DRAGAN T. ZARIĆ (Vinarija Hopovo) – Treba čitati, čitati i samo čitati. Jer, kad naučiš, onda vino možeš napraviti i u lavoru!

0

Dragan me dočekao u središtu Iriga, na prvom ispravnom semaforu kad se dolazi iz smjera Iriškog venca. Bila je gužva, brojni kamioni su gotovo u potpunosti zakrčili prometovanje tim gradićem. Uočivši moj auto, Dragan se razmahao rukama signalizirajući da na semaforu skrenem lijevo. Shvativši da sam ga uočio, okrenuo se i tromo prošetao do svog starog Tomosova mopeda. Nije mu smetala kiša što je neumorno padala, kao ni niska temperatura koja je prijetila kišu pretvoriti u snijeg.


– Idemo prvo popiti kavu i malo se okrijepiti, slijedi me, obratio mi se kad sam zaustavio auto uz njegov moped.

Bio je u potpunosti mokar, a na glavi je nosio vunenu kapu iz koje se moglo iscijediti barem litru vode. Na rukama nije nosio rukavice. Ali, nije se nijednom riječi požalio da mu je bilo teško ili hladno.

– Kod mene nikada nema kukanja ili žaljenja zbog nečega. Znate, znaju me ljudi zapitati jesam li ikada zažalio zbog ove svoje vinske priče. I njima, koji me to pitaju, kao i tebi, koji brineš jesam li se smrznuo, odgovaram isto: Sa 65 godina na leđima nemam što žaliti! Ipak, ne zaboravi, ovo je moja posljednja životna pustolovina!ž

Dragan je slično razmišljao i prije 30 godina, kad je, kao tek svršeni student slikarstva koji se iz Beograda vratio u Bijeljinu i tamo pokrenuo tada legendarnu “Galeriju Milenko Atanacković”, došao “pred zid” zbog izložbe zabranjenih slika Miće Popovića…

– Trebali bi znati tko je Mića Popović?
– Naravno!
– E, Mića Popović je u svom prebogatom životu imao dvije zabranjene izložbe, odnosno već postavljene izložbe vlast je bila zabranila da ih javnost pogleda. Kao student slikarstva to sam jako dobro znao i za mene je bilo logično da sam ga jednom, šetajući, prepoznao na ulici, zaustavio ga, predstavio mu se kao student koji mu se neizmjerno divi te ga zamolio da sa mnom popije kavu. “Kako da ne”, odgovorio mi je te se sa mnom zaputio u nedaleki Kolarac u kojem smo se podružili i porazgovarali o svemu i svačemu. Kad sam desetak godina kasnije postao direktor te bijeljinske galerije, nazovem ja Miću Popovića i pitam bi li napravio izložbu kod nas. Računao sam na njegov sentimentalan odnos prema rodnom kraju, ipak je on rođen u Loznici. Ono što je posebno zanimljivo i što me dodatno raznježilo, Mića Popović se sjetio mog imena i naše kavice u Kolarcu!!! A na moju zamolbu za organizacijom izložbe samo je odgovorio da nema nikakvih problema. Međutim, kad sam mu dao popis slika koje bih volio izložiti u galeriji, a to su su bile sve njegove zabranjene slike, samo je rekao: “Nemoj sine, uhapsit će te!” Rekao sam mu da to već nije njegove problem, javio sam se odmah Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu, pod pratnjom prevezao i napravio izložbu, a video slika koje sam htio izložiti poslao sam Emiru Kusturici pitajući ga bi li pristao otvoriti izložbu. Za dva dana mi se javio Emir Kusturica kratko poručivši: “Dogovor je pao!” I došao je i otvorio izložbu na kojoj je bila prikazana samo tad i nikad prije i poslije ona čuvena slika Josipa Broza i nizozemske kraljevske obitelji na kojoj je i Tito bio prikazan kao kralj. U to vrijeme je svake nedjelje Dnevnik bio jedinstven za cijelu državu, a prilog s te izložbe je trajao nekoliko minuta!!! Kad sam to vidio, sam sebi sam rekao: Zariću, ti si svoje odradio, sad me mogu i uhapsiti!

