TONČI MARIJAN: Grozim se od plavca malog sa 13 posto alkohola, to je drugoligaško vino!

0

Na otoku Hvaru već desetljećima postoji nižerazredno nogometno natjecanje koje se zove Hvarska nogometna liga. U šali to otočko nabijanje lopte između jematve i početka turističke sezone mnogi uspoređuju s National Basketball Association (NBA), jer – nitko ne ulazi u tu ligu, ali nitko i ne ispada iz nje! U stvari, u Hvarskoj nogometnoj ligi prestanu igrati samo oni klubovi koji se, poput Dalmatinca iz Jelse ili Poskoka iz Pitava, ugase. Hvarska legenda kaže da je teško pronaći igrača koji se na toj nogoloptaškoj razini mogao mjeriti s Tončijem Marijanom, nekadašnjim direktorom Dalmacijavina i Badela 1862, izrazitim ljevakom visokim 196 centimetara.


O da, igrao sam nogomet, i to jako dobro! Znate li da sam 1988. godine zamalo zaigrao i za bundesligaški Köln? Naime, selekcija nas iz Hvarske nogometne lige otišla je u Njemačku na neki turnir. Razvidno nas je gledao netko, jer su nam došli s molbom da nas nekolicina zaigramo za nekog lokalnog ligaša. Kad smo već bili tamo odlučili smo i igrati. Tu utakmicu je klub za koji smo igrali dobio 8-3, a ja sam zabio pet golova! Tada mi je prišao neki tip i počeo nešto frfljati na njemačkom. Ponudio mi je da ostanem i za plaću od 3.000 njemačkih maraka ostanem igrati za amatersku momčad Kölna. Oni su takvi, ne brzaju, nisu sigurni kako će netko odreagirati na promjenu pa nude gotovo simbolične ugovore za početak suradnje. Premda me kasnije Dado Pršo demantirao, nisam vjerovao da u 20. godini, doslovno preko noći, mogu postati vrhunski sportaš te sam odbio ponudu. Vratio sam se na Hvar, tamo sam ipak bio među glavnim zvjezdama naše otočke lige, priča Tonči Marijan.

Tvrdi da nikada nije žalio zbog takve odluke. A ako je već nešto više htio napraviti u nogometnom svijetu, a nije, onda mu je najviše žao što nikada nije dobio priliku doći u neki kamp i pokazati Hajdukovim menadžerima da zaslužuje priliku u klubu kojeg sanja svaki Dalmatinac.

Još prije nogometa Tonči je igrao rukomet, a Hvar je početkom 1980.-ih godina imao prvobeligaša. Na pionirskom turniru u Bjelovaru njegova momčad je gotovo senzacionalno porazila rukometnog diva Zagreb, za kojeg su tada igrali Ratko Tomljanović, Bruno Gudelj… Utakmicu nakon toga igrali su protiv neke momčadi iz Međimurja, no njima je bilo toliko smiješno ime mjesta odakle je bio protivnik da su se cijelo vrijeme utakmice cerekali i, naravno, izgubili. Umjesto borbe za prvo mjesto na turniru, na kraju su bili tek šesti. No, Tonči pamti pohvalu koju im je izrekao veliki Hrvoje Horvat: “Vas trojica dođite i s vama ću u tri godine biti prvak Europe!”

Kad je Tonči odlučio “okačiti kopačke o klin”, njegov nogometni klub se ugasio. Neki bi rekli – nije svako zlo za zlo! Jer, otok Hvar je te 2008. godine dobio vinara čija vina će vrlo brzo pokazati zašto je plavac mali sorta koju svi bez iznimke smatraju svjetskim potencijalom. Tonči je, praktički, već sa svojim prvim vinom, Plavac Pitve, pokorio Vinitu 2010. godine te dokazao da i sjeverne padine otoka Hvara mogu iz plavca malog izvući vrhunske domete.

Ovaj veliki pobornik brzog kuhanja, ali ne i fast fooda, svoju osobnu vinsku priču započeo je u prostorima bivše destilerije lavande u Pitvama.

Hvar je bio najveći proizvođač lavande u bivšoj državi, a Pitve su bile ponajveći proizvođač unutar Hvara. S vremenom je lavande nestalo, nju je uništio požar.

Inače, to je bio vrlo isplativ posao. Iz moje mladosti se sjećam da se od jedne godišnje berbe mogao kupiti Renault 4! A to vam je za 100 kilograma lavande! Zgrada je bila zapuštena, potpuno propala, a kako sam se odlučio za proizvodnju – prostorni plan mi je nudio samo ovo ili čekanje 5-6 godina, kupio sam taj prostor i krenuo u njegovu rekonstrukciju koja traje već tri godine, priča Tonči koji, eto, uz veliku očevu pomoć, konačno privodi kraju radove na vinariji.

