PERO KUSIĆ – Alanfordovski zapleti hazardera Tanasija

0

Kao da je uloga Tanasija Dimitrijevića u školskoj predstavi Ožalošćena porodica, po knjizi Branislava Nušića, zbog koje su ga, u stvari, i prozvali Taso, bila ključna za gotovo kockarske poteze koje je u životu vukao poznati osječki Kuprešak Pero Kusić.


  • Bilo je to davno, ali sjećam se dobro da je taj Tanasije, koji sudjeluje u podjeli imovine umrlog Trifuna, bio veliki kockar Kao da sam hazarderski duh tog trgovca Tanasija zadržao u mnogim svojim kasnijim životnim odlukama. Uostalom, zar i ulazak u vinsku priču nakon uspješne građevinske karijere nije bio hazard, propitkuje se Pero.

Drugi bi rekli da su neki životni potezi Pere Kusića idealan predložak za nastavak predstave Grupa TNT Alan Ford, u kojem njegova kćer Anđela u svom prvom profesionalnom angažmanu, nekoliko mjeseci nakon diplomiranja na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, glumi Baby Kate. Prosudite sami!

Perina priča započinje u Medovu Docu, odakle je njegov “pračukundjed”, koji je živio u susjedstvu “pračukundjeda” Zvonka Kusića, današnjeg predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, preselio u – Kupres.

  • Ma, htio je on i dalje, ali snijeg ga je zaustavio i tamo je ostao, kao i mnogi drugi. Bilo je to prije skoro 200 godina. Inače, Kupres je mogao biti cilj samo onima koji tamo – zaglave! Žena mu je bila umrla pa je sa sobom poveo dvoje djece. Turska vlast je bila na izdisaju, ali neki beg mu je tamo ipak dao komadić zemlje i kuću. Eto, to je tada bila jedina obitelj u Kupresu s tim prezimenom, neka se zna odakle su došli. A pračukundjed akademika Kusića je otišao u Vojvodinu da bi na kraju njegovi završili u Zagrebu, priča Pero.

U tom nabrajanju znanih i neznanih Kusića Pero, koji je visok 194 centimetra, zaboravio je spomenuti svog “čukunrođaka” Grgu Kusića, “Dalmatinskog Gulivera”, 237 centimetara visokog najvišeg vojnika u austrougarskoj vojsci, koji je skončao kao pripadnik osobne garde cara Franje Josipa. Usporedbe radi, najviši igrači u povijesti NBA, Gheorge Muresan i Manute Bol, visoki su  231 centimetar!

Kad je Pero, pak, nakon srednje škole, odlučio napustiti Kupres te je krenuo u Zagreb, kupio je kartu za krivi autobus i završio u Osijeku!!!

  • Ma, što sam ti ja tada znao. Taman završio srednju školu, do tada nisam putovao dalje od Bugojna, gdje sam upoznao djevojku, buduću suprugu, i sada moram otići u Zagreb na fakultet. Uglavnom, sjednem ti ja lijepo u autobus i odem lagano za Zagreb, kad na pola puta eto ti konduktera koji me upita gdje idem.
  • Pa, u metropolu, u Zagreb!
  • Momak, ti si promašio autobus, ovaj vozi za Suboticu.
  • Srećom, kondukter me nije htio usred noći ostaviti negdje u Bosni nego mi je predložio da se vozim s njima do Osijeka, gdje ćemo doći izjutra, a od tamo mogu i autobusom i vlakom za Zagreb. Dođem ti ja u Osijek u ranim jutarnjim satima, odmah na kolodvoru sretnem poznatog rikšara Osmana kako čeka nekoga kome treba nešto prevesti. On je, inače, nosio naočale bez jednog stakla, a drugo staklo je držao vezano gumicom. A na sebi je, unatoč početku mjeseca rujna, nosio vojnički šinjel! Razmišljam što ću i na kraju odlučim prošetati do katedrale, ipak je tamo centar grada. Naravno, kad sam tamo došao, naišao sam na neke prijatelje iz srednje škole, oni su bili malo stariji od mene. Ispričam im što mi se dogodilo, a oni popadoše na pod od smijeha.
  • Kad si već došao do Osijeka, nećeš ti više nigdje odavde, ostat ćeš ovdje studirati, rekoše oni meni.

U Osijeku je bila studirala i njegova sestra, ali ona je dobila posao i otišla raditi u 210 kilometara udaljenu Popovaču. Pero ju je nazvao i ispričao što mu se dogodilo, tražeći savjet što i kako dalje, ali i ona ga je počela nagovarati da ostane u Osijeku.

