Kad od nekog vinara čujem čime se sve bavi, nekad se s pravom upitam što mu u životu treba još ući i u vinograd i mučiti se s proizvodnjom vina kojeg može bez problema sebi priuštiti bilo gdje i po bilo kojoj cijeni. Peter Polič, sin Vladimira Poliča, koji je po Forbesu među najbogatijim Slovencima, kao da je znao što ću ga pitati, odmah je spremno odgovorio: “Meni je zadovoljstvo napraviti ono što ne postoji!!
Ako ima negdje dobro vino, onda ga idem kupiti tamo gdje se prodaje. Zašto bih radio kopiju nečega dobroga?! U svojoj vinskoj priči radim nešto što ne mogu kupiti. To znači da, kad sam se već odlučio proizvoditi malvaziju, ona neće biti slična nijednoj drugoj. Tako vam je isto i s traktorom kojim će upravljati robot za poslove u vinogradu. Da takav traktor postoji, davno bih otišao kupiti ga, ne bih se mučio tražeći rješenje za njegovu praktičnu primjenu. Ali, evo, uspio sam, već sam u fazi izrade prototipa kojeg sam razvio u suradnji s Agronomskim fakultetom u Mariboru i dokazali smo da se to može napraviti, hvali se Peter, čije bogatstvo nije palo s neba niti ga je naslijedio, nego je došlo kao posljedica pametnog unovčavanja praktičnih znanja.
Peterov stric, očev bratić, Radko, poznati je slovenski kazališni i filmski glumac, dok je Peterova oca, Vladimira, možda najbolje opisati samo kao – genija. Peter za njega tvrdi da je od malih nogu bio u elektronici.
Prvo je, kao mladić, u Trstu radio u nekoj firmi koja se bavila prijamnicima, malo za vojsku, malo za Libiju, malo za Jugoslaviju. Onda je počeo raditi za poduzeće Varnost koje je osiguravalo sva velika naftna postrojenja. Ako ste nekada zapazili, oni koji su nadzirali te prostore morali su na određenim mjestima proći pored određenih točaka na kojima su se morali prijaviti sa svojim uređajima. E, to je bio njegov izum! Onda je počelo vrijeme kompjutora, a on se povezao s Olivettijem. Tada se nisu mogli uvoziti kompjutori nego su se ovdje sklapali, dograđivali… On je kupovao dijelove od Olivettija i sastavljao ih u Jugoslaviji i posao se zahuktao. Otac je uvijek bio fasciniran kamerama i kao srednjoškolac je sebi napravio prvu kameru! Bio je i osnivač prvog dioničarskog društva u Jugoslaviji, a u to vrijeme je to bila ujedno i prva privatna televizija koja se zvala Kanal A. Nije on imao nikakvo novinarsko iskustvo, ali poveo se onom krilaticom There is no business like show business. U posao s televizijom je ušao taman kad je krenula tranzicija i počele su nicati televizijske postaje diljem zemlje. Bilo je vrlo teško i skoro je bankrotirao, cijena spota na kojem se nešto reklamiralo pola minute bila je manje od jednog dolara!!! A onda je otac shvatio da mjerenje rejtinga gledanosti godišnje se naplaćuje 2 milijuna maraka. To mu je postala opsesija, napraviti uređaj kojim će mjeriti gledanost televizijskih programa. Onda je otišao na sajam u Cannes i zaprepastio se starošću tehnologija koje su korištene u svijetu za tu svrhu, pogotovo u usporedi s njegovim tada još nedovršenim uređajem koji je bio nekoliko koraka ispred konkurencije. U odnosu na druge, on je prvi napravio uređaj za čije instaliranje nije bilo potrebno “otvarati” televizore. To je bilo 1999. godine, ja sam tada bio na faksu, da bi godinu kasnije morao napustio studij i školovanje nastaviti izvanredno, jer je posla odjednom bilo toliko da sam se morao uključiti u priču. Mi taj uređaj još proizvodimo za cijeli svijet, ali nisam više toliko duboko u tom segmentu posla. Sad privodimo kraju razvoj uređaja koji će moći izmjeriti sve što gledate na televiziji, slušate na radiju, gledate na tabletu, mobitelu… To je suvremeni people meter, mjerač onoga što ljudi rade! Ne mjeri se to samo radi statistike, nego i da se vidi tko koje oglase gleda, tko nešto kupuje u marketima… Mi našu tehnologiju prodajemo u 52 zemlje svijeta, to je dobar posao. Nadam se da ćemo s novim unaprijeđenim uređajem premašiti ono što smo dosad postigli, priča Peter, također elektroničar, koji je očevu strast za izumima doveo u vinograd.
