VESELIN DESPOTOVIĆ: Rijeka je hladna, nadam se da ću doplivati do druge obale

0

Dragan Despotović, istaknuti srpski likovni umjetnik, dva tjedna je u galerijskom prostoru ULUS-a u središnjoj beogradskoj Ulici kneza Mihaila izlagao svoje slike, prostorne crteže i asamblaže od dijelova violine, klavira i raznih dasaka oduševivši publiku koja je trijumfalno dočekala njegov povratak na domaću scenu s koje je gotovo 20 godina odsustvovao. Ništa manje iznenađenje kod zaljubljenika u likovnu umjetnost nije izazvala informacija koju su mogli saznati u ULUS-ovoj galeriji, a koja ukazuje da je ta sjajna izložba radova tek dio stalnog postava – Vinarije Despotika iz Vlaškog Dola, između Smedereva i Smederevske Palanke. Za vlasnika Vinarije Despotika, inženjera arhitekture Veselina Despotovića, vino je strast, ali u projekciji njegove vinske priče vino je tek slagalica, doduše najvažnija, golemog mozaika kojeg je ukomponirao u suvremeno zdanje modernističkog vinskog hrama ispred kojeg dominira Marko Kraljević na svom konju Šarcu.


Vino nije samo piće, ono ne ide bez poezije, kulture, glazbe, književnosti… Ja sam po obrazovanju arhitekt, a Dragan Despotović, moj brat od strica, je akademski slikar. I on je, kao ljubitelj vina, krenuo s tom pričom slikarstva inspiriranog vinom. Vinoreli su zanimljiva stvar koja je, doduše, već rađena, nisu oni nešto posebno novo, ali su zapostavljeni i gurnuti u kut. A to je baš lijepa tehnika i način da se nešto ovjekovječi! Kod vinorela mi se najviše sviđa to što oni, kao i čovjek, stare vremenom i ne ostaju preparirani, oni polako patiniraju i dobiju neku finu sepija boju i – boru. Na ulazu u Vinariju imamo Draganovu skulpturu našeg mitskog junaka Marka Kraljevića koji na svom Šarcu sjedi i pije vino. On je bio poznat kao boem i kao netko tko je volio dobro vino. Napravili smo ga od loze prokupca obrezanog u vinogradu. I ta loza ima tu osobinu da vremenom patinira i gubi onu boju. Sad je Marko Kraljević već onako u srednjim godinama i trebalo bi ga malo osvježiti, priča Veselin.

Ovaj superuspješni arhitekt, koji potpisuje, među brojnim graditeljskim uspješnicama, izgradnju trgovačkih centara Delta City i Ušće u Beogradu, kao i obnovu zgrade Beogradske filharmonije, u svakom segmentu svoje vinske priče vino nastoji staviti u isti paket s umjetnošću i nacionalnom poviješću. Tako, primjerice, govoreći o svojoj moravi, kao perjanici bijelih vina koja je u svom prvom izdanju iz vremenski “grozne” 2014. godine osvojila MW Juliju Harding, Veselin Despotović uz to vino, koje se jedino na etiketi označava imenom sorte, a ne nekim od imena iz repertoara kriminalističkih filmova – Dokaz, Svedok ili Trag, preporuča slušanje pjesme Devojko mala legendarnih Idola te čitanje knjige Mome Kapora Uspomene jednog crtača.

Ja sam to tako doživjeo, možda će netko reći da mu uz ovo vino ide neko drugo djelo, priča Veselin predlažući da uz njegov Dokaz (cabernet sauvignon) poslušate etno-jazz braće Teofilović s njihova albuma Vidarica, kao i čitanje Hazarskog rječnika Milorada Pavića.

Uz Svedoka (pinot crni) preporuka je poslušati Preko reke u izvedbi atraktivnih djevojaka iz etno-elektroničkog benda Vrelo te pročitati pjesmu Za alkohole iz zbirke poezije Desanke Maksimović Tražim pomilovanje. A uživanje u Tragu (merlot) bit će prisnaženo glazbom The Frajla s njihova albuma Naš prvi album sa putovanja te povijesnim romanom Duge noći i crne zastave Dejana Stojiljkovića, autora bestsellera Konstantinovo raskršće.

Premda vinsko nazivlje sugerira, možda, Veselinovu opsjednutost crnom kronikom i krimićima, on rezolutno odbija sklonost takvom svjetonazoru.

Bijela vina imaju nešto nježnije nazive, sauvignon je Beskraj, rizling je Znamen, muškat je Dodir, a rose je – Nemir. Baš za taj Nemir me veže zanimljiva anegdota. Naime, kad u Ministarstvu prijavljujemo naziv vina moramo obrazložiti što taj naziv predstavlja. Kolega, koji je popunjavao formulare, pokazao mi je što je napisao i upitao me je li to u redu: “Nemir? Stanje u kojem se našao vlasnik vinarije kad je shvatio u što se upustio.” Rekao sam mu da to ostavi, jer je to nešto najistinitije moguće. Malo uznemiri čovjeka kad shvati koliko je voda hladna i koliko su veliki valovi dok on pliva prema drugoj obali!

Veselin Despotović voli se ponekad našaliti i reći da je pitanje bi li se ikada uputio u svoju vinsku priču da je znao ono što sada zna.

No, to vam je kao kad čovjek treba ući u vodu preplivati rijeku. Ako proba koliko je hladna, kaže: ‘Uf, mnogo je hladna, ne bih!’ Nego, skočiš i plivaš, a kad dođeš do pola onda ne vrijedi vraćati se natrag, moraš tjerati do kraja. E, tako sam sad i ja u sličnoj situaciji, negdje sam na pola rijeke, nadam se da ću doplivati do druge obale, a to je ono što sam otprilike zacrtao i planirao.

