ZLATKO BOŠNJAK: Kao strastvenom ribiču, najveći trofej mi je kad nisam u vinariji ili kući!

0

Bilo je to prije nekoliko godina na predstavljanju vina PZ Trs iz Iloka u osječkoj vinoteci Vinita. U glavnoj ulozi je bio Zlatko Bošnjak, suvlasnik vinarije koja je nastala 2003. godine spajanjem obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Bošnjak i Faletar. Čudesno nadaren, luđački zabavan, vrlo kolegijalan i neobuzdano duhovit, Zlatko je na primjeru svojih vina brojne poklonike pokušavao uvjeriti da dva i dva nisu četiri.


  • Chardonnay mi je lagan i pitak, ali – ne ide! Cabernet franc radim među rijetkima kao sortno vino, ali – ne ide! Traminac, svi se kunu u iločki traminac, ali – ne ide! Sve ova vina napravim na godišnjoj razini po 2.000-3.000 litara.

Moglo bi se pomisliti da je sve spremno za zatvaranje vinarije, ali… Nije prošlo puno vremena, iz Iloka počne dolaziti bujica vijesti o završetku radova na golemoj vinariji kojom PZ Trs s berbom 2018. godine, praktički, udvostručuje svoje kapacitete te konačno dobija uvjete da se pod jednim krovom može proizvoditi više od pola milijuna litara vina godišnje!!!

  • Sad ću se konačno moći u potpunosti posvetiti vinu! Tko god je bio kod nas u vinariji mogao se uvjeriti u kakvim uvjetima radimo. Niti imamo skladište za boce, kutije…, patimo se, trenutno radimo u dvije 500 metara udaljene vinarije pa onda – vuci vino gore, vuci vino dolje, stalno seljakaj cisterne iz jednog prostora u drugi. Kad sve stavimo pod isti krov, prestat će potreba za umaranjem na tim bezveznim stvarima, konačno ćemo prioritete moći poredati na pravi način i konačno će nam neke stvari, kojima se do sada nismo stigli baviti, postati bitne. Mi sada proizvodimo oko 400.000 litara vina godišnje, a u novoj vinariji, koliko god ona izgledala impresivna, nećemo povećavati proizvodnju. To vam jamčim, sadašnjih pola milijuna litara je gornji limit preko kojeg nema prelijevanja, dosta je!

Na sličan način, katastrofično, pokušao je Zlatko, koga prijatelji zovu Đuza, prije nekoliko dana, opet u Osijeku, ali ovaj put u vinskom baru Vinska mušica, obrazložiti kako mu ni rajnski rizling “ne ide dobro, premda je to najbolje vino iz njegova podruma”. Zlatko je, doduše, posebno sentimentalan prema rizlingu, jer su mu roditelji dugo živjeli u području Mosela, kao što mu i dan danas tamo žive dvije sestre. Upravo je na primjerima poluslatkih i polusuhih rizlinga s vrlo izraženim kiselinama, koje je kao mladac tamanio dolazeći u Njemačku, odlučio “raditi isključivo suha vina bez velikih kiselina”. U toj kategoriji su i njegovi rizlinzi zbog kojih se mora “dobro nalagati da bi ih prodao”!

S druge strane, najboljim vinom koje je napravio Zlatko će proglasiti slatki traminac iz 2008. godine, nešto u potpunosti suprotno njegovoj vinskoj filozofiji. Premda nesklon veličanju svojih vina, upravo taj traminac Zlatko voli nazvati – velikim vinom!

  • Kad je vino ispalo već tako dobro i veliko, namjerno sam za te bočice od pola litre bio stavio cijenu od tisuću kuna, pa da vidim tko će iskeširati toliki novac za kapi velike slasti. Računao sam – konačno ću u vinariji imati vino u kojem ću uživati sa svojim prijateljima. I onda se, ipak, pojavi netko kome se to vino toliko svidjelo da je odmah kupio – 25 butelja!!! Ha, ha, ha, on mi je tako, praktički, financirao ono što sam i namjeravao, s tim novcem sam otplatio sve troškove proizvodnje tog traminca pa sam ostatak mogao mirne savjesti popiti sa svojim prijateljima ili podijeliti drugima kad bih se napio!

Odnos prema čovjeku koji mu je došao u podrum i kupio slatkog traminca za 25 tisuća kuna ništa je u usporedbi sa “situacijom” u koju je doveo grupu gostiju koji su htjeli posjetiti njegov podrum u vrijeme kad je on s prijateljem već imao dogovoren odlazak u ribolov. Nazvali oni njega i pitaju koliko košta, a Zlatko, želeći ih “otkantati”, odgovori im – 100 kuna po osobi!

