VINKO ZOVKO (Vinarija Povratak) – Čudo iz Bosne ili kako je istarska malvazija svoj novi dom pronašla u Žepču!

0

Luđak, manijak, čudak, budala, idiot, kreten… Teško je i nabrojati sve nazive kojima se u posljednje vrijeme nastoji počastiti lik i djelo Vinka Zovka, “metalca u duši i srcu”, superuspješnog cjevara i instalatera centralnog grijanja, koji je, nakon što se nagledao talijanskih vinarija u kojima je ugrađivao rashladne sustave, odlučio u svom rodnom Žepču, u kojem nitko ne pamti da je ikada ubrano grožđe, izgraditi vinariju kapaciteta za proizvodnju nevjerojatnih 35 milijuna litara vina i pritom uvjeriti i motivirati svoje mještane da masovno pohrle u zapuštene parcele i na njima postave betonske stupove za pergolaste visokorodne vinograde kojih u konačnici, za nekoliko godina, treba biti više od 150 hektara.


Namjerno sam priču o Vinku Zovku započeo rečenicom koja se raširila na desetak redaka, jer tako vam je to kad se želite uhvatiti u koštac s njegovim idejama. One vas osvoje i ostave bez daha, baš kao što vam Vinko, skoro pa i doslovno, ne dopušta da završite rečenicu. On je naprosto bujica, gura sve pred sobom, ali, što je najbitnije u njegovoj vinskoj priči, pred njim popuštaju i najtvrdokorniji protivnici s kojima se svakodnevno bori u šumi administracije želeći dokazati da nije ni luđak ni manijak ni čudak ni budala ni idiot ni kreten nego samo i jedino čovjek s vizijom spasa grada u kojem je odrastao i za kojeg ne želi da u skoroj budućnosti postane grad duhova.

Cijela ova priča je svima nama svjetlo na kraju tunela! Nešto što jamči povratak i ostanak! Kroz Žepče srijedom navečer možeš proći bez gaća, neće te nitko vidjeti jer nema nikoga. Sve ode odavde! A moj cilj je jednostavan – u narednom razdoblju umrežiti oko 700 obitelji koje bi u prosjeku imale po dva hektara vinograda, a to je tim obiteljima 1.000 eura neto mjesečnog prihoda što bi im jamčilo pristojan život, kaže Vinko.

Stoga, kad je nedavno završavao berbu na 20-ak hektara prvih vinograda zasađenih 2014. i 2015. godine (samo ove godine je zasađeno novih 20-ak hektara!), ponosno je došao u središte Žepča na prikolici punoj tek ubranog merlota na kojoj je dominirao golemi transparent: “Ev’ vid’te da more!”

Prkosi Vinko svojim Žepčanima, inati se svima koji su vjerovali da u Žepču ne može uspjeti loza, dokazuje da ne pristaje na stereotipe… Tako je, valjda, želeći svima zapušiti usta, među prvim sortama koje je odlučio imati u svom sortimentu posadio – istarsku malvaziju!!!

I veliki sam optimist u svezi s malvazijom od koje ćemo sljedeće godine prvi put proizvesti sortno vino. Štoviše, uvjeren sam da će istarska malvazija baš u Žepču imati svoju novu domovinu. Ne znam zašto se svi čude kad se spomene ta sorta u našim vinogradima?! Pa, pretpostavka je da se mi manje-više nalazimo na istoj geografskoj širini kao i Istra, a klima unutrašnje Istre je jako slična našoj klimi. Imamo različito tlo, a to će istarskoj malvaziji ovdje dati jednu notu žepačkog kraja, žepačke zemlje, a vremenske prilike, zime, temperature ljetne, temperature zimske su jako, jako slične. Dakle, kad sve to zbrojimo, dajemo si za pravo da nismo pogriješili u odabiru istarske malvazije, a prvi rezultati berbe na tek posađenih oko 7.000 loza govore da se malvazija u Žepču jako lijepo ambijentirala. Još su vinogradi uredni pa je sve skupa to i milina za oči! Sljedeće godine, nadamo se, bit će prva berba istarske malvazije. Trebala je malvazija biti pobrana i ove godine, no zima je bila strašna, pupovi su smrzli… Temperatura je bila -32 stupnja Celzija. Kad su naši talijanski prijatelji došli i vidjeli što nas je zadesilo preko zime, nisu mogli vjerovati da su loze uopće preživjele. Kažu, nema statističkog podatka da loza može ostati živa na takvim temperaturama. Dakle, pobrisali smo statistiku koja je govorila da toliki minusi ubijaju lozu, pobrisali smo teoriju da je istarska malvazija isključivo – istarska, doveli smo dašak Češke u Žepče kroz sortu palavu, a malvaziju smo digli na pergolu. Ovdje smo implementirali sustav pergola veronese, visokorodni sustav kroz koji smo podigli lisnatu površinu i zahvaljujući kojem se udvostručava i utrostručava urod.