Prema Peterovim riječim, “vinarstvo i vinogradarstvo su, poput, elektronike, vrlo egazaktne kategorije, i upravo zbog takvog pristupa proizvodnji vina došli smo do rezultata kakve smo htjeli postići”. Njegova priča o prskanju loza u vinogradu naprosto je idealan egzemplar Peterova “stanja uma” i upornog traženja logičnog odgovora na tisuće pitanja koja mu se neprestano vrte u glavi.
Svi kad pričaju o prskanju reći će vam da su prskali toliko i toliko grama ili kilograma na površini od jednog hektara. Onda sam ja, kad sam se prvi put našao u takvoj situaciji, postavio protupitanje: Dva kilograma sumpora i pola kilograma bakra – kako to napraviti? I, što je najzanimljivije, svi te mjere vode u svojim dnevnicima, a tako je radio i moj radnik kojeg sam držao u početku. I koji bi u dnevnik napisao da je poprskao 800 grama na hektar!!! Čekaj, čekaj, onda sam počeo zvati sve svoje prijatelje koji se kuže u to. Prvo su mi rekli da sve zavisi kakav imam atomizer. Ok, moj atomizer je 600-litarski. Koliko atomizer ima šoba za špricanje? Na svakoj strani po četiri. Dobro, one najviše zatvori, one ti neće trebati, jer ti grožđe nije toliko visoko. Vozi 5 kilometara na sat i gledaj da ti na hektar ide 300 litara vode, a to znači da sa 600 litara napraviš dva hektara. Čekaj, čekaj, kako ti u traktoru možeš procijeniti koliko su dva hektara? Mogu ti izmjeriti metre ili kilometre na sat i onda to pretvoriš u neku dužinu, ali kako voziti traktor i izmjeriti hektare?! Ja sam iz elektronike gdje su mi manje-više fizika i matematika u malom prstu, ali ovi savjeti za vinograd i prskanje mi nikako nisu bili jasni. Ok, brzinu od 5 km na sat ne možeš konstantno držati, to bi možda mogao samo robot, ali i njemu bi bio problem i različito bi reagirao uzbrdo i nizbrdo. Treće, koji pritisak prskanja? Znači, koje sve parametre mi moramo imati i zapisati ih da bi zapisali u dnevnik prskanja 800 grama. U principu se sve svodi na to da ti sve isprskaš i na kraju vidiš koliko si potrošio vode i onoga pripravka u vodi i to podijeliš s površinom koju si poprskao i dođeš do rezultata kojeg kasnije savjetuješ drugima da koriste po hektaru površine vinograda, priča Peter.
Užurbano je bio u potrazi za odgovorima, jer si nije htio dopustiti da ga radnici lažu i prikazuju kako su nešto napravili, a da pritom nisu nogom ni kročili u vinograd. Došao je u situaciju da osobno radniku pripravi smjesu, atomizer, čak podesi i brzine u traktoru (“kako ne bi slučajno ubrzao i protutnjao vinogradom!”), a smislio je i način kako provjeriti je li sve bilo u redu. Samo, za tu ideju mu je trebao GPS sustav.
