MARIO ANDROVIĆ: Isplatilo se biti dosljedan tradiciji i bačvi iz 1956. godine

0

Mi smo obiteljska tvrtka koja potpomaže obiteljske biznise, vjerujemo u organski način života te u otkrivanje, promociju i potporu iskrenim ljudima koji rade – iskrena vina. U našoj tvrtki nitko nije isti, ne odijevamo se isto, ne komuniciramo na isti način, ne slušamo istu glazbu, iz različitih smo dijelova Sjedinjenih Američkih Država i dolazimo iz različitih sfera života. No, svi mi volimo velike priče, volimo se smijati, da – moglo bi se reći da smo čak i malo preglasni. Neizmjerno brinemo jedni o drugima. Apsolutno volimo vinarije koje predstavljamo. Volimo naše klijente. I vino – mi volimo vino…

Ovako su sebe na svojoj internetskoj stranici predstavili osnivači i vlasnici američke tvrtke za distribuciju vina Indie Wineries, koju su, primjerice, u Huffington Postu prozvali prijateljem garažista, butiknih vinarija, unikatnih vinara koji svoja vina prodaju, možda, u tek nekoliko stotina do nekoliko tisuća butelja.


Većina njihovih vina vjerojatno nikada ne bi izašla na tržište izvan svoje zemlje, niti bi se za njih saznalo da postoje, pa čak i izvan lokalnog područja na kojem djeluju, da ih tamo slučajno niste otkrili na nekom od putovanja i zajedno pili s mještanima. Ovako, Indie Wineries su osmislili koncept uvoza takvih zanatskih vina na područje SAD-a. Fantastično je i bolje piti nešto drukčije od onoga što svi drugi piju, zaključuju u Huffington Postu.

Mario Andrović iz mjesta Ponikve na Pelješcu može se pohvaliti da je svoj izvozni posao u SAD-u napravio zahvaljujući zaljubljenicima u vino iz Indie Wineries, koji su svoj entuzijazam pretvorili u posao, a baš u njemu su prepoznali „ono nešto drukčije“ zbog čega njegov plavac mali zaslužuje biti na policama njihovih američkih vinoteka. Tako se Mario, za čija vina su rijetki čuli i u susjednom Stonu, može pohvaliti da je tek jedan od trojice hrvatskih vinara (Ivan Kosovec, Denis Bogoević Marušić i Mario Andrović) koji su dio „svjetske mreže zanatskih vinarija“ okupljenih pod okriljem Indie Wineries, dok su se, primjerice, iz susjedne Slovenije u tom reprezentativnom „organskom“ društvu našli Aleks Klinec, Emil Tavčar, Aci Urbajs, Primož Lavrenčić, Franc Vodopivec i Uroš Rojac. Mario kaže da je sve krenulo s njegovim praktički prvim vinskim uratkom stavljenim u bocu, vrhunskim plavcem malim iz 2009. godine, kojeg je predstavnik Indie Wineries za Hrvatsku i Sloveniju, Jay Wisniewski, kušao i otkrio u restoranu Mirakul u Slanome, koji je, opet, bio jedini uopće restoran u kojem se to vino i moglo pronaći.

Moj prvi izvoz u SAD bio je 2012. godine, priča Mario čija ukupna proizvodnja ne prelazi 6.000-7.000 boca plavca malog kojeg radi u dvije „linije“.

Jay Wisniewski svake godine sa svojom suprugom Christine ljetuje u Slanome i tamo ima svoju kuću. Oni su zastupnici Indie Wineries za Sloveniju i Hrvatsku i očito ih je vino bilo zaintrigiralo kad su ga prvi put kušali u restoranu Mirakul. Vlasnici restorana, koji su moji prijatelji, dali su im moj kontakt i oni su vrlo brzo došli u posjet u Ponikve. Pa su ponovili posjet i tako još nekoliko puta, sve su obišli, o svemu smo razgovarali, a najviše su se zanimali za uzgoj loze i preradu grožđa. Nakon elektronske korespondencije, koju smo također detaljno raširili u nekoliko pisama, uslijedio je službeno i prvi poziv za izvoz u SAD, priča Mario.

