MIKI PERIĆ (Vinski atelje) – Danas je kuhinja bastion obrane perfomansa, a ja kuhanjem liječim živce, poput onih luđaka koji slikaju!

0

Kad priča o vinima, Miki Perić, kojemu u opisu poslova koje radi možete nabrojati sve što vam padne na pamet, a nisam siguran da se ne razumije i u nuklearnu fiziku, voli spomenuti da je ključni događaj o pokretanju vlastite vinske priče razgovor s njegovim “guruom i drugim ocem”, velikim beogradskim hedonistom, filantropom, kirurgom i, tadašnjim, prije desetak godina, “vinarom u nastajanju”, Radisavom Šćepanovićem.


Ej, mali, sve ćeš pare potrošiti, što ćeš imati kad odeš u mirovinu, bockao je Radisav Mikija koji je tada bio na vrhuncu slave.

O kakvoj mirovini pričaš, legendo?! Aloooo, pa meni je tek 27 godina, u punoj sam snazi, ne razumijem odakle ti ideja o mirovini!!!

Međutim, Radisav je za njihovih čestih druženja po Beogradu i Srebrnom jezeru pored Velikog Gradišta, ali i Crnomasnici na istoku Srbije svaki put nalazio trenutak kad bi na tapetu dolazila priča o Mikijevoj mirovini. Što bi se reklo, Mikiju su Radisavove riječi na jedno uho ulazile, a na drugo izlazile… Sve dok mu u glavu nije došla prispodoba o Cezaru i njegovim vojskovođama kojima ne bi bio dopušten ulazak u Rim dok ne osvoje neki ozbiljan teritorij.

A i kada bi u Rim ulazili s legijama, oružje su morali ostaviti ispred grada. Cezarova jedina uloga je bila tim vojskovođama, poput pokvarene ploče, govoriti: “Slava je prolazna! Slava je prolazna! Slava je prolazna!” Vraćam film unatrag i shvaćam da sam ja u Radisavu i njegovim pitanjima o mirovini, u stvari, imao svog Cezara. I tako sam se jednog dana probudio i uistinu zapitao što ću jednog dana raditi u mirovini…

Legenda dalje kazuje da je Miki prije desetak godina, uz pomoć Radisava i njegovih ljudi u Crnomasnici, ponajviše Dragana, počeo kreirati svoje vino. Prvo je iz berbe 2011. godine proizveo jednu bačvicu cabernet sauvignona, godinu kasnije proizveo je dvije bačvice pa pet bačvica, “sve uz Radonju, on je, ipak, guru cijele priče”!

Naravno, ne mogu zaboraviti ni prekrasne savjete koje sam dobio od Gvozdena Radenkovića, Vlade Nikolića, Milijana Jelića, Janka… Ali, Radonja je guru, još samo da počne lebdjeti ovuda poput Sai babe i – to je to!

Miki tvrdi da je od Radisava naučio najvažniju stvar, “koja je u stvari životna filozofija, a to je strpljenje”!

To vino nam se već u početku jako dopalo, pa prijateljima, pa prijateljima prijatelja, i onda je nastupila jedna divna magija, u Beogradu u nekoliko ozbiljnih restorana i vinskih barova ima Paraf! I Paraf je traženo vino! Sve je krenulo s Pampur barom, a onda se moj prijatelj iz Pampura, Đuro Tošić, pobrinuo da se to vino može naći u restoranu hotela Square Nine, restoranima Franš, Avala, Grafičar, Iris i Toro. Ja ni nemam više da bi me bilo na više mjesta. Kod mene vino tri godine odleži u bačvi, godinu dana u boci i tek onda izlazi na tržište.

Miki se odlučio proizvoditi samo crveno vino. Odnosno, na jedino vino koje proizvodi stavio je svoj Paraf – potpis. Odjeven u minimalistički dizajniranu pakovinu koja se jedva nazire na tijelu butelje.

