Kad su tradicionalna druženja uz čašicu u Kutjevu, zna se da je najveselije kod Zorice Tandare. Uostalom, da je tome tako potvrdili su u nekoliko navrata i organizatori Kutjevačkog Vincelova dodjeljujući joj priznanje za “Najveseliji štand”! Zorica je praktična žena i ona baš na te datume, kad su iznad Kutjeva alkoholna isparavanja tolika da se mogu mjeriti u promilima, poziva sve svoje poslovne partnere, prijatelje i poznanike iz cijele Hrvatske da joj se pridruže na fešti koja potraje nekoliko dana.
Zorica je strastvena plesačica, ali, zbog velikih obveza i, ruku na srce, deficita plesnjaka i plesača u Kutjevu, ona te svoje fešte maksimalno iskoristi da bi se naplesala.
– A kroz ples, što napravim baš sa svakim svojim gostom, najbolje se i ispričam i dogovorim za daljnje poslove. Znate, ja sam odgojena ne pokazivati svoje probleme. Za mene kažu, a ja to ne primjećujem, da se stalno smijem i da nemam nikakvih problema, da kod mene cvjetaju ruže. Nisam osoba koja plane, vjerujem da se uvijek može naći neko rješenje. Tako razmišljam i o radu u vinogradu i u vinariji, prijatelji su tu, uvijek će netko uskočiti. No, kome je u životu sve lagano? Borba je velika, ali naprijed se može samo razmišljajući i djelujući pozitivno!
Zorica je svoj optimizam razvidno prenijela i na kćer Marijanu koja je, želeći dodatno podignuti raspoloženje kod njihovih gostiju, napravila i patentirala – Vinsku vozačku dozvolu!
– Vlasnik ove vinske vozačke dozvole pliva kroz život slobodnim vinskim stilom. U njegovom mentalnom sklopu dominira osjećaj vina, stoga molimo sve javne službe Ministarstva unutarnjih vinskih poslova da pruže pomoć i potporu u obavljanju profesionalnih pijančevanja. U slučaju da ga uhvatite trijeznog, oduzmite mu dozvolu i naplatite maksimalnu novčanu kaznu, napisala je Marijana u “napomeni” na ovitku Vinske vozačke dozvole.
Tako, sudeći po Vinskoj vozačkoj dozvoli, “A” kategoriju zavrijede vozači koji upravljaju automobilom iznad 1,3 promila alkohola u krvi, “B” kategorija se odobri onima koji u vidno alkoholiziranom stanju voze lokalnim cestama i prtenim putevima gdje nema prometnih patrola, “D” kategoriju dobiju oni koji zamjetno lažno pušu u alkometara i alkoholne pare zadrže u plućima, “E” kategorija je zajamčena onima koji se svađaju s prometnom policijom (“Tko pijan? Ja? Nikada. Ne pijem dok vozim, samo kada se zaustavim.), “G” kategoriju polože oni koji krivudaju cestom od bankine do bankine, potvrdu “H” kategorije dobiju oni koji voze automobil bez upaljenih svjetala u kasno promilskim satim, a “I” kategorija je dokaz sposobnosti upravljanja vozilom bez gašenja pokazivača smjera za lijevo/desno. Ponosni vlasnik Vinske vozačke dozvole neće nikada zaplakati što u svom dokumentu nema potvrdu “C” kategorije, za vožnju pod utjecajem bezalkoholnih pića, i “F” kategorije, za prepoznavanje prometnih znakova u trijeznom stanju!
Marijanina ideja je i da u golemo dvorište obiteljske kuće u kojem je i vinski podrum, velikim dijelom ukopan u brdo, postave luksuzne montažne kućice, kako bi Zorica sa svojim kćerima pokrenula i turistički dio svoje vinske priče. Zorica se već može pohvaliti da je njezina mlađa kćer, Nikolina, svojedobno bila prva vinska kraljica Kutjeva! Pritom je diplomirala na vinarstvu te će u potpunosti preuzeti enološke poslove u vinariji. Nikolinin suprug će preuzeti obradu vinograda. Tako, nakon dosta vrludanja i obiteljskih drama, Vina Tandara postaje uistinu obiteljska vinarija u kojoj će se jasno znati tko što radi. Zorica će, izgleda, konačno moći malo odmoriti!
