Kad se Milan Budinski, današnji mladi prvi čovjek Agrolagune, osvrne unatrag 10 godina i pokuša usporediti “nekad i sad” istarskog vinskog giganta, široki osmijeh na njegovom licu sve otkriva. I sve osim nizanja podataka o tektonskim promjenama koje su se iznjedrile pod njegovom palicom, odnosno, kako on to voli reći – brojnih heureka koje je uveo u proizvodni proces, bilo bi nelogično i nespojivo s ambicijama i željama mladića koji je u ruke dobio igračku od koje treba napraviti svemirski brod. A napravio ga je!
– Sve što sada radimo u Agrolagunu nema nikakve veze s onim što smo i kako smo radili ranije. Realno!
Milanovo “prizivanje” heureke, izraza koji se koristi kao usklik radosti nakon uspješnog pronalaska rješenja ozbiljnog zadatka i koji stoji kao sinonim za iznenadnu spoznaju, nije nimalo pretjerano. Jer, Agrolaguna se uistinu stubokom promijenila posljednjih desetak godina zahvaljujući, prije svega, potezima koji su u potpunosti odudarali od stereotipa pod kojima se ta najveća istarska vinarija uvriježeno promatrala.
– Firma se stubokom promijenila. Primjerice, Agrolaguna prije nije znala za malvaziju! Kad sam došao grožđe za malvaziju brali smo s rodnih 30-40 hektara vinograda, a sada je malvazija rodna na 250 hektara! To je drastičan zaokret, potpuno smo morali promijeniti način funkcioniranja. Kad su se počeli saditi vinogradi u Agrolaguni, ideja je bila da će se proizvoditi samo crno vino i nešto malo malvazije. A govorimo o 2005. i 2006. godini, kad se već moralo prepoznati da će malvazija rasti, ali, eto, nisu to prepoznali. Od 2009. godine sadila se samo malvazija i nešto mrvicu chardonnaya, pinota sivog i viogniera, crne sorte nismo posadili niti jednu. Danas možemo govoriti koliko je i Agrolagunina malvazija bitna za cijelu malvaziju, jer preko 50 posto ukupne količine malvazije koja se proizvede s kontroliranim podrijetlom izađe iz našeg podruma! Od pet milijuna litara malvazije s kontroliranim porijeklom, iz Agrolagune izađe više od dva i pol milijuna litara. To znači da je svaka druga čaša istarske malvazije iz – Agrolagune. Realno, to je referenca! Ima brendova koji su fenomenalni, jaki vinari, i koje prepoznajemo kroz malvaziju, i oni su napravili pripremu za Agrolagunu da ona može ostvariti takav uspjeh.
Milan je ponosan na takav zaokret vinarije u kojoj obnaša dužnost direktora vinarstva i proizvodnje
– Kad bih morao reći što je ono u čemu vidim da sam najviše sudjelovao u preobrazbi Agrolagune, onda je to malvazija. Imenom jedna od tri najvažnije hrvatske sorte, možda čak tržišno i najstabilnija, a ja sam, evo, već godinama uključen u prošlost, sadašnjost i budućnost 50 posto kompletnog vina koje se proizvede od te sorte!
Za Milana je Agrolaguna, u stvari, bila prva vinarija u koju je htio doći. Ili, drukčijim rječnikom rečeno, do Agrolagune Milan nije birao vinariju za koju će raditi, svi ti silni vinski podrumi u kojima je boravio bili su tek sklapanje mozaika i neprestana potraga i potreba za novim iskustvima.
– Nakon završenog fakulteta morao sam proći razdoblje “nestrpljivosti u sebi”, koje uglavnom svi prolaze. Mnogi prihvate krenuti nekim putevima na kojima nikada više neće doći u situaciju ostvariti taj neki svoj potencijal. Ja sam svoju mirnoću dobio tek kad sam složio privatni segment života. A ta mirnoća i strpljivost su rekli – ok, do 40. godine rasti i ništa drugo osim skupljanja „know how“ ne smije ti biti u prvom planu. A od 40. do 50. godine života ću reći da konačno imam neku kombinaciju koja je dio iskustva i znanja i da bih konačno mogao nešto napraviti što bi bilo na razini onoga što bih ja htio napraviti. Dakle, mene tek čeka najveći stvaralački zanos! Bez obzira na velike uspjehe vina koje potpisujem, ne mogu ni blizu reći da sam u tom vinskom smislu ostvaren. Imam još milijun stvari koje bih htio napraviti…Ruku na srce, imam 38 godina i bilo bi suludo očekivati čuti od mene da sam se u potpunosti profesionalno ostvario!?