Inače, na etiketi, na kojoj će uvijek pisati samo Paraf, ispod kojega je moj potpis, Miki Perić, nikada neće biti zapisana sortnost onoga što je u butelji. I to iz prostog razloga što ne znam gdje će me ta kreacija odvući, mislim da bi svake godine to trebalo biti drukčije.

Prvotno je htio svoje vino nazvati Magenta, po boji koja je osnovna uz žutu i cijan, ali nakon dvije godine čekanja dobio je odbijenicu za korištenjem tog imena. Nije bilo drugo nego potpisati se na butelje i nazivom Paraf parafirati vinski uradak kao svoje autentično vinsko djelo.
Kad je, pak, na očevini svoje supruge, nedaleko od Uba, 60-ak kilometara od Beograda, odlučio prije nekoliko godina posaditi merlot na zapuštenoj zemlji punoj korova, svi su ga gledali u čudu, slijegali ramenima i govorili da – ideja nije dobra, jer to nije podneblje za grožđe.
Međutim, umjesto da se predomisli, Miki je slegnuo ramenima i, onako laički, ocijenio da ti kritičari nemaju pojma, jer: “Nemoguće je da tamo ne može uspjeti grožđe!”

Uglavnom, iskopam zemlju i, umjesto da uzorak tla odnesem na analizu u Valjevo, gdje se to i inače svakodnevno radi, Bosanac to odnese u Beograd, gdje se godišnje naprave možda dvije takve analize. I čekam i čekam i čekam, rezultati nikako da stignu, a dolazi vrijeme sadnje. Ja sanjao merlot i san je donio prevagu da merlot i bude zasađen! A još uvijek ni o čemu pojma nemam. Krenuo sa sadnjom, gledam ono tamo i vratim se kući tužan. Kaže mi Snežana:
Što ti je?

Ništa, svakako bi mi taj novac ne nešto drugo potrošili.

Pa, što je bilo?

Ništa, neka odvratna glinčuga, bojim se da neće biti ništa od naših vinograda.

Ode onda ona malo na internetić i čuješ je: Opa, Petrus – glina. Masseto – glina… Odmah mi se malo osmijeh vratio na lice. Uto stiže i rezultat analize – željezna glina s visokom razinom kalijeve mase. Ludilo! Dakle, kad smo krenuli u to, svi su govorili da bosanska budala sadi naokolo vinograde gdje vinogradima nije mjesto. Još kad su vidjeli da u prve dvije godine, kad smo loze ciljano rezali, nije bilo neke bujne vegetacije, glasine su dobile dodatnu injekciju. Ono, kao: Zar nismo bili u pravu?! Ništa to ne valja! Sada je to bajka na koju sam ponosan. Prošle godine sam imao praktički prvi pravi rod koji je bio čaroban. U isto vrijeme je na položaju Crnomasnica na granici s Bugarskom rodio cabernet sauvignon, a kod Uba merlot. Mog vinogradara sam morao vezati, letio je ko balon od sreće zbog izuzetne kvalitete merlota! I, što se na kraju dogodilo. Nedavno su nedaleko mojih vinograda kod Uba došli Francuzi raditi analizu tla, jer bi i oni tamo posadili merlot!!!

Nakon što je vinsku abecedu svladao kod Radisava, a u početku se uslužno koristio njegovom vinarijom kao svojom, Miki i supruga Snežana su bivšu vikendicu njezina oca preuredili u vinariju, nazvali je Vinski atelje, a u podrumu, kojeg sada proširuju, vino odležava u tek 25 bačava. Kada 2019. godine novi podrum bude iskopan, povećat će se mogućnost odležavanja većeg broja bačava. Tada će Miki godišnje na odležavanje moći dodavati novih 20 bačvica vina.