Prema njegovim riječima, vlasnike Indie Wineries, tvrtke koja se bavi distribucijom uglavnom ekoloških i organskih vina, dodatno je zainteresirao njegov, kako tvrdi, „starinski način prerade“, zbog čega nikada nije ni pomislio na angažman nekog enologa.

To se njima jako svidjelo već pri prvom dolasku u vinariju. Naime, ja sve radim onako kako sam naučio i naslijedio od svog oca, nema tu nikakvih enzima, kvasaca…, a samim tim ni potrebe za enologom. Jay i Christine su se bili začudili kako uopće mogu raditi plavac mali s prirodnim kvascima. Moja proizvodnja je izrazito mala i znam da je teško opstati u vinskoj areni s tako malo vina. Međutim, htio sam ostati dosljedan tradiciji i onome što sam naslijedio i nema te cijene koju na koju bih pristao promijeniti takav pristup radi uvođenja enoloških noviteta u sam proces proizvodnje vina. Sreća je, izgleda, što je sve više u svijetu ljubitelja vina koji prihvaćaju takav, možda i ekstreman, pristup, ali, evo, već petu godinu upravo tako rađena vina izvozim, postoji grupacija koja to prepoznaje i voli i baš u njima je odgovor mog opstanka na tržištu. Borba je teška, ali – isplatilo se biti dosljedan!

Mario kaže da je imao “ponudu iz Zagreba” cjelokupnog otkupa vina kojeg bude proizveo, ali, postojao je i taj – ali, “uvjet je bio da svake godine ta vina budu ista i ujednačene kvalitete”!

Takav uvjet se može ispuniti samo ako se radi uz veliku pomoć umjetnih enoloških sredstava. Ja, pak, radim na prirodan način i, doduše, nemam nekih velikih oscilacija, ali moje vino je svaki put različito. To se ljudima sviđa i zbog toga opstajemo. Tako barem kaže tržište!

U odnosu na druge pelješke plavce male, Mario kaže da su njegova vina “drukčija po sastavu, okusu i gustoći, a poglavito u aromi”.

Ja barem imam takav osjećaj, a mislim da su i drugi ljubitelji vina to uvidjeli. Naime, danas su većina vina napravljena ‘na isti kalup’. Evo, primjerice, ja uopće ne koristim niti inoks niti barik bačve, nego samo stare. Meni i danas ogromnu ulogu igra drvena hrastova bačva iz 1956. godine u kojoj vino i fermentira i dozrijeva. Ma, sve se događa samo u tim starim, neki bi rekli davno isluženim bačvama. A ta bačva iz 1956. godine uistinu je u odličnom stanju. Ona onako naizgled djeluje grubo, ali zdrava je kao boca. I, što je najvažnije, vino iz te bačve izlazi u najboljem izdanju!

Njegovi vinogradi, u koje je prvi put ozbiljno kročio u svojoj 15. godini, kad mu se otac razbolio i kad je trebalo iznijeti na leđima teret berbe i prodaje tog grožđa, nalaze se na tri položaja – „ispod kuće“ na Polustrani, u Stonskom polju te poviše Napoleonova puta, na Strani. Prije rata se njegova obitelj bavila i voćnjacima mandarina i bresaka, žno sve se kasnije suzilo samo na 15.000 loza te nešto maslina dostatnih tek za kućnu uporabu.

Nekako u isto vrijeme kad se ozbiljnije posvetio proizvodnji vina, a bilo je to u vrijeme kad zadružna vinarija, kojoj su prodavali grožđe, nije redovito izvršavala svoje obveze plaćanja prema kooperantima, Mario je morao naći neki siguran izvor prihoda odakle je mogao namiriti rastuće potrebe svojih sinova koji su tada bili na fakultetu i u srednjoj školi. Tako je našao posao kao – vozač Hitne pomoći! A na tom poslu je ostao i danas. Mario voli reći kako mu je od ženine sestre muž dobacio da je on do 40. godine života, kad je Mario tek počeo raditi, već otišao u zasluženu mirovinu.

