Da ga nema, taj Krčedin bi trebalo izmisliti! Zahvaljujući tom naselju na obroncima Fruške gore godinama sam živio u iluzijama misleći da je ono, što sam načuo o Krčedinu, stvarnost. Tako sam mislio da je Krčedin u svinjskom, a ne vinskom Srijemu, dok se nije, prvo, pojavio Zoran Živković, bivši premijer Srbije, sa svojom vinskom pričom, a poslije njega zaredali proizvoditi vina u tom dijelu Srijema i mnogi drugi. Volio bih da mi sad netko pojasni gdje je granica i postoji li uopće još uvijek podjela između svinjskog i vinskog Srijema?! Ili je, ipak, ta granica, kako me neki već godinama pokušavaju naučiti, na samoj autocesti?!
Tako sam, također, godinama živio u zabludi da je Krčedin svojevrsna menažerija te da tamošnji mještani u toj zaluđenosti životinjama čak i svoje ugostiteljske objekte nazivaju po svojim ljubimcima. Eto vam Zekin salaš. Kad sam prvi put čuo da je na ulazu u taj restoran čak i mural sa slikom zeca, da zečevi slobodno trčkaraju između stolova, da tamo ima i jedan “muzejski” dio posvećen toj plahoj životinji, ali i da jedino mjesto na kojem zeca nema u Zekinom salašu jest – jelovnik, znao sam da želim otići na to mjesto. Ali, kad sam prvi put nakon nekoliko godina došao u Krčedin želeći vidjeti bogatstvo njihova fruštuka, kušati trganjce i flekice, ukrajinske piroge ili gusku u vinu, Zekinog salaša više nije bilo, a saznao sam i da ime restorana nije došlo zbog vlasnikove ljubavi prema zečevima nego zbog praktičnih razloga. Naime, ulica u kojoj se nalazio Zekin salaš nosila je ime narodnog heroja Veljka Zekovića znanog i kao Zeko!!!
Negdje u svibnju 2017. godine, bez nekog jasnog razloga, jer događaj o kojem su vijest prenijele sve svjetske agencije svakodnevno se odvija od 1984. godine, svi regionalni mediji objavili su priču o ogromnom jatu od 800 pataka koje u svojevrsnom “The Runner Duck Paradeu” obiđu sve vinograde tamošnje vinarije Vergenoegd, očiste ih od nepoželjnih insekata, ispljeve korov i pritom još pognoje zemlju. Patke su postale sinonim te vinarija čiji počeci sežu još iz 17 stoljeća, a pačji mimohod mediji su prigrlili kao najbolju ilustraciju organske proizvodnje kojom se diče vlasnici vinarije iz čuvene vinske regije Stellenbosch.
Priču o patkama iz Vergenoegda nismo ni prestali prepričavati, a ono, kao grom iz vedra neba, ponovo u medijima životinje iz Krčedina. Ovaj put – patke. Jer, eto, pišu specijalizirani vinski portali, u Krčedinu krenula potpuno nova vinska priča dvoje poznatih srpskih spisatelja, Mirjane Đurđević i Branka Mlađenovića, udruženih pod svodom – Patkova vinograda!
Nije baš da smo ime dali po patkama, kojih i nema u našim vinogradima, ali nije da u ovome kraju nema životinja. Evo, kad idemo subotom i nedjeljom u vinograd, mi automatski, upravo zbog lovaca koji pucaju oko vinograda na sve strane, moramo odjenuti one kričave prsluke i kabanice kako bi nas uočili i ne zapucali u nas, pričaju Mirjana i Branko, tvorci Kneza Miškina, krasne graševine u kojoj je malo i rajnskog rizlinga, vina koje je i prije pojavljivanja u javnosti počelo dobivati veliku medijsku pozornost.
