Paula Stipetić je u svijet vina upala smrću oca, legendarnog iločkog vinara Juliusa Stipetića. Od tada je prošlo nekoliko godina, a nagrade i priznanja koja je u tom razdoblju nanizala govore da ga je dostojno naslijedila.
Sve što sam naučila bilo je dok sam pomagala ocu. A moja vina se svode na to da budu onakva kakvim ih je Bog stvorio! Moje je da se pobrinem da grožđe bude zdravo i to je sva filozofija. Dobro, neki će reći da vina koja radim imaju “ženski rukopis”, “da su rađena s ljubavlju”, ali najvažnije mi je kad netko kaže da me “tata Julius sigurno gleda s visina.” On je motor koji me gura i kojeg ne smijem iznevjeriti, priča Paula.
Kad je Paula, skrhana od boli zbog Juliusove smrti, morala nastaviti obiteljsku tradiciju stariju od 160 godina, bila je to jedna uspaničena žena potpuno nesigurna u znanje koje je godinama stjecala uz iločku legendu. Bila je izvan sebe što joj je rajnski rizling “pobjegao u slatko”. Tražila je savjete od kolega i enologa, a svi su je pitali kako se vino prodaje. Kad bi im odgovorila da vino “ide jako dobro”, svi bi se nasmijali i savjetovali je da se ne brine. Bilo kako bilo, njezin tadašnji poluslatki rajnski rizling vjerojatno je najbrže u potpunosti prodano vino u povijesti Vinarije Stipetić. Paulu to nije zadovoljilo, jer željela je imati opet onaj rizling po kojega dolaze i pravoslavni monasi s Fruške gore iz susjedne Srbije!
Joooj, i sad mi je teško sjetiti se tih dana… Tata je bio živ, a on je sve radio odoka. Malo smo se preračunali i ranije prekinuli fermentaciju. Ništa se više nije moglo ispraviti. Zato sam za prvu sljedeću berbu kupila digitalni refraktometar i svaki dan sam mogla nadzirati razvoj vina u podrumu. I uspjela sam dobiti opet onaj dobri stari polusuhi rajnski rizling.
I ne samo to – Paula je napravila izvanrednu graševinu koju je Saša Špiranec, vodeći hrvatski vinski autoritet, u jednom razgovoru nazvao pravim malim skrivenim biserom. A cabernet sauvignon?
Mislim da sam relativno brzo pohvatala sve konce vođenja vinarije, a cabernet sauvignon je u potpunosti moje djelo. Sad mogu reći da sam ponosna što nisam iznevjerila oca uz kojeg sam stasavala.
Po Paulin skriveni biser mora se, ipak, potegnuti do Iloka te ga kušati i kupiti u njezinom prekrasnom podrumu koji je, zajedno sa čardakom koji dominira dvorištem prepunim zelenila, prije nekoliko godina proglašen zaštićenim kulturnim dobrom. To je vrijednost kojom se tek rijetki mogu pohvaliti!
Obitelj Stipetić stara je iločka obitelj bačvara, vinogradara i vinara. Posjeduje vinski podrum ukopan u brdo iz davne 1860. godine. Vino za prodaju proizvodi se od 1909. godine, a od 2002. godine proizvodi vina s oznakom kontroliranog podrijetla. Kad bi zidovi podruma Vinarije Stipetić mogli pričati, svašta bi se tu moglo čuti.
Sjećamo se priča kako je tata Julius navečer, kad bi se kavane zatvorile, znao dovesti društvo, zaključati vrata podruma iznutra te ključ baciti van. Nitko nije mogao izaći dok netko ne bi, ujutro, pronašao ključ pa ih sve pustio kući. A spavao je tu, kraj podruma, a kako je volio bećariti, ujutro bi znao staviti papir na vrata na kojem je pisalo:
“Ne budite me. Oženio sam se sinoć!”
Prema Pauli i njezinoj mami Miri gajim posebne simpatije od kojih nikada ne bježim i koje od nikoga ne skrivam. Jer, upravo sam u njihovom vinskom podrumu završio fazu dugogodišnjeg pivskog manekenstva te ušao u taj divni svijet vina. Naravno, pokojni Julius je u moj život ušao sasvim slučajno.
Išao sam u Ilok pisati priču o nezadovoljnim vinogradarima koji su umjesto prodaje grožđa u bescijenje odlučili ostaviti grozdove na trsovima. Nakon višesatnog slušanja tugaljivih i mučnih iskustava, iločki prijatelj Željko Sladetić me odveo na mjesto na kojem se redovito snabdijeva vinom za kućnu upotrebu.
Imenjače, koga god sam ovdje doveo, taj se uvijek vraćao. U Iloku nećeš naći bolje vino od ovoga, pričao mi je tada Željko upoznavajući me s Juliusom Stipetićem u njegovom predivnom podrumu duboko ukopanom u brdo u dvorištu obiteljske kuće u Ulici Stjepana Radića.
