ŽELJKO i JOSIP GAŠPARINČIĆ: Šenkovec postaje poznat i po slatkoj graševini

0

Kako sugerira stalno mijenjajuća vinska karta Hrvatske, koju kroje, naravno, inozemni ocjenjivači, Šenkovec u Općini Brdovec je na dobrome putu ponovo aktualizirati onaj stih iz poznate zagorske pjesme koja je krajem 1980-ih godina bila doživjela male preinake: “Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene, a u njem je – Sutla Šenkovec…” Naravno, nije riječ o uskrsnuću pokojnika, legendarnom prvom hrvatskom lancu supermarketa Sutla Šenkovec, kao prvoj i jedinoj prepoznajnici tog mjesta nedaleko Zaprešića, kojeg od granice sa Slovenijom dijeli tek rijeka Sutla i malena Harmica, nego o rođenju pobjednika, domaćoj javnosti gotovo potpuno nepoznatoj vinariji Željka Gašparinčića. Naime, Željko Gašparinčić je sa svojim sinom Josipom na nedavnom Decanterovom ocjenjivanju vina za svoju predikatnu graševinu iz 2013. godine dobio 92 boda, što je to vino, poslije platinastih Istriana Luciana Visintina iz Veralde i Traminca Izborne berbe bobica Iločkih podruma, prikazalo najuspješnijim među 60-ak nagrađenih vina iz Hrvatske.


Željko i Josip su tako utvrdili poziciju Zagorja i Prigorja kao hrvatskog središta – slatkih vina, što se donedavno moglo smatrati klasičnim oksimoronom, ali što su unatrag desetak godina Boris Drenški , osvajač čak osam Decanterovih zlatnih medalja iz Huma na Sutli, te Stjepan Đurinski iz Hruševca Kupljenskog, temeljito protresli i izborili se za novu hijerarhijsku podjelu.

Šenkovec Željka i Josipa Gašpariničića sam na prvu loptu zamijenio za istoimeno mjesto u Međimurju koje sam poznavao po pirotehnici koja se prodavala iz njihove tvornice Orion i koje je, doduše, četiri puta veće od naselja s tek 700 stanovnika na ušću Sutle u Savu. Nisam imao predodžbu da je Šenkovec jedino prigorsko mjesto u kojem se priča – ikavicom!

Istina, ovdje se jako puno drži do tog kajkavskog donjosutlanskog ikavskog dijalekta koji je 2008. godine, rješenjem Ministarstva kulture, proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom. Stoga se nemojte začuditi kad čujete stare ljude da Šenkovec zovu Šinkovac, priča Josip Gašparinčić.

Kroz njihov Šenkovec je jesenas prošlo na desetke tisuća izbjeglica koje su, prethodno, iskcavane na željezničkoj postaji Sutla i pješice te u tišini upućivalo ih se prema Harmici.

Osim velikih količina smeća, od njih nije bilo nikakve koristi., ali ni štete. Svi su tražili samo smjer za „Germany“, priča Josip.

Druga zamka na koju sam naišao bila je u suprotnosti sa stihom iz pjesme s početka teksta, a u kojoj se spominje da “čim se sedneš (u cug, op.a.), več mašina fučka pa te vozi v beli Zagreb grad”.
Jer, ni Željko, koji je u mirovni, ni Josip svoj radni vijek nisu vezali za “kartu v žepu” s kojom bi putovali u Zagreb! Željko je svoj posao geodeta odradio u Sloveniji, a njegovim stopama je krenuo i Josip koji, kao magistar inženjer strojarstva, svoj kruh zarađuje u plinskoj elektrani Brestanica nedaleko puno poznatije i jače nuklearne elektrane Krško.

U konačnici, meni je ista udaljenost svako jutro putovati do Brestanice ili u središte Zagreba, priča Josip.

Pritom se nasmijao i dometnuo da “njegova” elektrana u Brestanici rabi potpuno iste turbine kao i osječka plinska elektrana, koje su ih nabavile davne 1974. godine. Eto, neka se zna!

Otkuda posao u Sloveniji? Tata je imao firmu u Krškom, mama je Slovenka, radila u školi, u Zagrebu sam samo studirao… A fizički mi je sve isto, kao da idem na posao u središte Zagreba, tvrdi Josip koji je u susjednoj Sloveniji mogao dobro naučiti sve o vinima.

Jer, smatra Josip, “Slovenija je kao i Zagorje po broju sunčanih sati B ZONA, i imaju sva vina koja i mi proizvodimo – od pjenušaca, sauvignona, traminca do graševine”.

