MARKO FAKIN: Osnivač Googlea mu je otkrio da su njegova vina Fakin Good!

0

Na prethodne dvije Vinistre bio je u pripetavanju za titulu šampiona. Nije imao sreće. A onda mu se sve vratilo. Višestruko. Na ovogodišnjoj Vinistri Marko Fakin iz Bataja nedaleko Motovuna osvojio je nevjerojatnih devet zlatnih medalja, proglasili su ga šampionom natjecanja u kategoriji mladih istarskih malvazija, doslovno je poharao Poreč, baš kao što su to ne tako davno znali napraviti njegovi susjedi Klaudio Tomaz i Nikola i Albert Benvenuti. Dostatno za upitati: Što je to u Motovunu da se na tako malenom području stvaraju takvi šampioni?


Neka dobra vibra je u zraku, ha, ha, pokušava se našaliti Marko Fakin, ali odmah nastoji i ozbiljnije pojasniti razloge koji Motovun svrstavaju u prestižnu istarsku apelaciju.

Imamo taj topli zrak koji dolazi s mora koritom rijeke Mirne i koji se upravo ovdje miješa s našim hladnim zrakom, što uvelike pridonosi kvaliteti. Ljeti, primjerice, razlika između hladnih noći i vrućih dana je strašno velika i to pogoduje vinovoj lozi. S druge strane imamo ilovaču, dakle tlo koje dugo zadržava vodu, a to posebno dolazi do izražaja u vrijeme velikih ljetnih suša. I, na kraju, imamo dosta kamena u tlu, koji daje veliku mineralnost koja se ne može tako postići uz more gdje je crvena zemlja.

Marko je na Vinistru poslao šest uzoraka malvazije i za svih šest uzoraka su ga ocjenjivači nagradili zlatnom medaljom.

Svi moji vinogradi su vrlo blizu, maksimalno udaljeni dva i pol kilometra. Ukupno imam 20 bačava, a u četiri velike bačve od po 4.000 litara radim malvaziju. Kad sam ih sve napunio, kao i nekoliko manjih, iz svake bačve sam natočio po jedan uzorak i dao na analizu želeći vidjeti kakve su te moje malvazije.Na kraju su svaki uzorak ocijenili – vrhunskim! Ja sada imam dokaz da je svaka moja bačva pozlaćena. Mene nije sram svakog tko mi dođe u podrum ponuditi vino iz bačve koju poželi.

Marko tvrdi da se profesionalno počeo baviti vinarstvom 2010. godine, tada je imao svoju prvu berbu koju je u potpunosti nadzirao. I već sljedeće godine, kad se na Vinistri pojavio s mladim teranom iz te berbe, dobio je šampionske ocjene.

Ove godine je na Vinistri dodjeljeno ukupno 129 zlatnih medalja, a mojih je devet. Pa, to je 8 posto zlata samo za moja vina!!! I mladi teran mi je bio zlatni i u utrci za šampionsku titulu. No, u Istri je malvazija – malvazija i posebno je zadovoljstvo kad pobijedite u toj kategoriji u kojoj je bilo čak 230 uzoraka, a 76 je ocijenjeno zlatom. Kad čujete te brojeve, titula je još draža!

Tako se Motovun, nakon što je već godinama “brdo filmova” i “brdo tartufa”, može početi hvaliti i da je postao – “brdo vina”! I to visoko kvalitetnih vina, najboljih u Istri.

Da je samo netko od nas trojice dobio tako velika priznanja, onda bi se govorilo, ipak, da je sve u znanju i kvaliteti vinara. No, kad toliko nas trijumfalno prolazi na Vinistri, onda je cijela vinska priča Motovuna odraz podneblja ili, kako bi se to sad moderno reklo, terroira.