Dragan T. Zarić je rođen u Šidu, gradiću na krajnjem zapadu Srbije na granici s Hrvatskom kojeg je proslavio – slikar, fenomenalni Sava Šumanović, čije zimske pejzaže Dragan uspoređuje s klasikom likovne umjetnosti, barem kad su zimski pejzaži u pitanju, Pieterom Brueghelom.

– Naravno da nikada neću ni pomisliti usporediti se s njima, ali, ipak, nešto imamo zajedničko. I njegov i moj otac su bili – mesari, šali se Dragan.

Kao dječak je potom živio u Velikoj Plani i Šapcu, a u Bijeljinu je došao u drugi razred osnovne škole. U Beogradu se prvo odlučio studirati medicinu, čak je završio dvije godine, ali, priznaje, nikako nije mogao vremenski uskladiti učenje te grozničavu potrebu za filozofskom literaturom koju je neprestano posuđivao u knjižnicama. Bolje se snašao na Likovnoj akademiji, koju je završio u klasi Radenka Miševića. Tada se sprijateljio s Davidom Albaharijem, koji mu je bio među boljim prijateljima u studentskim danima i kod koga se, kasnije, jedino mogao iskreno ispovijedati prije konačne odluke o napuštanju Bijeljine i bijegu u Kanadu.

– Kad je počeo rat, našao sam se u situaciji da mi je sve to bilo suludo, a pritom sam morao gledati kako me netko poprijeko gleda samo zato što mi je žena Bošnjakinja, a ja Srbin! Rat nije bio moj izbor, kao što nikada ne bih izabrao trajno ostati u takvom okruženju. Znate, postoji ona latinska izreka – NO NEST SALUS NISI IN FUGA (“samo u bježanju je spas”). Pobjegao sam u Kanadu i, da sam bio pametniji, i ranije bih to napravio!

Opisujući sebe kao slikara, Dragan voli reći da je on “realistički ekspresionist”. Čak je po dolasku u Kanadu uspio organizirati nekoliko vlastitih izložbi. No, nesklon kompromisima, kao da je odustao od slikarstva kao umjetničkog opredjeljenja, jer nije htio pristati na učestala uvjetovanja brojnih galerista. Nije mu odgovaralo raditi “male slike sa svijetlim bojama”, što je bio njihov najčešći zahtjev.

– Ja po diktatu nisam pristajao ništa raditi, zato sam i odlučio povući se iz tog svijeta!

Reklo bi se – nije svako zlo za zlo, jer je novonastala situacija Dragana natjerala na novi posao koji je u konačnici postao glavna kasa njegove kasnije vinske priče. Našao si je posao u filmskoj industriji, počeo je raditi kao scenski umjetnik na filmskim setovima.

– Prvi film na kojem sam radio zvao se Dead Man’s Gun. To je bila prekretnica, sav novac kojeg sam kasnije zarađivao na filmovina na kojima sam radio kao scenski radnik, odlazio je na održavanje ove zvijeri od vinograda i vinarije! Radio sam poslije toga na više od stotinu filmova i televizijskih serija, na X-Man 1, 2 i 3, Fantastičnoj četvorci, Crasheru, Riddickovim kronikama… Tamo si zaposlen kao scenski umjetnik, obavezan si uraditi posao koji ti oni nalože. I dobar si onoliko koliko je dobro urađen tvoj zadnji posao. A to znači – danas. Prema tome, u tom poslu nema opuštanja, moraš biti u svakom trenutku maksimalno ozbiljan i dobar, jer, u suprotnom, sutra te – nema!

U Vancouveru je Dragan imao mali studio koji je jedno vrijeme neprestano hodočastio “neki momak s Avale”, Zvonko Marković, koji je u Kanadi radio kao kućepazitelj, ali je istodobno bio lud za slikarstvom i u višesatnim razgovorima s Draganom nalazio je neku vrstu duhovne okrjepe. Zvonko Marković je obožavao i vina te bi uvijek sa sobom ponio neku butelju koju bi zajedno popili.