Unatoč prkosu i ponosu, Vinko je čvrsto s obje noge na zemlji, svjestan je da se mora učiti na vlastitim greškama. Jer, tvrdi, “nama su preostale samo vlastite spoznaje, sve radimo na temelju saznanja do kojih smo mi došli, ne možemo se na nikoga i na ništa pozvati u povijest, jer o vinogradima u ovome kraju ne postoje nikakvih povijesni zapisi”. Otuda i široki sortiment sorata koje se posadilo, trenutno je u vinogradima njih 12.

Od crnih sorata imamo cabernet franc, merlot, marselan i ancellottu… Ancellottu nitko ni u Hrvatskoj nema, ona ja bojadiserka, kolorant, nikada u životu je nismo samostalno sreli u boci, jer se nju koristi za poboljšanje arome i boje, s naglaskom na boju. Vidi se da češka palava ovdje diše punim plućima, kao što se vidi da je istarska malvazija ovdje našla drugi dom, odlično se snašao merlot, ali vidimo i da se trebbiano romagnolo i lambrusco salamino muče i ne daju nam željene rezultate. Sve ove sorte koje smo posadili nama nisu sveto pismo i nećemo pošto ustrajavati na imperativu njihovog uzgoja. Krenuli smo od apsolutne nule, mi praktički stvaramo povijest i sve što radimo, ovdje se radi prvi put! Zato ćemo i ići na 20-25 različitih sorata da bi se vremenom sortiment isprofilirao i sveo na 7-8 sorata, maksimalno do 10.

Lozu su sadili po naputcima Vinkova prijatelja iz Verone, čuvenog agronoma Giuseppea Rame, a prve sorte koje su niknule u Žepču bile su muller-thurgau, pinot sivi, merlot, ancellotta, cabernet franc i traminac. Godinu dana kasnije zasađena se palava, malvazija istarska, garganega i trebbiano romagnolo

I Rama nam kaže da nemamo iskustava i da ne možemo ići samo na sadnju sorata samo na temelju tabelarnih prikaza po kojima bi, recimo, neka loza ovdje morala i trebala dobro uspjeti. Ovo je u svijetu vinogradarstva potpuno novo područje, loza se mora prilagoditi te uspjeti ili neuspjeti. Samo vrijeme će pokazati što je dobro. E sad, tko je spreman preuzeti rizik na sebe? Ja sam taj! Neću na nikoga prebaciti taj rizik i savjetovati na sadnju neke sorte, a da ni sam ne znam što možemo dobiti. Ja riskiram na svome vinogradu, a onda savjetujem druge na temelju mojeg iskustva! Ako bude dobro – super, a ako ne bude – sam pao, sam se ubio, nisam nikoga nagovorio na to! Ja imam veliku odgovornost prema tim zadrugarima i želim prema njima maksimalno biti korektan. Trenutno imamo 22 zadrugara i svakome od njih je ovo nešto potpuno novo. I to je dobro. Dobro je da se ljudi uključuju i dobro je da ljudi ne znaju ništa. Jer, tako je prisiljen slušati savjete struke.

