VLADIMIR DRAGIČEVIĆ (Tri međe i oblak): Dok nisam napravio svoj prvi vranac, u životu nisam popio ni kap vina

0

Da birokracija nije tako kruta, Vladimir Dragičević, arhitekt iz Bačke Palanke zaposlen na projektima urbanizma, danas bi se mogao i na pakovinama svojih Vagabunda i Pagana hvaliti da njegov vinograd u Neštinu nedaleko Iloka do u sekundu dijeli istu geografsku širinu sa znamenitim Château Lafiteom u Bordeauxu.


Htio sam na etiketi imati i geografsku dužinu i širinu, čak sam uradio cijelu seriju etiketa s tim GPS koordinatama, ali poljoprivredna inspektorica mi je, čim je vidjela tu moju ideju, odmah rekla da to ne smijem imati, jer prema zakonskoj regulativi u Republici Srbiji to jednostavno ne smije biti i – to je to. A te podatke sam htio staviti, jer sam, nešto proučavajući na internetu o vinarijama u Bordeauxu, naišao na podatak da je čuveni Chateau Lafite na geografskoj širini identičnoj kao i moj vinograd, ne u minuti, nego i u sekundi – 45 13 18. E sad, ako je to nekome zanimljivo i hoće iz tog podatka izvlačiti neku paralelu, neka to slobodno i radi. Meni je taj podatak – ugodan, priča Vladimir, doktor znanosti, koji je u vinograd, zapravo, kročio sasvim slučajno.

Prema vlastitom priznanju, njegova punica, koja radi u inozemstvu, nije htjela svoju ušteđevinu staviti na bankovni račun, “to joj je bilo besmisleno”, nego je odlučila kupiti neku zemlju.

Kad sam na lokalnoj televiziji vidio oglas o prodaji parcele u Neštinu, rekao sam joj za to i zajedno smo došli pogledati taj vinograd. I ne samo da smo ga pogledali, nego odmah i kupili! Vino i vinograd su tada za mene bili potpuna nepoznanica, o kupljenom vinogradu sam znao tek kolika mu je površina i koliko ima trsova i ništa više. U prvi mah nisam čak znao ni koliko je vinograd star, a sasvim slučajno sam znao koje su sorte tamo bile zasađene. Dakle, sve se dogodilo spontano i slučajno.

Bilo je to u rujnu 2011. godine. Taman je bilo vrijeme berbe, “deda Slavko Orlović, koji je prodavao vinograd, očito je znao kad ga treba prodavati”. Nudio je djed njima trenutačnu prodaju i vinograda i kompletnog uroda iz te berbe, ali Vladimir, priznaje, nije imao pojma što raditi s tolikim grožđem. U svakom slučaju, dojam bujnog vinograda s prelijepim grožđem bio je toliko snažan da nije bilo dvojbe gdje će otići puničina ušteđevina. Od tada, a prošlo je skoro šest godina, Vladimir u vinogradu nije radio nikakvu značajniju promjenu, tek je “neke stvari popunjavao, jer su neki trsovi, stari 37 godina, odradili svoje”.

Volim često naglasiti da je moja vinska priča nekako dosta kontra priča. Ljudi koji ulaze u vinarstvo, pritom ne pričam o onima koji imaju tradiciju i naslijedili su obiteljski posao, uglavnom vole vino, neki su hedonisti, vinopije, imaju novac i spremno ulaze u taj posao. Ja sam, opet, vinograd kupio sasvim slučajno, dotad vino uopće nisam pio, napravio sam od prve berbe 2012. godine vino da se okušam i – svidjelo mi se. Pošto smo mi ovaj vinograd kupili od jedne stara neštinske obitelji s dugom tradicijom rada u vinogradu, pouzdano se zna da je ovdje vinograd bio i prije 150 godina, a u vinogradu je bila zemljana kućica, koja je tada bila ruinirana, spaljena kad smo je kupili. Obnovili smo je i prvo vino smo napravili u toj kućici, imali smo samo jednu plastičnu kacu, drvenu presu staru 120 godina, tada ništa nisam znao o vinu niti sam tada uopće pio vino. Bilo je to 2012. godine, berba je bila izuzetno sušna i teška, ali vrancu je to pogodovalo. Deda je došao, donio je prešu, izmuljali smo vranac, a onda sam pitao što sad. Ništa, to ostaviš deset dana, svaki dan samo dolaziš i potapaš. Kad smo ga otočili i kad se malo istaložilo, poslije mjesec dana, bilo je super, oduševio sam se i tada sam se u stvari i zaljubio u vinarstvo. Tada sam i počeo piti vino! Zaljubio sam se u vino! Toliko mi se svidio da sam ga stavio u butelju, napravio sam i prigodnu etiketu, a ideja je bila da se zove Kućerak u Sremu, zbog te kućice u vinogradu.