Mene trenutno jedino vino zanima! Otići u vinograd, u naš Vinski atelje, i gledati one bačve. Ja i dalje radim sve ono što moram raditi, ali vino, podrum i vinograd su mi strast! Od nečega se mora živjeti, jer ti donosi novac, ali vino mi je duševna hrana.

Radisav se prisjeća da je Miki, u stvari, debitantski nastup u svijetu vina trebao imati kao slikar čije slike bi krasile etikete vina iz Vinarije Tri oraha. Radisav je želio biti srbijanski Mouton-Rothschild, a Miki Perić je trebao biti slikar koji je trebao oslikati prvu butelju cabernet sauvignona iz 2007. godine. No, to se nikada nije dogodilo, jer Miki, evo, ni do dana današnjeg još nije odradio svoj dio posla.

Ma, ja ću to njemu sto posto uraditi jednog dana. Ja sam vam samo malo inertniji čovjek!

Miki je nedavno obećao i svom velikom prijatelju, hrvatskom vinaru Bruni Trapanu, sudjelovanje u zajedničkom projektu proizvodnje prve srpsko-hrvatske kupaže terana i merlota koja bi se trebala zvati – Iris.

Jest, to smo se dogovorili za berbu 2018. godine. A naziv kupaže bi bio posveta restoranu Iris u Beogradu. Tamo smo imali fantastičan ručak, a za šankom smo se kasnije dogovorili da kupaža mog merlota i njegova terana bude proizvedena samo u jedno bačvi koja će se moći prodavati samo u tom jednom restoranu.

Ushićen sjajnim prijateljstvima i kvalitetnim druženjima s vinarima Miki voli reći da je vinski svijet “jedino viteštvo koje je preostalo u bilo kojoj vrsti posla”!

Meni, unuku narodnog heroja i vijećnika ZAVNOBIH-a, Sime Radića, vino je donijelo brisanje granica!

Miki je svoju inicijaciju za ulazak u taj svijet imao krajem 1990-ih godina. Krivac je bila butelja arhivske tamjanike, Stota suza Vinske kuće Minića iz Župe.

Zanemarimo li one litrenke banatskog rizlinga i sličnih vina, koja su vam jamčila sigurnu i sporu smrt, zavisilo je samo o količini mineralne vode koju ste bili uz to vino kako brzo ćete umrijeti, to je bilo prvo pravo vino s kojim sam se suočio. Sa Stotom suzom sam shvatio da vino može biti i divno piće, a ne otrov! Još kad su mi počeli neke priče o muskatnim notama, jaoooooo, jako mi se svidjelo. Malo kasnije se pojavio Aleksandrović s Trijumfom, sauvignonom blancom. E, tu sam već bio ponosan što sam otkrio da mi imamo i neka vina s kojima se možemo i podičiti. Onda sam otišao u Italiju kod mog prijatelja Miše Pejovića, njegova gospođa Ivana tada je bila generalni konzul Srbije u Milanu. Odemo kod nekih njihovih prijatelja, kao da si u nekoj filmskoj priči, divna vila izvan Milana, ponudili nas vinom, ja kažem da sam za bijelo vino. I otvori on nama neki Gavi di Gavi – što dva puta ponavljaš, što dva puta ponavljaš. Lijepo, super, izgleda da tamjanika i Trijumf nisu jedina vina na svijetu!!!

Ne bi bilo loše da probate i ovo crveno vino, rijetke su prilike u kojima ga točimo!

Bila je to Sassicaia. Čudo! Pokloni meni čovjek bocu, ozbiljni neki dasa, ja u Beograd, sretnem Radonju i kažem mu da sam donio nešto što ne znam ni izgovoriti, a on meni: “Jesi seljak!” I mi to lijepo popili i nauživali se u tom vinu i od toga događaja sam okrenuo leđa bijelim vinima i okrenuo se u potpunosti crvenim vinima.