Kad se Milanu bila ukazala prilika za posao u Agrolaguni, on je u svojoj glavi imao planove koji su bili izvan Hrvatske. Došao je u Istru vidjeti što može napraviti u Agrolaguni i na licu mjesta je shvatio, u stvari, da je ta velika vinarija u tom trenutku bila jedini veliki podrum s dovoljno pravih ambicija za koje je mogao reći: “Evo, postoji i u Hrvatskoj mjesto na kojem sam mogao ostvariti svoje ideje i ambicije!”
– Tada sam već treću godinu radio samostalno na način da sam imao dva stalna angažmana, koji su mi pokrivali nužne mjesečne izdatke, a pritom sam pokušavao naći još dodatnih angažmana po Dalmaciji. Za ozbiljnije bavljenje ovim poslom kao „leteći enolog“ trebate imati ozbiljan broj ozbiljnih vinarija, a nije zanemariv ni apetit tih vinarija. Ja želim da to bude na određenoj razini, kao i da to bude osnovna stvar koju ću raditi, zato je nemoguće ograničiti se na neki mali teritorij. U tom smislu Hrvatska mi je tada postala pretijesna! Dalmacija mi je bila jako mala. Previše sam okolo hodao i premalo bio doma, 2009. godine sam se oženio i htio sam imati neki normalniji život. A to nije moglo ići zajedno s mojim neprestanim odsustvom i boravkom na putu od ponedjeljka do petka.
Konzalting u brojnim dalmatinskim i hercegovačkim vinarijama Milan je doživljavao i kao svoje učenje. To je bilo razdoblje između njegove 27. i 30. godine života. S druge strane, takav radni nomadizam mu je i odgovarao, jer mu je pružao mogućnost da s tadašnjom djevojkom živi tamo gdje je ona tada živjela – u Dubrovniku, “i da je od tamo nigdje ne pomiče dok ne kaže: Gotovo je, sada idemo ća!”
Dolaskom u Agrolagunu Milan je sa sobom ponio i iskustvo iz goleme kalifornijske vinarije Franciscan Estate, ali i “tri godine kod Andre Tomića”, kod koga je doživio svoju prvu zarazu vinom, ali i naučio “razmišljati o vinu kao proizvodu, velikom proizvodu, vinu, velikom vinu.” Bio je Milan i kod Ivana Enjingija u Hrnjevcu, ali, priznaje, u Slavoniji se nije mogao snaći, jer, tvrdi, “sebe ne može vidjeti nigdje gdje ne raste maslina”.
– U stvari, ja bih možda i mogao živjeti tamo gdje nema toga, ali bih se u tom slučaju utopio u poslu i puknuo nakon nekog vremena.
Možda je najvažnije naglasiti da je Milan u Agrolagunu, kao dio svoje popudbine, ponio “neko ludo življenje posla, i samo posla – kad si 150 posto u nekom poslu, tada jako brzo učiš!”
– U Agrolaguni su imali jako lošu berbu 2009. godine, barem u vinariji nisu bili zadovoljni postignutim parametrima, a pritom su imali neki nekontrolirani ulaz grožđa iz otkupa koji ih je totalno dezorganizirao. Njihova malvazija iz te godine je bila kvalitativno najlošija malvazija na Vinistri, a sve je to bilo prije nego što sam ja i počeo razmišljati o dolasku. Ma, problema je bilo hrpa. Crna vina, na koja su bili ponosni, bila su dobra, ali za ono što se danas traži trebalo je u njihovoj proizvodnji napraviti velike izmjene. U isto vrijeme firma je dovodila nove ljude, sadila nove vinograde i izgleda da sam pogodio idealno vrijeme za ulazak u vinariju. Došao sam izravno u proizvodnju, gdje je bio i Miroslav Latal, koji je poslije tri godine preuzeo vođenje vinograda, direktor podruma bio je Ante Gavranić. Ja sam bio sto posto fokusiran na tehnologiju. Od te ekipe koju sam zatekao, ove godine i zadnji podrumar odlazi. Od njih 25, koliko ih je bilo u preradi ili podrumu, sada je, dakle, ostao još samo jedan. A i on odlazi ove godine! Zato sad mogu reći da, doslovno, sve ovo što sad radimo u Agrolagunu nema više nikakve veze s onim što i kako se radilo ranije!