Kad se prije tri godine u Motovunu ženio McLaine Southworth, šogor jednog od vlasnika Googlea, Larryja Pagea, u zanosu zbog fenomenalnog ozračja u kojem je prolazila njegova svetkovina, ali i pod utjecajem maligana, skovano je geslo koje je Marko iskoristio kasnije počeo koristiti kao službeni moto svoje vinarije: FAKIN GOOD WINES!

Oni su u Istri kušali dosta vina, ali nekako im se naša malvazija najviše svidjela i odlučili su upravo to vino imati na svom vjenčanju u Motovunu. Uf, to je bilo strašno, cijelo brdo je bilo blokirano, sve vile, kuće za odmor, hoteli bili su bukirani, stizalo se privatnim avionima… Za nas domaće iz tako malog mjesta cijela ta svečanost bila je pravo čudo. Dan nakon vjenčanja odlučili su doći kod nas u podrum želeći kušati sva vina koja imamo. Oni su, možda, očekivali neku klasičnu degustaciju, pa su se šokirali kad su ih dočekali harmonika, truba i bombardin, pršut, ali i minibus kojim smo ih dovezli i odvezli natrag tamo gdje su bili smješteni. Krenulo je s jednom bocom pa drugom bocom, onda je došao jedan prijatelj mog oca, koji inače kod nas kupuje vino, i na engleskom im je otpjevao “O sole mio”. Onda smo otišli u vinograd i odlučili tamo nastaviti piti i uživati u pogledu na Motovun. Nakon svake čaše sve glasnije se počelo govoriti kako je vino “Fakin Good”. Znali su moje prezime i pritom su se smijali. Toliko puta su to izgovorili da smo prijatelj, koji mi dizajnira etikete, i ja odlučili iskoristiti tu igru riječi i tako se reklamirati. Sad imam situaciju da ljudi koji dođu u Motovun i u našoj vinoteci žele prije svega kupiti majicu s natpisom Fakin Good Wines!

U malenoj konobi na motovunskom brdu Marko u ponudi ima i tartufe, “njih moraš imati”, premda se ne može pohvaliti nekim tartufarskim umijećem.

Tartufe otkupljujemo od prijatelja, koji je lokalni lovac na tartufe. Ne stignem se još i time baviti. Doduše, prije nego što sam se odlučio baviti vinima, imao sam jednog psa s kojim sam često išao u lov na tartufe, ali uvijek je sve završavalo bez uspjeha. Možda sam nekada i maštao o tartufima, no kad vidim kakav sam bio možda je i bolje da sam na vrijeme odustao. Opet, o vinima i vinogradima sigurno prije nisam nikada maštao. Kad sam bio dijete, rad u vinogradu je bio obavezan i nikad, sve do svoje 20. godine, nisam volio taj posao.

Štoviše, odlučan maknuti se od obiteljske vinogradarske tradicije Marko se 2007. godine u Rijeci upisao “na neku ekonomiju”. Došavši iz sela, “gdje je bio slobodan, mogao se parkirati gdje hoćeš”, u grad, “gdje je trebalo dva sata voziti se oko zgrade dok se ne bi ukazao neki slobodan parking”, Marko se – izgubio! Nakon godinu i pol odustao je od “neke ekonomije”, vratio se doma i, prvo što je napravio, odnio očev teran iz 2009. godine na neku lokalnu smotru vina i za njega zaslužio – zlatnu medalju.

Vino sam odnio iz zezancije, ali me rezultat zaintrigirao i ponukao da se i sam okušam u tome. Upisao sam fakultet vinarstva u Poreču i 2010. godine krenuo s tri bačve iz kojih sam napunio 2.000 boca. Dok bi neki drugi vinari, kad bi ih krenulo, kupovali nove aute, ja sam od svakog uspješnog posla ulagao u nove drvene bačve. Sad već proizvodim oko 45.000 boca.

