VIKTOR TEPEŠ – Mislio sam da će svi navaliti kupovati vino od mene, jer sam Jambrovićev unuk. Koja greška!

0

Nismo se pošteno ni upoznali, jedva da smo izmijenili nekoliko protokolarnih rečenica, a Viktor Tepeš, vinogradar i vinar iz Kutjeva, u dva navrata me zaskočio istom tvrdnjom:


– Ja vam nisam uspješan vinar!

– Zašto tako mislite?

– Ma, to sam više rekao kako bih vas natjerao da malo i vi razmislite zašto sam neuspješan.

– Pa, jeste li neuspješan vinar?

– Možda oronula fasada na vinariji ostavlja takav dojam. Možda neki drugi vinari imaju bolje fasade, a mi ne znamo kako im je. Vozim stare aute. Vozim traktore koje, kad se pokvare, moram sam popraviti, ne mogu si priuštiti poslati ih u Bjelovar na popravak i onda za 3-4 dana vam ga vrate i poslije toga ne morate godinu dana razmišljati hoće li se nešto u sljedećih godinu dana na njemu ponovo pokvariti. Kažu da je bolje biti ranjen nego mrtav. Nego, meni je više dosta ranjavanja!!!

– Malo ste depresivni?

– Ja vam samo pričam onako kako jest. Reći ću vam kako sam to zamislio davno, prije 20 i više godina, budući da sam unuk slavnog Ivana Jambrovića i da volim zemlju. Mislim da se u vinogradu daleko bolje snalazim nego na tržištu. To što su mi vinogradi neuredni samo je posljedica toga što sam ih previše digao, a premalo novaca imam da to sve mogu stići na vrijeme.

Viktor Tepeš, koliko god u svojim odgovorima djelovao razočarano i depresivno, u stvari beskrajno je drag, simpatičan i pošten čovjek. Možda ponekad presarkastičan, ali uvijek iskren. Brutalno iskren!

Tako je, iskrenim vjerovanjem da kao unuk velikog djeda, Ivana Jambrovića, koga su mnogi smatrali preporoditeljem kutjevačkog vinarstva i zasigurno najvećim vinarom bivše Jugoslavije, Viktor mislio da “samo treba proizvesti vino”, a ljubav prema djedu i beskrajan popis ljudi kojima je djed napravio ogromnu uslugu i pomogao im za života, dovest će do prodaje svega što napravi u nekoliko dana!

– Uistinu mi je to bila ideja vodilja kad sam se odlučio početi proizvoditi vino. Aloooo, ja sam Jambrovićev unuk, svi će sad navaliti. Uf, kakva je to bila greška!!! Doduše, tek nakon deset godina sam se otrijeznio od te ideje i počeo shvaćati da je tržište nešto sasvim drugo i da tu nema veze čiji si sin ili unuk. Dobro, za neke to i vrijedi, ali za mene definitivno to nije vrijedilo. Ja se nisam uklopio u trendove tržišta, nisam ih razumio. Odnosno, skužio sam da je tržište znanost ravnopravna vinogradarstvu i vinarstvu, da sam sam u svima njima i da, zapravo, o nijednoj od tih znanosti više ništa ne znam.

Međutim, pozivajući se na legitimitet nasljednika velikog djeda, Viktor je, zapravo, postupno tog istog djeda počeo doživljavati kao veliki misterij kojeg još uvijek pokušava odgonetnuti.

– Ono što je Tito bio za Jugoslaviju, to je moj djed bio za Kutjevo i takvih “glumaca” više neće biti! Mislim, naravno, na vizionarstvo te da su to tipovi ljudi koji su unaprijed znali što će svakim svojim potezom izazvati kod ljudi. Razotkrivanje djedova misterija tako je postalo glavno obilježje moje vinske priče.

Što više priča o djedu, Viktor skrušeno priznaje da su i on i mama, zapravo, “jako puno slušali o njemu, ali i jako malo bili s njim”.

– Naš odnos je bio samo preko njegova ureda! On je bio na usluzi svakom svom radniku, vozača bi aktivirao za odvesti nekoga u Zagreb, kamione za potrebe gradnje nečije kuće, zbog toga je bio omiljen. Zato su ga svi voljeli, ali zato i jest malo bio s nama. Kad malo bolje razmislim, djeda u fizičkom smislu sam doživljavao uvijek u istoj situaciji. Kako sam živio u zgradi preko puta Kutjevačkog podruma, naš prozor je gledao na prozor njegova direktorskog ureda. Postoji priča, koja se često ponavljala, da je neki dječak znao uletjeti u njegov ured i prekinuti sastanak pitanjem:

– Djede, ja bih traubi sodu!