Morao sam nekako prebroditi to zrakoprazno razdoblje tijekom kojeg sam se trudio izboriti za bolji plasman i prodaju vina, što nije bilo lako nekome tko je tek krenuo s proizvodnjom. Imam dvoje djece, troškovi su bivali sve veći i to me natjeralo na rad na tom radnom mjestu. Ljudi me znaju pitati kako uskladim te tako različite aktivnosti kao što su vozački posao u Hitnoj pomoći i rad u vinogradu i podrumu. A odgovor je jednostavan – po svršetku radnog vremena u Hitnoj pomoć odlazak u vinograd me samo odmori i opusti. U Hitnoj pomoći nikad ne znaš što te čeka, dok te vinograd čini opuštenim, mirnim i sigurnim.

Vozi Mario i motocikle. Kaže da je prije rata bio uglavnom na Jawi i MZ-u, a onda je “malo stao kad su se rodila djeca”, da bi nedavno ponovo zajahao dva kotača, i to Hondu CBF 600. U pravilu, tvrdi, ne vozi se predaleko, maksimalno do Zadra ili Splita, uglavnom “ordinira” po Županiji Dubrovačko-neretvarnskoj i – to je to!

Premda silueta čaglja na etiketi njegovih vina sugerira, možda, i njegove lovačke sklonosti, Mario kaže da je čagalj obiteljski nadimak.

I taj čagalj, kojeg kao životinje ima puno na Pelješcu, zapravo je ispao najzgodnija priča za etiketu, jer njima objedinjujemo i Pelješac i obitelj Andrović i plavac mali, u čijim vinogradima se često može nabasati na tu životinju. A imam ja dosta lovaca u društvu, u njihovim ulovima uživamo zimi kad se često sastajemo i družimo uz veprovinu ispod peke – oni love, a ja pečem i dajem vino!

Mariova supruga i djeca su aktivni članovi lokalnog KUD-a Ponikovska poskočica, a on se u tom ambijentu osjeća kao “pridruženi član”, pogotovo kad negdje putuju, a on ih vozi na nastupe. Kaže, davno je probao plesati, no brzo se uvjerio da to nije za njega.

Mario je i jedini iznajmljivač apartmana u Ponikvama, premda se prije rata turizmom u tom selu tek tri kilometra udaljenom od uvale Prapratno i prekrasne plaže u tamošnjem autokampu bavilo više obitelji.

Turizam nam ide dosta dobro, ljudima odgovara mir kojeg ovdje zateknu, nema velike gužve i strke.

Kad bi rezimirao cijelu godinu života na selu na Pelješcu, Mario kaže da su zimi druženja uz peku i Linđo, ljeti su motori, turizam i kupanje, a ono što je konstanta, i zimi i ljeti, je – vino!

Vino nam je svima ovdje u krvi! Vjerojatno zbog te strasti su Ponikve postale konkurentne Potomju u preuzimanju titule vinske prijestolnice Pelješca. Ponikve se posljednjih godina, tragom staze koju je utabao Frano Miloš, ubrzano i medijski prepoznavaju kao neizostavna točka na vinskoj karti Pelješca. Ovdje kvaliteta vina nikada nije bila upitna. Znao je to i moj pradjed, kojeg su zbog izraženih fizičkih osobina zvali Čelični Pavo i kome nikada nije bilo teško boraviti cijeli život u vinogradu. Meni je trebalo samo ustrajati u ostvarenju njegova sna. Od njegovih razmišljanja gotovo kao mantra s koljena na koljeno se prenosi rečenica da će grožđe biti bolje tamo gdje se loza krvavo bori za opstanak.


Leave A Reply