IVAN ČOBANKOVIĆ: Postajemo ozbiljna konkurencija uvoznim vinima!

0

Kad god bih dolazio kod obitelji Čobanković u iločkoj Ulici Vladimira Nazora, tamo je na djelu bila ljudska inačica mravinjaka, a veliko imanje je poodavno počelo ostavljati dojam  pretijesnog za impresivnu količinu vina kojeg su proizvodili. Međutim, ni u snu nisam očekivao da će razmjeri njihova širenja biti toliki da, praktički, preko noći na otkupljenom placu ispred obiteljske kuće nikne plato s golemim tankovima za preradu grožđa.


  • Nama su postojeći kapaciteti vinarije davno postali premaleni, morali smo se proširiti. Sad imamo posvuda kupljenog suđa za proizvodnju dva milijuna litara vina, priča Ivan Čobanković, najstariji sin bivšeg ministra Petra Čobankovića, vjerojatno najveći “krivac” za ubrzano širenje Vinarije Ivan Čobanković, koja nosi ime njegova djeda.

Prezime Čobanković na vinskim pakovinama prvi je počeo koristiti ministrov stariji brat Mirko, koji se prvi i počeo baviti vinarstvom, tako da je naziv Vinarija Ivan Čobanković kompromis dvojice braće.

A Ivan je 2003. godine, kad je imao 19 godina i bio na prvoj godini studija poljoprivrede u Zagrebu, javio svojima da se ženi te da se namjerava vratiti u Ilok. Obitelj Čobanković je do tada brinula o četiri hektara vinograda te o dva hektara bresaka.

Ivan je uskoro dobio kćer, a potom je svu energiju gotovo manijakalno preusmjerio na razvoj obiteljske vinske priče koja je u 15 godina dosegnula gigantske razmjere. Ivanu su se, po svršetku Agronomskog fakulteta, u radu u vinariji pridružila braća Hrvoje i Tomislav, a ne treba ni sumnjati da će uz njih svoju egzistenciju potražiti i sestra Ema, kao i najmlađi brat Andrija.

  • Tomislav i Hrvoje su završili fakultete, “oni su vinari”, a ja sam više zadužen za marketing i vinograde. Sestra sad završava petu godinu ekonomskog fakulteta, naći će se i za nju posla u vinariji, ne sumnjajte!

Ivan je u svakom našem susretu ostavljao dojam vrlo smirenog mladića koji čvrsto stoji na nogama. Ali, priznaje, ni u snu nikada nije mogao ni pomisliti da će Vinarija Ivan Čobanković dosegnuti razmjere 10 posto ukupne proizvodnje vina u Iloku!

  • Ali, stvarno nismo tako nešto mogli ni sanjati. U početku smo se zanosili, kao i svatko drugi, da ćemo proizvoditi butelje, a nešto u litrenkama. Ali, sve se okrenulo, jer prodaja takvih vina ide dosta teško. Puno smo radili, puno smo sadili, bavili smo se i proizvodnjom loznih cijepova. Svake godine smo kupovali po malo zemlje i sadili nove vinograde. Onda nam je došla ponuda za kupnju 30 hektara, bilo je to dosta povoljno. Digli smo kredit i kupili zemlju. A pritom smo izravno otišli i u Kaufland, Interspar, zaobišli smo distributere. Tada smo se uvjerili koliko je ogromna količina uvoznog vina upakirana u bag in boxove i pet ambalažu te da godišnja prodaja takvih vina u Hrvatskoj doseže 28 milijuna litara!!! Prijavljenih uvoznih vina! Mi smo sebe vidjeli na mjestu koje trenutno popunjavaju ta uvozna vina. I postajemo ozbiljna konkurencija uvoznim vinima! Naša projekcija je da u konačnici, kad sve naplatimo, dobijemo cijenu grožđa. S druge strane, potrošačima s niskim cijenama omogućujemo kupnju vina, a ne piva! A vina će biti još dostupnija omogući li se zakonom proizvodnja 15-18 tona grožđa po hektaru za takva vina. Ljudi hoće takva vina, pogotovo kad osjete da dobiju kvalitetu za relativno jeftin novac.

Jezikom brojeva, u vrijeme akcija u trgovačkom centru Vinarija Ivan Čobanković zna prodati i po tri puna šlepera vina!!! Ivan ne razmišlja vinsko-elitistički, za njega je vino proizvod kojeg se mora ponuditi kupcima po vrlo povoljnim cijenama.

