TOMISLAV VOŠTINIĆ (Vinarija Voštinić-Klasnić): Mnogima sam vratio pogled na život, sada ljudima mutim vid

0

Kad sam prije pet godina prvi put razgovarao s legendarnim moslavačkim vinarom Markom Miklaužićem, već tada je glasno pričao o škrletu kao o sorti koja je “in”, za razliku od na kontinentu najpopularnije graševine koju je nazvao “sortom na zalasku”. Sjećam se da mi se prvi put kad smo se sreli nakon toga malo “izjadao” jer je, učinilo mu se, malo pretjerao u izrečenom, čak toliko da je morao odmah nazvati svog prijatelja Vladu Krauthakera i ispričati mu se za teške riječi o sorti po kojoj je Slavonija najpoznatija.


Njegov zet je, izgleda, to i doslovno shvatio, jer za nedavnog boravka u Graberju Ivanićkom nedaleko Ivanić Grada u vinariji Voštinić-Klasnić, Tomislav Voštinić nije se nimalo ustručavao naglasiti da Markove ne tako davno izgovorene riječi u Moslavini doživljavaju svoje vizionarsko ostvarenje. Jer, kako drukčije objasniti krčenje i graševine i chardonnaya iz moslavačkih vinograda i sadnju na istom mjestu – škrleta?!

Istina, chardonnay sam već iskrčio, a graševinu počinjem krčiti, jer – definitivno se okrećem samo škrletu! Jer, koliko god da ga se proizvede, sve se proda! I ne samo naš, nego i kod drugih vinara. Alooo, pa svi proizvođači škrleta apsolutno prodaju sav škrlet kojeg proizvedu!!! Zašto bi onda lutali s graševinom i chardonnayom i ne znam kojom drugom sortom, bez omalovažavanja svake od tih sorata?! Ako je škrlet ovdje autohton, zašto ga se ne bih držao, pa on je ovdje najbolje srastao s tlom i ovom klimom. Treba samo iskoristiti taj potencijal. Ja imam oko 5-6 hektara vinograda i da na tako malu proizvodnju još dodatno lutam i imam 10 etiketa različitih sorata, bilo bi previše. Usko smo se opredijelili za škrlet i zbog toga što sam našao svoj put nezimjerno sam sretan. Markova omiljena uzrečica je da je škrlet “povijesni artefakt”, imamo nešto što nije oblikovano i dobili smo priliku to oblikovati. I prvi si! To je Božiji dar, tvrdi Tomislav koji se posljednjih godina istaknuo u niski moslavačkih vinara po pristupu škrletu koji u mnogome odudara od svojih kolega i prijatelja.

Tomislav jest oženio Markovu miljenicu Dunju, po kojoj je otac nazvao svoju kupažu muškatnih sorata, pritom priznaje da se od tasta može jako puno naučiti, poglavito u pripremi vinograda, ali “po načinu razmišljanja i percepciji doživljaja vina – tu smo potpuno različiti”!

Nisam njegovim tragom krenuo prskati vinovu lozu mlijekom, ali imao sam raznoraznih drugih pokušaja. Na jednom položaju chardonnaya, kojeg smo kasnije iskrčili, jedne godine nisam nabro ni 100 kg grožđa na 1.000 trsova, sve je propalo u mom pokušaju ekološke proizvodnje s koprivama i nekim drugim organskim sredstvima. Tad sam shvatio da ta priča o biodinamici i organskoj proizvodnji u ovom vinogorju ne drži vodu! U Požegi sam bio upisao “VVV” (Vinarstvo Vinogradarstvo Voćarstvo) i stao sam na drugoj godini, uočio sam predmet biodinamika, počeo više čitati o tome, istraživati, a i prijatelj vinar Ivan Kosovec je krenuo tim smjerom. To je uistinu za mene bio veliki zaokret, potpuni novi način života, ali, ponavljam – u Moslavini to ne drži vodu, to je samo jedna velika priča i ništa više! Ja se i dalje igram, ove godine sam posadio mladi škrlet, certificirani, klonski, nalazim neki balans, nijedna krajnost nije dobra. Probao sam postići da mlada biljka uopće ne postane otporna na neka sredstva, idem s toliko mladim dozama zaštite da biljku ne nadrukam toliko da, kad je ne poprskam s konvencionalnim sredstvima, ne propadne. Igram se, ali to su procesi koji traju godinama da bi tek onda vidio neke prve rezultate…