  • Ma, računam, svugdje je 15-20 kn po osobi, što oni moraju znati, pa kad im kažem 100 kn – poslat će me u neku stvar i zahvaliti se i ići drugdje. Međutim, oni uporni i kažu mi da će nazvati za pet minuta. Računam, to je samo izgovor da me na fin način izbrišu, ali, za pet minuta, oni stvarno ponovo nazvaše. I kažu da pristaju, doći će za sat vremena!!! Kad su počeli dolaziti u podrum, sve sam ih okupio na jedno mjesto i pitao jesu li svi stigli.
  • Odgovoriše da su svi došli.
  • Koliko vas je?
  • Ima nas dvanaestero.
  • Dobro, želim vas dobro vidjeti na jednom mjestu, jer sumnjam da ću više ikada u životu vidjeti 12 budala koji su spremni doći u moj podrum i pritom još platiti 100 kuna za kušanje vina!!!

Zlatkove zezancije nekada, kada se slušaju sa strane, mogu zvučati nezgrapno, pa i vulgarno, ali ne znam nikoga tko se ikada naljutio ili našao uvrijeđen zbog njegova humora. Grupa posjetitelja koja je platila 100 kuna po osobi obilazak njegova podruma dobro je i prošla, jer su se pojavili u vrijeme koje za njega svetinja. A to je – ribolov! Zlatkova velika strast kojoj se maksimalno posvećuje nakon što u 15 sati izađe iz vinarije.

  • Kad me pitaju čime se bavim kad nisam u proizvodnji vina, onda im nabrojim onaj standardan niz aktivnosti kojim se želi pokazati kvaliteta gubljenja vremena – šah, domino i ne ljuti se, čovječe. U stvari, jedina istina je da mi je ispusni ventil u pecanju, odnosno u Dunavu kojega obožavam. Nisam ja od onih koji će se pohvaliti lovačkim ili ribarskim pričama o kojekakvim ulovima, meni je, znajući što drugi rade u ribolovu, smiješno napomenuti da mi je najveći trofej smuđ od osam kilograma. Kad zaključam vinariju i dođem do svog čamca, ja sam već u dobitku. Moj najveći trofej je, u stvari, kad nisam u vinariji ili kući, a to je nagrada za koju se izborim odlaskom u ribolov.

O poslovnom udruživanju Zlatka Bošnjaka i Marija Faletara već kruži legenda da su se na taj potez odlučili jer su imali problema s naplatom grožđa koje su prodavali Iločkim podrumima. Zlatko priča da je bila riječ o više od 300.000 kuna dugovanja zbog kojih se sa svojim prijateljem dogovorio da sami počnu prerađivati svoje bobice ne znajući uopće kamo će ih pustolovina odvesti. Tada su Zlatko roditelji još bili gastarbajteri i zbog toga Zlatko danas voli reći da je “za pokrenuti vinariju i uspjeti u ovome poslu presudno bilo – imati tatu i mamu u Njemačkoj!”

  • Bez njemačkog novca ništa ne bismo mogli ni pomisliti napraviti!

Niti nekoliko godina kasnije, Marijo i Zlatko su od očajnih vinogradara postali ponajbolji iločki vinari koji u vlastitom posjedu imaju 60 hektara, kao i 40 hektara vinograda u posjedu svojih kooperanata, dok za njihovu graševinu znalci tvrde da je ponajbolja u Hrvatskoj.

  • Sada svi znaju što sve mogu dati Ilok, dobra zemlja i odličan vinograd na idealnom položaju. A Dekan, graševina proizvedena od grožđa s loza starijih od 40 godina, zasigurno je postao vinska prepoznajnica Iloka! Čudo! Pijući tu graševinu čovjek zaboravi sve kredite, priča Zlatko Bošnjak.

Dekan, kao naziv ponajbolje hrvatske graševine, nije proizvod Zlatkove duhovitosti, ipak je riječ o najvišem brdu u Iloku na kojem se nalaze njihovi najstariji vinogradi. Ali, kakav bi to bio Zlatko da uz takav naziv ne veže neku zanimljivu prispodobu koja bi bila dodatno intrigantna i – duhovita.

  • Kad u Kutjevu vino mogu nazvati Mitrovac, zašto i ja u Iloku ne bih mogao graševinu nazvati Dekan?! Kad sam ga proizveo, Dekan je bio prvenstveno namijenjen za posjet studenata dekanima prije polaganja ispita. No, izgleda da su svi počeli učiti, nitko više ne treba vino za dekana. Onda sam otišao korak dalje. S obzirom da me zovu doktorom, jednu količinu od petstotinjak boca graševine iz 2009. godine odvojio sam sa strane i etiketirao je pod nazivom – ‘Rektor’.