Fakultet u Poreču, za razliku od “neke ekonomije” u Rijeci, završio je u roku, jer “kad ti se nešto svidi i voliš to što radiš, onda ćeš i završiti to do kraja”. Kaže da je šampionsku malvaziju s ovogodišnje Vinistre “napravio baš po školski, onako kako je naučio na fakultetu u bačvama od 125 litara”. S druge strane, drugom istarskom ponosu, teranu, pristupio je potpuno drukčije, jer je želio teran napraviti drukčijim nego što drugi rade.

Teran sam radio na četiri različita načina. Pokušao sam prosušiti grožđe terana i tako pokazati da teran nije sorta samo za obično, klasično, svježe vino nego da je, dapače, vrlo podatan za različite varijacije. Dakle, imao sam redovnu berbu, kako to rade i ostali. Onda sam imao jedan teran kojeg sam ostavio da se prosuši na trsu. Potom sam prosušivao teran u sušari pod kontroliranim uvjetima, kao i doma u kašetama na slami. Kao passito, ali htio sam što više alkohola izvući van i da što manje šećera ostane. Nešto poput amaronea! Čak sam za diplomski rad na fakultetu u Poreču izabrao rad na tim prosušenim vinima. 2011. godina je bila jedna jako dobra godina, bila je sušna, bilo je puno sunca, kao što je i nakon berbe bilo puno sunca što je pomoglo sušenju grožđa. Odradio sam fermentaciju i maceraciju od 21 dan… Početkom proljeća 2012. godine imali smo kušanje tih vina na Institutu u Poreču i za sva ta sušena vina sam dobio ocjene 91 i 92 na skali do 100. Strašne ocjene! I na Institutu su se iznenadili, jer dugo je vladala predrasuda da je teran dobar samo za istarsku supu i kao kiseliš za dnevnu upotrebu. No, takvim doživljajima terana nije bila kriva sorta nego čovjek koji ga je pretrpavao grozdovima na trsu!

Četvrtu varijantu terana Marko je napravio, tvrdi, sasvim slučajno. Taj teran, kojeg je nazvao B&M, po početnim slovima imena svoje supruge Bety i Marko, nastao je također iz berbe 2011. godine.

Nakon što smo pobrali grožđe, popunili smo sve kapacitete u podrumu, a nešto grožđa smo morali ostaviti na trsovima. No, kad smo krajem listopada odlučili i to grožđe pobrati, od ostavljenih tonu grožđa preživjelo je i berbu dočekalo možda pola od toga. Nešto se prosušilo, nešto su pozobale divlje svinje, tako da smo moja tadašnja djevojka, a današnja žena, Beti i ja mogli sami sve pobrati, dovesti doma, smiješati u muljači i staviti u bačvu u kojoj je tako nedirnuto stajalo godinu dana s košpicama, bobicama… Kad smo nakon tri mjeseca kušali tu bačvu bilo je gorko i potpuno nepitko. Otac mi je bio rekao da bi bilo najbolje da cijelu bačvu ispraznim i bacim, da slučajno ne dam nekome to kušati, jer mu je to izgledalo toliko slabo i plašio se da će izazvati samo podsmijeh kod drugih. Odgovorio sam mu da, kad smo već držali u bačvi tri mjeseca, neka ostane koliko god bude trebalo i da ćemo pratiti razvoj vina. Međutim, dolaskom ljeta, vino je svaki put, kad bi ga kušali, bivalo sve bolje i bolje, sve voćnije i aromatičnije… Na kraju sam taj teran nakon godinu dana maceracije, prešanja i stavljanja u drvenu bačvu, dao na Festival terana i tartufa na kojem je dobio neku jako visoku ocjenu, mislim da je bilo 89 bodova. Kasnije sam taj teran davao na još neka natjecanja i svugdje je bio među najbolje ocjenjenim vinima. Nastao je slučajno, a pokazao se najboljim od svih terana koji su nastali u ovom podrumu! Pokušali smo ponoviti tu priču u sljedećim berbama, ali to nismo uspjeli napraviti. Sve do berbe 2015. godine, kad smo žena i ja ponovo ostali sami u vinogradu…

Kad opuste vinogradi, tad Marko sjeda u neki od svojih terenaca, Toyotu Land Cruiser, Land Rover Defender iz 1964. godine ili Jeep Grand Cherokee 5200, i počne brazditi zemlju širokim kotačima. On je već šest godina glavni organizator Motovun Off Road dvodnevne utrke koja okupi najveći broj sudionika u cijeloj Hrvatskoj.