Dobro, poznavatelji tamburaške glazbe bi rekli da se zna čiji je Kućerak u Sremu, ali, vjerujem, Vlada Kanić, autor istoimene pjesme, jedne od najpopularnijih u posljednjih nekoliko desetljeća na području Srijema, ne bi imao ništa protiv dijeliti svoje stihove s intimom Vladimirove kleti ponad Neština.

“Ima jedan kućerak u Sremu
zidan je od blata, iz inata,
s’ pogledom na jablanovo granje
i salonom, za plakanje.

Iznad njega vinograd u bregu,
podrum cuva kuče zvano Đole
kuma su mu treznili od vina
pa je Đole sada Đina…

Znam za jedan kućerak u Sremu
mladost moja, stanuje u njemu
zaspala je, sputanih ramena
u pidžami, od vremena…”

A da je Vlada pritom i vidio Vladimirovu vinogradarsku kućicu, koja je također od blata, ne bi isto tako imao ništa protiv niti da Vladimir svoju vinsku priču nazove, kako je jedno vrijeme čak i mislio – Kućerak u Sremu. Međutim, Kućerak u Sremu bila je tek jedna od ideja koja u konačnici nije zaživjela u praksi. Vinarija je mogla biti i Arhaika, kao i – Serendipiti!!!

Tražio sam riječi, neobične, čije značenje se ne može opisati. Serendipiti je neki osjećaj kad te nešto neočekivano iznenadi, ali prijatno, jako! No, onda sam vidio da u Gruziji ima nekoliko vinarija koje se tako zovu, u Americi isto, pa sam odustao, premda je taj prijedlog bio moj favorit. Nisam htio da me netko tako provali i kaže mi da nekoga kopiram. Onda, bila je varijanta da se zovemo Vinochio, imao sam neku nosatu figuricu sa šeširom tu u vinogradu, ali i od toga sam odustao, jer sam vidio da je to ime već u opticaju u Italiji.



Približilo se vrijeme registriranja vinarije, a Vladimir se nikako nije mogao odlučiti kako ju nazvati. Prošlo je kroz njegovo sito više od 30 različitih imena, ali – ne ide pa ne ide!

I onda se dogodio Interfest na Kopaoniku, zimska inačica popularnog novosadskog vinskog festivala, na kojem se upoznao s poznatim vinskim nizozemskim vinskim novinarom Paulom Balkeom. Požalio mu se Vladimir na svoje “porođajne muke” s imenom vinarije i pritom ispričao svoj gotovo svakodnevni ritual odlaska u vinograd u Neštin iz Bačke Palanke.

Kažem ja njemu kako do stana u Bačkoj Palanci do vinograda u Neštinu imam samo osam kilometara, ali da bih tamo došao moram prvo izaći iz Srbije, ući u Hrvatsku, voziti se u Hrvatskoj 1,5 km, izaći iz Hrvatske i ući opet u Srbiju – dakle, četiri carine proći u jednom smjeru i u povratku opet isto. Paul, koji je iz Nizozemske, gdje granice ne poznaju već desetljećima, oduševio se mojom pričom, a njegova reakcija mi je bila iskra da u naziv vinarije svakako stavim te tri međe. Jer, osim administrativnih međudržavnih granica između Srbije i Hrvatske, odnosno međa, imam pored svog vinograda jedan potez koji se zove – Hrastova međa. Tako je nastao prvi dio imena vinarije – Tri međe! A oblak? To je predložio jedan moj prijatelj, Tomislav, kojem se oblak učinio zgodnim za ilustraciju Panonske nizine. Tada sam se sjetio, kad smo kupovali vinograd, deda Slavko je sve jako hvalio, što je normalno kad nešto prodaješ, ali bilo mi je neobično kad mi je rekao da “tu ima dobar oblak”. Dobro sad, deda, razumijem što hvališ vinograd, ali kakav sad oblak!!! Kao, pošto oblaci uvijek dolaze sa zapada, to je početak Fruške gore, uvijek se razbiju i odu ili Dunavom, što je 300 metara od vinograda, ili odu Savom i Mačvom. I zbog toga na području neštinskih vinograda nikada nema leda! Te njegove riječi su mi još neki kasnije potvrdili rekavši da ne pamte kad je u Neštinu bio led. Eto, da bismo ispoštovali i taj “dobar oblak”, vinarije se zove Tri međe i oblak. Meni je bilo bitno da bude nešto drukčije i da ljudi upamte taj naziv, a vidim da ima efekta.