– Onda mi je jednom rekao: Dobro, Zariću, bi li ti sljedeće godine u mojoj garaži počeo proizvoditi svoje vino? Odgovorio sam mu potvrdno, ali pod uvjetom da radim po svome. I sljedeće godine sam uistinu proizveo svoje prvo vino! Bilo je to 2005. godine. Godinu kasnije negdje sam došao do Petera Brehma, gospodina iz Kalifornije, od koga sam naručio izvanredno grožđe. Kad je do mene stiglo to grožđe upalila mi se lampica koja je alarmirala potrebu za radikalnim zaokretom – moje vino moram proizvesti od grožđa iz vlastitih vinograda!

Dragan je vrlo brzo na filozofskoj razini povukao istoznačnicu između slikarstva i vinarstva. Jer, tvrdi, oboje su – misterij! Apsolutni misterij! Kao što započinješ sliku i ne znaš u što ulaziš, a znaš za čim tragaš, tako i podizanjem vinograda, objašnjava Dragan, ne znaš kako će sve završiti.

– Ja u slikama pokušavam shvatiti prirodu i stvari oko sebe, povijest, moj osobni život i po tome su slikarstvo i vinarstvo isti, jer su vrlo osobni. Kod Paula Kleeja postoji knjiga koja se zove Oko koje misli. Znači, sve što opserviramo oko sebe na nas ostavlja neki dojam onoga kako mi vidimo stvari i zato je ono osobno. Tako je i s vinom. Svaki proizvođač vina je osoban, nema tu nekog standarda, u pitanju je osobni instinkt, čežnja za vinom, žeravica za tim… Zanimljivo je što veže slikarstvo i vina. Na paleti ja mogu napraviti bilo koji valer i nemam nikakvih problema pogoditi pravu kromatsku vrijednost boje. Ali, kad se dođe na galone, velike količine, onda se opet svede na isto. Tako je i s vinom, proizvodimo li ga u lavoru ili u tankovima od nekoliko stotina tisuća litara, razlike nema nikakve. Bitno je da imate dobro grožđe i znate što radite. Moja deviza je da se vino može proizvesti i u lavoru, ako znate što radite! A da bi znali što radite morate puno učiti, učiti i samo učiti!

Nekako u vrijeme Draganovih početaka intenzivnih proučavanja “svetih knjiga”, bez kojih nigdje ne izlazi – Handbook of Enology, Volume 1 i 2, dobio je primamljiv poziv od svjetski poznatog scenografa Miljenka Kreke Kljakovića da dođe u Srbiju na razgovor o angažmanu na produkcijski izuzetno skupom filmu Sveti Georgije ubiva aždahu. Dragan i Kreka se dobro poznaju iz studentskih dana, Kreka je studirao grafiku, i bila je čast i obveza, smatrao je Dragan, odazvati se pozivu barem na razgovor o sudjelovanju u tom spektaklu redatelja Srđana Dragojevića.

– Obišao sam tada sve lokacije na kojima se trebao snimati film, bio sam u Beloj Crkvi, Manjači, gdje se snimala Cerska bitka… No, ono što se događalo izvan filma odredilo je sve ovo što se sada događa s mojom vinskom pričom. Upoznao sam Aleksandra Berčeka koji me jedne subote doveo u Irig i pokazao mi neko imanje koje mi se jako dopalo. Uputio me na vinara Miroslava Kovačevića za kojeg, iskreno, tada nisam ni čuo, a Miroslav Kovačević mi je pokazao vinograde između dva Hopova u koje sam se zaljubio na prvi pogled. Potom me i odveo do vlasnika jednog imanja, Franca Hercoga, s kojim sam se dogovorio, bio je tada kolovoz, da ću doći kod njega 1. listopada i okončati kupoprodaju imanja. Tako je i bilo, na dogovoreni datum sam došao s novcem, sve mu isplatio i tako kupio parcelu na kojoj imam sadašnji vinograd, ali i na kojem se nalazi jedna ruševna kućica, koju od milja zovem Chateau i koja je, de facto, jedina nekretnina koja se vodi na moje ime i na kojoj su adresirani svi moji dokumenti iz Srbije. U međuvremenu sam upoznao Radosava Cvetkovića, enologa iz Rubina te profesora Nebojšu Markovića i 2009. godine sam zasadio vinograd od najboljih loza koje su se tada za novce mogle kupiti!

