JAKŠA KRAJANČIĆ: Čarski kumpanjol koji se proslavio tortom od krokanta

0

Jednom kumpanjol, uvijek kumpanjol! Jakša Krajančić iz Čare na Korčuli ponosno čuva jednu fotografiju na svom facebook profilu koja i nije baš najreprezentativnija za samohvalu, ali – ponos je ponos. Na toj fotograiji Jakša je odjeven u odoru čarskog kumpanjola. Istina je da je Jakša već neko vrijeme neaktivan u čarskoj kumpaniji, istina je i da se od posljednjeg sudjelovanja u lančanom plesu s mačevima odora malo suzila, a Jakša raširio, kao što je i najveća istina da mu je kapa, koju na Korčuli zovu bareta, jednostavno premala. Međutim, kad mu vrijeme, kojeg ima sve manje, dopusti, a kapitan zatreba kumpanjola za uveličavanje, primjerice, blagdana Svetog Petra i spomena legendarnog junaka Petra Crnomira koji je ubijen od mletačkog kneza pod Korčulom, tada Jakša uskače u “ples od boja” i, praćen zvucima mišnjica i tambrlina, stane prvi iza kapitana u obranu svoje Čare. I baš ga briga što će ga kasnije prijatelji zadirkivati pitanjem “je li mu glava velika ili kapa premala”?!


No, s jednim drugim segmentom njegova života teško je izaći na kraj, barem kad su fotografije u pitanju. Politika! Kao neiskusni mladac pomislio je na trenutak da može promijeniti svijet većim političkim angažmanom, uključio se u aktivnosti lokalnog HDZ-a, štoviše – izabrali ga za potpredsjednika otočkog ogranka stranke, a onda se izborio postati gradskim vijećnikom u Korčuli. I snovi se vrlo brzo rasprsnu…

Volim reći da sam se bavio nečim što baš i nije pohvalno i o čemu ne bih volio da se piše, a to je politika. Bio sam potpredsjednik HDZ-a u Korčuli, izabrali su me za gradskog vijećnika, no u tih 2-3 godine sam brzo uvidjeo da to ne može svatko raditi, a ja nisam osoba koja će lagati. Ta politika mi je, bit ću iskren, samo naštetila. U gradu Korčuli, gdje imam točionicu vina, trpio je moj posao, jer su ljudi, koji su u tom gradu više okrenuti na lijevo, počeli me zaobilaziti kao istaknutog hadezeovca. Onda sam se povukao i kamo sreće da sam to i ranije napravio i isključivo se bavio svojim poslom i u slobodno vrijeme putovao. U toj politici sam upoznao i stvarno dobrih ljudi, ali uglavnom je sve jako pokvareno, bolje da nikad to nisam ni pomirisao, priča Jakša.

U Čari se baš i ne nude neke velike mogućnosti društvenog života, može se igrati mali nogomet ili balote, ići u ribu ili u lov. Jakša me uvjerava da vinogradi, nažalost, baš i nisu neka budućnost, jer sve više mladih u širokom luku zaobilazi rad s lozom, radije se odlučuju na cjelodnevno radno vrijeme u obližnjem brodogradilištu Radež u Blatu.

Mladi u Radež odlaze u 6,30 sati, vraćaju se poslijepodne oko 16 sati, a tad je već mrak. Vinograde im rade roditelji, a kad oni prestanu to raditi, nitko neće nastaviti njihov posao. Od moje generacije nitko nije u vinogradu! Sve to vodi ka izumiranju. U Čari, osim Vinarije, samo je nas trojica vinara (Luka Krajančić, Šain – Marelić i Jakša Krajančić, op.a.), dok je u Čari i susjednoj Smokvici samo nas trojica mlađih koji smo se posvetili vinarstvu – Frano Baničević Toreta, Ljubo Kunjašić i ja, priča Jakša.

Moglo se, međutim, vrlo lako dogoditi da i Jakša bude izvan vinske priče koja je proslavila Čaru. Kao klinac je htio imati slastičarnu te je zbog toga bio odlučio upisati školu za slastičare u Korčuli. Čak je kao školarac, sudjelujući sa svojom školom na nekom međunarodnom natjecanju, osvojio srebrnu medalju za tortu od krokanta. Ljeta je provodio usavršavajući svoja znanja o slatkom u korčulanskoj hotelijerskoj kući. Do odlaska na služenje vojnog roka san o vlastitoj proizvodnji kašuna, cukarina, amareta, bruštulanih mindela ili spomilja bio je vrlo blizu ostvarenja. Kao što se sve doslovno preko noći promijenilo nakon posjeta njegovom rođaku, legendarnom pjesniku i velikom vinaru Luki Krajančiću. Kaže, došao je kod Luke, kušao njegova vina, a posebno ga je zaludila Opera, Krajančićev slatkiš od pošipa.