Pritom Vinko tvrdi da mu nije lako, jer se na svakom koraku mora boriti s podmetanjem nogu i opstrukcijom lokalnih vlasti.

U startu se moram boriti i dokazati uspjeh nečega što donedavno ovdje nisu mogli ni pojmiti! A onda se još i, kao, čude što sam se odvažio na izgradnju vinarije koja će imati kapacitet kao sve vinarije u Hrvatskoj zajedno. Dakle, ništa niščim! Ništa se ne uklapa u neke standarde, sheme, neka “normalna razmišljanja”. Ova priča iskače iz svih gabarita!

Ruku na srce, kad malo bolje razmisli i pogledom se vrati u djetinjstvo, Vinko glasno zaključuje da je, izgleda, njegov životni moto od malih nogu bio – biti nenormalan! Naravno, biti nenormalan u očima promatrača ne znači da je Vinko i u stvarnosti lud. Štoviše, kod njega je nagon za preživljavanjem pojačan “klikerima za dobru zaradu”, a u sredinama poput Žepča uspjeh vam nikada neće oprostiti.

Sad ću ja vama nešto ispričati… Evo, ovdje gdje mi sada sjedimo (dio Žepča koji se zove Orahovica, sjedište njegove tvrtke Cromont – op.a.) prije je bila jedna bara, močvara, a moja rodna kuće je bila gore, poviše ceste. E sad, što se događa?! Šarić, koji je izvlačio pijesak za kuću, otkupio to od Pićotina koji mu nisu mogli platiti. Svugdje okolo kuće, samo na ovom mjestu – bara! Ja sam ti na onom kanalu izjutra napasao kravu prije škole, onda bih kravu vratio u štalu, poslije škole opet kravu u kanal da pase, nema gdje drugo – ili do Žepča ili do Kiseljaka. U tim svojim razmišljanjima uvijek gledaš kako ćeš doprinjeti za nešto u kuću. Kad su Ljubanke, koji su bili gazde, uvijek ih se zvalao aga, gradili kuću, svi ovdje su radili za njih, za Ivu Ljubančića. Evo ti primjera kako ni tada nisam bio normalan… Kad su oni 1970-ih gradili one svoje velike kuće, ja bih njima namiješao malte, jer sam znao da će mi za to dati “crvenku”. Nisam ja ništa dogovarao. Radio sam džaba, ali sam znao da će mi dati. I dao je! To je bio moj prvi zarađeni novac! Uvijek sam im se vrtio među nogama, donesi ovo, odnesi ono, ništa od njih nisam nikada tražio, ni dnevnice ni ništa… Poslije toga, s tatom sam išao u šumu i radio grablje i vile koje sam kasnije po pijacama prodavao. Nemaš love, moraš raditi da bi osigurao novac i – hranu! Sirotinja! U srednjoj školi sam bio superodlikaš i tata me upisao u upravno-ekonomsku školu, htio je da upišem fakultet i nešto postignem, jer sam bio potencijal. No, sutradan ja sve papire sam prebacim u zanatsku školu i završim za instalatera centralnog grijanja. Pritom sam predao zahtjev da u drugom razredu polažem i treći kako bih ranije išao raditi. Odbila me komisija. Ja ti se u trećem razredu, međutim, prijavim na natječaj za posao u pulskom Uljaniku, a nemam diplome o završenoj školi. Dođem u školu, škola zaključana, samo čistačica. Ja ti nju zamolim da nazove mog razrednog starješinu Šemsu Starčevića, ona nađe njegov kućni broj i nazove ga. Uputim se do njega, ali njega nema kući, njegova mater kaže: Ošo u gljive!

Gdje je otišao?

Gore.

Ja onda gore za njim, nije mi ni kiša smetala, i po šumi se derem: Šemso, Šemso! Kad sam ga našao, objasnim mu zašto ga tražim, a on meni da odmah odemo do škole. Uđemo u njegov narančasti Stojadin, dođemo u školu, on nazove pedagoga i tajnika škole, oni isto dođu i naprave mi diplomu, a da školu nisam ni završio!!! Tako sam ti ja i tu pokazao neku nenormalnost!