Tomislav se voli pohvaliti da je prvi, ili među prvima, od škrleta napravio pjenušac pa narančasto vino, a Škrlet Unikat naziva prvim predikatnim izdanjem te sorte s kojim ispisuje potpuno novu stranicu u povijesti škrleta.

Ja sam pred svaku berbu strašno uzbuđen, jer imam toliko novih ideja koje bih htio iskušati… Škrlet Unikat je nastao sasvim slučajno, spontano, kad smo brali taj certificirani sortni nasad u kojem se po trsu mogao ubrati tek po jedan grozd. Kad sam stavio refraktometar i vidio 102 oechsla, nisam mogao vjerovati. Narančasti prekrasni grozd! Pomislio sam: “Čekaj, škrlet kao predikat na Zavodu nije ni prijavljen ni vinificiran, ajmo probati!” Tako sam i napravio i prijavio predikatnu berbu škrleta Zavodu. Bilo je to 2015. godine. Prošle godine sam isto to napravio i pritom malo strepio, jer škrlet nije podložan botritisu, a pri ocjenjivanju Zavoda nekog predikata traže se te botritisne note. A škrletu je vrlina što nema botritisa! Aime, škrlet je prozračan i kroz njega stalno struji zrak, bobe nisu spojene, nema gljivičnih zaraza i zato ne dolazi do botritisa. A u kasnoj berbi on ima narančastu bobu i mana mu je što se osipa. Kad protresete grozd, on curi. U tlo sam išao s morskim algama, bioregulatorom tla, sve je odrađeno na biljnoj bazi… Moj tast tvrdi da škrlet nije vino koje treba tako predstavljati! OK, škrlet stvarno treba ponajviše predstavljati kao svježe vino, ali zašto ga ne pokušati napraviti i kao predikat. Također, ja nisam osobno pobornik narančastih vina, ali, hm, autohtona sorta, škrlet, vlastiti kvasac, orange wine, to je trend – idem probati, ajmo se upustiti u taj izazov! Tako sam napravio, 23 dana smo ga držali na bobicama! I opet ćemo ga raditi ove godine…

U razvoj “narančastog škrleta” Tomislav pokazuje veliku zahvalnost svom prijatelju iz Slovenije, Janezu Šekoranji, koji ga i inače puno savjetuje u vinskim igrarijama. Tomislav Janeza naziva “Stari lisac”, jer – “od njega se uistinu može puno naučiti, a on, opet, ne želi svakoga savjetovati.”

Nekoliko godina je pozorno slušao što pričam, dok se konačno nije uvjerio da obožavam neprestano nešto novo isprobavati. Tako je, tragom tih mojih priča o narančastom vinu, odlučio doći u Graberje Ivanićko. Kad je vidio to vino, začudio se što ga uopće “dajem vani”. Samo se uhvatio za glavu i rekao: “Jooooj, to vino zatvori, sakrij ga, ne pokazuj nikome i tek za pet godina ga otvori. Tada ćeš bocu moći prodavati za 20 eura!” Poslušao sam ga. Sad imamo oko 250 boca tog vina u pakovanjima od pola litre. U biti, od toga vina nisam ni očekivao neku uspješnicu nego tek vino o kojem će se pričati i pisati.



Tomislav u razgovoru ne skriva gotovo dječačko uzbuđenje kad priča o vinu. Naknadnim preslušavanjem našeg razgovora otkrivam da od tog silnog uzbuđenja Tomislav niti jednu rečenicu nije uspio do kraja završiti, jer – misli su navirale, trebalo je izreći nešto novo, pojasniti neku ideju… A kod njega je na djelu kontinuiratni vatromet ideja.