U konačnom odabiru imena vinarije Vladimiru je bilo bitno izbjeći obiteljsko prezime u nazivu, jer mu to, kaže, ništa ne znači, kao što nipošto nije htio uzeti neko latinsko ime, kakvih već ima ili je bilo dosta po Fruškoj gori, poput Vinuma, Virtusa, Vinusa, Bononie, Rittiuma…

Vladimirov perfekcionizam još je vidljiviji u vizualu vinarije kojeg je kompletno sam osmislio i napravio. Za početak, odabir Renaulta 4 kao mobilne reklame koja nikoga ne ostavlja ravnodušim…

Trebao mi je neki auto za vinograd koji se može prljati, ići kroz njivu, da se blatnjavi, a svima, kojima sam spominjao što želim, prva asocijacija za ispunjenje tih mojih zahtjeva bio je neuništivi Renault 4 ili Rendžer ili Cokula ili Mali div, kako ga već tko naziva… Ovaj model sam pronašao 2016. godine u Novom Sadu, a ono što je definitivno presudilo u nakani da ga kupim bilo je saznanje da je taj Reanult 4 moje godište, iz 1980. godine, ima 37 godina. Kupio sam ga za 300 eura, prijatelj mi je pomogao srediti ga, staviti na njega logo i malo mu popraviti kolorit. Osim što je funkcionalan, može jako puno tereta povući, star je, ne bojim se da ću ga udariti, isprljati, jako je dobra mobilna reklama, svi ga upamte, kao i ime vinarije. Ne troši puno, kod njega se nema što pokvariti, jedino da nešto polomiš, auto je savršen za moju vinsku priču.

Onda su na red došle i etikete za vina koje je, naravno, Vladimir sam osmislio. Kao i nazive za svoja vina – grašac i rosé od cabernet sauvignona, vranca i muškat hamburga.

Prvo sam buteljirao grašac, a vino sam nazvao Vagabundo. Sve sam sam napravio, one man show, sve što se radi ručno u vinogradu otac i ja sami radimo, kuću smo sami obnovili, čak smo i dio podruma sami zidali, etikete sam sam radio, vina u podrumu radimo sami, tako da doslovno sve od početka do kraja sve sam radim. Malo me to i opterećuje, ipak je to previše posla, ali još uvijek imam dosta entuzijazma, nadam se da ću sve ovo dovesti na razinu neke održive priče. Etiketama se bavim već tri godine, prije ovih na koje sam se na kraju odlučio da budu na buteljama, napravio sam bio najmanje njih 30. Slučajno sam došao na ovu etiketu kad sam vidio neko staru bačvu, ali kad sam počeo razrađivati ideju, bačvi dodao kotačiće, znao sam da je to puni pogodak i da će se svima svidjeti. Isto tako nisam sumnjao da se ljudima neće svidjeti etiketa za Pagan na kojoj je stara drvena presa koja, kao u starim čizmama kao da upravo izlazi iz vinograda.

Za ime Vagabundo se odlučio, jer to ime je razumljivo na svim jezicima, “internacionalnog je karaktera, a na neki način je i moja impresija vina”.

U nekim prvim planovima, Vladimir nije ni pomišljao na izlazak na tržište sa svojim vinima, jer je vjerovao da vino koje proizvede može sam popiti te podijeliti s prijateljima. No, vrlo brzo je shvatio da jedno jutro zemlje i dvije tisuće trsova i nisu baš tako malo, kao ni ulaganja u vinograd i vinariju, te je počeo razmišljati o načinu povrata uloženih sredstava kroz prodaju vina. S druge strane, bio je uvjeren da ima nešto dobro, autentično i zanimljivo.

Na svom prvom izlasku u javnost, na kultnom vinskom festivalu WINE JAM – YOUNG GUNS, održanom krajem ožujka u klubu Ben Akiba u Beogradu, njegov grašac Vagabundo vinski stručnjaci su ocijenili najboljim bijelim vinom, Pagan je zaslužio drugo mjesto u konkurenciji roséa, a za etikete Vladimir nije ni sekundu dvojio da neće biti proglašene najboljima…


Leave A Reply