Na 2,5 hektara vinograda, na kojima je zasađeno oko 10.000 trsova, otac i sin Gašparinčić imaju graševinu, sauvignon blanc, rizvanac, pinot bijeli, muškat žuti, traminac i rajnski rizling od bijelih sorata, a od crnih portugizec i frankovku.

Naši vinogradi su na četiri lokacije i upravo ta razdrobljenost je najveći problem Zagorja – teško je, gotovo nemoguće, širiti površine pod vinogradom. Naš najveći vinograd je na površini od 1,5 hektara i za zagorske pojmove je to “veliki kompleks”. A pritom smo još na samo dva kilometra udaljeni od granice.

Dok se otac Željko vinogradom i proizvodnjom vina bavi skoro 50 godina, sin Josip skrušeno priznaje da se do prije 5-6 godina uopće nije ni zanimao za vino. Kaže, prve poslove je naučio uz baku Maricu i didu Jožu, tako da je već u 6. razredu osnovne škole ovladao tehnikom i naučio obrezivati vinograd (“Uvijek sam se veselio proljetnoj rezidbi i košnji trave”!). A u svijet vina je ušao tek nedavno, i to “ziceraški”, kad se uvjerio da tata s graševinom počinje dosezati vrhunske domete.

Tata Željko i mama Terezija su me pratili s nabavkom opreme, tako da već desetak godina obrezujemo sa električnim škarama. Moj posao je rukovati sa suvremenom opremom, traktorom i priključcima, dok tata vozi svojeg “Tomicu” (Tomo Vinković, op.a.), jer mu je jednostavniji i češće se kvari. U kratkom razdoblju sam u potpunosti preuzeo i podrumarstvo, i to uz pomoć enologa Krešemira Hrena iz Enoexperta, priča Josip Gašparinčić.

Visoko ocijenjeni predikat od graševine, tvrdi, nastao je sasvim slučajno, kad su gotovo digli ruke od te berbe.

Početkom svibnja 2013. godine kod nas je bilo jako nevrijeme popraćeno tučom, što je utjecalo na prinos. Najviše se stradala upravo graševina koja je u konačnici dala jedva kilogram po trsu. Na kraju se ispostavilo da je to bila najbolja godina za graševinu s kojom smo bili šampioni Zagrebačke županije 2014. godine. Slična stvar se ponavlja i ove godine. Mraz krajem travnja je “naštetio” purtugizcu, zato očekujemo dobru kvalitetu, priča Josip.

Otac i sin Gašparinčić su graševinu brali krajem listopada i od grožđa na 300 trsova uspjeli su dobiti tek 30 litara vrhunskog nektara – izbornu berbu prosušenih bobica.

Uspjeh na Decanterovom natjecanju je njihovo već drugo sudjelovanje na toj ponajvećoj svjetskoj smotri vina. Godinu ranije su na ocjenjivanje ponudili tek nešto malo manje slađu izbornu berbu graševine iz 2011. godine i za nju su dobili “preporuku”. Za vinariju koja ima kapacitet tek oko 25.000 litara vina, a proizvede se oko 15.000 litara, Decanterova priznanja su zapravo senzacionalna. Poglavito kad se njihova cijela vinska priča sagleda u kontekstu hobija, jer – Gašparinčićima je proizvodnja vina ipak samo hobi!

Istina, vino nije naš primarni posao, uvijek je to u našoj obitelji bio posao za poslijepodne, premda smo po cijele dane angažirani u vinogradima i podrumu. A kad pogledam da smo sve nabavili i podigli od ušteđevine, bez kune bilo kakvog kredita, onda mogu dodati da je ovo jako, jako skup hobi! Možda bi našu vinsku priču podigli i na višu razinu kad bi imali veću površinu pod lozama, ali to u Zagorju nije baš lako ostvariti, priča Josip.

Da ne bude zabune, Gašparinčići ne proizvode samo slatku graševinu. Štoviše, kao pravi Zagorci teško mogu odustati od nakane da njihovo vino kuće ne bude klasični “kiseliš” u kojem su smješali sve svoje postojeće bijele sorte i koje je pod imenom Šenkovin postalo glavno vino u tamošnjim lokalnim birtijama.

Inspiraciju za ime Šenkovin našli smo kod naših usjeda, koji su svoj pjenušac nazvali Šenpjen. Dakle, ako su oni u imenu naznačili da se pjenušci proizvode u Šenkovcu, onda smo tu formulu i mi priredili za našu kupažu bijelih sorata, priča Josip.


Leave A Reply