Ja sam sretan čovjek, radim što volim, imam zdravu obitelj, osjećam se ispunjeno, više ništa mi ne treba u životu! Sve što poželim i napravim!

Eto, konačno je sredio svu papirologiju i s početkom ljeta krenuo u potpunu obnovu vinarije koja će u svom kompleksu imati i niz od šest kuća kojima će pročelja prema vinogradima biti sva u staklu tako da će, praktički, svi koji tamo budu boravili imati osjećaj kao da spavaju u samom vinogradu.

Takav vid turizma u u kontinentalnoj Hrvatskoj ne postoji. Dvije i pol godine smo radili s arhitektima i agencijama na razradi ideje. Evo, slavimo što smo konačno stavili prvu ciglu na gradilište. Unutarnji kapacitet kušaonice bit će 45 ljudi, a ležajeva u tim kućama će biti 30-ak. Pritom računam na uključenje svih susjeda u tu priču, poput manjih proizvođača koji su kopirali projekt te će se i kod njih moći prespavati. Jedan od njih ima u ponudi ekološki vrt… Inače, tema svih tih naših kućica bit će, pogađate – škrlet!

A kad krene pričati o svojim etiketama koje naziva “spiritualna dinamika svijesti”, Joyceov Uliks doima se kao Čudnovate zgode šegrta Hlapića! Na omotnici “redovnog” škrleta dominira žuta boja iz koje izbija polusunce. Pritom će se Tomislav srčano potruditi objasniti što je mem, zašto je žuto boja “kojoj se svi vraćamo nakon što smo sve probali”, pa je onda s takvim objašnjenjem sasvim logično da je škrlet “nešto novo, a u stvari – staro”, odnosno sorta kojoj se čovjek neminovno mora vratiti s puno većom razinom znanja i osviještenosti.
Unikat Škrlet je odjeven u drugu nijansu žute boje u kojoj je i crveni krug. Prema Tomislavovom objašnjenju, dominantno žuta boja “vuče na crvenkasto, jer je Unikat zreliji, puniji, alkoholniji, a i ta boja u krugu je asocijacija na vinogradarsku breskvu”. Unikat je, inače, nastao od grožđa iz djedova vinograda u kojem su trsovi stari oko 60 godina i u kojem se ništa nije obrađivalo.

A kad smo brali grožđe mjesec je taman izlazio i bio je iste boje kao na etiketi! Mjesec je na etiketi i zbog jako velike uloge koju ima u vrijeme fermentacije tog vina, objašnjava Tomislav.

Na etiketi graševine dominira zelena boja. I nikada neće iskrčiti preostalih 2.000 trsova.

Ova dva bora, velika, koja dominiraju vani, tu su još od doba mog pradjeda i oni najbolje ilustriraju herbalni štih kojeg ima ova naša moslavačka graševina. Ili, što bi rekao moj enolog nakon kušanja graševine: “Bor! Bor! Ovo je isto kao bor!”

Na etiketi chardonnaya dominira, pak, plava boja, jer, tvrdi Tomislav, “plavo je poput mema kojeg živi 80 posto stanovništva, baš kao što je i chardonnay među najzastupljenijim svjetskim sortama”.

Na etiketi muškata dominiraju narančasta i boja zemlje, syrah je označio ljubičastom bojom i mjesecom… Otkuda kod Tomislava ta “koloristička filozofija”?

To vučem iz djetinjstva, iz prirode u kojoj sam s bakom i djedom praktički odrastao. Sve ovo što komentiramo je neki moj izričaj koji kroz boje, bocu, etikete izlazi van. Etikete s bojama su nastale tako što sam svom dizajneru opisivao svoja vina na način kako ih ja doživljavam. On je nešto bilježio, crtao i nakon mjesec dana me zvao u svoj ured i rekao: “Napravili smo ti nove etikete, ali prvo sjedni!” Kad sam mu rekao da mi kaže o čemu je riječ, ponovo me zamolio da sjednem. Kad sam sjeo, on je uključio laptop, zagledao sam se u ono što mi je prolazilo ispred očiju i vrištao: “Sve ste pogodili, sve!”