Jer, Mirjana Đurđević i Branko Mlađenović su poznati spisateljski tandem koji se svojim svojedobnim bestselerom, Bunker Swing, već knjiški dotaknuo Krčedina. Njihov ulazak u vinsku priču poznavatelji Bunker Swinga su unaprijed doživjeli kao “praktično učenje” svega i svačega u vezi s vinarstvom i vinogradarstvom, a što će biti iskorišteno u novoj knjizi o američkim krijumčarima alkohola srpskog podrijetla koji su se prepuni novca vratili u Srbiji te u Krčedinu zasadili vinograd. Mirjana kaže da u njenoj obitelji postoji legenda o nekoj rođakinji koja je u vrijeme prohibicije pekla rakiju u Chicagu, ali je barem na još tri različita mjesta čula slične priče. I, što je zanimljivo, u tri od te četiri priče poduzetni preci su bili – žene. Još kad se sve to što su čuli vizualizira uz pomoć one legendarne fotografije bebe u krevetiću oblijepljenom dolarima zarađenim na ilegalnoj rakiji, objava romana bilo je samo pitanje tehnikalija.
Iz svijeta knjiga nije bilo lako ući u vinograd, poglavito kad prije toga nikada niste bili u nekom takvom ambijentu. Ali, tu je Branko, on je izmislio cijelu stvar, ja sam se samo pridružila, priča Mirjana, kojoj je, pak, prvi i osnovni posao, kojim će osigurati mirovinu, katedra hidrotehnike, ekologije i komunalne infrastrukture na Visokoj građevinsko-geodetskoj školi u Beogradu.
Branko priča kako je svojedobno, nakon što je Mirjanin suprug donio iz okoline Smedereva nekoliko stotina kilograma vinogradarskih bresaka, odlučio od njih napraviti rakiju, a Mirjana je poželjela uz njega naučiti taj zanat. Pritom se potrudila te za peći rakiju nabavila “damski kotao” od 20 litara!!! Branko je pekao rakiju, Mirjana je gledala i učila…
Tada sam se već nekoliko godina bavio poljoprivredom u istočnoj Srbiji. Želio sam se u potpunosti povući na selo! I okrenuti se višnjama kod punca na njegovoj zemlji. Međutim, bilo je to ipak daleko, oko 300 kilometara, okolina Zaječara, na bugarskoj granici. A bio sam čak kupio i zemlju da zasadim vinograd crne tamjanike! Oduvijek je kod mene postojala ljubav prema vinu, ali oduvijek sam samo pekao rakiju. S druge strane, taj istočni dio Srbije mi je bio nekako daleko, htio sam cijelo vrijeme imati nešto bliže Beogradu i glavnoj cesti, što sam u konačnici i pronašao u Krčedinu, odakle do Vračara stižem za 45 minuta, koliko treba s kraja na kraj Beograda! Mirjana je tu prepoznala o čemu se radi, njoj se sve to dopalo, i kada sam kupio zemlju u Krčedinu i riješio posaditi vinograd, pitala me može li i ona partnerski sudjelovati u cijeloj priči. Sjeli smo i ozbiljno porazgovarali i pokazalo se da će to biti priča koja će dugo trajati. Bilo je to 2012. godine u jesen!
Mirjana i Branko, vjerojatno i zbog euforije koja ih je zahvatila zbog sjajnog uspjeha Bunker Swinga, što se vremenski poklapalo s njihovim prvim radovima na podizanju vinograda, nisu imali nikakvu predodžbu čak ni o eventualnom nazivu vinarije. Znali su da ispod vinograda teče potok Patka, razmišljali su, možda, da vinariju nazovu Patkov podrum, ali su se plašili da ih se u startu ne difamira zbog “očiglednog i jeftinog imitiranja” naziva već postojeće vinarije Mačkov podrum u ne tako dalekom Irigu. I tako su godinu dana razbijali glavu dok nije došao traktor kojim su trebali rigolovati zemlju.
To preoravanje zemlje do metar dubine, koje je obavezno u pripremi sadnje vinograda, uistinu je nešto impresivno. U jednom trenutku sam primjetio da je traktor iz dubine preorao i na površinu izbacio nešto plavo. Kad sam prišao vidjeti o čemu se radi, bio sam šokiran. Bio je to gumeni – Paja Patak! Alooooo, usred njive, na metar dubine, dva i pol kilometra od sela!!! Oprostite, zar to nije bio znak kako ćemo nazvati vinariju, priča Branko.