  • Naša vina su u najvećoj mjeri vina za fešte, znate ono kad se popiju dvije boce vina i dvije boce vode i poslije toga se može otići kući. A ako su dobra, onda ljudi radije posegnu za vinom nego za pivom!

Premda im vrhunska vina nisu prioritet, braća Čobanković se mogu pohvaliti da u buteljama imaju više od 30 tisuća litara, kao i da su neka od njih zaslužila najviša priznanja na festivalima na kojima su se natjecala.

Od zelenog silvanca, kojega drži u bačvama od bagrema, napravili su “vino kuće”, a nije im nedostajalo hrabrosti da se, kao prvi vinari iz toga kraja, okušaju i u pravljenju pjenušca, i to tri tisuće boca iz berbe 2007.

  • Pjenušac je stvar prestiža, ispričao mi je Ivan tijekom našeg prvog druženja, priznajući da mu je u tome pomogao poznati enolog iz Vrbnika Marinko Vladić, Iločanin kojeg je već i svijet upoznao kao jedinstvenog proizvođača pjenušca u morskim dubinama i koji je pjenušcem već napunio gotovo pola milijuna boca.

Britanski vinski kritičari poznati kao The Wine Gang (Joanna Simon, Anthony Rose, Tom Cannavan, David Williams i Jane Parkinson) svojedobno su od 280 uzoraka iz 98 vinarija iz cijele Hrvatske, koje je trebalo predstaviti britanskim medijima, ugostiteljima i trgovcima, izdvojili 45 vina, a među njima su se našla čak dva vina iz Vinarije Ivan Čobanković. Osim traminca, ocijenjenog s osamdeset i devet od mogućih sto bodova, Vinarija Ivan Čobanković je među odabrane ušla i sa svojim sivim pinotom, također ocijenjenim istom ocjenom. Mediji su se s pravom tada raspisali o trijumfu Vinarije Kozlović, koja je osvojila titulu najbolje ocijenjene vinarije, čija malvazija Santa Lucia ’08 s devedeset i pet osvojenih bodova, u tom trenutku je bilo najviše  ocijenjeno suho hrvatsko vino ikada. Nitko nije ni spomenuo da su ministrovi sinovi bili najbolje ocijenjen vinari istočne Hrvatske!

Uskoro je stiglo i domaće priznanje – Vinarija Ivan Čobanković prvi put u svojoj povijesti zaslužila je status vrhunskih vina za svoja četiri vina.

Nije prošlo dugo, a stiglo im je i najveće priznanje. Na Sabatini, tradicionalnom okupljanju dalmatinskih vinara, koje se krajem 2012. godine održalo u Bolu na Braču, Čobankovići su osvojili titulu “šampiona poluslatkih, slatkih i predikatnih vina”, za svoju Graševinu – izbornu berbu bobica iz 2008. godine. I jedini su bili na cijeloj vinskoj fešti koji su osvojili veliko zlato! Bila je to prva šampionska nagrada na nekom natjecanju koja je došla u ruke složne braće.

Premda je njihov rad u vinariji pod dvostrukom lupom javnosti i medija, zbog njihova svojedobno vrlo utjecajnog oca, od koga Ivan, Hrvoje i Tomislav nikada nisu bježali, štoviše naglašavali su da je “premda zauzet politikom, on bio taj koji je donosio ključne odluke”, o Vinariji Ivan Čobanković se nezasluženo malo pisalo.

Sjećam se teksta Saše Špiranca, vodećeg i najutjecajnijeg hrvatskog vinskog kritičara, u kojem je iskreno priznao, opisujući sjajnu kakvoću pinota sivog Vinarije Ivan Čobanković, “kako je godinama bio neodlučan pisati bilo što o vinima sinova bivšeg ministra poljoprivrede, jer je strahovao kako ga ne bi shvatili da se dodvorava tada vrlo moćnom čovjeku iz same političke vrhuške”. I onda je priznao da konačno, kad je bivši ministar bio politički nokautiran i nije više toliko popularan, može reći: “Ljudi, Vinarija Ivan Čobanković ima vrhunsko vino”!

Petar Čobanković ili Pera, kako ovoga nekada najpopularnijeg hrvatskog političara naziva Vera Zima, glavna enologinja Iločkih podruma , kao da uživa u političkoj mirovini i fizičkom i savjetodavnom pomaganju svojim sinovima.