Za razdoblje u Dalmacijavinu i Badelu 1862 kaže da su mu to bili možda i najbolji dani u životu. No, htio se sam okušati u proizvodnji vina. I to vrlo ekstremnih plavaca koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nedavno su mu u posjetu bili slovenski enolozi koji su kušanim vinima bili u najmanju ruku fascinirani. Nisu mogli shvatiti da u nekom vinu može biti 16,7 posto alkohola, kao što Tonči ima u svom plavcu malom Vron Bod koji će još neko vrijeme odležavati u podrumu. Usput, taj teškoartiljerijski Vron Bod apsolutni je favorit mojih ovoljetnih putešestvija po vinskim podrumima. Tonči voli reći da je Vron Bod “grand cru mikrolokacija na Ivanu Dolcu” te vjerojatno ključni adut “dokazivanju plavca malog kao visokopotencijalne sorte”.

S jedne strane nailazite na oduševljenje ljudi koji kušaju takve plavce, a onda naiđete na nekog trgovca iz Zagreba koji kaže da je to završena priča i da nitko ne želi piti jaka vina. Ma, da Bordeaux može napraviti 15 posto, napravio bi to, jer u pitanju je potencijal sorte koji ne treba zatomljavati. I u tome je specifičnost tog Vron Boda. U zadnje tri berbe sam dobio tri potpuno različita vina s alkoholom od 14,5 do 16,7 posto. A ovaj plavac od 16,7 posto alkohola ima 30 grama ostatka šećera. I time dolazimo do pitanja što je prošek, jer taj Vron Bod je po svim parametrima bio – prošek! Nismo mi prije 50 godina imali mogućnost zaustavljanja fermentacije na 15 posto alkohola. Zamislite zakon koji navodi da je prošek vino koje ima 15 posto alkohola. Ma nemojte, da držimo lovačku pušku iznad ferementatora pa kad dođe na 15 posto početi ubijati kvasac!!! To vam je prošek, vino proizvedeno od prosušenog grožđa. A plavac to može dati u redovnoj berbi svaku drugu, treću godinu. To je potencijal sorte koji uopće nije iskorišten. Ja se grozim od plavca s 13 posto alkohola, jer znam da je to drugoligaško vino. Plavac mali nije sorta koja na toj razini može dati sve što plavac mali jest. Nemojmo za ono što nam je Bog dao govoriti da ne vrijedi, priča Tonči Marijan.

Za svaku svoju berbu Tonči tvrdi da je – izborna berba bobica! Pa i za svoj nagrađivani Plavac Pitve, “najnagrađivaniji plavac sa sjevera”, kaže da ga je kasno brao, oko 1. studenoga. A za svoj položaj na Vron Bodu tvrdi da je tamo primjenio “drukčiji uzgojni sklop od svih, a koji je nastariji na ovim prostorima”.

To vam je sadnja 10.000 loza na hektar. Ide se na prinos po metru četvornom. Ako imate četiri loze na metru četvornom, onda imate jedan kilogram, a svaka loza vam je dala 250-300 grama. A ako imate dvije loze na metar četvorni, a loze su vam dale ukupno kilogram, onda vam je svaka loza dala po 500 grama. To vam je malo više posla u obradi i sada kad je završilo pljevljenje, ali kasnije je to top priča, priča Tonči Marijan.

Njegove količine nisu velike, to su sve serije do 1.000 boca. Jer, tvrdi, “do te količine mogu se nadzirati grožđe i vinograd da bi se dobilo vino kakvo hoće”.

Ja sam svoju vinsku priču započeo došavši iz biznisa koji se bavio nečim sličnim, ali, uvjerio sam se, to je bila jedna optička varka. Računao sam da znam dosta toga, međutim kao vinar nisam bio ime! I još nešto da vam kažem, najmanje problema imam s prodajom najskupljih proizvoda. Pronašao sam određenu klijentelu koja me razumije i ta vina neću prodati nikome tko ih ne razumije. Kad me pitaju može li se opstati u ovom poslu s ovolikim količinama, odgovaram – da. Teško je dok vas ljudi ne prihvate, ali onda se svi ti čude, poput onih slovenskih enologa koje sam vam spominjao, ‘zašto ja nisam najpoznatiji i najbolji hrvatski vinar’, priča Tonči Marijan.

Ovaj perfekcionist, koji je zazirao od medija, jer nikoga ne želi primiti u uvjetima nedovšenog podruma, uskoro će i u tom smislu imati zaokruženu cjelinu te konačno vrata svoje vinarije otvoriti svima koji žele uživati u vrlo neobičnoj i, možda, ekstremnoj vinskoj priči.

Prije nisam mogao nikome omogućiti da se ugodno osjećaju u mom podrumu. Sad i taj doživljaj postaje realnost te konačno među podrumskim zidovima svoje vinarije mogu ljudima pričati zašto je plavac mali sorta na kojoj zasnivama svoja razmišljanja i budućnost, priča Tonči Marijan.


Leave A Reply