MILAN ŠIJAČKI: Naša lica nam nitko ne može uzeti

0

Maleni Banoštor, fruškogorski biser na obali Dunava, može se pohvaliti da je, premda ima tek nekoliko stotina stanovnika, u amanet povijesti ostavio jedinu ženu koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila zapovjednica bataljuna. Dao je Banoštor i prvaka bivše Jugoslavije u streljaštvu, ali i jedinog lorda hmeljarstva na ovim prostorima. Do Banoštora nerijetko znaju doći i mirisi kuhanog piva iz velike pivovare s druge strane Dunava, iz Čelareva, koji, kao u duhu jednog od najpoznatijih slogana nekog srpskog proizvoda, tjeraju Banoštorce na prispitivanje – “Ili jeste ili niste – za pivo”!


Dobro, pije se u Banoštoru i pivo, nije da se ne pije, ali ovdje je ipak glavno vino! U Banoštoru je pod vinogradima više od 200 hektara, registrirano je osam vinarija, a u mjestu je tek 750 stanovnika. E sad, kad bi se sa svih tih silnih hektara obralo grožđe i preradilo u vino, po glavi stanovnika svakog Banoštorca bilo bi 1.100 litara!!! Ili jesmo ili nismo – za vino, okreće priču Milan Šijački, glava obiteljske Vinarije Šijački, jedne od najvećih banoštorskih prepoznatljivosti u posljednje vrijeme.

Dunav, koji se baš u Banoštoru skelom premoščuje prema “prekoputnom” Begeču, nije samo svojevrsna granica “pivske” i “vinske” Srbije, on je oduvijek bio granica različitih svijetova. Ili, kako kaže Milan Šijački, “nema čizme koja nije prošla Banoštorom, a rijeka je nekako uvijek bila prirodna granica”.

Kad smo odlučivali o prvom imenu za našu vinariju, Bononia, malo smo se raspitivali, pretraživali arhive i došli do karte koja najslikovitije ilustrira ovo o čemu vam pričama, o Dunavu kao granici između svijetova. Znate, ovi iz Begeča, s druge strane, uvijek su zbog kvalitetnije zemlje bili gazde, imali su lance zemlje, intenzivnu proizvodnju, a mi smo se bavili voćarstvom, uzgajali trešnje, kajsije, grožđe… Na toj karti, koju sam pronašao u arhivu Matice srpske u Novom Sadu, lijepo piše da je s ove strane Dunava bila Bononia, a s druge strane veliko sivilo preko kojeg je bila ispisana samo jedna riječ – Barbari! E, tu kartu ja volim pokazati svojim prijateljima iz Begeča objašnjavajući im da smo mi za njih već u trećem stoljeću bili gospoda…
Usput budi rečeno, Banoštorci su puni riječi hvale za mrkvu iz Begeča, kao i za čardu Kod Braše, posebno cijeneći napore gazde čarde koji, nakon svake poplave, kreće ispočetka sa svojom ugostiteljskom pričom. A Milan će s posebnim ponosom spomenuti da je Banoštor vjerojatno jedino mjesto u Srbiji koje se može pohvaliti da mu je glavna ulica – Dunav.

Ali, baš je tako, sve je u cijelom mjestu skoncentrirano uz rijeku, nama je Dunav i dvorište, on za velike vode popne se do glavne ceste i poplavi nam neke objekte. No, ne žalimo se, da nema Dunava ne bi bilo ni mojeg lova na divlje patke, priča ovaj strastveni lovac.

Milan priča da se o Banoštoru uvijek priča u kontekstu duhovitosti i anegdota koje se vezuju uz njegove sumještane.

Svi kažu da je na ove prostore lozu donio car Prob, a mi u Banoštoru na te priče samo odmahujemo rukom, jer – “kad su Rimljani donijeli lozu, Banoštorci su već uvelike obrezali svoje vinograde”. Ili, znate li iza on priču o poznatom banoštorskom krčmaru Branku Pavinu, kojeg se uvijek nastojalo osvojiti i prodati mu svoje vino, jer time je svaki vinar rješavao svoj problem za godinu dana. Tako mu je jednom došao deda Mita, znali su se oni otprije, a vinar će Branku, želeći ga impresionirati: “Ovo vino pije samo Tito”! Na to će Branko Pavin dedi Miti: “E moj Mita, kod mene Tito neće nikada doći u kavanu, ništa od toga. Što će onda meni to vino, tko će ga onda piti!?”

