Turistička zajednica Općine Motovun na svojim internetskim stranicama ponosno naglašava da je u tom mjestu rođen Mario Gabriele Andretti, svojedobni svjetski prvak u Formuli 1, kao i pobjednik 500 milja Indianapolisa i višestruki šampion prvenstva Cart-Champcar. Motovun je bio dom Josefu Resselu, izumitelju brodskog propelera (zato se glavna nagrada na motovunskom filmskom festivalu zove Propeler Motovuna!), Vladimiru Nazoru i njegovom nježnom istarskom divu Velom Joži, kao i Miroslavu Šuteju, jednom od najvećih hrvatskih likovnih umjetnika 20. stoljeća, koji je u svojoj kući na motovunskom brdu tijekom 1990. godine oblikovao grb i zastavu Republike Hrvatske. Motovun mediji vole nazivati “brdom filmova”, “središtem tartufarstva”, no, sasvim je izvjesno, konačnim useljenjem u svoj vinski centar na prostoru nekadašnjeg motovunskog podruma iz 1902. godine, Mladen Rožanić definitivno postaje dio niske uglednika bez kojih se nipošto neće moći sagledavati značenje toga gradića.
Motovun slovi i kao najsnažnije izvorište pozitivne energije u Istri jer se nalazi na križanju tri zmajeve brazde, koje prenose Zemljinu energiju i njome opskrbljuju sva živa bića. Slijedom toga ne čudi što se Vinarija Roxanich odlučila “vratiti” u mistični Motovun. Dovoljno je reći da čuvari tradicije te čarobnjaci maceracije i dugog njegovanja vina u podrumu Roxanich svoje poljoprivredne i vinarske aktivnosti planiraju skladu s mjesečevim mjenama.
Svijet voli vizionare, a Mladen je svojim čudesnim “prostorno-programskim konstruktom”, za kojeg arhitekt i autor rješenja Idis Turato kaže da je “specifična i autohtona ‘strada di vino’, put turističkih nomada, staza istraživača gastronomske i enološke ponude”, bio upravo to – vizionar. Zahvaljujući kojemu se Motovun, bez imalo pretjerivanja, ubuduće neće smjeti zaobilaziti u bilo kojoj vinskoj valorizaciji Istre. A dodaju li se Mladenu Rožaniću i dvojica velikih vinskih zvijezda Istre posljednjih godina, Klaudio Tomaz i Marko Fakin, kao i braća Nikola i Albert Benvenuti iz susjednog Kaldira, Motovun će se bez pretjerivanja moći nazivati – glavnim vinskim gradom Istre!
– Dugo sam čekao ovaj dolazak u Motovun. Zapravo, u papirima je Vinarija Roxanich i registrirana u Motovunu 2002. godine, jer sam se onda nadao uzeti ovdje u zakup neke površine. Bili smo tu u selu Kanceti. Međutim, nismo uspjeli u toj nakani pa smo od naše crkve u zakup uzeli vinograde u Červarima pored Poreča da bi kasnije završili podno Višnjana u Bačva-Milanezi. I dalje ćemo grožđe vući iz tih vinograda, ali isto tako se nadamo da će se skoro stvoriti mogućnost i zakupa tu nekih površina pa i sadnje nekih novih vinograda. Naši zahtjevi leže već tri i pol godine, no taj predmet zakupa poljoprivrednih zemljišta ne riješava se baš tako brzo. Evo, konačno smo dočekali preseliti podrum iz Kosinožića u Motovun, gdje je cijela priča Vinarije Roxanich zapravo i počela.
Mladen je od početka svoje vinske priče zauzeo prilično čvrst stav prema festivalskom predstavljanju vina. S prvim vinima iz berbe 2005. godine poharao je Vinistru 2009. godine, pozlatilo mu se sve što je izložio, i – to je to! Nikada se više nije pojavio na Vinistri, možda na desetu obljetnicu trijumfa, 2019. godine, Mladen ponovo prigrli Vinistru, makar i simbolično…
– Za koji mjesec bit će deset godina od početka našeg komercijalnog sudjelovanja u vinskoj tržišnoj utakmici u Hrvatskoj i svijetu. Mi smo za Badnjak 2008. godine prvi put izašli na tržište s tri etikete Roxanich vina. I, eto, ta vina i danas možemo kušati i vidjeti kako se lijepo nose s vremenom. S druge strane, i način odležavanja vina se prilagodio toj želji dugog odležavanja tako da već vino u podrumu ima lijepe vremenske periode odležavanja koji sad već idu do 6-7 godina i zapravo zaokružuju ciklus jednog sazrijevanja vina za konzumaciju.