– Sigurno da nije lako biti žena u ovome muškom vinskom svijetu. Jer, žena neke poslove i može odraditi, ali neke poslove mogu odraditi samo muškarci. S druge strane, ako se taj posao voli, onda ništa nije teško. Daš cijelu sebe u vinsku priču, ali onda gotovo da i ne postoji nekih pet minuta koje možeš posvetiti sebi. No, nije tako cijelu godinu, bude vremena kad žena može biti žena, priča Zorica hvaleći svoje muške kolege u Kutjevu koji joj pružaju potporu, posebno ako nešto negdje zapne.
Za sebe ne može reći da je naslijedila neku obiteljsku tradiciju proizvodnje vina. Rođena Požežanka, u Kutjevu je našla svoj prvi posao – “u Vinogradarstvu, na liniji vina golemog kombinata Kutjevo d.d.”.
– Brzo sam se i udala. U Kutjevu sam tri godine bila na poslovima u velikoj vinariji, a onda sam, slijedeći muža, koji je igrao nogomet u Švicarskoj u niželigaškim klubovima, krenula i ja za njim. Tamo sam prvo radila kao sobarica, jer nisam znala jezik, onda sam dobila posao u Kantonalnoj bolnici Schwyz, u kantini sam izdavala hranu doktorima. To je velika bolnica, svaki dan je na objede dolazilo nekoliko stotina doktora, sestara ili pomoćnog osoblja u razmaku od dva sata. Barem sam uz taj posao navečer mogla biti s djecom!
Zorica je sa svojim suprugom bila aktivna u Hrvatskom klubu, a upoznali su i Švicarca koji je je klub snabdijevao vinima. Promatrajući njegov posao, počeli su i oni uvoziti vina iz Hrvatske, uglavnom vina iz Kutjeva, od Krauthakera i Kutjevo d.d., i distribuirati ih po brojnim hrvatskim klubovima diljem Švicarske.
– Bilo je to razdoblje poslije Domovinskog rata i svi su htjeli imati nešto hrvatsko na svom stolu i u svom klubu. Kad smo sve to razradili, zaključili smo da bi bilo najbolje u Kutjevu kupiti vinograd i zasaditi loze te vlastito vino prodavati po tim ustaljenim kanalima. Tako smo si zamislili neki život.
Kako zamišljeno, tako i napravljeno. Hrvatski vinski velikan Ivan Enjingi ih je posavjetovao da zasade 7.000 trsova rajnskog rizlinga i 15.000 trsova graševine. Nakon dvije godine Zorica se sa svojim kćerima vratila u Kutjevo, a muž im se trebao pridružiti nakon što bi još dvije godine proboravio u Švicarskoj.
– Nažalost, evo prođe i 18 godina i još se nije vratio!
Tako je Zorica, praktički, od sadnje vinograda sama u svojoj vinskoj priči. U početku nije imala ni enologa, sve se radilo “instinktivno”. Od prve berbe bilo je 10.000 litara, danas proizvede oko 50.000 litara.
– Naravno da nikada neću zaboraviti tu prvu berbu 2002. godine, jer podrum još nije bio gotov. Vino nije bilo bog zna kakve kvalitete, ali – ništa nismo bacili, sve smo prodali!
Potom je prošla pakao s trgovačkim putnicima kojima je predala svoje vino na prodaju i nikada ga nije uspjela naplatiti. Zbog takvog iskustva, Zorica danas ima tek jednog prijatelja koji za nju prodaje vino u Poreču.
– Sve drugo sami prodajemo, raznosimo i naplaćujemo. Ja sam sve svoje kupce na moru upoznala i sve ih pred početak sezone pitam – koliko će im trebati vina. Oni mi se jave, ja im vino pošaljem dostavnom službom – prva ruka, najbolja cijena i naplata 100 posto!
Posebno je ponosna na svoje “litrenke”, kaže – “ne mogu ih dovoljno nasmagati kolika je za njima potražnja”!
– Ja sam se ponajviše i orijentirala na prodaju vina u litrenkama, bilo je teško probiti se uz te jake i poznate vinare, premda je kvaliteta mojih vrhunskih buteljki na zavidnoj razini. Zato je u mojim “litrenkama” vino od najboljeg grožđa. Usporedbe radi, litrenih boca proizvedem 30.000, dok je buteljki samo 5.000! Evo, nedavno sam u Slavonskom Brodu osvojila šampionsku titulu s mladom graševinom – “litrenka” je pobijedila butelje! Na Festivalu graševine jedina sam ja za svoje litreno vino dobila zlatnu medalju. Tako vam ja mogu reći da sam vjerojatno jedinstvena po tome što sam uspjela – preko “litrenki”!