– Taj dječak sam bio ja…

“Nije vino, nije voda, neg je Traubi soda”, taj nekada u Jugoslaviji iznimno popularan gazirani napitak na bazi grožđa, proizvodio je kutjevački kombinat kojem je tada na čelu bio Viktorov djed.

I kad je Ivan Jambrović umro, Viktor je nastavio muvati se po vinariji, a društvo su mu bili traktoristi. Jedni bi ga vozili u vinograd, drugi vraćali natrag. Tako se jednom, u sedmom razredu osnovne škole, našao s tadašnjim glavnim enologom kutjevačkog podruma, Vladom Krauthakerom, koji je upravo pripremao vina iz prebogatog arhiva vinarije za kušanje. Vlado je pozvao Viktora da mu se pridruži.

– Probam ja ta arhivska vina i skužim da je to nešto sasvim drukčije od vina koja se prodaju u dućanima. Dođem kući i ispričam kako me Vlado uveo u te odaje, a roditelji su mi onda ispričali nešto više o vinu i ulozi koju je djed, tada već pokojni, imao u stvaranju vinske priče cijeloga kraja. I tako sam ja zagrizao udicu!

Viktorova obitelj je tada obrađivala tek četiri reda vinograda, a od grožđa koje bi se pobralo proizvelo se 200 litara za vlastite potrebe.

– Sjećam se da bi se 50 litara trčalo prodati u Grabarje u Poljadiju i to bi mojim roditeljima bila financijska zakrpa za cijelo ljeto. Uf, ja sad moram prodati 8000 litara da bih si zakrpao cijelo ljeto!!!

Kako je Viktor pokazao zanimanje za rad u vinogradu, tako su roditelji nastojali tehnološki nastojali osigurati uvjete za bolji rad i u vinogradu i podrumu. Uglavnom, otac je kupio frezu za rad u vinograd, ali freza je bila velika za tako mali vinograd pa je onda posadio još loza. Kad su posadili novi vinograd, freza je postala nedostatna pa su kupili traktor…

– Uglavnom, ta četiri reda smo podigli na 1500 loza s kojima sam i ja paralelno rastao. Dok je to došlo na rod, ja sam već upisao srednju poljoprivrednu školu namjeravajući po svršetku škole posvetiti se proizvodnji vina. Meni kao srednjoškolcu vinarstvo je bilo i izazov, ali i potraga za vinskim identitetom djeda Ivana Jambrovića. Ne mogu reći da sam dosljedan u objašnjavaju motiva, tu još dosta lutam… Želja mi je bila i samome sebi dokazati da nešto mogu napraviti! Jer, u to vrijeme, kad smo mi kretali u podizanje vinograda, cijena grožđa je bila jako niska i mnogi su počeli odustajati od života vinogradara, rješenje su počeli tražiti i gledati u finalnom proizvodu – vinu. Sjećam se riječi vinara Petra Majetića koji mi je pričao kako je kilogram grožđa tada koštao jednu kuna, što je bilo fantastično za vinare koji za litru vina, kojeg prodavaju za 20 kn, plate samo dvije kune. No, dok sam ja podigao podrum, grožđe je već otišlo na sedam kuna.

Prvo vino koje je Viktor proizveo 1995. godine bila je graševina s malo štajerske beline. Nazvao ju je Žuljevac!

– Bilo je to fantazijsko ime, kao posveta žuljevitim rukama. Bilo je to fino vino i svima se svidjela ideja s imenom. Međutim, vino baš i nije planulo, godinama sam prodavao tu prvu etiketu. Ruku na srce, to me tada još nije bilo pokolebalo, vjerovao sam da će magnet imena mog djeda učiniti svoje. Premda mi je i Vlado Krauthaker rekao da djed zna više mrtvih nego živih ljudi! Moram priznati da sam dugo razmišljao što to treba značiti. Sada sam i više nego siguran da bi djed bio zadovoljan slikom koju sam stvorio što i kako i zašto se radi, bio bi zadovoljan mojom predodžbom kvalitete, dok ne bi dobro završilo kad bi vidio kakav je podrum i kako radim!