  • Mogao sam raditi gdje sam htio, ali vratio sam se u Ilok. Nemam ni stan u Zagrebu niti vikendicu na moru. Sve sam uložio u vinograde i vinariju. Trojica sinova su mi završili agronomiju i svi zajedno smo u istom poslu. Zato smo najveća “mala” vinarija u Hrvatskoj koja, pritom, bez dana kašnjenja plaću osigurava za svojih čak 30 zaposlenika. Volio bih naći nekoga u poljoprivredi da na 100 hektara ima takvu zaposlenost, priča bivši ministar.

Nema ga više u politici niti se kani ikada više politički aktivirati. Najsretniji je, tvrdi, kad od jutra do mraka radi na preši sa svojim sinovima i dnevno preradi čak 50 tona grožđa.

  • Uživam u ovome što sada radim! I umorim se i noge me zabole, i pete i tabani, ali ništa mi nije teško. Konačno radim posao kojeg sanjam još od drugog razreda gimnazije, kad sam bio odlučio studirati agronomiju sanjajući da ću jednog dana imati vlastitu vinariju i proizvoditi vino sa svojom etiketom, ispričao mi je prije nekoliko godina Petar Čobanković u jednom od svojih posljednjih medijskih istupa.

U uvjetima tolike proizvodnje rijetki su vinari koji će u danima berbe zasukati rukave i od jutra do mraka, poput Čobija i njegovih sinova, sami odraditi sve poslove u podrumu u vrijeme berbe – od prerade grožđa, pretoke, fermentacije.

  • Drugdje se za takve poslove unajmljuju posebni ljudi, dok ja svojim primjerom ukazujem sinovima da u vinariji svi moraju sve raditi. I danas gledam brojne direktore koji su u svojem vođenju tvrtki zadržali ili naslijedili onu socijalističku strukturu vladanja koja je izuzetno skupa. Sinove sam uvijek savjetovao da se sve mora računati do u lipu! Uvijek se sjetim jednog svog ministarskog posjeta predsjedniku kalifornijske udruge farmera. Taj čovjek ima dvije farme sa po 5.000 muznih grla, 1.500 hektara pod vinogradima, 1.500 hektara pod bademima, 20.000 hektara zemljišta za stoku. I onda su me tamo njegov sin i unuk dočekali u radnim odijelima!

Povratak u vinograd Petar Čobanković nikad nije prihvatio kao pad “s konja na magarca”. Štoviše, s poštovanjem se sjeti jednog svojeg ranijeg “pada” s dužnosti župana Vukovarsko-srijemske županije nakon kojeg se u Iloku bio posvetio sadnji rajčica i fizičkom obilasku i prodaji tog povrća po tržnicama.

  • Nemam ja problema u glavi s prihvaćanjem posla izvan politike. Ovo što radim je upravo za državu korisna priča, jer sve svoje obveze uredno izmirujemo, nemamo dugove, isplaćujemo plaće. Usudio bih se reći da bismo kao obitelj bili puno bolje situirani da nisam bio ministar, sigurno bismo brže napredovali i imali više.

Ponosan je što su sinovi krenuli njegovim stopama, završili fakultet agronomije, i složno krenuli u posao čijem širenju se ne nazire kraj. Pritom naglašava da njihova vinska priča nije opterećena kreditima, jer su od starta pažljivo vagali u kom smjeru će uložiti svaku kunu.

  • Nismo nikada ulagali u nešto u što nismo bili sigurni da nam neće vratiti uložena sredstva, a to su prije svega bili zemlja i sadnice. Goleme cisterne za odležavanje vina smo našli na otpadu, a ima još tako odbačenih stvari koje smo znali iskoristiti.

Za impresivne podatke o proizvodnji Vinarije Ivan Čobanković bivši ministar kaže da mogu biti nevjerojatni samo onima koji ga ne poznaju. Jer, tvrdi, “u svako doba su bili najveći”!

  • Moja obitelj je bila prva u Iloku koja je već 1971. godine zasadila plantažne vinograde. Prije rata, što je bilo neuobičajeno među malim privatnim vinarima, imali smo već tada šest hektara vinograda koji su tijekom ratnih godina našeg progonstva bili potpuno uništeni i zapušteni, na njihovom mjestu bila je izrasla šuma. I sve smo to obnovili i postupno rasli iz godine u godinu, ništa ovo nismo postigli preko noći.

 


Leave A Reply