Pričajući o Banoštoru, Milan navodi da je to mjesto, zbog prelijepog pogleda na Dunav, postalo raj za vikendaše te da tamo ima čak 800 vikendica.

Ovdje ima dosta i klizišta. Dogodilo se da je jedan djed prodavao svoj plac i kuću. Kad su se kupci, koji su od njega sve to kupili, pojavili njemu na vratima godinu kasnije, upitali su ga zašto im nije rekao da je kuća na klizištu. A on njima: “Ja zaboravio, a vi to recite onima kojima budete prodavali”!
Malo humora, malo sprdačine, malo inata…, sve su to sastavnice i vinske priče obitelji Šijački, koja je široj javnosti postala poznata upravo zbog svojevrsnog bunta kojeg su pokazali institucijama vlasti koje su svojedobno ustvrdile da njihov prvotni naziv vinarije, Bononia, nije u suglasju sa zakonskim regulativama…
Taj prvotni naziv, Bononia, bila je naša posveta Banoštoru, jer Bononia je starorimski naziv za ovo mjesto. Kad smo osnivali vinariju, tata je smatrao da vinarija mora imati neko neutralno ime ukoliko i drugi članovi obitelji, koji ne budu nosili prezime Šijački, budu htjeli baviti se tim poslom. Međutim, nakon što smo u jednom trenutku odustali od zaštite geografskog porijekla za naša vina, došli smo u konflikt s promjenama Zakona i više nismo smjeli koristiti termin Bononia! S obzirom da mi od ovoga živimo i da nemamo neki rezervni položaj, a bio nam je prioritet zaštititi svoja vina i poslovanje, da nešto što je postojalo 30 godina ne postane kolateralna žrtva nekog zakona, odlučili smo na etikete staviti naša lica, jer to nam nikako ne mogu uzeti. Tako je svako vino na svoju etiketu dobilo neki lik obitelji, onako kako je tko zaslužio, priča Ivana Šijački Majoroši, Milanova kćer i glavna enologinja vinarije.

Na etiketu talijanskog rizlinga, kojeg smatraju glavnim vinom Vinarije Šijački i kojeg će od sljedeće berbe buteljirati pod imenom Grašac, stavili su Milanovu sliku.

Za naš podrum je jako važan talijanski rizling, odnosno graševina, kojeg ćemo od sljedeće godine prodavati kao grašac, što je jedan od sinonima za tu sortu koji je bio udomaćen na Fruškoj gori. Mi smo posadili klon SK54, koji je stvoren na Institutu za voćarstvo i vinogradarstvo u Sremskim Karlovcima. Taj klon je toliko prepoznatljiv da mi grašac tretiramo kao naše prvo vino. I prije i sada i ubuduće! On dolazi iz vinograda koji je star 34 godine i iz kojeg je zapravo sve dalje poteklo. Mi nismo odustali od te sorte čak ni u vremenu kad njegov spomen uopće nije bio popularan, jer je on bio korišten kao baza za stolna vina, priča Ivana.

Prema Ivaninim riječima, slika brata Milenka na etiketi chardonnaya predstavlja “novi val u radu vinarije, jer se on taman uključio u posao kad je chardonnay iz njihovih vinograda počeo doživljavati ekspanziju”, dok njezina slika krasti etiketu roséa, jer ona je bila ta koja je inicirala proizvodnju roséa. Iz berbe 2016. godine na tržište su iz Vinarije Šijački izašla još dva vina – Neoplanta i Seduša.

Doslovno Neoplanta znači Novi Sad, novi nasad, novu generaciju te sam iz tog razloga odlučila da se na etiketi za Neoplantu nađu ruke nove generacije. To su otisci ruku naše djece – Sofije, Ksenije, Stefana i Filipa, mojih dvoje i bratovih dvoje djece, a dogodine će morati biti i nova etiketa, jer je na putu još dvoje djece, smješka se Ivana.
A Seduša je jedna stara sorta, sremska zelenika crna, koja je gotovo zaboravljena i koju smo mi obnovili. Sorta je baš obnovljena iz vinograda kojeg je moja baka Ljubica održavala. Ona nas je kao male vodila u vinograd, gdje smo stajali dok je ona radila. Ona nam je usadila prve poglede na vinograd, premda je nama u djetinjstvu vinograd bio sinonim za mjesto za igru. Etiketa za sedušu iz vinarije Šijački sadrži fotografiju baka Ljubice Šijački u vinogradu napravljenu 1969. godine. Baka Ljubica je zemlju na kojoj je podignut vinograd seduše donijela u miraz. Još uvijek istražujemo potencijal te sorte.

