OLIVER NOVAČKI (Svijetli dvori): Moja graševina s Jarčeva brda, koju zovem Jarčevina, pravi je primjer hormonskog vina

0

Kad sam prije nekoliko godina razgovarao s Ivanom Gregurekom, legendarnim baranjskim vinarom kojeg se smatra tvorcem beljskih vina, nisam mogao ni pretpostaviti da se taj vitalni gospodin, koji je tada imao 78 godina, spremao zatvoriti i pospremiti u prošlost svoju vinsku priču. Uostalom, Ivan Enjingi u toj istoj dobi, evo, intenzivno radi na podizanju novih 10 hektara vinograda! Međutim, Ivan Gregurek, taj tvrdi protivnik odležavanja vina u bariku (“Najveći grijeh koji možete napraviti je u nešto što je najljepše, a to je vino, staviti nešto tuđe poput hrastovih tanina!”), već tada je bio odlučio, razvidno razočaran što ni sin ni kćer ne žele nastaviti njegovu vinsku priču, prodati svoje vinograde na položajima Goldberg i Jarčevo brdo. Tako je razmišljao, tako je i napravio. Vinograde je prodao mladim supružnicima Oliveru Novačkom i Julijani Seleši Novački, koji su hrabro zakoračili u svoju vinsku priču i već s prvim vinima počeli pisati jednu od najvećih baranjskih uspješnica u posljednje vrijeme. U samo nekoliko godina postojanja njihovi Svijetli dvori velikim zlatnim medaljama zabljesnuli su na svakom natjecanju na kojem su se pojavili, a za potpuno likovanje nedostaje im, tvrdi Oliver Novački, “još samo zlato s Decantera”. Ali, “i to će doći”, jer će sljedeće godine konačno i na to prestižno natjecanje poslati neko od svojih vina. Možda u London pošalju svoju Jarčevinu, kako od milja zovu graševinu koju su proizveli od grožđa iz vinograda na Jarčevom brdu, kojeg su kupili od Ivana Gregureka…


Prema legendi, poslije Prvog svjetskog rata, kako je u Baranji vladalo sveopće siromaštvo i sve je bilo opustošeno, na tom brdu je ostao samo jedan jarac koji je preživljavao jedući grožđe s tog položaja. I ne samo da je preživjeo nego je uspio oploditi sve koze i vratiti kozju populaciju u taj dio Baranje. Zato kažem i da je Jarčevina, odnosno graševina s Jarčeva brda, hormonsko vino, priča Oliver Novački.

Ovaj bivši maneken i fotomodel iz Josipovca, koji je za potrebe agencije Damali Art iz Donjeg Miholjca svojedobno svojim hodom po modnim pistama radio na predstavljanju malih butika široj javnosti, upao je u blato vinograda nakon što je shvatio da njegovi tadašnji poslovi na lakiranju i servisiranju automobila bespovratno odlaze u propast. Srećom, Oliver se “dobro udao”, puncu je ušao pod kožu, doselio u Karanac i nije mu trebalo puno vremena podići pogled prema obližnjim obroncima Baranjske planine i zamisliti sebe kao vinara. A želju za vinarijom iskazao je pred puncem u pravo vrijeme, taman prije nego što je Julijanin tata trebao odlučiti hoće li 4,5 hektara vinograda prodati Belju…

Inače, Svijetli dvori, koji su ime dobili po istoimenom punčevom vinogradu, odnosno doslovnom prijevodu s mađarskog naziva te parcele “Vilagos var”, vinska su priča koje je doslovno iznikla iz lovnog turizma, koji je još uvijek glavni obiteljski posao. Naime, Oliver, Julijana i njezin otac pod imenom Agria u zakupu imaju lovište u šumi Haljevo, koja se smatra najvećim zimovalištem divljači u regiji, a smještena je u Baranji na površini od 1800 hektara, između Kozarca i Belog Manastira.