Ono što je kod Tomislava jako uočljivo je neizmjerno čovjekoljublje koje se osjeti naročito kad priča o svojim kolegama. Nigdje ljubomore ili zavisti!

Moja taština je u meni samom protiv mene samog. Ja se natječem uglavnom protiv samoga sebe!

Posljednjih 14 godina redovito nekoliko puta tjedno odlazi u najbližu sportsku dvoranu i dobro se ispuše trenirajući kick boxing. Prije toga je ispušni ventil imao u stolnom tenisu, košarci, ali i u profesionalnom nogometu! On je igrao u Ivanić Gradu, a brat Eugen je u svojoj dobnoj kategoriji, do 18. godine, bio vratar Dinama i odatle otišao braniti u Goricu u Drugu hrvatsku nogometnu ligu. Kad nisu uspjeli plasirati se u Prvu ligu, Tomislav je brata nagovorio da se okani nogometa i pridruži mu se u vinariji.

Inače, Tomislav je srednju školu završio u Ruđeru Boškoviću u Zagrebu, gdje je bio jedini razred u kojem su se obrazovali za optičare. To je bila želja njegovih roditelja koji su Tomislavu, prije svega, htjeli pomoći u izboru posla koji mu neće biti zamoran i kojeg bi mogao raditi i kući.

Roditelji su predvidjeli da nastavim njihov posao, ali još sam bio dijete, pogubljen, nisam znao ni što hoću, samo sam rekao da pristajem. Bio je to lijep posao kojeg sam radio sedam godina. Volim reći da sam baveći se optikom mnogima vratio pogled na život, baš kao što sada, radeći kao vinar, ljudima mutim vid! Jednog dana, kako u Popovači, gdje smo pokušali otvoriti još jednu radnju, nije išlo, vratio sam se kod roditelja u radnju u Ivanić Grad i samo rekao mami da odlazim. Ona me pita gdje ću, znam li što radim, jer posao mi je bio siguran, spavao sam na katu i morao sam se samo spustiti u prizemlje na posao, “kiša i snijeg pada, a ti nigdje ne moraš izlaziti”! No, ja sam odlučio okušati se kao vinar. Otišao sam kod Envera Moralića raditi kao podrumar, iz čista mira.

Dok je radio kao optičar, Tomislav je nekako paralelno s djedom, majčinim ocem Zlatkom Klasnićem, radio u vinogradu.

Pa tko može zaboraviti kad ti djed kao klincu dade traktor da se malo provozaš, uf, super!?

Tako je, radeći kod Moralića u Božjakovini, ali i studirajući VVV u Požegi, ponovo djed Zlatko povukao presudni potez koji se ne zaboravlja.

Moram prije svega napomenuti da sam jako puno naučio kod enologinje Vesne Bakote u Božjakovini, to se ne zaboravlja i puno joj hvala što je na mene prenijela puno svog znanja. Dakle, jednog dana mi se djed obrati riječima: “Ti se ubijaš, radiš tamo kao životinja i onda za vikend radiš ovdje u vinogradu i još u Požegu ideš na fakultet!!! To ne može tako dugo, izgledaš premoreno! Daj otkaz tamo, ostavi fakultet i posveti se samo ovom vinogradu ovdje!” Tako sam i napravio. I onda smo još posadili novih vinograda. Nismo tada imali radnike, sve smo radili sami – djed, baka, ja, roditelji bi malo uskočili. Potom se djed maknuo sa strane, meni ostavio slobodne ruke da radim što me volja. Tako je sve počelo…

U čast djeda koji ga je, praktički, gurnuo u vinsku priču, Tomislav je vinariju nazvao Voštinić-Klasnić.


Leave A Reply