Vinko se tako kao tinejdžer zaposlio u Uljaniku na poslovima brodocjevara i do dana današnjeg je ostao – cjevar! I nikada nije zaboravio svoju prvu plaću i kako je njome šokirao oca.

Kad sam krenuo u Pulu, kod nas na groblju bila misa, otac mi šutne u džep tri “kombajna”, 300.000 dinara, da mi se nađe za pomoć u prvim danima. Ja ti odmah svog poslovođu zamolim da mi omobući ostajati na poslu i poslijepodne, kako bih uz rad učio rezati i sijeći cijevi. Imao sam ja titulu i diplomu i radno mjesto, ali nisam ništa znao raditi. Starije kolege su me prozvali kantadur, samo sam hodao i pjevao! Ja sam tu imao duplu korist – učim se raditi i, plus, dobijem bon za marendu poslijepodne. Super, dva puta jeo, nisam potrošio novac, miran do sutra. Ujutro ću opet na doručak, a ionako nisam večeravao. Oni su bili toliko fer da si mi pisali prekovremene sate, što je bila i treća korist od toga. Dobijem ja prvu plaću. Pazi sad, otišao sam u lipnju sa 300.000 dinara, u srpnju sam nešto malo radio, osmi mjesec sam radio puni mjesec, a krajem devetog mjeseca, kad se u Žepču vadio krumpir, dođem ja roditeljima s plaćom u džepu od 4.960.000 dinara!!! 102 prekovremena sata!!! I tati dadnem 2.500.000 dinara, a njegova plaća bila 1.100.000 dinara. Vrlo brzo sam se izborio i za bolji status. Izjutra ti se na brod ide u brigadama, u mojoj brigadi je bilo nas 30-ak podijeljenih u nekoliko grupa. U studenome ti ja tako od svog poslovođe Igora Premca dobijem nalog za brod Silbu za neki posao za kojeg mi odredi dvojicu – pomoćnika!!! Alooo, imao sam 18 i pol godina. I tu se pokazala ta moja nenormalna crta, svugdje sam i uvijek radio neke iskorake kojima bih odskakao od drugih…

Dok je još radio u Uljaniku započela je velika gospodarska kriza krajem 1980-ih godina, Vinko je bio oženjen, imao je troje male djece, bio mu je neophodan bolje plaćen posao. Kako je odlučio, tako je i napravio. Prešao je u tada veliku tvrtku Monting koji ga, pak, pošalje na teren u termoelektranu Kakanj. Tamo se Vinko, opet, javi za posao u neku zagrebačku tvrtku Instalremont, jer mu je direktor, s kojim je razgovarao, ponudio iznimno veću plaću i bolje uvjete rada u Zagrebu.

Došao ja sutradan na posao, svi mi se smijali. Ispalo je da me direktor nalag’o, plaća mi manja nego da sam ostao u Žepču. Kako sam došao, tako sam i otišao. U radnoj knjižici mi ostalo zapisano da sam u toj firmi proveo cijeli jedan radni dan!!! odmah sam zatražio i uzeo svoju radnu knjižicu natrag. Nikada nisam dao da me netko zajebava! Izašao sam iz te firme s knjižicom u Savsku ulicu, a tamo vidim firmu Montmontaža. Uđem kod njih, a direktor me odmah upita: Bi li ti, momak, išao u Kakanj na teren? Bih, naravno! Onda me pošalje kod nekog inženjera na test i dobijem rješenje: Cjevar druge grupe. Iznad mene, po broju bodova, bili su samo VKV majstori koji su to zaradili svojim višedesetljetnim stažom. Dođem u Kakanj na teren, plaća bogovska, a ja dječak sa 20 godina i pritom vodeći majstor. Tko bi mi to danas vjerovao da nekome ispričam?!Onda sam otišao u vojsku pa u Italiju u Bresciu na šest mjeseci. Računao sam da će mi to biti dovoljno za skupiti neki novac za otvoriti firmu i privatni posao. Šest po šest mjeseci, evo mene i dan danas u Italiji!

