MIJO UROŠ: Proizvođač najjužnijeg pošipa i državni prvak u gađanju glinenih golubova

0

Južno od Dubrovnika nemoguće je voziti nekoliko kilometara, a da pored ceste ne primijetite upozorenje o potrebi oprezne vožnje, jer – moguć je bliski kontakt s divljim svinjama. Da je oprez uistinu nužan, potvrdili su tamošnji mještani s kojima sam razgovarao navodeći da je pravo čudo što u Konavlima nema puno više prometnih nesreća sa smrtnim ishodom zbog sudara s divljači.


Da nije odstrjela, divlje svinje bi u potpunosti zagospodarile Konavlima i dijelom Crne Gore uz granicu s Hrvatskom. Oni su štetočine, uništavaju sve u poljoprivredi, objasnio mi je Mijo Uroš iz Pridvorja, koga sam susreo u Ljutoj u Vinici, restoranu njegova najboljeg prijatelja i partnera u zajedničkoj vinskoj priči Lenka Monkovića.

Mijo i Lenko su strastveni lovci, mogu se pohvaliti zlatnim trofejnim odstrelima jelena, a u Konavlima su nerijetko znali odstrijeliti vepra s kljovama od 30 centimetara teškog oko 200 kilograma. Lenko svake godine ode na neko vrijeme kod svog prijatelja Stipana Šašlina u Baranju u Draž, gdje provodi dane uz Dunav pucajući u patke i guske. Naravno, na put nikad ne ide bez svog pointera Bađe, županijskog prvaka i osvajača Kupa Svetog Huberta u Umagu.

Ma, ja sam uvijek pratnja Lenku na njegovim izložbama pasa, a on meni uvijek drži stranu kad su natjecanja u streljaštvu. Uistinu smo nerazdvojni. Kao strastvenom lovcu teško mi pada kad nas se naziva krvolokocima ili ubojicama, to je potpuno kriva percepcija lova. Ja obožavam životinje i uloga lovaca je samo ispomoć u održavanju ravnoteže među različitim živim bićima. Uostalom, svaki lovac ima potvrdu o svojoj psihičkoj i fizičkoj sposobnosti nositi i koristiti oružje, priča Mijo kojeg je strast prema lovu, naslijeđena od oca, gurnula u same svjetske visine u – gađanju glinenih golubova.

Naime, Mijo je posljednje dvije godine dvostruki hrvatski prvak u disciplini skeet, a od prije rata, kad je tek napustio tinejdžerske godine, može se pohvaliti da je bio rekorder Jugoslavije s impresivnim rezultatom od pogođena 193 od ukupno 200 golubova koji su mu izlijetali s različitih pozicija i koje je morao pogoditi puškom oslonjenom na bok. Bio je toliko dobar da je ozbiljno konkurirao za odlazak na olimpijske igre u Barcelonu. No, rat je bio brži, Mijo je morao napustiti svoj dom u Konavlima, a u prognaništvu mu ni najmanje nije bilo stalo do glinenih golubova…

Uspoređujući svoje tadašnje rezultate s dometima današnjih najboljih svjetskih strijelaca, mogu slobodno reći da je moj ondašnji državni rekord i danas na razini olimpijske zlatne medalje! Bilo je što je bilo, rat me omeo i stopirao u daljnjem napredovanju. Nekoliko godina uopće nisam ni pomišljao na streljaštvo i glinene golubove, sve dok po okončanju okupacije i povratku u Pridvorje nisam s prijateljima počeo češće odlaziti u lov. To lovačko puškaranje, u stvari, aktiviralo je ponovo priče o mom aktivnijem angažmanu u streljaštvu. A još kad mi je Lenko kupio i poklonio pušku, Berettu 682, nisam više imao izbora. Osvojena prva mjesta na državnim prvenstvima posljednje dvije godine samo su šlag na tortu velikih odricanja koja se traže u bavljenju tim sportom, priča Mijo Uroš.

Premda je skoro zašao u šesto desetljeća života, Mijo još nije odustao od ideje da se, ipak, “uozbilji” i izbori sudjelovanje na olimpijskim igrama. Te da u disciplini skeet napravi ono što su njegovi prijatelji, Giovanni Cernogoraz i Josip Glasnović, napravili na posljednjim dvama olimpijskim igrama u Londonu i Rio de Janeiru – osvojiti zlato. S tom razlikom što Giovanni i Željko pucaju u disciplini trap, u kojoj se puška drži naslonjena na rame…

Naravno da me mami mogućnost odlaska na olimpijske igre, ali ne možete sad ostaviti lov, posao ili vino sa strane zbog toga!