Kad mi je na kraju rekao da mijenja strojeve u vinariji, skroz me zainteresirao za taj posao. Došao sam kući i rekao ocu da mi te strojeve uzmemo od Luke. Tako je i bilo, strojeve smo od njega uzeli, a nismo mu platili novcem nego grožđem iz te berbe. Za dvije godine smo krenuli ozbiljno. Bila je to 2007. godina, uložili smo dosta u vinariju i počeli proizvoditi vrhunska vina, priča Jakša koji je u to vrijeme radio u obiteljskoj pekari te razvozio kruh u pet trgovina koje su imali po otoku.

Dolaskom velikih trgovačkih centara na Korčulu, Jakšini roditelji su zatvorili ili iznajmili sve trgovine koje su dotad držali, a Jakša, “zaslađen” Lukinom Operom, u potpunosti se posvetio vinarstvu i maslinarstvu i tek povremeno bi uskakao kao ispomoć za poslove u pekari. I danas, jednom tjedno, kad radnici u pekari imaju slobodan dan, Jakša preuzima poslove u proizvodnji kruha, dok svaki dan i dalje ustaje u 5 sati i sjeda u kombi razvoziti kruh po otočkim trgovinama.

Te samoubilačke radne navike, zbog kojih smo ovaj razgovor dogovarali, odgađali i ponovo dogovarali nekoliko puta, uvijek bi nešto iskrsnulo u vinariji što nije moglo čekati, Jakša je razvidno naslijedio od svoje bake Nerice kojoj u čast su i nazvali njihovo obiteljsko gospodarstvo, ali i baznu liniju pošipa koja ga je proslavila.

Nerica je bila moja pokojna baka, mojeg oca mater. Ona je bila ko muško, sve je radila, i u vinogradu i u vrtu i u kući. Onaj znak na boci je njezin lik s krunom, grožđe oko nje.

Stručnjaci za marketing tvrde da je upravo ta posveta baki kroz ime donijela vinariji brzu prepoznatljivost. A Jakšina upornost i predanost poslu doveli su Nericu već za nekoliko godina na pijedesetal najbolje dalmatinske zadruge. Sve te pohvale nisu ga nimalo uljuljkale u samodopadnost, Jakši su lijepe riječi bile samo dodatni motiv da nastavi raditi kao i prije, a to znači da doslovno svaku bocu koja izađe iz vinarije on osobno napuni, etiketira i spremi na paletu.

Kod mene svaka boca koja izađe iz vinarije mora proći kroz moje ruke, ne prepuštam ništa slučajnosti!

Slučajnost nije bio ni uspjeh kojeg je postigao sa sjajnim Mindelom, pošipom odležanim na vlastitim kvascima, kojeg vinopije smatraju ponajboljim hrvatskim pošipom.

Mindel radim od pošipa koji je na istoimenom položaju, možda i ponajboljem za tu sortu u Čari, istočno od ulaza u Čarsko polje na blagom, kamenitom nagibu… Želim izraditi prepoznatljivost po pošipu, ne želim svaštariti, a u tom slučaju pošip mora biti top! A kad je pošip u pitanju, kao što sam prvi krenuo s noćnom berbom 2012. godine, tako želim biti prvi koji će kompletirati cijelu paletu vina od pošipa u kojoj će biti i – crni pošip.

Prema Jakšinim riječima, na cijelom otoku se, kad je prvi put čuo za tu sortu, nitko nije bavio njome, jer ju nitko nije ni imao u svojim vinogradima. Kaže da je do prvih loza došao sasvim slučajno, i to nakon što mu je na njih pozornost skrenuo radnik iz njegove točionice vina u Korčuli.

On je iz Pupnata i jednom mi je sugerirao da svratim kod njega i vidim njegov crni pošip. Iskreno, nisam tada ni znao da postoji ta sorta, bio sam potpuno u čudu! Raspitao sam se kod inženjera Janka Jovanova, a on mi je rekao da ga ima u Čari kod nekoga oko 200 loza i da je i on jednom pokušavao nešto napraviti, ali mu nije uspjelo. Rekao mi je da pokušam i da bi to mogla biti dobra stvar. Prenio sam razgovor ocu i predložio mu da nabavimo 200 plemki i zasadimo ih. Evo, ove godine je bio prvi rod i ubrali smo oko 150 kilograma grožđa od sorte crni pošip. Odvojeno smo ga preradili i krenula je fermentacija. U tih pet-šest dana fermentacije bilo mi je bitno vidjeti ima li mirise i potencijal za nešto napraviti. Došlo je još nekoliko inženjera vidjeti kako napreduje fermentacija i oduševili su se s tim i rekli da je to priča koja može uspjeti. Slador mu je bio velik, 19,5, jer sam ga pustio malo duže da sazrijeva. U stvari, bio sam toliko okupiran berbom bijelog pošipa da sam na crni pošip u vinogradu bio i zaboravio, o njemu uopće nisam vodio računa. Ali, sve je ispalo izvanredno i dao sam ga kupažirati sa syrahom, plavcem malim i cabernet sauvignonom, napravio sam rose od četiri sorte! Sljedeće godine ću ga napraviti sortno, makar samo 50 litara, čisto da vidim kako će se ponašati.

Jakša je za crni pošip pripremio 2.500 četvornih metara zemljišta na kojem će sljedeće godine zasaditi još 650 loza te sorte.


Leave A Reply