IVAN KOSOVEC: Učio se na malvaziji, obožava Enjingijeve rizlinge, a proslavio ga – škrlet!

0

Sa svim svojim dosadašnjim sugovornicima iz vinskog svijeta prakticirao sam razgovarati nekoliko sati i na temelju toga susreta napisao bih njihovu vinsku priču. Dojam je, naravno, uvijek bio subjektivan i zasnovan samo i jedino na slici koju mi je vinar sam “ponudio” o sebi. Ivan Kosovec, novovalni “mali od škrleta”, potrudio se potpuno pošemeriti takvu moju praksu. Jednostavno rečeno – Ivan me natjerao na komunikaciju koja se mailovima i telefonski razvukla na više od dva mjeseca. Moglo bi se pomisliti da bi iz tih razgovora bio spreman napisati ne priču nego knjigu o Ivanu Kosovcu, ali zaključak je bitno drukčiji…


Ivana Kosovca sam davno i prvo bio upratio kao aktivnog forumaša zaljubljenog u vina Ivana Enjingija. Tek relativno nedavno sam spoznao da iza njegovih pisanija stoji i nekakva praksa te da sve te litanije uglavnom o drugim vinarima i vinima nisu bez temelja u vlastitoj vinskoj proizvodnji. Naravno da me prvo zanimalo je li lakše pokuditi nečije vino ili pročitati nečije ne baš sjajno razmišljanje o svojem vinu…

Prošlo je već davno to vrijeme kad sam bio aktivni forumaš, ali nije mi žao. Tamo sam bio godinama i napisao tisuće postova i upravo na forumu su me mnoge stvari i pitanja ponukala da se okrenem jednom drugačijem pristupu vinogradarenja i vinarenja i tada sam otkrio i krenuo više proučavati biodinamičku proizvodnju i općenito ekološki pristup, promišljanja i filozofiju. Nikada nisam razmišljao o tome da su moja vina “objekt tuđih razmišljanja”, jer mi je osobno uvijek bilo mnogo važnije tko kaže, a ne što se kaže. Vino je izrazito subjektivan doživljaj i ne postoji jedno vino na svijetu koje će se svidjeti svima tako da je vrlo bitno kome se obraćaš kroz svoja vina. Moja vina nikada nisu aromatična, nemaju ostatak šećera, ne igraju na prvu loptu i osobno smatram da nisu jednostavna, jer ih krase neke druge odlike poput mineralnosti, istinskih sortnih prirodnih aroma, obično su punijeg tijela i imaju određeni karakter i to su neke odlike koje ne može prepoznati svatko već samo oni ljudi koji ipak razumiju i shvaćaju vina na jednom drugom, višem nivou i koji su spremni posvetiti se određenom vinu u čaši. Vrlo je lako nekoga i nešto pokuditi i reći da je ovakvo ili onakvo i dati svoje mišljenje da bi trebalo biti drugačije, ali mene nikada nije to previše zamaralo i nikada nisam tražio “potvrdu” od nekih kvazi vinskih “stručnjaka” za svoja vina i upravo zato ne obilazim vinske izložbe u Hrvatskoj u potrazi za medaljama (uf, kako mi to grozno zvuči, gotovo jednako kao i izbori ljepote!). Zato, kao što sam već i rekao, ne zanima me previše što se kaže o mojem vinu i meni već tko to kaže, odgovorio je Ivan.

Mladi moslavački biodinamičar s trenutnim prebivalištem u Kloštar Ivaniću bavi se vinarstvom i vinogradarstvom 10 godina, a u šali će reći – “degustiranjem i više”! Tada je, naime, kupio poluzapušteno zemljište u Popovači i tamo 2005. godine posadio tri hektara vinograda s ukupno 19 000 trsova škrleta, frankovke, chardonnaya, zweigelta i pinota crnog. Ivan je po struci inženjer vinarstva, a “osim najčešće u krvi” ima vina i u genima. Kaže da su njegovi preci od djedove strane iz Zagorja iz Konjščine te je kao mali slušao priče kako je njegov pradjed prodavao vino prevozeći ga u drvenim bačvama na kolim s konjskim zapregama.