Stari, kako smo prozvali Juliusa, dječački je titrao oko nas nastojeći nam odmah predstaviti sve što je napravio. Nanizao je dvije različite graševine, rajnski rizling, mladi cabernet sauvignon i barikirani cabernet sauvignon, prvi koji je uopće radio u hrastovim bačvicama i kojeg mu je odmah otkupio neki Nizozemac.
Platio mi je u gotovini, a nikako da se vrati po boce. Već mi je dosadilo ljude odbijati, ‘požalio’ nam se Julius.
Međutim, mene je tada doslovno oborio s nogu njegov polusuhi rajnski rizling. Bilo je to vino koje nisam mogao prestati piti. I o kojem nisam prestao pričati mjesecima kasnije. Gotovo svakih deset dana vraćao sam se Starom dovodeći nove i nove prijatelje na upoznavanje s njegovim rajnskim rizlingom. Nitko nije ostajao ravnodušan, nikoga njegova vina nisu razočarala, štoviše – svi su se vraćali u Osijek punih prtljažnika vina najstarijeg privatnog vinara iz Iloka. I svi su bili puni dojmova o Starom i njegovim vinskim pričama. Naravno, sve nas je oduševljavao njegov drhtavi glas kojim bi nam prepričavao svoje obiteljske priče, ali i njegov baburasti crveni nos.
Znate što mi Sremci volimo reći? Nikako ne smijemo dopustiti otići na onaj svijet dok nam nos ne poplavi, našalio bi se Julius i pokazao prstom na stasitog brkajliju na fotografiji snimljenoj prije više od stotinu godina ispred njihovog podruma u Iloku i koja je postala zaštitni znak njegovih vinskih etiketa:
To je moj pradjed, Mijo Štefanić, i on je doživio devedeset i sedam godina. Zašto i ja ne bih mogao njegovim stopama?!
Julius je, za razliku od svojih slavnih i dugovječnih predaka, doživio da se nakon sto pedeset godina obiteljske tradicije vinogradarstva i vinarstva njegova vina konačno pune u boce. Simbolično je napunio dvije tisuće butelja graševinom i rajnskim rizlingom i odmah ih prodao u – Luksemburg!
Da nije bilo enologa iz Španjolske koji nas je posjetio i nagovorio na flaširanje, vjerojatno bi i dalje ostali dosljednji rinfuznoj prodaji u našim podrumima, ispričao mi je tada Julius, koji među iločkim vinarima, kasnije sam se uvjerio, uživa status dobroga duha i vinskog zanesenjaka.
Kušao je vina i odmahivao glavom. Pitao sam ga je li mu dobro, a on me skoro napao vičući da imam Ferrarija u dvorištu kojega ne vozim, prisjetio se Julius događaja koji ga je pomaknuo iz podrumske žabokrečine.
Prilikom svakog sljedećeg posjeta Juliusovu podrumu, nečega je nedostajalo, ili rajnskog rizlinga ili cabernet sauvignona, njega je, pak, otkupio neki Nijemac, svih dvije tisuće boca.
Jednom prilikom više nije bilo ni Gricka, preslatkog kunića koji se uvijek igrao u dvorištu. Kažu – ubila ga mačka i odnijela na tavan.
Volio je Julius tog Gricka, jako ga je bila rastužila njegova smrt. Ušli smo u podrum s graševinama i rajnskim rizlingom, a Julius je na trenutak izašao i vrlo brzo se vratio s bocom graševine iz berbe 1991. godine. Vino je bilo iznenađujuće dobro, ali Juliusove oči su bile orošene suzama. Nikada nije volio o tome pričati, puno je propatio u vrijeme okupacije Iloka.
Ta berba iz 1991. godine kod njega je imala vrlo simbolično značenje.
Paula je najmlađa od troje kćeri Juliusa i Mire Stipetić. Njezine dvije sestre su davno napustile obiteljsku kuću, udale se i otišle u Zagreb. Privržena roditeljima, znala je da je budućnost vinarije u njezinim rukama. Znao je to i Julius koji ju je posljednjih godina svog života bezrezervno i u potpunosti uveo u svoju vinsku filozofiju.
Po struci sam geograf, ali cijeli život sam uz oca i njegova vina. Pa, nećemo valjda sve ovo sada ostaviti i zapustiti zato što je otac malo ostario. Ni govora, o vinariji Stipetić će se još dugo pisati, uvjeravala me Paula još dok je Julius o svemu odlučivao.
Nedugo nakon toga dostigla me vijest da je Julius umro. A nos mu još nije bio poplavio! Da je ostao još malo među nama, saznao bi da je Paula, osim vina na koje bi bio ponosan, na svijet donijela unuka – Juliusa, za kojeg je već sve predodređeno da bude šesti naraštaj Stipetića koji će voditi vinariju. Ali, sve on to odozgo promatra sa smješkom. On je svoje učinio, Paula je nastavila. Budućnost vinarije je zajamčena!