Viktor se nikada nije ustručavao tražiti pomoć od starijih i iskusnijih kutjevačkih vinara. Priznaje da mu je Vlado Krauthaker dostupan za bilo kakav savjet 24 sata dnevno, a pod njegovim utjecajem je posadio određenu količinu loza zelenca, sorte koju je Vlado uskrsnuo iz mrtvih.

Pod utjecajem Ivana Enjingija, pak, dio vinograda je pokušao voditi ekološki, ali – ostao je bez grožđa.

– Ekologija je ipak malo kompleksnija. Sjećam se, kad sam svojedobno bio upisao fakultet, ekologija se slušala samo jedan semestar, a danas je to čitav jedan smjer na fakultetu.

Na etiketama Viktorovih vina dominira slika kosa. Viktor u svojim vinogradima nema merlot, a donedavno nije ni znao da je merlot francuska riječ za pticu kos. Za njega je kos, jednostavno, sjećanje na djetinjstvo.

– Moj izbor kosa datira još iz dječačkih dana, kad smo okopavali vinograd, kad nam je kos uz noge čeprkao gujavice i crviće. On je taj koji jede grožđe, ali za mene je on i čuvar vinograda. On te ujutro u vinogradu dočeka s pjesmom, poslijepodne te isprati s pjesmom, Kad sam kao dijete bakama koje su kopale vinograd donosio vodu kad bi one okopavale tih nekoliko redova vinograda, te žene bi kopale i pjevale. Danas toga više nema u vinogradu.

Zna se Viktor i našaliti pa kaže, krene li njegova vinska priča nizbrdo, na etikete će staviti nešto “prikladnije, poput šišmiša”, a mogao bi pokrenuti i snažnu marketinšku kampanju u kojoj bi svoja vina reklamirao kao idealna za Noć vještica ili, pak, neku prirodnu katastrofu.

Naravno, Viktor aludira na svoje prezime koje, također, nosi i čuveni grof Drakula!

– Prezime Tepeš mi je as u rukavu kojeg nikako da izvučem! Imam i brata Vladimira, on je strojar i u posljednje vrijeme je dosta aktivan na izgradnji sustava hlađenja u vinarstvu. Nagovaram ga da uzme neki barem mali vinograd, sve ću ja raditi, on ionako nikada nije volio motiku. Želim ga kao originala, Vlad(imir)a Tepeša!

Za svoj podrum tvrdi da je mjesto u kojem se događaju nemoguće scene i spajaju nespojive stvari. Da bi potkrijepio te tvrdnje, ispričao je anegdotu o prodaji tri kartona svoga pinota crnog…

– Moja odlična prijateljica je nekoliko godina radila kao babysitterica u Engleskoj i ostala je u sjajnim odnosima s ljudima kojima je čuvala djecu. Toliko dobrim odnosima da ti ljudi svake godine rado dođu u Požegu i pomažu njezinoj mami slagati drva za zimu ispred kuće! Tako ti ja njih jednom povedem u obilazak vinskih podruma, a ispred ulaza u Kutjevo d.d. sretnemo turističkog vodiča iz Istre koji je vodio neku ženu po vinarijama diljem Hrvatske te nas zamoli da nam se pridruže. Ovi iz Engleske, inače, imaju jedno dijete s Downovim sindromom, a ta žena, koju je vodič iz Istre doveo sa sobom, pokazalo se tijekom upoznavanja, ponajveći je svjetski autoritet za probleme djece s Downovim sindromom i ovi ljudi iz Engleske nikako prije nisu uspjeli doći do nje!!! Tako to mi u veselom raspoloženju obiđemo Kutjevo d.d., Krauthakera i onda ih pozovem ja u svoj krš od vinarije. Međutim, ovoj stručnjakinji za Down sindrom toliko se dopao moj pinot crni da je rekla kako je to najbolje vino koje je kušala u Hrvatskoj te da ga želi kupiti u tri kartona. Upitala me koliko košta, a ja joj bubnem, jer nisam imao napunjene boce, da je cijena 20 eura.

– Nema problema, ali vino mi treba odmah, za pola sata moram ići! Kupujem tri kartona.

– Onda sam ja ispred nje crijevom iz bačve posisao vino i tako napunio 18 butelja!!! Pazite, mi u Kutjevu imamo punilicu vrijedniju od milijun kuna koja je najbolja za taj posao, ali ja nikada iz tako napunjenih boca nisam prodao nijedno vino za 20 eura! Ta zgoda mi je urušila priču o potrebi tehnološki savršenih stvari u vinariji!


Comments are closed.