Proizvođači prskalica mi kažu da imaju GPS sustav, ali da je on dobar samo za velike vinograde s puno, puno hektara loze. Još kad su čuli da ja imam samo sedam hektara, okrenuli su očima. Nisam odustajao i pitao sam ih za cijenu, koja je bila 2,5 tisuća eura. Pa, što “ta stvar” zna za toliki novac? Kažu, zna gdje smo bili. Dobro, je li “ta stvar” može znati u kojem redu vinograda sam bio. Ne, odgovoriše, toliko precizan GPS sustav nije. Ja ih opet pitam zašto nemaju toliko precizne sustave, kad se to može dobiti uz svaki telefonski uređaj. I onda mi daju nagluplji odgovor: Toga nema u poljoprivredi!!! Prešao sam preko toga i krenuo se raspitiivati o njihovim prskalicama, po čemu su one toliko dobre i znaju li koliko u svakom trenutku isprskaju. Odgovoriše mi da njihove prskalice znaju to izračunati i da rade na bazi plovka. Dobro, dobro, kažem ja njima, a što ako se traktor prodrma i zbog toga se zatvori ventil, hoće li onda u tom slučaju uređaj javiti da je prazna i da je sve potrošio… Pitam ja njih i pitam, a oni meni odgovaraju na način da sam na kraju zaključio da, kupim li ta dva uređaja koji vrijede svaki po 2,5 tisuća eura, u stvari dobivam samo dvije pizdarije na traktoru koje mi mogu samo reći je li mi tank pun ili prazan!!! Na koncu sam se odlučio sam napraviti cijeli taj sustav na bazi autonomnog robota, bez čovjeka, koji će sve to raditi. Jer, ako imam čovjeka, onda moram imati nadzor. Robot će biti vođen na radio komandu, ali samo da nauči što mora odraditi. Ko malu bebu, primiš ga za ruku, odvedeš kroz vinograd i – krećeš. Došli smo u red, počni prskati, izašli smo iz reda, gasi! Okreni se, drugi red, počni prskati itd. itd. Ti ga sve naučiš, on će imati gore kamere, znat će u koji red je došao, a ja ću pritom sjediti u podrumu, rezati pršut i gledati na ekranu tablicu vinograda na kojem ću u svakom trenutku znati u kojem dijelu vinograda se nalazi, koliko je ostalo još sredstva za prskanje, ali i koliko je još goriva u traktoru. Jer, eto, moj radnik je znao ostati i bez goriva u traktoru!!! Znate, Einstein nije bio u krivu kad je rekao da nije siguran je li svemir beskonačan, ali da je siguran da je čovjekova glupost beskonačna. Bit ću najsretniji kad cijeli vinograd uspijem isprskati bez čovjeka kojeg bih morao platiti da naškodi svojem zdravlju, jer prskanje je uvijek upitno. A drugo, premda radim ekološku proizvodnju, prevelika doza sumpora je uvijek prevelika doza, kao što i puno slatkoga može biti problematično.
Do 2013. godine Peter je imao neznatno iskustvo u proizvodnji vina, i to pomažući majci i njezinom partneru koji je imao maleni vinograd s 1.500 loza iz kojih bi na kraju proizveli oko 2.000 litara vina. Peteru je hobi bio obilaziti vinare, kušati i kupovati “u paletama” njihova najbolja vina. Na nagovor svog dobrog prijatelja Dare Špenka, koji ima impresivan vinski arhiv “u kojem se nedavno otvorila i popila buteljka iz 1840. godine, a svoj red čeka vino iz 1795. godine”, kupljena vina je ostavljao na čuvanje u podrumu vinara od kojeg bi ih kupio.
Htio bih da sve što pojedem u životu napravim sam i da tako znam što sam stavio u sebe! Vina koja sam konzumirao prije početka moje vinske priče bila su od Gravnera, Prinčića, Radikona, Mlečnika, Vodopiveca, Kantea, Rojca, Gordije, Guerille… Bijela vina nikada nisam volio, ali od prve su mi legla ova macerirana vina, koja nisu tehnička, bila su mi kao najbolja crna vina, samo što su bijela! Dakle, znao sam što sam volio piti, ali ne i kako su se ta vina proizvodila.
I onda, sasvim slučajno, 2013. godine je u nekom oglasniku primjetio da netko prodaje prekrasan i veliki vinograd koji je na ilustraciji uz oglas izgledao impresivno. Prvo je pomislio da tako veliki vinograd može biti samo Brič te se nije ustručavao nazvati Envera Moralića, vlasnika te velike slovenske vinarije na granici s Hrvatskom. Bilo je to ostvarenje njegova sna da se makne iz Izole i konačno skrasi na nekom seoskom imanju koje nije okruženo drugim kućama. No, kad je nazvao Moralića, bogati naftaš, koji je vlasnik i Kutjeva d.d., samo mu je odgovorio da tako nešto ni u snu ne bi napravio.