Imamo mi u Istri i svoja lokalna natjecanja u off roadu. Dođemo na stazu nedjeljom i taj dan zaboraviš sve probleme koji te muče, stisneš gas i – to je to! Takav je i Motovun Off Road na koji se sjate ljubitelji terenaca i druženja u prirodi iz cijele Europe. Bude tu svega, ljudi se i razbiju i prevrnu u svojim terencima, ali – bez posljedica. Mozak je na paši, samo se trebaš voziti! A ide se oko Motovuna, prolazi se kroz vinograde koje se malo zatruje ispušnim plinovima… Možda ovo zvuči malo sirovo i neodgovorno prema prirodi, ali nije to nikakvo trovanje, samo potjeramo buhe iz vinograda! Puno je gore prskanje pesticidima, što neki rade, nego ovih ispušni plinovi.

 

 

 

 

S teranom Michel od 16.5 posto alkohola oduševio Oza Clarkea!

 

Nikad nisam vidio sumo hrvača, a ne mogu ni zamisliti kako izgleda unutrašnjost njegove obleke, no to me nije sputalo kad sam u jednoj televizijskoj emisiji, vjerojatno sam htio ispasti idiot, neko vino opisao na način da miriše kao ogrebotina sumo hrvača ispod onih njegovih “gaćica”. Vino je poslije bilo rasprodano, jer su se svi htjeli uvjeriti u istinitost tog opisa. U opisu vina moraš biti osoban, jer ako navodiš samo podatke o odležavanju vina u bačvama, koncentraciji neke sorte u kupažama, količini alkohola ili kiseline, nitko te neće čitati. Mi izmišljamo mirise! Tako sam i za nekoliko terana rekao da mirišu kao porečka katedrala. Naime, neki mirisi ti se urežu u sjećanje i oni jednostavno u jednom trenutku isplivaju na površinu kad tražiš pravi način za nešto opisati. Kad sam prvi put bio u porečkoj katedrali, bila je misa, gorile su svjeće i zrak je bio pun tamjana. Taj teran sam, primjerice, mogao opisati da miriše na tamjan, ali meni bolje zvuči kad kažeš da miriše na porečku katedralu na završetku mise, i to u trenutku kad su svi na koljenima, a svećenik taman pali tamjan. Usput, porečka katedrala je nešto apsolutno veličanstveno, kao što je i Poreč kao grad božanstven. Možda nedovoljno poznat u Europi, ali bi to trebao biti, jer je predivan. I da, porečki biskup ima vinograd i kad naiđeš na katedralu čiji biskup ima vinograd – to je crkva za mene!

Ovako mi je Oz Clarke, apsolutni svjetski vinski autoritet, čije knjige o vinu se prodavaju u desecima tisuća primjeraka diljem svijeta, opisao svoj uistinu poseban način opisivanja vina koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Oz je bio poseban gost ovogodišnje Vinistre, a na svojoj radionici posvećenoj teranu, govorio je o čak 16 različitih izdanja u kojima se teran danas proizvodi, od svježeg vina iz inoksa, odležanog u drvu, pjenušca, rosea, gotovo godinu dana maceriranog do ekstremno alkoholnog i slatkog. Nedostajao je još samo blanc de blanc pjenušac, kojeg od terana proizvodi motovunski genijalac Klaudio Tomaz.

Stoga ne čudi što je već u uvodu svog trosatnog izlaganja poručio okupljenim vinarima da mogu biti zahvalni što imaju teran te maksimalno iskoriste efekt koji njime mogu postići, jer – “teran će vrlo brzo postati potencijalna nova zvijezda među svjetskim sortama”.