Njegov čovjek od najvećeg povjerenja, Mato Matić, pojašnjava da je Vinarija Roxanich prestala s praksom slanja uzoraka na festivale na kojima se vina ocjenjuju, jer su shvatili da “čak ni odlična Parkerova ocjena ništa ne pomaže – ne proda se nijedna boca više zbog toga što je vino negdje osvojilo zlato”!
Za Matu Matića zna se da je uspio na hrvatsko tržište plasirati dotad nama nepoznato meksičko pivo Coronu, kao i energetski napitak Red Bull. Dokazani trgovac!
– Volim reći da smo mi u ‘Vinariji Roxanich’ (obiteljski grb Rožanića sadrži mletački naziv Roxanich iz 14. stoljeća, op.a.) poput slikara – nacrtali smo sliku i čekamo da to ljudi prepoznaju! Nažalost, po potvrdu rada uvijek moramo ići u inozemstvo, tvrdi Mato Matić.
Za Mladena Rožanića se često moglo čuti da je propao, vina mu se ne prodaju, pretjerao je u upornom inzistiranju na za hrvatske uvjete ekstremnom vinarenju, ali, naravno, ništa od toga se nije pokazalo točnim. Štoviše, reklo bi se, nikada nije bio življi, kao što mu u ovih 20-ak godina niti jednom nije bilo ni u primisli “sve poslati k vragu”!
– Svaku takvu stvar, bolje reći projekt, primam srcu s puno entuzijazma, a za dovesti takvu stvar do kraja treba jako puno energije. A to nikada nije bilo upitno. Znamo što i zašto hoćemo i koji nam je cilj te je svaki uloženi atom snage i trud i vrijeme upravo sa svrhom postizanja cilja.
Kad sam prvi put razgovarao s Mladenom Rožanićem, bilo je to neposredno prije tiskanja mojih prvih Vinskih priča 2013. godine. Njegova supruga Ines bila je u poodmakloj trudnoći i doslovno je nekoliko dana dijelilo od poroda. No, htjela je biti uz Mladena za potrebe fotografiranja, premda ju je, doslovno, morao nositi i podizati na bačve na kojima je sjedila. Bilo je to razdoblje između dvije Mladenove vinske Ines – Ines u bijelom i Ines u crvenom, sjajnih kupaža posvećenih svojoj voljenoj supruzi.
Ines u bijelom je proizveo od osam bijelih sorata – verduzza, pinota sivog, pinota bijelog, sauvignona blanca, prosecca, graševine, glere i sauvignonassea, a Ines u crvenom, čudesno vino iz Rožanićeva testnog vinograda sorata neuobičajenih u Istri u kojem je zasađeno po šest redova svake sorte, proizveo je spajajući crnu malvaziju, barberu, cabernet franc, pinot crni, lambrusco i angelottu.
– Dugo smo razmišljali kako nazvati tu crnu kupažu. Trebalo se zvati – Poruka u boci! Sve dok nismo negdje u inozemstvu otkrili da vino istog imena već postoji. Tada više nije bilo dvojbe oko naziva i tako je nastala Ines u crvenom, ispričao je Mato.
Etikete za Ines u bijelom i Ines u crvenom naslikao je Mladenov veliki prijatelj Marin Berovič…
– Ma, zanimljiva je uopće ta priča o etiketi za Ines u bijelom. Krajem rujna 2010. godine u Supetru na Braču bio je skup biotehnologa cijeloga svijeta. Tamo se, što je običaj na takvim skupovima, kušalo po deset bijelih i deset crvenih vina iz određene regije. U Supetru se tim uglednicima među crvenim vinima Istre i Dalmacije najviše dopao upravo naš TeranRé 2006, kojeg su ocijenili s 92,2 boda. Naš prijatelj Marin Berovič bio je predsjednik ocjenjivačke komisije te je na sebe preuzeo obvezu predati nam priznanje. On je, osim što je biotehnolog i veliki zaljubljenik u vino, i – slikar! Naravno, došavši kod nas obišao je podrum i kušali smo vina iz bačvi. Oduševio se s Ines u bijelom. Kad je čuo da još nemamo etiketu zamolio je da malo pričekamo i da će se osobno potruditi naslikati ilustraciju koja bi mogla krasiti bocu. Poslao je vrlo brzo svoj prijedlog koji se svidio Mladenu, kaže Matić.