Milanov dolazak u Agrolagunu nekako se podudara s angažiranjem Roberta Ferrarinija, pokojnog enologa iz Verone, koji je Milanu postao istinski mentor. Stoga i ne čudi što su vrlo brzo nakon toga u Agrolagunu počela dolaziti najveća priznanja s velikih svjetskih vinskih festivala. Premda, priznaje Milan, “nagrade nisu uvijek bile za vina s kojima sam ja bio najzadovoljniji i iza kojih ja najviše stojim!” A i želja da se jednom vrati plavcu malom, dalmatinskoj sorti “čiji potencijal ne može ni blizu dosegnuti nijedna druga sorta u Hrvatskoj”, kao i “imati malvaziju koja raste kroz protok vremena, što rijetko koja svjetska bijela srota može postići”, vinske su maštarije zbog kojih se neće i ne želi opustiti sve dok ih ne ostvari.
– Ja nisam ludi radoholičar!
Milanovo inzistiranje na takvom “opisu sebe” za neupućene je u potpunoj suprotnosti s njegovim dnevnim rasporedom koji počinje prije zore, a završava oko ponoći. Ranojutarnje iskradanje iz kreveta Milan naziva ustupkom obitelji!
– Da ne bih krao puno vremena obitelji, sve moje privatne strasti se događaju zorom! Ja sam vidio sve zore zadnjih dvadeset godina! Nikada se nisam probudio nakon zore. Obožavam zoru, zora je moje vrijeme. Meni je zimi nezgodno, jer mi je tada dan prekratak, a ljeti mi je super, jer već u 4 sata ujutro mogu biti na nogama. Ja svitanja dočekujem na moru ili trčeći. Dok krenem na posao, ja sam već odradio svoj trening i nitko to ne zna. Te moje aktivnosti oduzimaju samo meni dio sna. I to bez obzira je li kiša, snijeg, tuča… Nastojim maksimalno smanjiti dio života kojeg trošim na stvari koje su, možda, samo moje, ali to radim tako da treniram rano, rano ujutro i kasno, kasno navečer. I onda dođe vikend, kad nema radnih obveza, pa ujutro trčanje produljim sve dok se moje cure ne probude i ne doručkuju. Do tada ja već trenirao šest sati!!!
A svemu je, priznaje, kriv pogled iz njegove rodne kuće u Sinju na visoku Kamešnicu!
– I sada je došlo do toga da kad dođem u Sinj, nešto što mi je prije bilo “Woooow”, ujutro ustanem prije zore, tenisice na noge i prije zore sam na 1856 metara! Ali, sada to mogu izvesti, a prije mi je bilo nemoguća misija i pomisliti da se to može napraviti. Dobro, jedan dio puta se odvezem autom, dokle se ide asfaltom. Ja sebe ne smatram nikakvim trkačem, ja se volim brzo kretati po brdima i šumama. U stvari, ja godinama uopće nisam potrčao!!! Moj prvi, bazni sport bila je košarka, koju sam igrao do odlaska na fakultet u sinjskom Alkaru. Srećom sam na vrijeme shvatio da sport drukčije doživljavam i nisam bio nesretan kad sam vidio da teško mogu nešto napraviti u seniorskoj konkurenciji. Na faksu sam svaki dan od travnja do srpnja obilazio terene za basket po Zagrebu na biciklu, od Mladosti, Črnomerca, MIOC-a… Do srednje škole bio sam zaluđen košarkom i brdima i onda je došao podvodni ribolov koji je sve to izbrisao i ništa osim toga nije postojalo.
Milan je, priča, još kao dječak svako ljeto znao mjesec, mjesec i pol, s bratom biti na moru, a iz tog razdoblja potječe njegova nevjerojatna strast za podvodnim ribolovom. Navukao bi masku i opremio se lukom i strijelom i – “pucaj”! Kako su imali samo jedan luk i strijelu, drugi bi stajao na obali i brojao kad će doći na red! Tada su počela Milanova maštanja o podvodnoj puški, o čemu roditelji nisu htjeli čuti ni riječ.