Kad je, malo poslije rata u Bosni i Hercegovini, odlučio konačno se vratiti u Žepče, doveo je u rodni grad – Cicciolinu! Tako je, tvrdi, nazvao kombi – mobilnu pečenjaru, koja mu se jako svidjela u Italiji, a vjerovao je da će sustav pečenja pilića i njihova ponuda iz vozila biti dobar posao.

Kombi smo prozvali Cicciolina, jer to je bila jedina talijanska riječ koju su svi razumjeli!!! Prepustio sam jednom prijatelju da vodi taj posao, ali pokazalo se da sam se oslonio na krivi oslonac – on nije znao ništa o tome i sve je propalo. Nakon Ciccioline sam otvorio ovaj Cromont, napravio radionicu za inox, postrojenja i cjevovode. Imam firmu i u Italiji, tamo radimo instaliranje, a ovdje proizvodim. Od toga se hranimo…

Kako je Cromont počeo dobro raditi i neprestano širiti poslovanje, tako su i Vinkovi poslovni partneri, ponajviše iz Njemačke i Italije, počeli pohoditi Žepče. Vinko je primjetio da bi oni, pritom, u većini slučajeva na poslovnim ručkovima popili tek pokoji gutljaj ponuđenog vina…

Znao sam da su naši ugostitelji obični kokošari kojima je jedino bilo bitno kupiti jeftino. Bože sačuvaj da kupe neko vrhunsko vino i drže ga za neke posebne prigode svojih posjetitelja. Ma kakvi. Neka oni mogu ponuditi ili bijelo ili crno vino i neka je ono jeftino, sve drugo je njima nebitno. Tako sam ti ja pomalo počeo iz Italije dovlačiti njihova vrhunska vina i, kad bi se približavala večera, donio bih ta vina u restoran u koji bih odveo gosta i, praktički, svojim vinima častio svoje goste. Tad sam shvatio da se distribucija vina može i legalizirati i pretvoriti u dobar posao. Godine 2009. sam po uputama mog klijenta iz Italije, koji godišnje puni 240 milijuna litara vina, a zafalilo mu 15 milijuna litara, otišao u Hercegovinu potražiti i otkupiti sve što nađem. No, kome god u Hercegovini sam spomenuo hitnu potrebu za 15 milijuna litara, gledali su u mene kao u budalu – tko može kupiti i platiti 15 milijuna litara, alo!!! Tad sam vidio koliko smo mi, u stvari, mali i koliko je ta Hercegovina skromna u kapacitetima vina koja se tamo proizvedu. Tada sam odlučio legalizirati uvoz talijanskih vina u Bosnu i Hercegovinu i 2013. godine sam osnovao tvrtku Povratak. Svemu je, dakle, kumovala moja spoznaja 2009. godine da na tržištu jednostavno nedostaje vina. A to je generalno za cijeli svijet, kad se vidi koliko se proizvede, a koliko se može popiti. I uvijek ga nedostaje, sve vinarije traže vina. A ja radim po talijanskim vinarijama i slušam te njihove priče, u džepu imam ključeve od više od 100 vinarija u Italiji u kojima radim cjevovode, instaliranje postrojenja, sustave hlađenja. Eto, tada je meni zasjala lampica da bi vino u Bosni mogao biti dobar posao!

Zahvaljujući dobrim poznanstvima i prijateljstvima, Vinko je vrlo brzo u Italiji okupio tim u kojem su bili enolog Giuseppe Sortato, agronom Giuseppe Rama, tehnolog Giuseppe Posenato, a 25. srpnja 2013. godine u Žepču je otvorio Wine Shop Povratak, koji je preko noći postao najveći uvoznik talijanskih vina u Bosnu i Hercegovinu. Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom studenoga, u rodnom gradu je organizirao javno predstavljanje projekta Vinogradarstvo u žepačkom kraju na koje se odazvalo oko 800 ljudi.

