GORAN FRANIĆ: Trnak je pastuh i u vinogradu i u čaši!

0

Kad sam prije nekoliko godina, ushićen kušanjem tek proizvedenog trnjaka iz Vinarije Nuić iz Crnopoda, negdje između Ljubuškog i Međugorja, glasno ustvrdio da je “Nuićev trnjak opasno dobar crnjak”, u potrazi za efektnim izričajem prisjetio sam se Seneke iz Podivljalog Herakla i njegovu izreku, Per aspera ad astra, koja je u hrvatskom prijevodu već doživjela nekoliko slobodnijih tumačenja (Od Preko trnja do zvijezda, Od mraka u svijetlo, Radom do uspjeha, Nikome ništa ne pada s neba do – Kroz čičke do pi…), preveo kao – Preko trnja do Trnjaka! Tad se tek stidljivo spominjalo da je ta uistinu rijetka sorta, koju se do skoro koristila samo u ulozi oprašivača blatine ili pojačivača cabernet sauvignona, posebna i po teritorijalnoj uskogrudnosti i nazočnosti tek u rijetkim vinogradima omeđenim katetama i hipotenuzom trokuta kojem su vrhovi Čitluk, Imotski i Vrgorac.


Drugi kontakt s trnjakom imao sam u najvišem hrvatskom vinogradu, onome Stipe Đuzela u Vinjanima Gornjim ponad Imotskog, samo što je tada Stipe bio taj koji je govorio hvalospjeve o svojoj borbi za revitalizaciju te sorte koja je bila uvođenjem vranca prije 60-70 godina skoro u potpunosti potisnuta iz Dalmatinske Zagore i egzistirala je tek na 100-200 trsova u rijetkim vinogradima koji su je još držali u životu.

Isplatilo se biti uporan, jer sada imamo 50.000-60.000 loza s kojih se može uzimati daljnji genetski materijal. Trnjak je spašen! Trnjak je estremno kvalitetna sorta, a vino od trnjaka je muško, crno, dalmatinsko, punokrvno vino. Novo lice Dalmacije, nizao je Stipe deseterce o trnjaku.

Ni Stipe, dakle, nije izbjegao seksualne aluzije u opisivanju trnjakovih moći, kao što, izgleda bez toga se ne može ni u opisu najsvježije vinske priče kojoj je upravo trnjak u prvom planu. Riječ je o Goranu Franiću iz Vina nedaleko Vrgorca, a trnjak u njegovoj izvedbi nosi naziv – trnak.

Što je ovo, oče Makarije, ostrvljeni anđeo kojeg kažnjava Bog ili Sotona u ženskom obliku?

Ne, oče Leontije, to je ono što bi prost narod rekao – dobra pička!

Ovaj legendarni dijalog, kojeg su izgovorili otac Makarije i otac Leontije dok su iz prikrajka promatrali potpuno golu Amerikanku (Savinu Geršak) koja se kupala u jezeru, svakom filmofilu je asocijacija na legendarni film jugoslavenske kinematografije Čudo neviđeno. A taj film se sad ne spominje tek tako da bi se nešto napisalo, nego zato što se u Čudu neviđenom obrađivala tema koja je desetljećima, pa i stoljećima mučila stanovnike Vina i svih sela koja omeđuju najveće hrvatsko vinogorje – Jezero. A mještane Vina su mučile poplave kojima se doskočilo tek kad je 1938. godine prokopan dva kilometra dug tunel koji je poslužio kao odvodni potkop kojim se sva ona silna voda iz Jezera izlila u Baćinska jezera i dalje u Jadransko more. Baš kao što se u Čudu neviđenom htjelo napraviti od Skadarskog jezera…

U Jezeru, golemom polju između Ploča i Vrgorca, nije bilo oca Makarija, kojeg je u Čudu neviđenom maestralno odglumio Velimir Bata Živojinović, niti se od lokalnih svećenika očekivalo da rješavaju žensku “sterilnost”. Štoviše, lokalni franjevac iz Pasičine, fra Ante Gnječ, bio je glavni pokretač ostvarenja projekta presušivanja polja probijanjem tunela. Fra Ante je pokrenuo i koordinirao sve aktivnosti u vezi s tunelom, a nije mu bilo teško čak u deset navrata zaputiti se u Beograd kod kralja tražiti i dobiti novac za svršetak radova. I tako je Jezero, koje je do 1938. godine uistinu konstantno bilo pod vodom, izgradnjom tunela postalo – polje. Ostalo je ime koje podsjeća na prošlost i koje objašnjava zašto su nekada davno svi vinogradi u tom kraju bili u brdu.

