ERNŐ SAGMEISTER (Vinarija Dukay-Sagmeister): Istraživač srednjovjekovnih mađarskih vinskih legendi Fruške gore

0

Ako loza može opstati i živjeti na kamenu, onda ni vinaru ne smije ništa biti teško. Vinari moraju biti izdržljivi ljudi! Ovim riječima je Ernő Sagmeister, podrijetlom iz Subotice, pokušao biti slikovit opisujući gotovo svakodnevnu rutinu svojih odlazaka u vinograde na Fruškoj gori koji su od njegove vinarije i kuće u Ulici Nikole Tesle u središtu Kanjiže udaljeni 150 kilometara. Nekad je ta udaljenost i veća, jer Ernő, tvrdi, “ne voli raditi iste krugove”, pa do vinograda svaki put vozi drugom cestom. No, takva, moglo bi se reći, iščašena rutina u dnevnim ophodnjama Vojvodinom gotovo je zanemariva, jer Ernőva vinska priča u pozadini ima misijski karakter. On se odlučio na svakodnevno premošćivanja Bačke i Srema zbog potrebe oživljavanja mađarskih vinskih legendi o Fruškoj gori kao vinogorju koje je svojedobno “davalo vino za mađarskog kralja, o čemu postoje brojna pisana svjedočanstva, a nije nepoznato da je baš na Fruškoj gori, možda čak i u vinogradima koje danas obrađujem, započeo prvi prijevod Novog zavjeta na mađarski jezik”!


Taj senzibilitet kojeg Mađari imaju prema Fruškoj gori dostatan je razlog da još više zagrnem rukave i, rekli bi Dalmatinci, “vratim dite materi” te, makar u simboličnim količinama, ponovo pokrenem proizvodnju vina od sorata koje su nekada bile simbol Fruške gore, a danas su otamo praktički iščeznule. Naravno, mislim na furmint i kadarku. A koliko je moje razmišljanje na pravom tragu neka vam posvjedoči podatak da je naša kadarka s Fruške gore u cijelosti prodana u Tantiju, Michelinovom zvjezdicom nagrađenom restoranu iz Budimpešte, i to za nevjerojatna tri tjedna!!! Mi ne možemo na Fruškoj gori proizvesti kadarke koliko se ona traži u Mađarskoj. U mađarskim povijesnim izvorima može se pročitati i da je furmint podrijetlom s Fruške gore, premda to isto tvrde i u Tokaju, a i u Sopronu su iskopali pisani trag o postojanju furminta u njihovom kraju još u 13. stoljeću. Dakle, furminta ima na sve strane, ali, najvjerojatnije, on ipak dolazi iz Fruške gore. Bilo kako bilo, svatko tko voli i poštuje tu sortu neka je smatra svojom, priča Ernö Sagmeister.

Drugim riječima, posaditi vinograde na Fruškoj gori i proizvoditi vina od sorata koje se poodavno tamo ne uzgajaju za Ernőa je bio izazov, a on sebe smatra čovjekom koji voli izazove!

Ljudska duša uvijek hoće neku vrstu herojstva. Ja to volim. I u tu priču sam morao ući i zbog djeda i zbog povijesti koja otkriva što se sve na Fruškoj gori događalo i prije dolaska Turaka. Pa tamo se po vino svojedobno dolazilo čak i iz Dubrovnika! O tome postoje pisani tragovi. Stoga se može reći da na svojevrstan način kadarkom i furmintom s Fruške gore obnavljam mađarsku vinsku povijest, priča Ernő.

A mađarska vinska povijest, barem tako sugerira velika vinska karta Austro-Ugarske na zidu njegove kušaonice u Kanjiži uistinu je impresivna te uključuje, osim Srema, i kompletnu Slavoniju, Međimurje, Zagorje te zaleđe Rijeke.
No, zamalo da Ernő nikada nije krenuo u potragu za mađarskim svetim vinskim gralom, jer su se neki događaji iz njegove davne prošlosti skoro urotili da ga maknu s vinskih puteva.

Ernőv djed Ernest bio je vinar. U stvari, djed Ernest je radio kao knjigovođa u tadašnjoj subotičkoj vinariji, ali imao je i svoja “četiri lanca vinograda” (ukupno oko 25.000 trsova), vrlo starih vinograda u kojima je uzgajao graševinu, kevedinku, kadarku, slankamenku i šaslu (plemenku) te od njih proizvodio vino koje prodavao u rinfuzi. Bilo je to prije više od 40 godina i vina su bila s pijeska.

Djedov vinograd je bio 8 km od Subotice u kojoj je, pak, bio podrum. Jednom sam odlučio da ću iz vinograda natrag ići zaprežnim kolima, konj naprijed, a ja na kolicima sjedim s konjušarom, da vidim kako to ide. Vožnja je trajala sat vremena. S obzirom da se konj očito jako najeo, čekajući dok završimo radove u vinogradu, cijelim putem je kakao i to je strašno smrdilo. Danima nisam moga izbaciti taj miris iz sebe!

