IVAN KNEZOVIĆ – Najviši vinar u Hrvatskoj, zovu ga – Zmija

0

Nepopustljivost i snalažljivost su osobine koje je Ivan Knezović, 202 centimetra visoki najviši hrvatski vinar iz Iloka, definitivno naslijedio od svoga oca. Naime, priča Ivan, otac mu se poslije Drugog svjetskog rata dovijao na različite načine kako prehraniti i zadržati obitelj na okupu. I nije mu bilo teško u tri navrata zaputiti se iz Hercegovine do Iloka, ukrcati na vlak krumpir i kukuruz i prodavati ih u Mostaru. Sve dok mu se jednom nije dogodilo da su mu svi krumpiri i kukuruzi zbog hladnoće propali. Ivan se sjeća kako je otac uvijek biranim riječima pričao o Iloku, a u tim pričama za Ilok se uvijek govorilo da je – Amerika!
Kad mu se dogodilo to što se dogodilo s krumpirima, Ivanov tata je odlučio otići i za stalno nastaniti se u Iloku.
 Nema više ništa od ovoga kemijanja, ostajem u Iloku, tamo je motika laka, prepričava Ivan očeve riječi koje su u prijevodu značile da je Srijem naprosto idealan za nekoga tko pršti od snage i tko bi po cijeli dan, “samo mu daj jesti”, mogao kositi i boraviti na polju.
 Po dolasku je nabavio dvije koze, zarekao se da njegova djeca neće biti gladna. Imao je jutro zemlje, dvije-tri svinje, nešto kokoši, pilića…, priča Ivan.
Otac mu je radio na Tehnikumu, brdu na kojem je slavna iločka srednja škola, ali gdje se nalazilo bivše “savezno dobro”, okopavao je vinograd, prskao ga, pazio i mazio. Potom je radio kao podrumar u školi, zimi je pekao rakiju, a nakon tih nekih prvih podrumarskih iskustava s proizvodnjom vina sebi je 1970. godine posadio vinograd s nekih 600-700 trsova – “da ima vina za svoje potrebe”.
Ivan tvrdi da je od oca naslijedio vještinu “spajanje ugodnog s korisnim”. Tako je i on krajem 1980-ih godina posadio oko 5.000 trsova. Ali, taman kad je posađena loza trebala doći na rod, Ivan je s obitelji morao napustiti Ilok. Kao izbjeglica živio je u Slatini, Rovišću, Osijeku, Kunovec Bregu, Lovranu, vozio je i dovozio aute, bavio se građevinom i bio je spreman vratiti se u Ilok čim dobije kakav-takav signal da je tako nešto moguće.
Bio je prvi koji se vratio u Ilok 1997. godine, a treći koji se registrirao kao vinar, iza Buhača i Đerića.
 Kad smo došli, njihovi su svi išli u školu, a naši su ostajali kod kuće. Onda je ravnateljica tražila da upišemo djecu u školu, a mi smo joj rekli neka prvo ona vrati svoga sina iz Zagreba. Ona je to napravila, a onda smo mi dali svoju djecu u školu. U početku smo naše vodili u školu i dolazili po njih, a onda je kasnije bilo obrnuto. Oni su po svoje dolazili u školu, dok nisu napustili Ilok. Inače, mi smo živjeli sa Srbinom u kući, sve dok jedan dan nije spakirao kofere i rekao da odlazi i zamolio da ga odbacimo do granice.
Ivanov povratak u Ilok dogodio se nekako pred početak berbe grožđa. Po savjetu Ljudine Marića Ivan je odmah kupio vinograd od jednog hektara, jer, pričalo se, “to je siguran novac, Vupik će otkupiti sav rod”!
 Tako je bilo – danas platio, sutra sam brao grožđe.
Međutim, u poratno vrijeme ništa nije moglo funkcionirati besprijekorno pa tako ni otkup grožđa. Neuredno plaćanje otkupljenog grožđa praktički je kooperante prisililo da prestanu prodavati grožđe i sami pokrenu vlastitu proizvodnju vina.
 Da se nama grožđe plaćalo kako je trebalo, mi kao kooperanti bi imali 20, a ne 9 hektara vinograda. Ostali bismo samo na vinogradima koje bismo vremenom samo povećavali.
U dogovoru s tadašnjim predsjednikom uprave Iločkih podruma, Ivan Jurošem, Ivan Knezović je pristao nabaviti boce te ih, kao neka vrsta kompenzacije za dio neisplaćenog duga, napuniti graševinom iz tankova Iločkih podruma. Štoviše, Ivan Juroš je svom imenjaku dopustio da na boce zalijepi etikete Iločkih podruma i vino prodaje, praktički, kao njihov proizvod.
 Da bih s tim vinom namaknuo novac, morao sam ga prodavati po nešto nižim cijenama nego što ga prodaju Iločki podrumi. Kad su oni, pak, shvatili da mi prodaja dobro ide, promijenili su uvjete za drugi dio dugovanja. Rekli su mi:
 Može vino, ali ne i etikete!
 No, ni to nije bila nikakva prepreka, jer sam otišao u susjednu Bačku Palanku i raspitao se u lokalnoj tiskari mogu li mi napraviti etikete iste kao kod Iločkih podruma. Kad su mi odgovorili da to nije nikakav problem, dogovorili smo posao, oni su mi otisnuli etikete, ja sam te etikete potom nalijepio na boce u kojima je bilo vino Iločkih podruma i – prodao sam i to vino i vratio dio duga. Samo da napomenem, tada još nije bilo ovih markica što su danas obavezne na svakom vinu koje ide u prodaju…