– Kad sam počeo loviti podvodnom puškom i kad je mater za to doznala, svaki put bi mi izvodila scene čuvši da idem roniti. A saznala je tako što, kad bi me pitala što radim u Zagrebu, ja bih joj rekao da za vikend idem na more roniti. Onda bi nastala drama i to se ponavljalo svaki put dok joj nisam rekao da želi li me više ikada vidjeti, onda o ronjenju više nema priče na taj način! A tako sam mogao nastupiti, jer sam si sve sam mogao priuštiti, i ronilačko odjelo i masku i pušku, sve sam kupio u Trstu i prošvercao, tako se tada radilo. I onda sam počeo svaki vikend ići na more. Ali, prethodno, cijeli tjedan sam bio savjestan student koji je u 6 sati ustajao i naporno učio do vikenda kad bi, u petak navečer ili u subotu ujutro s Lašćine se spustio s olovom oko pojasa i puškom u ruci do tramvaja, ušao u bus i ujutro bio u Zadru. A olova bih više stavljao zimi, oko 10 kila bih zamotao preko majice i ljudi bi me čudno gledali u tramvaju. Najčešče bih išao na Dugi otok ili Ugljan i tamo cijeli dan ronio i navečer opet na bus natrag u Zagreb.
Do odlaska na fakultet ronjenje je bilo tek ljetna zanimacija, ali odlaskom u Zagreb zov morskih dubina postao je cjelogodišnja strast. Dok je živio na Hvaru minimalno tri puta tjedno je odlazio roniti, a to je značilo da su subotom i nedjeljom zaroni bili od 00 – 24 sata – “koliko god sam fizički mogao izdržati toliko sam dugo bio pod morem!” Milan je “u komadu” u moru najdulje znao provesti nevjerojatnih 18 sati.
– Kako izgleda tijelo nakon toliko vremena provedena u vodi?
– Smežurano!
Kad je počeo s ronjenjem, Milan je prekinuo s trčanjem, jer, tvrdi, te aktivnosti nisu kompatibilne i trčanje bi ga umaralo za ronjenje. Tako Milan punih deset godina nije potrčao, ali je bio u super formi – plivačkoj. Prisjeća se da je zbog košarke često znao imati grčeve, a grčevi bi, da je nastavio trčati, bili fatalni za njega u moru.
– Što te toliko tjera u dubinu?
– Nije lako to objasniti nekome tko to nikada nije radio, ali shvatit će me svi koji su ronili i tako doživjeli osjećaj kretanja kroz more, istraživanje mora i ulov ribe. Da mi netko sad ponudi ronjenje u nacionalnom parku gdje ima hrpetina ribe ili ronjenje u nekoj industrijskoj zoni u kojoj također ima hrpetina ribe – to mi ne bi bio doživljaj. S druge strane, da odem roniti negdje gdje je prekrasno podmorje i tamo budem samo s jednom ribom koja ispunjava neki moj ranije zamišljeni plan, bez razmišljanja bih to prihvatio.
– Koliko možeš zaroniti na dah?
– Neki moji statički zaroni do desetak metara dubine budu do tri i pol minute.
– A koliko duboko si zaronio na dah?
– Naglašavam, nikada se nisam posebno bavio ronjenjem nego ribolovom, a ono što sam zabilježio jest ulov na 38,6 metara dubine.
– Ima li svjetla na toj dubini?
– Ima, itekako!
– Koji su ti najveći ulovi?
– Kirnja od 21 kilogram u dubrovačkom primorju, gof od 38 kilograma u dubrovačkom primorju, zubatac od 10 kg u istarskom primorju ili na zapadnoj istarskoj obali… Ma, ulova je uistinu bilo jako, jako puno…
– Sve sam pojedeš?
– Ha, ha, ha, pojede se, podijeli se. I to je jedan od razloga zašto nikada ne bih mogao živjeti tamo gdje moram maštati o dostupnosti ribe kao hrane.
Kao antipod morskim dubinama, planinski vrhovi su Milanova druga strast. Još od dječačke zadivljenosti Kamešnicom.
– Mene planine nikada nisu prestale privlačiti. Čak i kad sam počeo trčati ultra trail utrke, kod mene u prvom planu nije bilo trčanje nego priroda, ona je bila ta koja me privlači. Te planine sa svojim visokim vrhovima meni su ista stvar kao i more, doživljavaš nešto što imaš osjećaj da ne može svatko!
– Dobro, ali otkuda strast za trčanjem po kamenjaru i, općenito, uvjetima koji nisu niti za lagano hodanje. I to 100 milja u komadu?!