  • Već desetak godina se u vinskom svijetu borimo protiv internacionalizacije vina, i vjerujte mi da vinski svijet ne traži neki dosad neotkriveni merlot ili pinot noir, vinski svijet traži originalnost praćenu dobrom pričom, a upravo je to vaš teran, tek je jedan od iskaza ushićenja Oza Clarkea, legendarnog vinskog pisca, koje je izbijalo gotovo u svakoj rečenici njegova masterclassa posvećenog teranu.

  • U Hrvatsku sam došao svjestan vrlo dobrih merlota i cabernet sauvignona koji se ovdje proizvode, bio sam fasciniran zavodljivim malvazijama, ali nisam ni očekivao predivni šok kojeg je na mene ostavio teran! Ta sorta je potpuno oprečna svim internacionalnim sortama, ustvrdio je Oz Clarke predstavljajući ponaosob svaki od 16 terana koji su trebali pokazati raznovrsnost te sorte za koju je shvatio zašto je istarskim vinarima – opsesija.

Za Oza Clarkea je teran “Dark Horse of Istrian Winemaking” koji u nekim slučajevima “miriše kao porečka katedrala”, a dosadašnje neuvrštavanje terana u svojim globalno poznatim knjigama o vinu nazvao je “opravdanom kritikom”.

  • Od mene je to neuvrštavanje terana u moje knjige bilo i pomalo glupo, jer sam oduvijek bio veliki pristaša te sorte. Ispričavam se svima i u sljedećem izdanju moje vinske enciklopedije sigurno će jedno poglavlje biti posvećeno teranu, ustvrdio je Oz Clarke.

O “svim licima terana” Oz Clarke je govorio na temelju kušanja Lagunina pjenušca Perla, rosea iz 2016. Vinarije Geržinić, svježih terana iz 2016. godine Gianfranca Kozlovića i Damira Dobravca, Trapanovog Terra Mare iz 2015., Pilatovog i Benvenutijevog terana iz 2013., Cattunarovog Teran BQ iz 2013., Marijana Armana Terana Rezerve iz 2012., kao i Franca Armanova Teran BQ iz 2012., Degrassijevog Terre Rosse – Riserva iz 2011., Cattunarova Terana BQ iz 2006, Kabolina Terana iz 2004., Barbarossse iz 2015. Klaudija Tomca, Michela iz 2015. Marka Fakina te Benvenutijeva slatkiša iz 2011. godine.

Posebno uzbuđen zbog lijepih riječi koje je čuo o svom uistinu ekstremnom teranu bio je nova velika istarska zvijezda iz Motovuna Marko Fakin, čija malvazija, usput rečeno, bila je najbolje ocijenjena malvazija u prvom krugu ocjenjivanja i tek u završnom pripetavanju je izgubila titulu šampiona festivala. To mu se i ranije već dva puta dogodilo, dok je 2016. godine na spektakularan način, sa čak devet osvojenih zlatnih medalja za svoja vina, dosovno pomeo konkurenciju.

Markov teran, nazvan Michel po svom sinčiću, odskakao je od svih drugih terana po koncentraciji alkohola koji iznosi vrlo visokih 16,5 posto. Međutim, ono što je iznenadilo i Oza Clarkea, “vino je u svim segmentima vrlo balansirano i taj alkohol uopće ne dolazi do izražaja”.