  • Tako sam ja u Osijeku na jesenskom upisnom roku upisao agronomiju na Poljoprivrednom fakultetu i, praktički, odmah produžio u JNA odakle sam se i vratio u Osijek. Diplomu sam stekao 1987. godine i odmah počeo raditi u Đurđenovcu kao nakupac stoke, teladi, svinja… Na to mjesto sam došao s nekakvom preporukom, jedan protukandidat se nešto malo bunio pa su me mjesec-dva morali staviti “na led” dok njega ne zaposle, ipak je on jadan bio tri i pol godine na zavodu za zapošljavanje. Kad su njega zaposlili, onda su mene pozvali da dođem na posao, ali ja sam se u međuvremenu oženio za svoju dugogodišnju djevojku Blaženku – u Kupresu! Tamo je bila svadba. Ona nije bila oduševljena idejom o odlasku u Đurđenovac, tako da sam ja tamo potražio sebi neki drugi posao i zaposlio se u Kupresu na farmi ovaca.

Nakon nekog vremena Pero je otišao u Švicarsku raditi u ribogojilište u švicarski Luzern, ali vrlo brzo se vratio u Kupres u kojem mu je iskrsnuo posao u “duty free shopu”. I tu se primirio godinu i pol, do početka rata. Svi su napustili Kupres pa tako i Pero sa Blaženkom odlazi u Split, u kojem borave godinu i pol, do sredine 1993. godine. Tada se Pero odlučio zaputiti do Osijeka pogledati neki stroj za čišćenja crijeva u mesnu industriju Perošević.

  • Kad sam se pojavio u Osijeku, nisam ni pomišljao ovdje ostati. Ostao sam samo pozdraviti se s nekim dragim ljudima iz doba studiranja, kao i obići svoje sestre, kumove… Tada mi jedan prijatelj iz studentskih dana kaže da ima poslove na popravku krovova na sedam-osam škola te da nema nikoga tko to zna raditi. Znate, kroz život sam se naučio raditi svugdje gdje sam vidio izglede za dobru zaradu! Zato sam se ja i kao agronom bavio građevinom. Kakvu sam situaciju zatekao u Osijeku – Belje je bilo pod okupacijom, kao i Erdutski vinogradi i IPK. Zato nisam nimalo dvojio o prijateljevoj ponudi. Za tri mjeseca sam u Osijek doveo ženu i djecu, Anđela se taman bila rodila u Splitu. U Osijeku ih je dočekala zona sumraka, svugdje su bila zamračenja, nije bilo ni svjetla! S druge strane, meni se, eto, konačno ostvario san o povratku u Osijek.

Pero je radio u građevinskoj firmi koja je izgradila sve one kuće za ratne invalide u osječkoj Retfali.

Kad je kćerkicu Anđelu, koja je taman napunila dvije godine, odveo na liječnički pregled kod pedijatrice, liječnica mu se obratila riječima da je mala dobro, “dajte joj čaja, neka malo miruje”.

  • Međutim, vi ste bolesni! Gospodine Kusić, je li vas nešto boli, upitala je pedijatrica Peru.
  • Imam glavobolje već šest godina, odgovorio joj je Pero.
  • Normalno da te glava boli, pa vi ste školski primjer oboljelog od akromegalije. Koliko vam se posljednjih godina proširio broj cipela?
  • Tri broja.

U prijevodu, Perina hipofiza je jako lučila hormon rasta. No, u toj dobi, objasnili su mu, kosti se ne mogu više izduživati nego proširivati. Svaki zglob na kostima i na “okrajinama” – rebrima, koljenima, kukovima, bradi, nosu, stopalima, počinje se proširivati i zato se ta bolest i zove akromegalija – širenje okrajina. Jedini lijek za akromegaliju je operativni zahvat odstranjivanja tumora na hipofizi, što je Pero odmah dogovorio i napravio za mjesec dana kod Živka Gnjidića, poznatog i uglednog neurokirurga i stručnjaka za kirurško liječenje tumora hipofize u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.

  • Sve je prošlo dobro, nisu se pojavili nikakvi recidivi.

Pero vjeruje da mu se problem s hipofizom pojavio još 1981. godine u JNA, i to kao “posljedica stresa tijekom sna”!

  • Ja se nikada ne sjećam što sam sanjao. Ali, taj san sam zapamtio, jer me neko strašilo držalo za noge. Kad sam se probudio, shvatio sam da sam se smrznuo u vojnom kamionu!!! Meni se posljedično aktivirao tjelesni obrambeni mehanizam koji je počeo nenormalno lučiti hormone. Posljedično, nakon toga sam mogao jako puno raditi, a da se nikada ne umorim. Hormoni koje je pojačano lučila hipofiza za mene su bili čisti doping. Tek kasnije se utvrdilo da je taj tumor na hipofizi imao 28 mm i da se nalazio na jako gadnom mjestu, tiskao je mozak i očne živce. Zato sam se ja u mnogo čemu deformirao, a to je ona pedijatrica uočila, jer sam fizički izgledao kao školski primjer akromegalije!