– Kad sam već debelo bio u Poreču, 2013. ili 2014. godine, prijatelj mi je spomenuo tu famoznu utrku na 100 milja. Tako ti je, praktički, moja uopće prva brdska utrka bila upravo na 100 milja. Nisam je uspio istrčati, jer sam se bio ozlijedio, odustao sam nakon 160 kilometara!!! Tada sam paralelno išao i u more i na trčanje i to me ubijalo. A to dvoje zajedno je – nemoguće! Barem na razini treninga koje ja radim. Primjerice, četiri mjeseca prije ovogodišnje utrke na 100 milja naprosto sam “izgasio” ronjenje. Kad radim te trkačke pripreme, onda sam konstantno umoran. I non stop me nešto boli. I stalno imam upale mišića. Svaki trening ideš da se polomiš! A s upalom mišića ne možeš otići na ronjenje, jer to je u tom slučaju jako, jako opasno. Ne kaže se bezveze da “zakiseljenih mišića ne smiješ ići roniti”, mogućnost nesvjestice je maksimalna… Niti pokušavati!
Milan žali što se ultra trail utrke održavaju u vrijeme kad on baš i nije u mogućnosti sudjelovati, a to je u sezoni zubataca i orada. Prema njegovom mišljenju, svatko može laganim trkom pretrčati 170 kilometara.
– Međutim, kod tih utrka nije u pitanju samo kilometraža. Kad govorimo o “100 milja Istre”, onda je u pitanju 7.000 metara visinske razlike, prepreke, udarci u kamenje, padovi…, tijelo strada od šokova uzrokovanih brojnim udarcima. Većina utrke je u mraku, a nemoguće je idealno predvidjeti doskok na tvrdo, kamen, oštri, meki, ovakav, onakav… Najbrži ikada istrčan rezultat na toliku udaljenost postigao je jedan Amerikanac pretrčavši 100 milja za 18 sati, a moje najbolje vrijeme sada je 23 sata. Ove godine je utrka počela u poslijepodnevnim satima oko 17 sati i najveći dio utrke se održava noću kroz kamenjar i šumu, po uzbrdicama i nizbrdicama. Prve godine kad sam odlučio to istrčati trčao sam samo po cesti, mislio sam – “brz sam na cesti, a ono drugo ću samo prohodati”. Ali, odustao sam kad sam došao do točke da uopće više nisam mogao ni hodati!!! I to ne od umora, nego nakon što sam ozlijedio jedno koljeno pa se vukao sa štapom pa ozlijedio i drugo koljeno pa se vukao s dva štapa i odustao sam u trenutku kad se više ni rukama nisam mogao pomoći… Godinu kasnije, kad sam, uvjetno rečeno, bio malo, malo pametniji, uspio sam istrčati tih 100 milja. Ove godine prvi put sam utrku istrčao s nekim planom. I stigao na cilj ukupno 12.!
Milanu fizički angažman nikada nije bilo nešto strana. Još u srednjoj školi dva puta dnevno je trenirao, a u Zagrebu je namjeravao studirati – kineziologiju ili biologiju. S obzirom da su ta dva fakulteta bila u koliziji, morao se odlučiti čemu će dati prednost. Odlučio se na kineziologiju, ali je i prije nego što je počeo studirati shvatio da “ne želi biti trener”.
– Jedino što je od prirodnih znanosti tada uopće ostalo kao mogućnost studiranja bila je agronomija. Moj brat je biolog i nas dvojica smo bili ludi za šumom, biljkama, botanikom, florom… Ja vjerojatno zbog te ljubavi prema prirodi drukčije trčim od svih drugih koji trče po brdima. Mene zanima gledati oko sebe. Nevjerojatan osjećaj je doživjeti izlazak sunca iznad Učke. Neprocjenjivi su bliski susreti s veprovima, srnama, jelenima, možda sam doživio bliski susret i s medvjedom, ali ja to ne znam. Uglavnom, da bih bio spreman, puno noćnih treninga sam odradio po brdima, Ćićariji, Učkoj… Ja se ne bojim divljih životinja, jedino čega se bojim su naselja. Zašto? Psi! Radije ću otići tamo gdje nema ničega, jer se nemam čega bojati, nego otići negdje gdje se prolazi usred noći kroz neko selo pa će tamo biti neki pas koji je ili nije odvezan.