Ljepše sjećanje veže uz odlaske u podrum u kojem ga je djed Ernest vodio do bačvice muškat ottonela, jedine koju je imao i u kojoj je bilo vino samo za obitelj, uglavnom za žene, te bi mu čašicom prolazio pored nosa da pomiriši.

Danas takvo vino ne bih nikada popio, ali miris muškat ottonela bio je parfem koji mi je obilježio djetinjstvo!
Drugi događaj, koji je završio skoro kobno, rezultirao je prekidom studiranja, premda je Ernő do pete godina studija građevine u Subotici bio uvjerljivo najbolji student u svojem naraštaju s prosjekom ocjena – 9,5. Naime, kad je postao apsolvent, pogodila ga je teška bolest i doslovno prikovala uz wc školjku više od dvije godine!!!
Dobio sam amebnu dizenteriju, koju liječnici nisu odmah prepoznali, tako da sam se dugo mučio s bolešću i fizički strašno oslabio. Nije mi bilo do učenja, život mi je bio u opasnosti. Ali, završit ću ja taj fakultet, evo sad ću ga ponovo upisati u Budimpešti u svojoj 48. godini!

I s prvim upisom na fakultet također nije bio žurio, jer se u akademsku zajednicu odlučio uključiti tek u svojoj 28. godini, kad je bio siguran da je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završio te se odlučio vratiti iz Budimpešte i Segedina, gdje je bio od rujna 1991. pa do 1995. godine. Nakon što se oporavio od bolesti, prvo se bio zaposlio “kao asistent u Matematičkoj gimnaziji u Subotici, a onda i kao nastavnik matematike u dvije osnovne škole”.

Tijekom svih tih godina Ernő se pomalo i hobistički bavio proizvodnjom vina, a jedan od njegovih najvjernijih kušača i potrošača bio je čovjek koji ga je, praktički, 2008. godine “nemoralnom ponudom” pogurao u vino kao životni poziv. Bio je to Jozef Nadj, svjetski poznati plesač i koreograf, koji je od 1995. godine radio i kao umjetnički ravnatelj koreografskog centra u Orleansu.

Nije Jozef sa svojom ponudom pao s neba, kušao je on moja vina koja sam 1990-ih godina radio od grožđa iz otkupa, ponajviše kevedinku. Imao sam i svoje vinograde blizu Subotice sa starim lozama kevedinke i ezerja, koje sam prodao Oskaru Maureru, dok sam vinograde s mlađim lozama kevedinke i kadarke prodao drugim vinarima. Jer, kad sam s Jozefom ušao u zajedničku vinsku priču na Fruškoj gori, ti vinogradi na pijesku postali su mi uteg, jedan sam čovjek, nisam mogao u isto vrijeme biti na dva mjesta. Ali, kako je došlo do suradnje s Jozefom… Iskreno, kad mi je bio prišao i predložio da s njim uđem u projekt zajedničke vinarije, bila je to nakon dugo, dugo vremena prva bubica koju mi je netko ubacio u uho u svezi s vinom kao životnim opredijeljenjem. On je prije 20 godina svjedočio vinima koja sam radio samo za njega, a zajedno sa mnom je znao šetati okolo i gledati kako otkupljujem od ljudi divlju bazgu i od nje pravim rakiju. Uglavnom, vidio je kako radim i zato je imao povjerenje u mene i bio izuzetno izdašan prema meni u svojoj ponudi. On vam je kao vještac, osjeća neke stvari! Dakle, kad mi je Jozef predložio zajednički posao, pitao sam ga kako to zamišlja, jer ja novac za takav projekt nisam imao. On mi je odgovorio da ne brinem, novac je njegova briga, moje je samo da radim. I odmah mi je rekao da ćemo i zaradu dijeliti po pola! Zatražio sam samo noć razmišljanja, stigao kući, nisam ništa razmišljao, ali ujutro sam znao što ću mu reći. Taj mali čovjek u meni je sugerirao na način da za nekoliko godina, kad vinograd dođe na rod, ništa u cijeloj toj priči neće biti na moje ime. I taj mali čovjek u meni je progovorio kad sam se sutradan našao s njim. Rekao sam mu: Oprosti, Jozefe, sve je u redu, ali ja ulazim u priču tek ako barem jedna trećina vinograda bude na moje ime. On je rekao: ‘NE! Pola zemlje će biti na tvoje ime!’ To se nije moglo odbiti…