Da bih doveo te sve silne ljude morao sam primijeniti praksu: “Evo ti bombon, dođi mi u krilo!” Dakle, janjetina, prasetina, muzika i onda narod dođe! I vino džaba! I sve džaba! Ljudima se poslužilo 800 večera i dala im se dobra muzika. Pitate kako su ljudi reagirali na izlaganje ideje o sadnji vinograda u kraju u kojem nikada vinograda nije bilo? Ajde, dosta je priče, kad će ta janjetina, dobacivali su, ha, ha, ha. Evo Josipaa, koji sad radi sa mnom, on je bio na toj večeri, taman je završavao fakultet u Osijeku i neke stvari mu nisu bile jasne. S druge strane, mislim da je 90 posto okupljenih vjerojatno mislilo: “Jebeš budalu, nema od toga ništa!” No, dođe proljeće 2014. godine, a mi zasadili prvih 10.100 trsova. Znači, nije džaba pričao, proširila se priča… Premda, ruku na srce, dok smo ručno sadili lozu, onim putem pored vinograda od 4 hektara prošla je tolika plejada pameti što Bosna na jednom mjestu nije nikada vidjela. Svi po putu i komentiraju, a mi po njivi sadimo i oni bolje znaju od nas. No, idu vinogradi, lijepo se razvijaju, mijenja se svijest i već sljedeću 2015. godinu pridruže nam se prvi vinogradari, počeli se ljudi priključivati, osnovasmo zadrugu koja se paralelno počela razvijati kao što se razvijala i vinarija. Sve zadrugare smo vezivali čvrstim ugovorom u kojem stoji da im vinarija jamči otkup, preradu i plasman grožđa i preuzima na sebe rizik investicije. A zadruga im jamči stručnu i mehaničku potporu. Onaj traktor od 130 KS, koji je maloprije prošao glavnom cestom najveći je u Žepču, kao što u Žepču nije postojao riper dok se nismo osnovali. Svakom tko krene u sadnju vlastitog vinograda jamčim godišnju zaradu po hektaru od čistih 6.000 eura. Računica je ovakva, za palavu vinarija plaća marku i dva pfeninga po kilogramu grožđa. E sad, visokorodni sustav jamči da se po hektaru može dobiti 30 tona grožđa. Za ovaj kraj, gdje alternative nema, to je ogroman novac.

Vinko je svjestan da se njegovo vino “još dugo neće posluživati na kraljevskim dvorima”, ali “bit će dovoljno vremena za stvoriti brend, sad je u prvom planu čovjek i njegov opstanak na ovim područjima”.

Svaka vinarija na tržištu ima svoje perjanice na kojima gradi ime, a na baznim vinima zarađuje novac. Nama je cilj da od ovoga ljudi mogu živjeti, a ne da se ljudi mogu pohvaliti da su napravili najbolje vino na svijetu i pritom prodali 100 boca od kojih nema dosta novca za sve. Mi moramo napraviti veliku količinu vina, puno tog vina prodati i da svi od toga možemo živjeti. A to hoće li nas kasnije zbog naše palave ili istarske malvazije doživljavati i kao izvrsne proizvođače, to je već stvar našeg tima koliko ćemo uspjeti na tom planu. Međutim, stolna vina prihvatljive cijene koja će biti u svakom domu i na stolu svakog ručka – to je naš cilj. Znači, široko tržište pokriti našim vinima korektne, pristojne i poštene cijene. Cijela ova priča je svima nama svjetlo na kraju tunela! Nešto što jamči povratak i ostanak! Ja živim pod geslom: Budi ono što jesi i sve si! Ti ne možeš u životu postići ništa ako ne zadržiš svoju osobnost. Ja kad bih prestao biti Vinko Matanov, postao bih teška pušiona, izgubio bih svoj život, a moj život je navrijednije što imam. Dakle, ja sam i sad u duši onaj dječak što je napasao krave pored ceste i prodavao grablje i vile na pijaci.


Comments are closed.