Postoje i druge otežavajuće okolnosti zbog kojih Mijo teško može izboriti sudjelovanje na olimpijskim igrama. Najveći problem je u ogromnim financijama koje potražuje vrhunski angažman u streljaštvu.

Ovo nije nimalo jeftin sport. Ja pucam za Streljačko društvo Dubrovnik i ne bih mogao sudjelovati niti na hrvatskim natjecanjima bez donatora poput mog prijatelja Lenka. O nekim međunarodnim natjecanjima mogu samo sanjati… Ja sad u prosjeku pucam nekih 5.000-6.000 metaka godišnje, otiđem na dva kola Kupa Hrvatske, na županijsko prvenstvo, Finale kupa i Državno prvenstvo. Toliko uspijem zatvoriti financijsku konstrukciju. Ali, za postizati vrhunske rezultate treba sve podići na veću razinu. Lenko mi je bio kupio Berettu koja vrijedi oko 2,5 tisuća eura, ali ja sam sad morao kupiti pušku koja vrijedi 6.000 eura, Berettu DT10, puška možda vrijedi 4.000, ali morate onda raditi kundak, podkundak prema svojoj mjeri… I, da zaključim, za postizati svjetske rezultate morate pucati najmanje do 40.000 metaka godišnje! Moj otac je bio i lovac i strijelac i od njega sam naslijedio tu strast za puškom. No, za biti vrhunski strijelac treba biti velikih odricanja, puno vremena provedenog na streljani. Moja je sreća u toj financijskoj nesreći što je u Hrvatskoj disciplina skeet vrlo jaka, premda se skeetom bavi tek oko 40 strijelaca.

Prije 15 godina, kad je Lenko otvorio svoj sada već kultni restoran u Ljutoj, legendarnu Vinicu, u zajedničkim druženjima na čekama za divljač diljem Hrvatske dvojica prijatelja su se često i glasno “domunđavali” idejom kako bi bilo lijepo obnoviti stare vinograde i hobistički ponovo početi proizvoditi vino. Kao što se to nekada radilo po cijelim Konavlima. I po čemu je restoran Vinica i dobio ime, jer na tom mjestu je bio vinski podrum obitelji Monković.

Bila je to čista hobistička priča, čak smo i odluku o sadnji pošipa donijeli na temelju argumenata koje smo iznosili u tim našim gotovo tinejdžerskim pričama. Sjećam se da smo često spominjali kako prije u cijelim Konavlima gotovo da nije bilo slobodnog kutka za sadnju loze, a mi smo se našli u situaciji da onako filozofski raspravljamo hoćemo li pošip ostaviti u polju ili ga posaditi uza stranu. Naravno, odlučili smo se za brdo, za jednu poziciju koju mi zovemo Đer, i rezultati su bili i više nego odlični. Bio je to mladalački pokušaj ulaska u vinsku priču, ali vrlo uspješan. Kad sam krenuo s grožđem bilo je teško prodati ga. Onda je meni Lenko rekao: “Napravi vino, a mi ćemo ga prodati kroz restoran!” Onda je i on posadio lozu. Obojica imamo OPG-ove i vrlo brzo smo se udružili u tu našu zajedničku vinsku priču, priča Mijo.

Kako bi krunisali partnerski odnos, prvo vrhunsko vino kojeg su napravili nazvali su MONUR. Bila je to uistinu sjajna kupaža merlota i zinfandela, odnosno tribidraga, kojoj je pripala čast na etiketi imati akronim nastao od prvih slogova prezimena dvojice prijatelja – MON (Monković) i UR (Uroš).

Lenka poznajem cijeli život, znam da je vrlo precizan u onome što traži, a to, kad su vina u pitanju, nije bila količina nego kvalitet. Morao sam opravdati njegovo povjerenje, a pomoć su mi pružili neki moji talijanski prijatelji vinari koji ovdje dolaze ljetovati. Prošle godine smo posadili i tisuću loza dubrovačke malvasije. Naša vinska priča se postupno širi, no nećemo preći 10.000 litara, toliko ćemo uvijek moći prodati kroz restoran i još na nekoliko mjesta…

Kad Miju pitate je li teže biti šampion u streljaštvu ili napraviti vrhunsko vino, odgovorit će vam da je u pozadini oba uspjeha ista žrtva.

I jedno i drugo se postiglo iz ničega. I znam da ćete me pitati kako usklađujem mirnu i hladnu ruku potrebnu za pucanje s toplinom alkohola koji je u vinu pa ću vam odmah i odgovoriti da za mene vino nije alkohol. A kad u vinu pritom još i uživate, onda nećete dopustiti da vas zavara!


Leave A Reply