Fruška gora nije bila nepoznata ni Ernőu ni Jozefu, obišli su je cijelu, od Iloka i Neština do Iriga, a već od ranije, dok nisu imali vinariju, znali su kupovati vino od stare mađarske obitelji Mulaj koje bi kasnije buteljirali. Zemljište su kupili u Općini Irig, a do njega su došli raspitujući se gdje su nekada postojali stari vinogradi. Na kraju je izbor pao na područje Kanježa iznad Neradina, limonitski krečnjak s nešto lapora i škriljaca te malo lesa na 280 metara nadmorske visine, područje Đevuša, šljunčana crvena smonica s krečnjacima, gdje se nalazi zakonom zaštićena oskoruša iz 18. stoljeća, te Kamen iznad Iriga, u sastavu nacionalnog parka, na vulkanskoj stijeni, serpentinu, limonitskom krečnjaku, dolomitu, lesu i crvenoj smonici na 320 metara nadmorske visine. Ukupno su kupili 7 hektara zemljišta…

Kad smo se Jozef i ja prvi put pojavili na zemlji koju smo kupili za vinograd, od siline emocija i energije koja nas je zapljusnula počeli smo jesti ono kamenje kao djeca. Potpuno nas je zahvatila euforija, Fruška gora nas je usisala! To je bila apsolutna ljubav! S druge strane, ti naši vinogradi zaista su na energetski visokim mjestima. Ja kad sjednem u auto i dođem u bilo koji od tih naših vinograda, sve zaboravim i počnem razmišljati kao čovjek!

U čast Jozefovoj zaljubljenosti u Burgundiju prvo su posadili hektar pinota crnog, a uz njega kadarku i furmint. Bilo je to 2009. godine. Ernő i Jozef se danas mogu pohvaliti da su upravo zahvaljujući svojoj upornosti i silnom entuzijazmu izborili se za uvrštavanje furminta na sortnu listu Srbije.

Odradili smo posao s oba ministarstva te s Institutom u Kečkemetu. U svim institucijama kojima smo se obratili za pomoć vidjeli su našu veliku želju i sva vrata su nam se zbog toga sama otvarala. Svi su nam htjeli pomoći.

Poslije Ernő i Jozefa sadnji furminta na Fruškoj gori pristupili su još samo Oskar Maurer i Bojan Baša. Furmint s Fruške gore ujedno je i jedini furmint koji se sadi u Srbiji.

Na etiketi za kadarku, koju su u simboličnoj količini buteljirali 2011. godine kao svoje prvo vino, napisali su “szigeti”, što na mađarskom znači – “sa otoka”. Jer, Frušku goru, kao i cijeli Srijem, oduvijek se u Mađarskoj percipira kao otok između Tise, Dunava i Save.

Na trsovima svih sorata koje smo posadili, a kasnije smo još dodali nasade lipolista (hárslevelű) i sremske zelenike urod ne prelazi 800 grama. Vrhunska kvaliteta. Kad bismo se još odlučili certificirati vinograde kao organske, ne bismo se mogli obraniti od narudžbi iz Berlina i Londona! Mi nikada u ovih osam godina nismo koristili nikakve herbicide, prvi smo u Srbiji počeli koristiti protiv pepelnice eterično ulje od naranče, a rabimo i kaolin, mlijeko, sumpor, neke alge… Što se tiče ulja od naranče, nisu to neke velike količine, otprilike 15 ml pomiješamo u 100 litara vode. Poslije prskanja cijeli vinograd stvarno miriše na naranču! Nije to ništa komplicirano, sve to sam napravim…

Ernő i Jozef bili su u idiličnom partnerstvu sve do nedavno. Gotovo preko noći Vinarija Nagy-Sagmeister promijenila je ime u Dukay-Sagmeister.

Jozef više nije moj ortak. Zaljubio se u djevojku u Budimpešti i htio je tamo sebi kupiti stan, a za tu investiciju nije imao dovoljno novca. E, sad je u tu priču uletio moj prijatelj iz djetinjstva, Krisztián Dukay, koji radi kao liječnik u Mađarskoj, i on je otkupio Jozefov udio u vinariji. Izgleda da ja sam ne smijem ništa sam napraviti nego da uvijek pored sebe imam nekog prijatelja koji je spreman investirati vjerujući u mene!

Godišnja proizvodnja Vinarije Dukay-Sagmeister je oko 15.000 butelja i gotovo sve, osim malenog dijela koji se proda u Beogradu, svoje tržište nađe u Budimpešti.

Nazivaju nas pravom malom garažnom vinarijom, što mi odgovara. Jer, ne vjerujem da čovjek s dušom može godišnje ispratiti 300.000-400.000 boca iz svoje vinarije. To tada nije više vinarija, to je biznis!

Novi izazov pred Ernőa postavio je njegov prijatelj i novi partner Krisztián, koji je odlučio povećati vinograde na 20 hektara. Zemljište je već kupljeno…


Leave A Reply