinskog poluotoka žele biti još veći uvodeći u svoju ponudu – graševinu i traminac!!! Mladi vinar iz Prizdrine Denis Bogoević Marušić ne krije razočaranje takvim poslovnim potezima nekih svojih starijih kolega. Poglavito jer se vlastitim primjerom uvjerio da neke sorte, poodavno odbačene ili potpuno zanemarene, na Pelješcu još nisu rekle svoju posljednju riječ.

Pa, zar je dotle došlo da svoju poslovnu veličinu trebamo raditi i graditi na nečemu što nije odavde?! Meni je fascinantno da unatoč velikoj slavi koju o Pelješcu diljem svijeta pronose naši vrhunski plavci mali, netko može i pomisliti širiti proizvodnju sa sortama koje uopće nisu odavde, a ne znam kad ih se i kako može nadzirati dok se razvijaju u vinogradu. Ja se ubijem s ovih nekoliko tisuća loza, ali organski uzgoj i biodinamika su moj izbor i znam zašto se ubijam. No, ponavljam, ne mogu shvatiti da se natjecanje u dokazivanju veličine proširilo na proizvodnju traminca ili graševine.

Denisovo razočaranje je razmjerno euforiji koja ga je svladala nakon što se suočio s rezultatima svoje prve berbe grka. Sorte koja je nekada na Pelješcu bila domaća, a o čemu danas tek možemo svjedočiti u imenu lokalnog nogometnog kluba iz Potomja.

Meni je bilo nekako normalno da se priča s grkom prihvati na Pelješcu, a sad, koliko će ta priča biti dobra – to će u konačnici pokazati vrijeme. Ono što već odgovorno mogu reći, nakon iskustva s dvije berbe i jednim buteljiranjem, grk na Pelješcu će biti priča u istoj razini s najboljim plavcima. I to baš onim top plavcima! Ne mogu dočekati svoj drugi grk, a prvoga već poodavno nema – trenutno nemam bijelo vino koje mogu piti kući! Sve me to jako razveselilo i počeo sam ga saditi više, premda nikada neće preći količine od 3.000-4.000 boca. Ne mogu dočekati novi grk iz ove berbe! Još je bolji od prethodnog!

Među sretnicima koji su kušali taj prvi Denisov grk iz berbe 2015. godine je i Siniša Lasan, poznati hrvatski sommelijer i Decanterov jedini ocjenjivač iz Hrvatske.

Za razliku od drugih vina te sorte, koja su odlična, ali komercijalna, Denisov grk ima dušu. Kad sam ga ljetos prvi put kušao, predložio sam mu da za potrebe restorana Proto u kojem radim u Dubrovniku otkupim cijelu proizvodnju!

O Denisovom grku su mi pričali i u vinskom baru Peninsula iz Donje Bande, a vinar Baldo Kangjera nije skrivao oduševljenje tim vinom, ali i reakcijama koje su te gorkaste kapljice ostavljale na one malobrojne koji su ih dobili priliku popiti. Čak mi je i vječno grintavi Vedran Kiridžija skrenuo pozornost na Denisov grk. Jednostavno, kad se ovo ljeto na Pelješcu htjela započeti priča o sorti grk, neizostavno se i jedino pričalo o Denisu Bogoeviću Marušiću!

Moj plavac mali je na pijesku, kao i grk, koji je, s druge strane, u genetici plavca. Premda postoje preporuke za Pelješac da se ovdje uz rukatac pristupi i sadnji grka, osim sporadičnih trsova u vinogradima plavca malog nitko se nije uputio u tom smjeru i napravio sortno vino od grka. Eventualno se grka moglo naći u manjoj mjeri u nekom rukatcu. Tako je meni za upoznavanje s grkom ostalo samo kušati vina iz Lumbarde, koja su redom fantastična vina, tehnički savršena, ali nisu moja priča i to nije ono što sam htio raditi s tom sortom. S obzirom na kiselinu koju ta sorta ima shvatio sam da je grk idealan za moju priču o maceraciji. Jer, maceracija s rukatcem može biti zanimljiva, ali zbog nedostatka kiseline u toj sorti nisam siguran koliko bih mogao postići to što sam želio. Opet, nisam htio raditi s nikakvim introduciranim sortama, jer to onda ne bi bila pelješka priča. Morao sam imati lokalnu sortu i to je to. Još kad sam prvi put probao prvi grozda grka, glasno sam ustvrdio: Ovo bi moglo stvarno biti vrlo zajebano!

Denis je veliki ljubitelj maceriranih vina, ali pritom, tvrdi, “među njima je dosta vina koja su na granici da ih se uopće može nazvati vinima”!

Te priče me ne zanimaju, ali one vrhunske priče s maceriranim vinima… E, tu se ovaj grk fantastično našao! Macerirao sam ga vrlo slično kao i plavac mali, 5-6 dana, jer sam htio sačuvati tu neku njegovu svježinu i sortnost i voćnu komponentu, ali i da se osjeti utjecaj maceracije, koja je odrađena bez imalo sumpora i na prirodnim kvascima, čak i alkoholi su u rangu s našim postupom i dingačem. Grožđe je zdravo, maceracija je prošla super, fermentacija je odrađena idealno, sve je išlo kako treba. I, kad je došlo vrijeme kušanja, onda osjetiš tu gorčinu grka i shvatiš da grk nije psefizma nego je gerk, porijeklo naziva sorte nema dvojbe nakon što se kuša vino!

Denis ne krije zadovoljstvo svojim grkom koji je “baš po njegovom guštu”, toliko dobar da ga najradije ne bi ni prodavao nego samo s prijateljima konzumirao u podrumu.

Grk se pokazuje kao sorta od koje se može raditi svašta, a sve je to zbog dobrih kiselina koje ima. A njegov najveći forte je što je to sorta koja u principu pripada ovdje i vrlo je teško da ga se radi negdje drugdje. Grk je naše blago, ima svjetski potencijal, to je vino koje može ići na sve najbolje svjetske trpeze i potpuno je drukčiji od svega drugoga. Na grk možemo samo biti ponosni što ga imamo, zaključuje Denis Bogoević Marušić.

 


Leave A Reply