Dobro, pa tko je onda taj koji prodaje vinograd, zapitao se Peter i, nerado, odlučio otići u agenciju koja je oglasila prodaju vinograda. Agencija ga je, pak, dovela u selo Truške, u kojem nikada nije bio, premda je vrlo blizu Izoli. Vrlo brzo nakon toga Peter je postao vlasnik imanja s vinogradom od sedam hektara i “vinar bez ikakva znanja kako se proizvodi vino”! I pritom je u razdoblju koje je uslijedilo svakome morao odgovarati na pitanje zašto je uložio toliki novac u posao oko kojeg će biti angažiran svaki dan u godini. A on bi svima papagajski ponavljao da nije sve baš tako i da je kao elektroničar uvijek više radio od bilo kojeg vinara kojeg je posjećivao.
Ja sam zimi na skijanje mogao ići od petka do nedjelje, a ljeti na kupanje i jedrenje tek vikendima ili na tjedan dana, kad bi bili kolektivni godišnji odmori. A kad bih dolazio kod vinara, oni su uvijek imali vremena. I tada sam rekao – najbolje je biti vinar! Uvijek imaš vremena, možeš živjeti lijepo i decentno, s vinogradima manjim od sedam hektara nemaš nikakvih problema, nisi gladan, bogami ni žedan, a imaš vremena dva-tri tjedna ljeti biti na moru. S druge strane, argument za ulazak u vinsku priču je i razmišljanje da elektronika, možda, u skoroj perspektivi neće nikoga ni zanimati, a od zemlje i vinograda uvijek ćeš moći živjeti. I nije to neki prestrašan posao, kako ga se hoće predstaviti.
I četiri godine kasnije Peter još uvijek tvrdi da o vinarstvu nema pojma i da će baš zato cijeniti svakog vinara koji dođe u njegov podrum, kuša njegova vina i otvoreno mu o njima iznese svoje mišljenje. U stvari, ta interakcija s drugim vinarima bila je jedina smjernica koju je sebi zacrtao kad je krenuo u svoju vinsku priču. I, uvjerava me, to se pokazalo kao najbolja škola! A prvi vinari koji su mu ušli u podrum bili su Zlatan Plenković i Davor Zdjelarević te Lazar Ristov iz makedonskog Chateaua Sopot. Bilo je to dan poslije rođendana njegova prijatelja Dare Špenka u Vodicama pored Ljubljane, kad se, “kao nikad prije, na jednom mjestu okupilo čak 150 vinara iz Slovenije i okolnih zemalja”.
Tamo me Dare svima predstavio, a kako je moje prezime u Sloveniji poznato, samo sam vidio kako lutaju pogledima sa strane, jer, evo, pomislili su, “još jedan koji će veliki novac staviti na nekog enologa i u novi podrum”. Prvi koji mi je prišao pitao me imam li nekoga tko će mi raditi vino, a ja sam mu odgovorio da nemam nikoga i da ću sve raditi sam. Kako sam, koliko proizvodiš vina? 8.000 litara, nemam o ničemu nikakva pojma, ali malo čitam knjige, berem tuđa iskustva. Opet, prvi koji mi je ponudio pomoć bio je pokojni Stanko Radikon. Dao mi je ruku i rekao: “Svaka čast, bilo što ti bude trebalo, slobodno mi se obrati. Nema tu nikakve magije, trebaš biti samo dosljedan!” E, sutradan mi je grupa tih slavnih vinara došla u posjet, zajedno smo obilazili podrum, kušali iz bačava, sve dok nismo došli do žutog muškata kojeg sam utočio u čaše koji je uistinu katastrofalno zamirisao. Htjeli su biti fini i samo su mi rekli: Eto, Petre, vidiš, i to se dogodi! Pritom su me posavjetovali da otvorim slavinu i pustim vino da isteče iz bačve, a ja ću ionako do sutra sve to zaboraviti. Nije mi se dalo prljati podrum i odlučio sam to napraviti za nekoliko dana, tek sam na tu bačvu od inoksa napisao veliki “X” i ubrzo na sve zaboravio. Za nekoliko tjedana u goste mi je došao jedan prijatelj kojeg sam zamolio da mi pomogne izliti bačvu. On me blijedo pogledao i upitao zašto bih to uradio, kako mi može biti tako svejedno baciti 600 litara!? Objasnio sam mu kako je vino mirisalo, a on si je odmah utočio jednu čašu, gurnuo nos unutra, pa opet gurnuo nos unutra i na kraju rekao da je vino izvanredno u svakom pogledu!!! Tada sam shvatio da je onaj smrad bio posljedica punog mjeseca. Sutradan sam naručio nekoliko bačava sa staklenom stijenkom kako bih ubuduće mogao gledati što se unutra događa. Jer, svi misle da kad staviš bobice i mošt da to padne na pod, a ne mogu ni pretpostaviti kako sve to raste i pada u odnosu na položaj mjeseca prema Zemlji.