Imamo u zakupu lovište od 1.800 hektara. To je malo, ali izuzetno bogato lovište preko kojeg ide migracija divljači od Spačve prema Mađarskoj i jedino koje je otvoreno te praktički zadnja šuma na špicu Hrvatske u kojoj jelen obitava kao u svom stajalištu preko zime. Ono veliko krdo od 400 jelena koje se znade vidjeti u Baranji nedaleko Belog Manastira prema Duboševici zimi ostaje u našem lovištu, priča Oliver.

Prema vlastitom priznanju, u lovištu su zabilježili “lijepe trofejne jelene”. Zadnji “jači” je imao u svom rogovlju 216 CIC točaka, dok je dosad najjači odstrijeljeni jelen u Haljevu imao prestižne 233 CIC točke.

Moj punac je strastveni lovac koji je prije nekih 17 godina dobio priliku ući u koncesiju na to lovište koje je on, u stvari, dugo vremena držao samo za sebe i svoje poslovne partnere. Onda sam ga uspio nagovoriti, čisto radi smanjenja troškova, da se počnemo baviti lovnim turizmom. Bilo je to prije nekih pet godina. I sve je krenulo toliko dobro, priča o lovištu se tako dobro raširila da uopće nemamo potrebu za nekom reklamom.

Prema Oliverovim riječima, njegov punac je zasadio 4,5 hektara vinograda na nagovor prijatelja, a plan je bio da, kad loze dođu u svoju 7. ili 8. godinu, sve proda Belju. Jer, vinogradi se dodiruju i praktički su s Beljem jedna cijelina.

Nekako baš u vrijeme kad je prodaja tih vinograda Belju došla na dnevni red, počeli su moji problemi na poslu, kriza me pritisnula i morao sam pronaći alternativni izvor zarade. Puncu sam predložio da vinograd ne prodajemo te da ga nastavimo sami raditi te od grožđa počnemo raditi svoje vino. Moja žena voli reći da se “puncu dogodio zet” i on je odustao od svojih planova i sve prepustio nama. Julijana i ja smo, pak, odmah angažirali našeg prijatelja i poznatog baranjskog vinara Mihalja Gerštmajera da nam proizvede vino koje bi imali za sebe i svoje poslovne partnere, a ja sam uz njega sve upijao i učio se cijelom procesu proizvodnje. Mišika je tako dvije godine za nas radio 500-1.000 litara vina 2008. i 2009. godine, a tada je nastalo i mojih prvih i samostalnih 500 litara graševine. S obzirom da Mišika inače pravi malo slađa ili polusuha vina, meni je pobjegla fermentacija, koju nisam zaustavio, i dobio sam – suhu graševinu! No, ta graševina je bila tako fina, pitka, osvježavajuća, da su se svi vrlo brzo navukli na nju! Bilo je to 2010. godine. Sljedeće godine sam, ponukan reakcijama, napravio dvostruko veću količinu. Vrlo brzo sam dosegnuo kapacitet od 15.000 litara, a to je već bila količina koja je premašivala naše potrebe i za koju sam morao početi tražiti kupce… S druge strane, to je već bio kapacitet kojeg tehnički nismo više mogli dosegnuti u Mišikinoj vinariji, jer on tamo nije imao toliki prostor i za moje bačve. No, preko šogora koji radi u Splitu, došli smo do nekih restorana i hotela, gdje su bili jako zadovooljni s našim vinom, i uspjeli smo prodati cijelu količinu, čak i prije sljedeće berbe…

Najveću potporu je Oliver imao upravo u lovcima koji su koristili usluge njegova lovišta, a među njima je bio i poznati vinar iz Rogaške Slatine, Ivan Mijošek, koji je svojedobno u Iločkim podrumima kreirao njihov prvi pjenušac Princeps.

I onda je krenulo, u posljednje tri godine nagrade su se počele nizati nevjerojatnom brzinom, i to u najvećem sjaju! Oliver je svaku zapamtio, jer je, tvrdi, “bio gladan i željan dokazivanja pred drugim vinarima kojima je htio pokazati da i on može proizvesti najbolje vino”!