Djed Ivan, po kojem sam i dobio ime, u biti me zarazio vinogradarstvom još kada sam bio klinac u srednjoj školi, kad sam mu pomagao u malom obiteljskom vinogradu od 300-ak trsova koseći travu, štucajući lozu, iznoseći rozgve nakon rezidbe… Naravno, nakon svih tih “fizikalija” u vinogradu djed je volio popiti pokoji gemišt u podrumu pa sam tako i ja uz njega polako zakoračio u svijet vina i svijet podrumarstva. Nisam želio ići na neki klasično dosadni faks tipa informatike (što je tada bilo ekstra popularno i novo) ili ekonomije i odlučio sam upisati agronomiju, iako nisam imao pojma što bi i gdje bi s time konkretno radio. No, to me je privlačilo, jer sam od malena volio biti u prirodi, lunjati po šumama, ribnjacima i livadama, nikad mi nije bio problem nažuljati se i uprljati i fizički raditi po vani na suncu, jer sam na taj način bio fizički umoran, a u glavi mentalno čist i odmoran. Djed mi je na kraju pronašao taj studij vinarstva u Poreču u kojem je nastava bila koncipirana na temelju 50 posto teorije i 50 posto prakse i koji sam na kraju upisao i odvažio se otići tamo, priča Ivan.

I tako je, uz djedovu pomoć, Ivan upisao faks u Poreču 2003. godine. Sjeća se – bio je to treći naraštaj studenata fakulteta koji je osnovan 2001. godine, na godini ih je bilo malo te je imao priliku upoznati se sa svima i družiti. Otuda njegovo prijateljstvo s Trapanom, Damjanićem, Geržinićem, Cujem, a pamti i Kozlovića koji je, premda već poznat i afirmiran vinar, bio među studentima prvoga naraštaja toga fakulteta.

Premda se, praktički, učio na malvaziji, na nikoga od svojih istarskih kolega nije bio posebno “ljubomoran”, osim, možda, zbog mogućnosti lakšeg plasmana vina kroz jaki turizam.

Oni u Istri imaju vrlo dobre goste, strance, koji žele i mogu potrošiti na dobru hranu i domaće vino, imaju tisuće konoba, podruma i restorana, imaju priču, ukratko imaju odličan marketing koji prodaje sve, od vina za 15 kn kod lokalnog barbe u konobi do maceriranih malvazija za 250 kn u restoranu. Jasno, ta se priča i marketing gradi godinama, ali opet je mnogo lakše graditi kada imaš na čemu, kada imaš podlogu. Mi u Moslavini nemamo od toga gotovo ništa. Osim našeg autohtonog škrleta nemamo baš previše za ponuditi, nemamo niti jedan bolji restoran, ne dolaze nam turisti, nemamo stotine podruma i konobica, nemamo autohtone kuhinje i koliko mi se čini, nemamo baš previše ambicije ni želje za kvalitetnijim proizvodima. jer ih ionako nemamo gdje plasirati, pomalo apatično pojašnjava Ivan usporedbu Moslavine s Istrom.

No, istinskoj apatiji kod njega nema mjesta. Kaže, “radiš sa čime možeš i što imaš” te mu je “nasljeđeni” škrlet postao veliki izazov.

I upravo zato mu je neopisivo drago imati u sortimentu nešto što je mnogima nepoznanica i neotkriveno.

Škrlet je neotkriven, on je iznenađenje i koliko god svi pričali i govorili da škrlet mora biti jednostavno, lagano, svježe vino i obavezno ga popiti do sljedeće berbe, smatram da se od njega može puno više napraviti i da je to sorta poprilično neotkrivenih potencijala i dosega. On je svjetski raritet i zato mu se baš treba posvetiti! Ako će sve biti u redu s ovom berbom 2014. godine, planiram napraviti škrlet koji će biti duže maceriran i to bez dodanog sumpora, ali o tom nekom drugom prilikom…, priča Ivan.

Premda je svjestan uloge marketinga u promidžbi vina, Ivan ustrajava u praksi da “marketing nužno ne prodaje proizvod”. Za svoja vina kaže da “ionako nisu klasična, više ih vole i obožavaju vinski frikovi i istinski znalci”.