Slično mu se dogodilo s prvom malvazijom, koju je macerirao četiri tjedna i potom stavio u barik, a koju je punio u boce u vrijeme punog mjeseca i koja zbog toga je bila nepovratno mutna. Sve su to bila suočavanja u praksi s onim što je prije strastveno mogao samo pročitati, primjerice, u djelima biodinamičarke Marije Thun. Sljedeće punjene malvazije iz berbe 2014. godine uradio je “na prazan mjesec”. I vino nije bilo mutno “poput mlijeka”! A postupno je iz godine u godinu produžavao maceraciju koja je u svom posljednjem izdanju, za merlot, bila čak 180 dana.
Cilj nam je da sve sorte dosegnu maceraciju koja će trajati do Uskrsa! Inače, volim reći da je ova sve učestalija praksa puštanja vina u promet već prije Nove godine čista hardcore pedofilija. Kao iz onoga vica o dvojici pedofila koji su vidjeli neku trogodišnjakinju, a jedan od njih će razočarano: Pa ona već hoda! Slovenci su takvi, ako ti piješ vino za Novu godinu iz berbe koja je tek završila, onda si ti onaj iz vica koji se čudi onima koji hodaju.
Peter ne skriva ni svoju fascinaciju Masaru Emotom, Japancem koji je 1994. godine uspio snimiti prvu fotografiju vodenog kristala. Emoto se bavio utjecajem vode na zdravlje ljudi. Puštao je vodi glazbu – božićnu pjesmu Tihu noć” te “Labuđe jezero”, što je formiralo pravilne i lijepe kristale. Voda slično reagira i na lijepe riječi. Znanost je, piše Emoto, već dokazala da svaka čestica na ovom svijetu, pa tako i svaki atom ili elektron u našem tijelu, ima svoju vibraciju. I mi sami često govorimo kako smo s nekim “na istoj valnoj duljini”. Eto, to je bilo dovoljno da Peter svojim vinima u podrumu uvijek pušta ugodni jazz ili neku easy listening glazbu.
Ako je konstntna tišina u podrumu, onda i najmanji zvuk koji se dogodi djeluje šokantno na vino. Zato je bolje da uvijek svira nešto uhu i vinu ugodno! Kao što smo u vrijeme zriobe grožđa počeli prakticirati praksu postavljanja zvučnika u vinograde te puštanje glazbe na otvorenome…
Peter je bio uspostavio i kontakt s Masaru Emotom, slavni Japanac je trebao doći u njegov podrum, no, nažalost, smrt je sve spriječila.
Peter je zaljubljen i u more, lud je za jedrenjem, a u partnerstvu je s kompanijom VSR, koja proizvodi gumene čamce. Naime, Peter je osnivač te kompanije, zajedno sa Samom Potokarom, u kojoj je sada u 45-postotnom vlasništvu
Kad smo bili na Hvaru kod Andre Tomića, on započne priču kako je od nekog ludog Slovenca Sama Potokara kupio neki gumeni čamac, koji mu se strašno dopao, ali, nažalost, da ga više nema. Nemalo se iznenadio kad sam mu rekao da moja firma proizvode takve čamce!
Ali, ni to nije sve, jer se pored elektronike, vinarstva, gumenih čamaca…, Peter bavi i građevinom. Upravo je s ocem i bratom krenuo u izgradnju tvornice za proizvodnju fotonaponskih modula u Divači, što će biti druga najveća tvornica tog tipa u Europi. Tvornica će biti potpuno automatizirana, tako da će za proizvodnju 3.600 komada dnevno imati tek 7-8 zaposlenika.
Peter je i strastveni pilot, kaže – “najmlađi živi pilot na svijetu”, jer je prvo samostalno pilotiranje obavio s nevjerojatnih 12 godina!!! Imao je dva otkazivanja motora na akrobatskom zlinu, kao i požar na alternatoru i nekim senzorima tijekom leta na svom Cirrusu.
Zato, vjerujmo mu kad kaže da je jedini trijezan pilot – autopilot!