U obitelji Šijački, priča Milan, vino se oduvijek proizvodilo, a da je tomu tako svjedoče bačve na travnjaku ispred vinarije na kojima se još mogu očitati pečati Kraljevine Jugoslavije, NDH i SFRJ, kao što se kasnije, kad je prestala praksa stavljanja pečate države u kojoj se radi, na tim istim bačvama naziru inicijali vlasnika tih bačava.

Djed Jovan i djed Milenko su u sortimentu imali sve što se tada moglo naći, a djed Milenko je među prvima iz radoznalosti imao te novostvorene sorte u svom vinogradu, neoplantu, župljanku, počeo je prakticirati neke nove uzgojne oblike… Znate, naši vinogradi u Banoštoru uvijek su bili zanimljivi znastvenicima i profesorima s Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu koji su, eto, baš kod nas htjeli pratiti razvoj tih nekih novih sorata. Tako je ispalo da smo na neki način bili pokusni kunić profesorima iz Novog Sada. Ali, sve je to doprinjelo na neki način i našem kompletnom razvoju. Kod nas se testirala neoplanta, ta mješavina traminca i smederevke. Nažalost, tata tada nije imao klijentelu za to vino, što s nama sada nije slučaj – mi smo uspjeli s nultom berbe naše tek nedavno posađene neoplante postati pravi hit u samo dva mjeseca koliko je vino na tržištu, priča Ivana.
Drvene bačve gotovo su iščezle iz Vinarije Šijački, služe tek kao podsjetnik na neka davna vremena, a sve to samo zato jer su s Fruške gore nestali bačvari. Ili, kako bi se to reklo slengovskim rječnikom, praksa održavanja drvenih bačava nestala je baš kao što “pinter rasturi bure”.

Milan, koji je po struci “automatičar-električar”, svoj prvi vinograd je posadio prije 34 godine, taman kad mu se rodila kćer Ivana.

Gledajući iz današnje perspektive, može se slobodno reći da je Milan imao viziju razvoja svojeg tadašnjeg hobija, jer je konstantno ustrajavao u okrupnjavanju svojih nasada te je, korak po korak, sav zarađeni novac od prodaje vina ulagao u kupnju novih parcela. Na lokaciji gdje se nalaze vinogradi Vinarije Šijački nekad je bilo čak 37 različitih parcela koje je Milan postupno i strpljivo otkupljivao dok nije dosegnuo gabarite današnjeg jedinstvenog i u komadu 10 hektara velikog vinograda.

Radio sam u jednoj firmi koja se zvala Albus i malo pomalo djeca su krenula na studij, Ivana na Tehnološki fakultet, a sin na Poljoprivredni. U to vrijeme se i moja firma privatizirala, pokvarili se međuljudski odnosi, struka se nije ništa pitala, a ja sam imao osjećaj kao da idem na streljanje kad sam išao na posao. Dakle, to mi više nije predstavljalo zadovoljstvo i u kući smo se dogovorili što ćemo dalje raditi. Bilo je to 2004./2005. godine. Supruga i djeca su mi dali potporu. Sad mogu reći da sam privilegiran jer radim ono što volim i stvarno uživam u tom poslu, prisjeća se Milan početaka svoje prave vinske priče koja je iz hobija, silom prilika, prerasla u posao, ozbiljan posao!

U početku su radili kao “poljoprivredno gazdinstvo”, a onda su se registrirali kao vinarija 2009. godine. U praksi, samo su nastavili raditi ono što su i prije radili, isti restorani su ista vina naručivali i dalje.
Jedina promjena koja se dogodila bila je u rasporedu posla.

Moj dio posla je sada isključivo vezan uz vinograd, Ivana je zadužena napraviti vino, opisuje Milan.
Tatino i bratovo zaduženje sada je da donesu grožđe. Ali, sve se bolje razumijemo, sve smo bolji. Toliko smo uigran tim da nas troje bez problema odradimo kompletnu preradu grožđa, a to znači da tijekom jednog dana možemo preraditi od 6 do 15 tona grožđa…


Leave A Reply