Polje u kojem se danas nalaze vinogradi zove se Jezero, a ne tako davno tu nisu postojale nikakve mogućnosti za širenje poljoprivrede, jer je jezero bilo duboko između 2 i 5 metara. Dobro, voda bi se jednim dijelom znala i povući, krajevi bi se malo posušili preko ljeta, ali sredina je uvijek bila pod vodom. Tek probijanjem tunela i “cijeđenjem” jezera stvorili su se uvjeti za ozbiljnije bavljenje poljoprivredom. Prije tunela poljoprivredom se moglo baviti samo u brdima, a najviše su bili zastupljeni vinova loza i smokve. I poneki bajam, za zasladiti se. Tek kad požar pohara ove prostore vidi se koliko je na tim brdima bilo rada i truda i koliko je taj narod bio vrijedan, priča Goran Franić hvaleći se da su njegovi pradjedovi čak i u uvjetima sadnje loza u škrapama znali u konačnici proizvesti za takve prilike nevjerojatnih 20.000 litara vina, “od čega su i živjeli”.

Međutim, Goran nikada u opisivanju svoje vinske priče neće pričati o prošlosti niti pozivati se na obiteljsko vinarsko nasljeđe, premda ono seže i nekoliko stotina godina unatrag, u vrijeme kad su Franići, o čemu postoje pisani dokumenti u samostanu u Zaostrogu, 1750. godine doselili u Vina.

Podrum je tu oduvijek postojao, ali ove novije tehnologije i nova razmišljanja o vinarstvu egzistiraju, ruku na srce, tek zadnjih 10 godina. Moja priča je, ipak, nešto potpuno drugo i različito od svega što se ranije radilo u obitelji.

Osim prastarog obiteljskog pristupa proizvodnji vina, Goranu u početku svoje vinske priče na ruke nije išao ni vinski ambijent cijelog vinogorja koje se u javnosti percipiralo kao tvornicu najgoreg drloga. A u blizini, u Vrgorcu, postojala je i Vrgorka, vinarija koja je unatoč kapacitetu od milijun i tri stotine tisuće litara uspjevala ponekad proizvesti još milijun litara pride.

Radio sam u Vrgorki i dobro se sjećam kad se, unatoč kapacitetu unutrašnjih i vanjskih bazena od 1.300.000 litara, 1986. godine proizvelo 2.300.000 litara. Nakon prešanja bi se sve samo izgonilo i vozilo u Split u Dalmacijavino. Inače, zgrada Vrgorke je izgrađena 1962. godine, a vinogradi su bili posađeni 1959. godine, tako da se, praktički, odmah počelo s otkupom i radom. Vrgorka nije imala svoju etiketu, imali su samo destileriju u kojoj se vino proizvodilo u rinfuzi i kao takvo izvozilo u Poljsku. Otkako su u stečaju, samo prodaju grožđe, uopće više ništa ne prerađuju, opisuje Goran Franić ozračje u kojem se radilo u vinogradima Jezera i neambiciozno sve prodavalo gigantu koji je od svega proizvodilo – nešto.

Goran je, u stvari, svoju priču započeo kao proizvođač jabuka, što mu je bio glavni izvor prihoda u vrijeme dok je kao enolog radio za poljoprivrednu zadrugu u Pučišćima. Pritom je imao i poljoprivrednu trgovinu u Makarskoj, uz koju je, svojim savjetima, znao obilaziti i nekoliko privatnika koji su htjeli proizvoditi vino za svoje potrebe. Jabukama, i to zlatnim delišesom, granny smithom, idaredom i jonagoldom, bavio se desetak godina, dok nije odlučio iskrčiti voćnjak i na isto mjesto posaditi breskve i jagode.

Za izvući profit u vinarstvu treba dugi niz godina, a oni koji žele preživjeti i iz godine u godinu živjeti od onoga što rade ići će na jagodu. Jer, jagodu kad posadiš već sljedeću godinu u svibnju investiciju možeš vratiti natrag!

Zašto onda nisi ostao u jagodama?

Meni novac nije u prvom planu, ovo je meni ljubav! I budućnost! Želim brendirati izgubljenu sortu. To je isto kao da me pitaš da se odlučim između lijepe, ali siromašne žene, i bogate, ali vragolanke. Ja ću ono što mi paše srcu!

Tako je Goran, koji je vinarstvo studirao i završio na sarajevskom Poljoprivrednom fakultetu, prije desetak godina odlučio svoju hladnjaču za jabuke pretvoriti u vinski podrum i posaditi 1.700 loza sorte za koju uopće nije znao kakve rezultate može dati.