Miki svoje prve vinarske korake uspoređuje s kuhanjem sarme. Kao – “svi mi imamo kiseli kupus, mljeveno meso, rižu, svi mi imamo iste sastojke, ali svatko od nas ima drukčiju kreaciju”. Premda ti prvi Mikijevi operativni koraci u proizvodnji vina započinju tek 2011. godine, on će naglasiti da kuhanje i vino nisu ništa novo u njegovom životu te da su ga kuhinja i vino oduvijek više zanimali i od slikarstva i glazbe i kiparstva i keramike i glume.

Kuhinja je danas jedina prava konceptualna umjetnost. Perfomans je bio nastao da bi se razbio elitizam. A to znači da ne bi samo bogati ljudi smjeli uživati u slikama. Perfomans je nastao da bi svatko tko ima osjećaj prema umjetnosti mogao uživati u tome. Danas je kuhinja ostala jedini bastion obrane pravog perfomansa i prave iskrene umjetnosti. Jer, u kuhinji postižeš zadovoljenje svih čula! Ja sam kuhar amater, liječim si kuhanjem živce, poput onih luđaka koji slikaju. Kad vidiš zadovoljstvo na licima ljudi poslije dobrog ručka, to vam je bolje nego pljesak po završenom koncertu!

Kad je Miki prvi put kod Radisava spremao ručak u kuhinji koju je doslovno prisvojio i nazvao svojom (“Radisav ionako u kuhinji radi samo pičvajz!”), a spremio je neki “tartar biftečić i paštetu od pileće jetrice i bijelih tartufa, koju je brendirao kao zaštitni znak Tri oraha”, dobio je pljesak svih okupljenih za stolom.

Ima nešto što je ljepše od koncerta, a to je sam čin stvaranja. Slikaš sliku, stvaraš skulpturu, to je to, ali samo još ljepše. Skulpturu napraviš, ali to netko ne shvati. Ali, kad napraviš ove ravijole s jagodama i bijelom čokoladom, to nitko ne može ne shvatiti!

Miki je diplomirani keramičar s diplomom Akademije primjenjenih umjetnosti iz Beograda. Nažalost, keramiku je stavio u fazu hibernacije.

Keramika je najljepši vid umjetnosti, jer je ona spoj slikarstva i skulpture. To je čarolija! Nažalost, da bude hobi – preskupa je, a u današnje vrijeme se teško možeš baviti keramikom i od toga živjeti.

Miki je i pjevač i skladatelj i voditelj televizijskih show programa i producent i scenograf… Kaže, “jedna stvar me ne može držati i što ja tu mogu”! Prebogatoj niski svojih zanimacija dodao je i – “glumac, ali samo u hororima”!

U filmu je glavnu ulogu igrao Franco Nero, bio je to horor, fini filmić, ali ti horori imaju svoju svjetsku publiku. Dakle, ulogu sam prihvatio kako bih svojeg prijatleja Kuburu Aleksandra Srećkovića mogao zajebavati da nije glumac. To je bilo 20 dana maltretiranja zbog 30 sekundi. Kad sam ušao u kadar shvatim ti ja da od toga posla nema ništa, jer su se svi počeli smijati, a, kao, snima se horor film!!! Smije se Nero, glumci, tonci, snimatelji… Pošto je to bila koproducija, kažem ja njima: Ovaj dio će vam izbaciti!

Ma, ovaj dio je najbolji.

Jest, ali ovo nije komedija, ovo je horor…

Uglavnom, premijera tog horora, Sava centar, ludilo, sve top, kaže meni taj drug zbog koga sam sve i prihvatio:

Kako ste, kolega?

Kako misliš da smo mi kolege?

Pa, sad si glumio u filmu…

Slušaj, ja glumim s Francom Nerom u svjetskom filmu, a ti u seoskim serijama. Kako nas dvojica možemo biti kolege?!

A jesi govno!

Naravno, prihvatio sam ulogu i namučio se snimajući je samo da bih te zajebavao…


Comments are closed.