Općenito se više baziram na istinskoj kvaliteti i originalnosti svojih vina i tu nastojim biti maksimalno unutra i u potpunosti predan tome, jer u današnjoj hiperprodukciji svega i svačega, o vinima da i ne govorimo, za mene je bitniji put, a ne samo cilj, tj. finalni proizvod. Ozbiljnije prodajem vina tek dvije godine, od berbe 2011. godine, i stvari svakog mjeseca napreduju. Početkom ove godine počeo sam izvoziti u SAD preko firme Indie Wineries i do sada je otišlo oko 4.000 butelja tako da ako vas put npr. nanese u New York, Los Angeles ili Phoenix, potražite u restoranima škrlet iz Moslavine! Nakon izvoza u SAD shvatio sam da nije neki veliki bauk prodati vino izvan Hrvatske tako da se stvari sada počinju intenzivirati pa tako dobivam upite za izvoz u Brazil, Englesku, Njemačku, Austriju, Nizozemsku… Uglavnom, kroz godinu-dvije nedostajat će mi vina, tako da će uskoro prioritet broj jedan biti sadnja vinograda, naročito škrleta, priča Ivan.

Između učenja na malvaziji i slave na škrletu, Ivan ne bježi od utjecaja kojeg je na njega imao vinski genije iz Hrnjevca Ivan Enjingi. Uostalom, kad Ivanu iz Kloštar Ivanića spomeneš Ivana iz Hrnjevca, reakcija je munjevita: “Ivo legenda!”

Vjerojatno prva boca vina koju sam ikada sam kupio (tada u svemogućem Vrutku) bila je od Enjingija, njegova vina su oduvijek govorila za sebe, bila su (i još uvijek su) zasebni originalni stil koji je nemoguće kopirati bilo kakvim postupcima i sredstvima u podrumu i ta iskrenost i brutalna jednostavnost i genijalnost (ali opet, izuzetna kompliciranost u praksi) naprosto me oduševljavala. Sjećam se kada sam prvi put bio kod njega u podrumu negdje 2004. godine (jer sam za svoj vinograd cijepove kupio upravo od Enjingija) i kada je Ivo pričao kako kod njega u vinogradu i podrumu nema nikakvih tajni, sve se zna i sve je poznato, nema skupih enoloških preparata koje samo on može nabaviti, nema skrivenih mućkanja u podrumu, nema neodgovorenih pitanja… Iz zemlje raste trs, od trsa dobiješ grožđe, od grožđa dobiješ mošt, od mošta dobiješ vino, ne može jednostavnije! I dan danas je to filozofija kojom se vodim i smatram da što se manje petljam i mješam u te međuprocese to više dobivam istinsku i originalnu stvar, tj. vino. Tako sam na neki način kopirao njegov rad i filozofiju i krenuo se razvijati u tom ekološkom smjeru i na kraju sam svoju cijelu vinogradarsko-vinarsku proizvodnju postavio prema principima Enjingija. I dan danas njegova bijela vina smatram jednim od najboljih u Hrvatskoj, naročito za tu cijenu, jer su uvijek stil za sebe i teško da bih ikada mogao zamjeniti neko drugo vino s njegovim, priča Ivan.

Zanimalo me kako se u Popovači, praktički u vidokrugu kutinske Petrokemije, opredijelio u svojem vinogradu izbjeći umjetna gnojiva i imati kompletnu organsku proizvodnju.

Zgražanje nad Petrokemijom nije razlog zašto sam se odlučio za ekološki uzgoj grožđa. Opet, nisam se striktno opredjelio za ekološki uzgoj samo zato da ljudima pričam kako se ja, eto, bavim eko proizvodnjom i zato što je to sada “in”. Moja životna filozofija je drugačija, uvijek imam drugačije poglede na stvari, ne zanima me nešto što je “od danas do sutra” , ne zanima me zgrtanje novca, ne zanima me konvencionalizam, nastojim uvijek i u svemu biti drugačiji, takav jesam, tako razmišljam i tako ću uvijek razmišljati. Meni je puno bitnije proizvoditi najbolje moguće vino u relativno zadanim ekološkim uvjetima koje imam i kojih sam dio, vino koje je odraz terroira i vino koje je odraz prirode i prirodnih procesa, nego vino koje je “napravljeno” da se svidi određenom krugu ljudi, da bude koketno, jednostavno i privlačno, takvih vina ima na stotine milijuna litara, zaključio je Ivan.


Leave A Reply