  • Da odmah razjasnim naziv vina… Michel je moj sin, njega jako volim, a volim i ovo vino, pa sam nazivom vina po njemu spojio te dvije ljubavi! A po čemu je teran Michel poseban u odnosu na druge terane? Njemu posvećujemo puno više pažnje, puno više se bavimo njime, kao u vinogradu, tako i u podrumu, i, na kraju krajeva, to se sve odrazi u boci. Za 100 litara ovoga vina potrebno je 1.000 kilograma grožđa, počeo je Marko opisivati nastajanje vina koje se tek treba pojaviti na tržištu i koje će, zbog ograničene količine, biti vrlo, vrlo skupo, oko 100 eura.
  • No, da krenemo od nule. Proizvodnja Michela je započela u vinogradu u fazi pojave šare, kad smo skinuli višak grožđa i ostavili kilogram po trsu. Berba je bila u fazi neke tehnološke zrelosti, nije bila neka prekasna, nego kad smo osjetili da je nastupilo optimalno vrijeme za prosušivanje tog grožđa. U ovom slučaju to je bilo oko 20. rujna 2015. godine. Nakon toga je grožđe bilo na prosušivanju nekih 30 dana, dok nije došlo do nekih 30-ak baboa, tada je krenula vinifikacija – 21 dan maceracije, tri puta dnevno smo miješali grožđe i vino potapanjem klobuka. Nakon toga vino je išlo u prešu, iz preše u drvene barike i tamo još uvijek odležava…

Marko kaže da proizvodi i klasičan, mladi i odležani, teran, no ne skriva zadovoljstvo što se Ozu Clarkeu svidio “baš ovaj teran kojeg smo napravili kao da smo malo skrenuli s puta i pokušali napraviti nešto novo s tom sortom”.

  • U prijevodu, pokazali smo da je teran jako dobra sorta od koje se može napraviti više vrsta vina i jedno veliko vino. Ovaj teran je Fakin Good Wine!

Marko se prisjeća da je istu metodologiju primijenio i 2011. godine, kad je radio diplomski rad.

  • Pokušao sam i tada, kao student, prosušiti grožđe terana i tako pokazati da teran nije sorta samo za obično, klasično, svježe vino nego da je, dapače, vrlo podatan za različite varijacije. Dakle, imao sam redovnu berbu, kako to rade i ostali. Onda sam imao jedan teran kojeg sam ostavio da se prosuši na trsu. Potom sam prosušivao teran u sušari pod kontroliranim uvjetima, kao i doma u kašetama na slami. Kao passito, ali htio sam što više alkohola izvući van i da što manje šećera ostane. Nešto poput amaronea! Čak sam za diplomski rad na fakultetu u Poreču izabrao rad na tim prosušenim vinima. 2011. godina je bila jedna jako dobra godina, bila je sušna, bilo je puno sunca, kao što je i nakon berbe bilo puno sunca što je pomoglo sušenju grožđa. Odradio sam fermentaciju i maceraciju od 21 dan… Početkom proljeća 2012. godine imali smo kušanje tih vina na Institutu u Poreču i za sva ta sušena vina sam dobio ocjene 91 i 92 na skali do 100. Strašne ocjene! I na Institutu su se iznenadili, jer dugo je vladala predrasuda da je teran dobar samo za istarsku supu i kao kiseliš za dnevnu upotrebu. No, takvim doživljajima terana nije bila kriva sorta nego čovjek koji ga je pretrpavao grozdovima na trsu!

Marko je pokušavao tako napravljen teran ponoviti i 2012., 2013. i 2014. godine, ali svi pokušaji su bili bezuzpješni. Uspjeh je ponovio tek s Michelom koji se svidio i Ozu Clarkeu, i to s berbom u kojoj je osobno sudjelovao i njegov sin Michel.

Ako je suditi po njegovoj strasti za off road utrkama, Marko će zasigurno svake godine pokušati proizvesti slično vino. Ako bude sve ovisilo o njemu, Michel će svake godine biti glavna prepoznatljivost njegove vinarije. Baš kao što i sa svojim Pajerom od 170 konjskih snaga, u kojem sudjeluje u brzinskim utrkama kroz šume po kojima juri više od 120 kilometara na sat, baš svaki put uspješno okončava utrke. No, kad je bio suvozač i kad nije bilo sve u njegovim rukama, znalo su se događati i prevrtanja.

 

 

 


Leave A Reply