Vjerojatno ga je u snatrenju o vinariji koja će ujedno biti i muzej i kuhinja i koncertna dvorana zavarao “obiteljski vinski background”, odnosno odrastanje u Šumadiji, majčino podrijetlo iz Topole i tako naraštajima unatrag… No, vinarstvom od kojeg se živjelo on se nikada ranije nije bavio, kao ni njegovi roditelji.

To je više bila moja strast i ljubav da iz nečega što voliš presložiš kockice i uputiš se na drugu stranu šanka i postaneš proizvođač. Za takav korak najveću zaslugu je imalo to moje poslovično i površno znanje koje me namamilo prema nečemu o čemu nisam imao pojma. A to sam otkrio tek kad sam ušao u vinsku priču. I što sam dublje u toj priči, sve više otkrivam novih stvari o kojima prije nisam ni sanjao da ću ih susretati. Inače, bavim se uvozom, distribucijom i ugradnjom materijala za suhu gradnju, to je moja glavna djelatnost i u tom poslu imam dosta zapažene rezultate. Radio sam dosta velikih objekata, prepoznati smo kao jedni od lidera na tržištu u toj branši. Kad smo radili multiplex kino, Grci kao investitori su nas pitali pristajemo li na plaćanje tek kad izmjere akustiku između dvije sale. Tu bi se mnogi ustuknuli, a mi smo rekli: Važi! Pristajemo, bankarsko jamstvo za rezultat! Dakle, mi smo uspješni u tom svom osnovnom poslu. I onda, po onoj logici, čovjek koji je uspješan u nečemu misli da će isto tako biti uspješan u nečemu drugom. Međutim, Boga mi, druga su pravila, drugi su problemi, druga je problematika, nije taj recept jednostavno prekopirati u vinarstvo. Ono što je zajedničko mom arhitektonsko-građevinarskom i vinarskom poslu je kreativnnost. Volim takve stvari, kad pokreneš stvari od ničega, od nule, i kroz neko vrijeme dođeš do nekog rezultata.

Bilo kako bilo, Veselin je imao viziju i mnoštvo ideja koje je trebalo sinkronizirati u Vlaškom Dolu. Tako je za potrebe postavke kojom je u vinariji htio ispričati priču o razvoju vinarstva u Srbiji kroz stoljeća uspio nabaviti hladnjak iz 1905. godine!

S obzirom da sam perfekcionist, mogu reći da mi je bilo lakše nabaviti taj hladnjak nego napraviti dobro vino, jer – još uvijek nisam napravio vino koje me u potpunosti zadovoljilo! U svijetu ima mnogo vinskih muzeja, ali ja sam u vinogradu oko vinarije odvojio šest malih parcela na kojima pokušavam dočarati kako se i vinograd mijenjao kroz vrijeme, jer nije se isto radilo u rimsko doba, u bizantu ili u 19. stoljeću, drukčije su sorte, uzgojni oblici, alati – postoje rimska, bizantska i srpska motika. I prateće kulture gajene uz vinograd su se mijenjale, pa su se u jednom razdoblju gajile tikve, u drugom vinogradarske breskve. Ideja ima mnogo, kao i mogućnosti za iskazivanje, treba energije, vremena i volje i nešto novca i rezultat mora doći.

Veselinova Vinarija Despotika nije izrasla na temeljima “djedova podruma”. Našavši uzore u Austriji, “gdje njeguju princip izgradnje modernih objekata od čelika, stakla ili inoksa, ako već ne postoji nasljeđeni podrum”, Veselin je krenuo od nule i podigao vjerojatno najmoderniju vinariju u Srbiji.

S obzirom da pucam i na vinski turizam, htio sam imati suvremenu vinariju koja neće biti samo industrijski objekt poput mljekare ili pivovare. Vinarije u arhitektonskom smislu danas moraju biti reper okruženja i atrakcija za posjetitelje.

Ništa manje ambiciozno nije krenuo ni s vinogradima. Veselin voli reći da je u vinograd ušao – školski! Angažirao je profesoricu Branislavu Sivčev s Poljoprivrednog fakulteta da mu napravi projekt podizanja vinograda, dok mu je profesor Aca Đorđević napravio analizu zemljišta te na temelju toga predložio sorte koje bi mogle biti idealne za to područje.

Drugi dio priče je prerada, tehnologija, enolog…. Nisam birao na osnovu osobnih sklonosti nego sam posadio ono što je struka predložila kao najbolje. Još uvijek sam u traganju, na 15 hektara vinograda imam 9 etiketa, ali to je tako jer hoću u praksi provjeriti što daje najbolji rezultat i onda ćemo forsirati ono što se pokaže najboljim.

Za prvu berbu je kao savjetnika uzeo Gorana Milanova iz makedonske vinarije Chateau Kamnik, a odnedavno je o njegovim vinima počeo brinuti superuspješni mladi srpski enolog Mladen Dragojlović. Nije trebao dugo čekati da ga priznanja počnu zapljuskivati sa svih strana.

Ne želim brzati i reći da je to što me prati uspjeh. Da bi čovjek za sebe mogao reći da je uspješan mora biti uspješan na svim poljima. Onaj tko je samo profesionalno uspješan promašio je metu, jer mora se naći vremena i za posao i za obitelj i za prijatelje i za neku strast i uživanje i za putovanje. Tajna uspjeha je u mjeri u kojoj se sve to može balansirati. Ja imam dvije kćeri i moj drug Božo Aleksandrović voli reći da će “zetovi naših zetova uživati u onome što mi sad radimo”! A i onaj stari hladnjak kojeg sam pronašao treba proraditi, a to će biti čim mu stavimo led!


Leave A Reply