Do tada sam puno poslova odrađivao za druge i, iskreno, nije mi se više dalo slušati neumjerene pohvale, kad bi naručitelji bili zadovoljni proizvedenim vinom, ili pokude, ako im vino ne bi bilo po njihovom ukusu. Odlučio sam podvući crtu i reći: “A sada ja!” Okrenuo sam stranicu, prekrižio rad drugima, kao i bavljenje jabukama, šljivama, breskvama i jagodama, i posadio vinograd. Veliki utjecaj na mene napravila je enologinja Vesna Bućan koja me savjetovala da se prije svega okrenem autohtonim sortama, poglavito trnku. Ona je taman tada nešto radila u Hercegovini s tom sortom i imala je izvanredno iskustvo. Zemljište mi se nalazi u polju Jezero, nije na padinama, tako da mi je bilo bitno da sorta koju posadim bude iz prve zriobe. Jer, u Jezeru, kad padne prva jesenska kiša, svako jutro poslije bude rosno!

Osim savjeta legendarne enologinje, Goran o budućnosti projekta s trnkom nije imao nikakvu predožbu. Nije nikada popio ni kap vina od te sorte, jer nije imao priliku nigdje ga ni kušati. Imao je svojim vinogradima tek pokoju loze te sorte i znao je da je trnak “uvijek bio rodan, ranije je sazrijevao, imao dobre sladore”. I ništa više!

Ni sad ne znam kako sam tek tako prihvatio Vesnin prijedlog i posadio trnjak! Nigdje nisam mogao vidjeti maksimum te sorte. Ali, izgleda, moraš nešto u životu i riskirati. Sjećam se tek da sam kao dijete volio trnkove male crne grozdove koji su uvijek bili puno slađi od drugih sorata. Nikada trnak nije imao ispod 22 posto šećera! I to je bilo sve, samo sjećanje na slatko djetinjstvo.

Već od prve berbe 2011. godine Goran je dobio vino takve kvalitete da nije znao kako bi reagirao, od sreće i zadovoljstva htio je iskočiti iz svoje kože! Napravio je 1.200 butelja. Kad je, nedugo nakon buteljiranja, kao predavač vinske škole otišao u vinariju Grabovac u Proložac Donji, zamolio je domaćina Antu Grabovca da okupljenim vinarima ponudi na kušanje i njegov trnak.

Kad ga je Ante kušao, pružio mi je ruku i rekao: “Svaka čast! Ovo je nešto ekstra kvalitete!” Tada mi je otkrio da i on ima nekih 4.000 – 5.000 loza trnka te da će i on početi sortno proizvoditi vino od te sorte. Odatle je sve krenulo!

Nakon zadovoljstva početnim rezultatima, uslijedile su i nagrade, a već s trećom berbom iz 2013. godine izborio se da njegov trnak bude prepoznat i u Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo, gdje su ga nagradili statusom vrhunskog vina. Goranu su takve ocjene imponirale i uskoro je posadio još 5.400 loza trnka, kao i 1.700 loza crljenka i 1.500 loza rukatca. Odlučio se samo na te tri sorte i ne kani nipošto proširivati svoj sortiment.

Ono što su plavac mali za Pelješac i Hvar ili babić za Primošten, to će biti trnak za ovaj dio Dalmacije. Obećavam, uskoro će trnak zasjati tolikim sjajem da će postati nezaobilazno vina na svim vinskim listama koje drže do sebe. Prinose sam smanjio na četiri grozda po lozi, što je tek oko jednog kilograma. Trnak je predodređen za uspjeh, on je pastuh u vinogradu, ali i u čaši, nema mu premca!

Goran za svoju vinsku priču nije podigao ni kunu kredita, ništa nije naslijedio, u vinogradu i podrumu je sam svoj majstor, i, što nije nebitno, on i dalje, unatoč uspjehu svojih vina, svako jutro odlazi na osmosatnu smjenu u vrgoračku Gradsku upravu, gdje radi kao viši stručni suradnik za poljoprivredu i vodno gospodarstvo. Poslije posla u Gradskoj upravi odmah se ide ili u polje ili u podrum, do večernjih sati. Rijetko uspije naći vremena za lovačko pentranje po obližnjem Riliću i suočavanje s divljim svinjama.

Za jednog čovjeka u Brelima radim vino, kompletno mu nadgledam i polje i vinariju, ne mogu nikako više od ovoga što sad radim, nemoguće me razapeti više od ovoga koliko sam sada raspet!

Zar ga još treba kuditi što ne zna nijednu pjesmu od Tina Ujevića…


Leave A Reply