MARTINA i DAMIR HORA – Sanjala sam posao u kancelariji, a završila sam u uredu pod otvorenim nebom!

0

Obitelj Hora? Oni vam imaju izvanredne graševine i redovito su među najboljima još od prvoga Festivala graševine!


Vlado Krauthaker nije poznat kao netko tko se tek tako razmeće komplimentima na računa svojih kolega. Štoviše, njegove riječi imaju težinu i baš zato je još nevjerojatnije što Martin i Damir Hora, o kojima Vlado govori s izrazitim poštovanjem, za širu javnost gotovo da i ne postoje.

  • Uf, kad čujete da se o vama tako izražava netko koga suprug i ja izuzetno cijenimo i koga smatramo svojevrsnim uzorom, gotovo da počnete lebdjeti od sreće. I narastete do neba! Morate biti neizmjerno ponosni na ono što radite kad vas takav velikan pohvali. Sjećam se tog prvog Festivala graševine kao da je jučer bio, jer je upravo Vlado bio taj koji nam je telefonski bio dojavio da smo izvrsno prošli te da moramo donijeti vino na proglašenje pobjednika, jer gostima mora biti omogućeno kušanje svih “pozlaćenih” vina. Bili smo u panici, na uzorke koje smo poslali na ocjenjivanje bili smo i zaboravili – ništa nismo očekivali, a Vlado nas je svojim telefonskim pozivom zatekao u pripremama za neku svadbu. Poručio nam je da moramo sutradan donijeti uzorke svojeg nagrađenog vina te da ni slučajno ne pokušamo izbjeći dolazak. Ništa, poslije svadbe nismo ni spavali, napunili smo vino u boce, etiketirali ga i donijeli na proglašenje pobjednika. Eto, tako smo počeli, priča Martina Hora, glavna vinogradarka u obitelji koja voli za sebe reći da je, kao kći kutjevačkog vinara Ivana Mijatovića, rođena s vinom u genima.

Zlatnu medalju s prvoga Festivala graševina obitelj Hora ponovila je na gotovo svakoj smotri najboljih proizvođača graševine. I uporno ih nema nigdje u medijima, o njima se ništa ne piše, ali – ni oni ne pate zbog toga. Vole reći – “mi svoj posao obožavamo, a vino odlazi”!

  • Ruku na srce, nisamo se nikada ni trudili postati poznati. Kad smo krenuli, proizveli smo tek nekih 400 litara. Vinograd smo posadili 2001. godine, a prvo vino smo proizveli 2004. godine. Prodavali smo onoliko koliko smo imali, a s obzirom da je količina uvijek bila mala nismo imali potrebu ni sudjelovati na festivalima. Premda, kvalitetu smo uvijek imali i ta kvaliteta je nekako uvijek prodavala samu sebe! Evo, i neki dan su nas zvali s jednog internetskog portala i nude nam reklamiranje. Međutim, što mi možemo reklamirati?! Mi jednostavno moramo odbijati potencijalne kupce, jer nemamo toliko vina. A odbijanje počinje već u svibnju!!! Mi imamo neke svoje stalne lokale na moru, u Pakoštanima, Viru, Zadru i taj dio nam je prioritet. To su nam stalni kupci i možemo reći da znamo za koga radimo. Mi još nismo dosegnuli status, poglavito kad je proizvodnja i količina u pitanju, da nam je reklama uopće potrebna! Ove godine smo proizveli 13.000 litara graševine.

Martina voli reći da su oni kao obitelj prototip vinarije koja se ne pojavljuje na sajmovima i o kojoj se ne piše te da se njima sve događa u kući. Sve i da hoće, smatra, ne stignu biti s drugim vinarima!

  • Mi sve radimo sami, a kad je neka velika potreba uskaču nam prijatelji, rodbina i kumovi. Evo, sad su i djeca odrasla. Mi od odlaska u vinograd napravimo komediju. Radimo, vršikamo, kopamo, štucamo i cijelo vrijeme se šalimo sa svojom djecom. Zar ima išta ljepše i bolje od provođenja vremena sa svojom djecom?!

Drugim riječima, tvrdi Martina, “ne žele svojoj djeci prestati biti dobri roditelji i svojim prijateljima dobri prijatelji!”

Kad sam dogovarao razgovor sa supružnicima Hora, Damir je bio poslovno odsutan iz Kutjeva i zamolio me da nazovem Martinu i prvo provjerim je li ona kući.

  • Sin Marko se jako zagrijao za tenis, a kako je Martina u potpunosti posvećena djeci ona ga svaki dan vozi na treninge u Požegu. A to vam znači vožnja do tamo, čekanje do kraja treninga i vožnja natrag. Nama su djeca prioritet, priča Damir.

Kći Barbara je u Pakracu upisala fizioterapiju, tamo se školuje i živi, ali svaki slobodni trenutak iskoristi za dolazak roditeljima i pomaganje u vinogradu. Kći Ivana je, pak, pokazala zanimanje za aktivnijim bavljenjem vinarstvom te je u Požegi na tamošnjem Veleučilištu upisala stručni studij vinogradarstva-vinarstva-voćarstva.

  • Za nju baš možemo reći da je vinarstvo zanima i da to jako voli. Dosta je uz nas, pomaže nam u podrumu i u vinogradu, priča Martina koja za sebe kaže da najviše vremena provodi u vinogradu, “dok je suprug Damir glavni u podrumu”.