Onda su mu iz Iločkih podruma poručili da unosi nemir na tržištu sa svojim cijenama te su ostatak duga odlučili isplatiti u novcu te u božićnim paketićima.
I tako je Ivan, vidjevši da je vrag odnio šalu, odlučio sam proizvoditi vino. On je i inače, svake godine po povratku u Ilok, dok je bio samo kooperant Iločkih podruma, nakon svake berbe odlazio kod jednog starog vinara nedaleko od Štrigove u Međimurju kupiti u njegovom podrumu staru hrastovu bačvu. Od njega je na kraju kupio 10 bačava zapremine od 2400-2500 litara i sve su mu bile u funkciji dok nije odlučio kupiti tankove od inoksa.
 Trebali ste vidjeti lice čovjeka koji nam je prodavao te stare bačve, on bi se svaki put kad bi odlazili s bačvama skoro rasplakao od sreće, jer njegov sin se odlučio baviti trgovinom automobilima pa je bio presretan što će te bačve nastaviti živjeti!
Ivan je znao rasporediti zarađeni novac, nije posustajao u razvoju vinarije čak ni kad bi supruga Ana postavila ključno pitanje:
 Od čega ti misliš kuću praviti ako svaku berbu daš za bačvu?
Ivan je znao na što supruga misli…
 Mi smo s nešto više od hektara došli na devet hektara vinograda. Da bi podigao jedan hektar vinograda, potrebno ti je 40.000 kuna. A paralelno smo plaćali i tri fakulteta, djeca – Ivana, Antonela, Jasminka, Ružica i Ante, preko ljeta su morala raditi u vinogradu, a ja bi im obećao novac za sladoled. Srećom je supruga Ana uvijek bila uz mene i bodrila me u najtežim trenucima. Znate ono, vi klecate i padate, a onda se ona pojavi i kaže:
 Ma, ajde Ivo, bit će bolje!
 Kad su djeca krenula na fakultete, onda su četiri kredita krenula u naplatu. Svaki put su pitali: “Tata, možeš li?” Pa su htjeli stopirati do Zagreba, a ja sam rekao – NE! Jasminka je došla iz osnovne škole razdragana i rekla da su pitali tko ima dvoje braće ili sestara te da će biti oslobođen plaćanja školske prehrane i dobit će besplatno ljetovanje na moru. Ja njoj kažem:
 Slušaj, je li ti imaš hranu?
 Imam, ali više nećemo morati plaćati!
 Tata bi sebi odsijekao obje ruke kad bi ti tu hranu dobivala besplatno! Dok sam ja živ, to tako neće biti!
 Ali, ja imam pravo na to.
 Jasminka, ima ih kojima je to uistinu potrebno, ti nisi ta!
Na Ivanove riječi razgovoru se priključila supruga Ana:
 Kad se naljuti, grozan je, ne znaš jesu li živci, šećer ili je lud sam po sebi!!!
Kad je Ivan konačno u sebi “prelomio” i sva svoja očekivanja prebacio na novac od vlastitog vina kojeg bi proizvodio od vlastitog grožđa – mrazovi su skoro u potpunosti uništili cijeli godišnji urod!!!
 Nije mi bilo druge nego vratiti se starom poslu vozača. Autobus koji sam vozio za mene je tada postao putujuća trgovina vinom! Od Vukovara, Vinkovaca, Otoka, Komletinaca, Ivankova, Vođinaca, Mikanovaca… Ha, ha, mi smo te krajeve, gdje se vino ne proizvodi, kulturološki uzdigli i navikli na vino! Vino sam tržio po kirbajima i svinjokoljama i malim trgovinama, dok te poslove nisu preuzeli trgovački lanci. Ujutro bih samo ženi javio koliko vina da iznese ispred kuće i ja bih se pojavio autobusom, sve ukrcao u boksove i kasnije prodavao na autobusnim postajama. Kad su mi na liječničkom pregledu otkrili povećani šećer, odlučili smo otvoriti točionicu vina u Vinkovcima. Čisto da svi oni kupci koje sam snabdjevao autobusom sada mogu na jednom mjestu koje im je na dohvat ruke naći to vino.
Prvu etiketu na butelje Ivan je stavio 2001. godine. Iz tog doba potječe anegdota s njegovim rođakom, poznatim fratrom Mariom Knezovićem. Naime, fra Mario je Ivanu obećao da će biti prvi koji će ih posjetiti nakon što se vrate u Ilok. Tako je i bilo. Ivan i obitelj nisu ni raspakirali kofere, a na vrata im je pokucao – fra Mario. I pritom im donio obiteljski grb za kojeg je zamolio da bude na vinskim pakovinama kad Ivan krene u proizvodnju svojih vina.
 Rekao je da će taj grb svugdje po svijetu svjedočiti o podrijetlu obitelji. I poručio:
 Rođak, ja sam ispunio svoje obećanje, a ti sad ispuni svoje i na etikete vina stavi grb!
Ivan sa svojom visinom djeluje uistinu impresivno, a pomalo komično izgleda vidjeti ga kako se saginje da ne zapne glavom o krov terase. No, ne žali se da ga visina sputava u kretanju podrumom. Štoviše, kaže da se među bačvama osjeća kao – mačka!
 Nego, kad već spominjete moju visinu… Tu je, na terasi naše kušaonice, prije nekoliko dana bio neki čovjek visok 219 centimetara!!! Sjeo je na kraj stola i noge namjestio da sam zinuo. Ja imam izrazito duge noge, ali on!? Svi smo zinuli u njega. Samo sam mu rekao: Rođo, ja sam narastao, ali ti!



Comments are closed.