Vinograd je zasadio na Đurđevdan i, kad je završio sadnju i vidio kako sve izgleda u konačnici, “guzni sfinkteri htjeli su mu popucati od straha”! Međutim, nije se nimalo pokolebao, štoviše – svakoj lozi je počeo tepati i nadjevati imena. Tako je došao u situaciju da svaka od 21.074 loze u njegovom vinogradu u Hopovu ima ime, a zapamtio ih je “onoliko koliko godine dopuštaju”. Jedna je Mila, druga je Rosemary, treća je Savka, pa Ljubica, Željka…

– Znaju me pitati je li bilo nekog straha od neizvjesnosti koju je donosila priča sa svojim vinogradom i vinarijom? U životu je uvijek – uradiš nešto i tek kasnije shvatiš zašto si nešto uradio! No, iskra koju se u meni pojavila kad sam vidio ono grožđe iz Napa doline nije prestajala iskriti i od tada ne prestajem čitati, čitati, čitati i raditi na sebi. I još uvijek se čita! Upravo me ta manijakalna pedantnost u izučavanju svega s vinom i lozom spriječila u činjenju grešaka, usudim se reći da gotovo ništa do sada, premda sve radim sam, nisam pogriješio! Kad bi me sad pitali što bih, možda, radio ispočetka, onda bih odgovorio da bih cijeli vinograd bio samo pinot crni. To je izazov! Treba znati voditi grožđe, sve je u pasažima, prijelazima, a to me slikarstvo naučilo. Ja sam živi svjedok da se vino može proizvoditi i u lavoru, ako znaš što radiš!

Ruku na srce, Dragan je svojedobno bio “jako pogriješio” kad je dragocjeni dar supruzi – armagnac proizveden iste godine kad je ona rođena, popio sam…

– Ona se tome bila strašno obradovala, ali za pet dana mi je rekla: Dragane, sram te bilo, kupio si mi poklon kojeg si sam popio! Da bih se izvukao iz nepristojnosti koju sam napravio svojim sebičnim činom, naručujući loze za vinograd zatražio sam sorte koje se isključivo moraju imati u proizvodnji armagnaca. Dakle, želeći se iskupiti za popijenu bocu, ženi sam posvetio cijeli vinograd iz kojeg će sva proizvodnja ići za nju!

I tu je odgovor na pitanje o neobičnim sortama koje Dragan, valjda jedini, ima na Fruškoj gori, pa i šire. A riječ je o ugni blancu, folle blanchu, collombardu i clairette de gascogne.

– Armagnac kojeg proizvodim najvjerojatnije neće biti komercijalna priča, ostavit ću ga sinu pa neka on odluči što će s tim raditi. Imam armagnac iz 2012., 2013., svake godine proizvedem do 2.000 litara armagnaca kojeg dobijem kao destilatat, sve po izvornom protokolu iz Gascoigne, iz 10.000-12.000 litara vina od sorata preporučenih za njegovu proizvodnju. Uglavnom, mogu samo reći da sam zbog svega – presretan!

Proizvodi Dragan i bijelo vino, kupažu Joakim i Ana u kojoj su muscat frontignan i sorte za armagnac, rosé Prvi poljubac, crne kupaže Jutro i Noći svetog Trifuna od cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca, pinot crni Podne, a, što je posebno zanimljivo, sve nadzire provodeći većinu godine u dalekom Vancouveru u Kanadi.

– Ta moja udaljenost, u stvari, uopće nije nikakav problem ili nedostatak. To čak tako dobro izgleda da pojedini iriški vinari kažu svojim vinogradarima da “Zarić iz Kanade bolje održava vinograd nego vi ovdje”! Imam dobre djelatnike s kojima se na viberu ili skypeu čujem jednom ili dva puta dnevno, oni mi šalju svakih nekoliko dana nove fotografije i ne rade ništa što im ja prethodno nisam rekao da moraju napraviti. I, kao što vidite, sve funkcionira besprijekorno!

Armagnac je voda života, a vino je definitivno njegov misterij, zaključuje Dragan T. Zarić.

 


Comments are closed.