Inače, Damir i njegova želja iz djetinjstva za posjedovanjem malog vinograda i podruma presudili su da se 2000. godine, kupovinom   vinograda veličine hektar i pol, na tri lokacije, obitelj Hora malo ozbiljnije “baci” u vinarstvo. Zasadili su šest tisuća loza isključivo graševine i njihova vinska priča mogla je početi.

  • Cijeli život sam u vinarstvu, jer i moj otac, pored koga sam sve prošla, proizvodi vino. On mi je i uzor, premda se u posljednje vrijeme dogodi da naša vina bolje prođu na ocjenjivanju. Moj tata nema sinove, samo sestru i mene, i nikada nije radio podjelu na muški i ženski posao. Svi u kući su sve morali raditi! Pa tako i poslove u vinogradu i vinariji. Kad sam se udala, došla sam u kuću koja je imala simboličnih 170 trsova, dakle grožđa tek toliko da mogu nešto vina napraviti za vlastite potrebe, priča Martina.

Damirova želja za vlastitom vinarijom za Martinu je bila dovoljna da se u potpunosti posveti ostvarenju te želje. Svoje snove o “poslu u kancelariji” u kojoj bi cijelo radno vrijeme glavu držala u papirima procijenila je u novim okolnostima – nerealnim.

  • Obožavam knjigovodstvo i uvijek sam nekako voljela tu papirologiju i san mi je bio – posao u kancelariji. No, Damir je zaželio baviti se vinarstvom, imati svoj podrum i svoje vino i moje je bilo da ga u tome poduprem! Dakle, sanjala sam posao u kancelariji, a završila sam u uredu pod otvorenim nebom! Znam da iz perspektive nekoga tko je po cijeli dan u vinogradu zvuči čudno da ga oduševljavaju “šalterski poslovi”, ali ja sam uistinu oduvijek bila time zaluđena. Još sam kao djevojčica svako slobodno vrijeme koristila za igru s novčanicama iz Monopola, pored mene je uvijek morao biti digitron, neprestano sam bila u brojevima i računanju. Ali, kad sam vidjela kolika je bila Damirova želja za proizvodnjom vina, moje je bilo stati iza njega i podržati tu želju!

Za Martinin i Damirov, u stvari, vrlo jednostavan životni nazor vinograd se pokazao idealnim rješenjem za – obitelj.

  • Kako nam je obitelj prioritet, a tu nema odstupanja, vinograd se pokazao u praksi kao idealno mjesto za druženje. Možda zahvaljujući baš i tome, mogu reći da mi još uvijek uživamo u ovome poslu u koji smo krenuli kao pravi hobisti i zaljubljenici u vinograd.

Nije da Martina i Damir nemaju baš nikakvih ambicija. S pregršt osvojih zlatnih medalja na Festivalu graševine, na koje su navikli, Martina i Damir vjeruju da će jednoga dana doživjeti da ih Vlado Krauthaker nazove i priopći im da su postali – šampioni graševine!

  • To je san kojeg volimo snivati. I koji bi, kad bi se ostvario, možda, doveo i do nekih preinaka u našem pristupu javnosti. Možda bi tada povećali proizvodnju, možda bi u tom slučaju uz našu kušaonicu niknuli i neki turistički sadržaji… Znate, to su u ovome trenutku ipak neki daleki snovi. Međutim, sjećam se jako dobro, nas je stvarnost s vrednovanjem naših vina već nekoliko puta pretekla. Rekla sam vam kako nas je Vlado Krauthaker šokirao s viješću da smo bili među najboljima na prvom Festivalu graševine. Isto tako su nas svojedobno bili iznenadili telefonskim pozivom iz Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo kad su nam rekli da imaju – veliki problem. Kažu, zatražili smo ocjenu graševine kvalitetnom, a mi smo ju ocijenili – vrhunskom!!! Nismo znali što činiti. Znate, mi sve vino koje napravimo prodajemo u litrenim bocama. Uzvratili smo im protupitanjem – mogu li oni nama ipak staviti kvalitetni status vina? Jer, kako ćemo prodavati vrhunsko vino u litrenkama!? Na kraju smo našli kompromis, većinu vina prodavat ćemo po starom, u litrenkama, i na etiketama ćemo navesti da je to ‘kvalitetno vino’. Manju količinu odlučili smo prodavati u buteljkama od 0,75 litara i na tim etiketama pisat će ‘vrhunsko vino’, priča Martina Hora.

Damir nije iznenađen uspjesima njihovih vina. Štoviše, za njega su sve pohvale koje zaslužuju – očekivane, “jer se već u vinogradu mogao vidjeti potencijal grožđa”. A vinograd je na znamenitom položaju Venje, gdje svoje ponajbolje graševine imaju Ivan Enjingi i Krunoslav Sontacchi.

  • Venje se i u našem slučaju pokazao kao idealna pozicija za graševinu. Moglo bi se reći – gotovo Bogom dana! Zanimljivo je da baš te godine, kad smo na Festivalu graševine osvojili zlato te na Zavodu zaslužili vrhunski status za svoju graševinu, suprotno nekoj uvriježenoj praksi, nismo uopće htjeli raditi zelenu rezidbu te smo po panju imali i tri kilograma grožđa, umjesto preporučljivih kilogram i pol, priča Damir Hora.

 

 


Comments are closed.