Nakon operacije Peri su prestale glavobolje, ali je započeo novi poslovni uzlet u građevinarstvu sa svojom privatnom tvrtkom Lakolit, koja je pod tim imenom poslovala od 1996. do 2012. godine.

Puno je radio sa starim ciglama i drvetom pa je upravo takav materijal htio iskoristiti za napraviti neku svoju oazu u brežuljkastom dijelu Baranje. Neki geodet mu je na prodaju ponudio podrum u Katoličkom surduku u Zmajevcu, a Pero ga je kupio i ne obišavaši ga. U stvari, .kad je krenuo u obilazak podruma, zaustavili su se na fiš paprikašu u Kovač čardi i više nije bilo šanse produžiti put do Zmajevca

  • Bilo je to 2000. godine. Surduk je bio zapušten, nije se moglo traktorom prići! Meni je, iskreno, baš zato što je bilo divlje, to i odgovaralo. Međutim, poslije se prokrčio put kroz surduk, nestala je ona vododerina. Kad smo uzeli podrum, nama vino tada nije bilo ni u primisli, za nas je to bila vikendica! Uzeo sam dva podruma, jedan sam ponudio svom tadašnjem partneru, Anti Jurčeviću, da uzme jedan od njih, neka sam izabere.
  • Ma neću, što će mi to, odgovorio mi je.
  • Međutim, kad sam ih doveo do kraja, njemu se to svidjelo, a ja mu opet ponudim da uzme jedan od njih. Samo me pitao je li još važi ponuda.
  • Važi! Izaberi!

Potom su Pero i Ante postali partneri, počeli su kupovati okolnu zemlju – prvo 5.000 četvornih metara pa 2.000 pa 3.000, a 2005. godine posadili su prvi hektar vinograda. Godinu kasnije posadili su još jedan hektar, a 2007. godine Lajoš Kolar iz Suze oglasi prodaju, a oni kupe, 6.5 hektara vinograda između Kneževih Vinograda i Suze.

  • Uglavnom, 2008. godine je trebalo preraditi impresivnu količinu grožđa, a mi nismo imali uvjete za ništa. Trebalo je napraviti vinariju!
  • Idemo u gradnju?
  • Idemo!

Prisjeća se Pero kako o ničemu ništa nisu znali te da su odmah kupili barike za kompletnu proizvodnju.

  • Koga god smo pitali za savjet, nitko ništa nije htio reći!

Pobrali su pet tona cabernet sauvignona, dvije tone pinota crnog, tonu graševine… Nitko od etabliranih vinara nije pokazao zanimanje za otkupiti grožđe i više uistinu nisu imali izbora – moralo se krenuti u izgradnju podruma.

Pero tvrdi da ga je na sadnju vinograda navukao radnik iz njegove građevinske tvrtke koji je tijekom okupacije ostao u Baranji i skrbio o beljskim vinogradima.

  • Rekao mi je da bi bilo idealno, kad već obnavljamo gatore, posaditi i vinograd i proizvoditi vino. Međutim, ono što tada nisam znao, njegova referenca iz Belja je bila da je čovjek, ipak, bio tehnolog u mesnoj industriji!!!

Bilo kako bilo, Pero je u rekordnom roku dostigao godišnju proizvodnju od 100 tisuća litara vina, a potrudio se i da svojim građevinskim iskustvom ostavi neki pečat u izgledu tamošnjih podruma. Tako se Pero danas može pohvaliti da je jedan od njegovih gatora (podrum ukopan u brdo!) visok 3,8 metara, dug 22, a širok šest metara – najveći u Katoličkom surduku. Izračunao je da tamo, kad poreda sve bačve, može smjestiti čak 150 tisuća litara vina!

No, da se vratimo na početak ove priče…

Kupio Pero dva gatora u Katoličkom surduku u Zmajevcu 2000. godine namjeravajući u tada potpuno zapuštenom okolišu imati neku svoju oazu gdje bi dolazio s prijateljima igrati na karte. Međutim, još dok su podrumi bili raskopani, a surduk u potpunosti izgledao kao klasična vododerina, njemu su u podrum upadali neznani gosti i, prekidajući ga u kartanju, tražili da im pokaže unutrašnjost podruma.

  • Nema problema, gospodo, samo uđite i pogledajte!
  • Joooj, kako je to krasno, imate li vina?
  • Možemo vas ponuditi da popijete s nama koju čašu, ali mi ne proizvodimo vino niti ga prodajemo.

I tako, dođu za njima drugi, treći, četvrti, peti, ništa na kraju od kartanja! A Pero napravio vikendicu za kartanje!

  • Shvatih da je tamo turizam i da to nema veze s mojim bijegom u kartanje. Ako je tako, onda idemo u turističku priču!

I tako je Pero kupio još nekoliko gatora, preuredio ih u smještajne kapacitete za 35 ljudi i velikom dvoranom za 70 ljudi, da ima smjestiti “autobus na neki seminarčić”…

 

 

 

 


Comments are closed.