U početku je imao samo graševinu od koje je proizveo čak pet različitih etiketa – Rapsodiju, Premium, Classic, Izbornu berbu i Ledenu berbu.

Možda to zvuči malo neobično, ali ja ni kao lovac nisam klasičan. Naime, moj posao kao lovočuvara je selekcionirati divljač i baš zato se mogu pohvaliti svojom kolekcijom dosta atipičnih rogova, što mi je zanimljivije nego neki visokotrofejni jelen. Primjerice, imam atipični rog srnjaka koji izgleda kao da je od divokoze ili gamsa, dok jedan moj ustrijeljeni jelen ima rog kao da je kudu.

Ledene berbe, na koje je izuzetno ponosan, proizveo je nakon što je grozdove prethodno uspio sačuvati zaštitnom mrežom. Nažalost, u berbi 2016. godine iz jednog vinograda nije uspio ništa dobiti grožđa, jer mu je cijela parcela stradala u pohodu divljači koja je tuda migrirala.

Nije to neka velika površina, tek 0,6 hektara, imaju četiri reda dužine 600 – 700 metara. Na tom području je bio prijelaz divljači. U berbi 2016. godine nismo s tog vinograda apsolutno ništa uspjeli pobrati, nisu pomogli ni topovi ni repelenti, sve je pojedeno. I tada sam odlučio da je taj vinograd uopće besmisleno imati ako ne napravimo neku odgovorajuću zaštitu. Pošto smo mi u šumi i bavimo se lovstvom, tako u vrijeme kad stavljamo žir da raste moramo kao lovozastupnici to područje ograditi da divljač ne ulazi, a električna ograda se pokazala jako efikasnom, na solarni je pogon. Istu tu formulu sam sad odlučio primijeniti za taj vinograd tako da ćemo, izgleda, imati jedini vinograd u Hrvatskoj koji je opasan žicom pod naponom!

U nekoliko vinarija u Hrvatskoj, od Istre do Slavonije, čuo sam za slučajeve velike štete koju je divljač radila u njihovim vinogradima, ali nigdje nisam čuo da se, osim klasične ograde, netko dodatno osiguravao električnim naponom. U stvari, jedini takav slučaj sam doživjeo u Keniji, i to u vinogradima na nadmorskoj visini od 2.100 metara. Na nagovor južnoafričkog enologa Jamesa Farquaharsona, lokalni kenijski poduzetnik koji je odlučio u ekstremnim uvjetima biti i vinar odlučio je nasade sauvignona blanca, shiraza i cabernet sauvignona opasati električnom žicom pod naponom od 7.000 volti i tako zaštititi urod od divljih goveda, elanda i – ljudi!
Nakon što je prije dvije godine od Ivana Gregureka kupio njegove vinograde, Oliver je, osim fizičkog proširenja nasada, stvorio preduvjete i za povećanje ukupnog kapaciteta proizvodnje, kao što je dobio i nasade chardonnaya, cabernet sauvignona i muškata. Upravo zbog toga je morao napustiti garažu i proizvodnju prebaciti u novi prostor u Karancu koji trenutno ima kapacitet 75.000 litara vina. Od starog skladišnog prostora, koji je prije toga bio “birtija koju je držao neki Dalmatinac”, a prije toga ledara, napravio je atraktivnu kušaonicu u kojoj se mogu kupiti i kušati i vina drugih vinara iz Baranje. Ali i prezalogajiti kruh s masti i paprikom, sušeni but od jelena, kulenova seka od divlje svinje, ali i izvanredan kozji sir sa crnim vinom.

Na najnovijim etiketama, kao zaštitni znak vinarije, uvrstio je tri zvonika koji predstavljaju katoličku, pravoslavnu i protestantsku crkvu koje su u Karancu od tek 600 stanovnika udaljene stotinjak metara.


Leave A Reply