Od frankovke, jedne od najboljih u Hrvatskoj, napravio je i rosé, Franku, koju je, doduše, nazvao po kćeri svog poslovnog partnera Marija Faletara. Među rijetkima je koji cabernet franc proizvodi sortno, jedini u sortimentu ima sortu carmenere, kad mu se da proizvede fascinantan pinot bijeli, nedavno je kupažirao graševinu, rajnski rizling i traminac, no za veliku posebnost, barem u hrvatskim okvirima, izborio se proizvodnjom bijele kupaže Popola, u kojoj je, surađujući sa svojim velikim prijateljem i vinarom s Pelješca, Matom Violićem Matuškom, spojio – graševinu i pošip!

  • Ako ste se ikada zapitali što će se dobiti kad se pomiješaju okusi primorske i kontinentalne Hrvatske, a niste dovoljno maštoviti da to sami skužite, dva majstora, jedan s mora, drugi s kopna, napraviše ovo vino na svoje zadovoljstvo, a za vaš užitak, napisali su Zlatko i Mato na etiketi za prvih stotinjak sretnika koji su mogli kušati to vino.

No, kako stvari stoje, nažalost, neće uopće puno vinoljubaca niti biti u mogućnosti nakvasiti nepca, jer u prodaji će biti tek tisuću boca.

  • Kad je u pitanju bijelo vino, ovo je zasigurno prva kupaža kontinenta i primorja u Hrvatskoj. U Italiji, gdje smo “maznuli” tu ideju, ovakve kupaže dugo funkcioniraju i zovu se “Fifty-fifty”. Od 1.000 boca, koliko ćemo ove godine pustiti u promet, sigurno ćemo 700 darivati, a prodamo li onih preostalih 300 – bit ćemo prezadovoljni!

Zlatko priznaje da je “Popola” u stvari Matina ideja, “čovjek stalno luta po Italiji pa vidio” i – “zašto bi nešto izmišljali kad možemo i mi nešto kopirati?!”

  • Graševina u toj kupaži je najbolja iz Vinarije Trs, riječ je o Dekanu, dok je druga polovina, pošip, Matina. I nema nikakvog dorađivanja, ide pola-pola pa kako ispadne! “Popola” ćemo puniti ovdje, jer pošaljem li Dekana u Potomje, poznavajući Matu, on će Dekana prodati, a u kupažu proturiti neku drugu, iz dućana..

Zlatka i Matu je rijetko vidjeti razdvojene, a Mato je prije nekoliko godina okrunio njihovo druženje kupnjom vinograda u Iloku o kojem će mu brinuti – Zlatko.

  • Ma, Mato i ja se više družimo nego što poslujemo, a i kad poslujemo opet se družimo! Kad nam je dosadno onda pričamo o poslu…

Bilo kako bilo, Mato je iz druženja sa Zlatkom odlučio u svoju ponudu uvrstiti vlastitu graševinu i traminac, dok se Zlatko, pak, prisiljava sve veći naglasak staviti na crne sorte i konačno se “suočiti s frankovkom na način na koji ta sorta zaslužuje”.

  • Frankovka u svakoj, pa i u najlošijoj godini, dobro rodi, a to ne mogu reći za cabernet sauvignon. Znate, godinama sam pričao da sva vina pijuckamo, a živimo od graševine. Mislim da je došlo vrijeme za uozbiljiti se i pokazati kako Ilok može davati i odlična crna vina.

Nedavno je PZ Trs ušao u ozbiljan projekt s osječkim Poljoprivrednim fakultetom koji će analizirati ulje koje će se od košpica grožđa uskoro početi proizvoditi u prostoru vinarije. Zlatko se šali pa kaže da će bi zahvaljujući toj suradnji njegove vinarije i Poljoprivrednog fakulteta  “Ilok mogao postati istoznačnica za košpice, kao što je Istra prepoznata u svijetu ulja”!

I, da ne bude zabune, trs u nazivu vinarije nije loza ili čokot ili panj. Ima Zlatko objašnjenje i za to. Ne znam je li on čitao knjigu Elizabeth Gilbert “Jedi, moli, voli”, ali njegovo pojašnjenje naziva vinarije definitivno je u tom smjeru. Prema njegovim riječima, dakle, TRS je akronim od naputka kojeg bi on preporučio svakom vinaru:”Trpi, Radi, Slušaj”!


Leave A Reply