Nakon kušanja Ines u bijelom, ali i Ines u crvenom, čovjek može samo poželjeti da bračna idila i ljubavna romansa obitelji Rožanić traje vječno. I da Mladen što češće nosi svoj bijeli šal s kojim oko vrata djeluje pobjednički – poput Miroslava Ćire Blaževića hrvatskog vinarstva. Legenda o ovome uistinu senzacionalnom ‘inženjeru s ružom’, odnosno inženjeru strojarstva koji je dugo snivao i dočekao zaživjeti u praksi san o hrvatskoj inačici Bordeauxa, kaže da francuski vinogradi mogu dobiti inačicu i na crvenoj istarskoj zemlji. Čak i ako se partner u ostvarenju životnog sna traži petnaest godina! Upravo toliko Mladen Rožanić tražio je i na kraju našao vinogradara Antuna Banka, s kojim je 2004. godine pokrenuo najekstremniju vinsku priču u Hrvatskoj. Naime, vina u Rožanićevim podrumima maceriraju od šezdeset i sedam do nevjerojatna sto sedamdeset i četiri dana! Njegov rosé od borgonje, kao Rožanićevo najmlađe vino do pokretanja nove linije “prvih rožica”, odležava dvadeset i četiri mjeseca u bačvama i tri mjeseca u boci prije puštanja u prodaju…
Neki bi rekli da je Rožanić dugim maceracijama uspio čarobnjački bijelim vinima dati dušu crvenih vina. S druge strane, svjesnom sadnjom čak sedamdeset posto od dvadeset i šest hektara vinograda crvenim sortama Rožanić uspijeva sve veći broj vinskih zaljubljenika uvjeriti da je Istra – crvena!
– Naša vizija bila je suprotna smjeru kojem se Istra okrenula. Naime, dok je velika većina vinara krenula u bijela vina, mi smo radikalno u startu okrenuli priču, htjeli pokazati i uspjeli dokazati da je Istra, ipak, zemlja crvenih vina, ispriča mi je Mato Matić.
Zanimalo me hoće li Mladen konačnim useljenjem u novu vinariju počastiti svoju suprugu vinom koje bi se zvalo, primjerice, Ines u Motovunu?
– Svako vino dobiva ime na neki spontani način tako da unaprijed ne možemo reći kako ćemo nešto nazvati. Mi smo neke stvari po nekim zemljopisnim terminima definirali i tu imamo dvije nove etikete. Jedna je Draga, zavala Draga, to je jedan dio Motovuna koji se tako zove, a druga je Mirna, po rijeci Mirni. To su nešto kraće macerirana i spontano fermentirana vina, neutralno odležana i nakon za mene relativno kratkog vremena – 18 mjeseci, stavljena u bocu i poslije još nekog određenog vremena stavljena na tržište za konzumaciju. Mi imamo i neke prijateljsko-vinarske suradnje, tako da je sad izašao moj prvi plavac mali, Issa 2016, od grožđa mog prijatelja Marottija s otoka Visa, a na isti način od bugave radimo Issu bijelu!
– Kako se danas osjećate kad vidite koliko je mladih vinara krenulo smjerom u kojem ste vi bili pionir na ovim prostorima?
– Svatko treba naći svoj put i svatko ima svoje spoznaje o vinarenju i prema tome se i orijentira. Lijepo je kad ljudi ne rade vina automatizmom nego ih promišljaju, dublje studiraju materiju i prema njima se onda i odnose kreativno tražeći nove puteve i nova vina. Isto tako se može reći da je i svijest konzumenata prema takvim vinima sve otvorenija i ljudi rado probaju te nove stvari i nove puteve koji, opet, uopće nisu novi nego su zapravo osnovni, primarni i prvi putevi vinarenja.
Mladenov osnovni posao je u golemoj američkoj kompaniji koja se bavi građevinskom mehanizacijom za cestogradnju i on taj posao paralelno “gura” s vinskom pričom.
U trenucima dokolice voli kuhati, a iskreno vjeruje da će u svom novom vinskom hramu ponekad dopustiti sebi “odlutati i odmaštati koji tanjur pripremajući nešto za prijatelje i goste”. Mladen Rožanić – hedonist do ibera!
– Jedan od glavnih motiva ulaska u ovakvu vinsku priču bila je spoznaja o tome što čovjek unosi u vlastito tijelo konzuimirajući bilo hranu bilo piće. Moja želja je da kad netko kupi Roxanich vina, onda da ih drugi dan može i otvoriti i uživati u njima, a ne da mora slušati priču da bi to vino moralo ostaviti još 2, 3, 5 ili 10 godina da bilo spremno za konzumaciju. Te neke motive smo uspjeli realizirati i oni su se potvrdili. Ali, najbitnije je znati da mi sto posto znamo što pijemo kad pijemo Roxanich vina!