Kad su konačno odlučili kako će se zvati, onda su zasadili vinograd, dočekali prvu berbu, drugu berbu, a od tih prvih grozdova, ponajviše graševine, odlučili su nešto i sami iskemijati. No, kako nisu imali nikoga poznatoga u svijetu vinarstva (a i danas tvrde da ne znaju bitno više vinara nego kad su počeli svoju vinsku priču!), poslušali su preporuku svojeg agronoma koji im je “na pladnju” doveo enologinju Tatjanu Đuričić, koja radi za Vinariju Erdevik, ali koja stoji i iza uspješnica vinarija Vinum, Veritas i Chichateau.
Mislim da ju je najviše ponukalo da dođe kad je čula da imamo graševinu. Prvo smo otišli do vinograda, sve je pogledala, nije bila baš previše pričljiva, a kad smo ušli u vinariju pitala je što nam je to. Odgovorili smo joj da je to vino koje smo sami napravili. Kad smo joj ponudili da kuša vino, ispričavala se da ne može, jer mora voziti. Čuj, enologinja koja se izvlači na vožnju!!! Mi smo to preveli kao da nije htjela to probati, poglavito jer je čula da smo to vino sami radili. Krajičkom oka je vidjela da je vino bilo skroz bistro i ipak se zainteresirala kako smo ga uspjeli izbistriti. Rekli smo joj da je bila jaka zima, otvorili smo sve kapije i prepustili vino mrazu. Onda se ohrabrila, kušala je vino, širom otvorila oči i rekla: Radimo! Tek kasnije nam je ispričala kako uopće nije očekivala ništa i da je bila ugodno iznenađena kako smo uspjeli napraviti jedno tako pristojno vino. Pazite, da ne bude zabune, nemamo mi nikakve iluzije da je to bio neki enološki veliki poduhvat, ali… Od tada zajedno guramo i naša suradnja traje već treću godinu!
Dok su smislili ime vinarije i pronašli enologinju koja će im voditi brigu o svemu što budu radili u vinariji, već se pojavilo i prvo vino oko čijeg naziva nije bio problem u dogovoru Mirjane i Branka nego u nagovoru savjetodavne službe da prihvati njihovu argumentaciju. No, to je već teren na kojem je Mirjana maestralno zaronila u svijet knjiga neposredno nakon beogradske “oktobarske revolucije” 2000. godine.
Tada je, prisjeća se Mirjana, komisiji predala svoj doktorat na kojem je radila pet godina, ali trvenja na fakultetu, do kojih je došlo zbog političkih promjena, dovela su je do takvih komplikacija da je u jednom trenutku rekla kako sve to što se događa oko nje zaslužuje biti tema – romana. U njezinom slučaju – zamišljeno, urađeno!
Sjela sam i počela pisati, a na kraju je to ispao i svojevrsni dnevnik “oktobarskih promjena”. Svi kojima sam to pokazala inzistirali su da moram rukopis objaviti kao knjigu, što sam na kraju i uradila… Radeći sve to utvrdila sam da mi je pisanje jako ugodno i, kad je jednog dana u listopadu te godine nestalo struje, rekla sam da ću “sad u demokraciji biti pisac”. Odmah nakon te odluke sjela sam i napisala svoj prvi roman, da vidim mogu li ja to. I vidjela sam da ljudi vole čitati, dok sam ja tu svoju prvu pisaniju nazvala ne romanom nego – faktografskom farsom “Čas anatomije na Građevinskom fakultetu”. Knjigu sam objavila u vlastitoj nakladi, kao i sljedeće tri knjige, priča Mirjana.
I tako, iz romana u roman, iz vlastite naklade u izdavačku kuću Čigoja pa Agora i, na kraju, gdje je i danas – Laguna. Eto, statistički gledajući, posljednjih 17 godina Mirjana je svake godine objavila po jedan roman, ukupno, dakle – 17 naslova. S obzirom na neke gotovo vizionarske prispodobe na koje je ukazala svojim romanima, a tu se prije svega misli na aferu na onkologiji te na uhićenje Radovana Karadžića, Mirjanu neki obožavatelji doživljavaju vješticom ili, barem, dobro povezanom s obavještajnim službama.
Ma, to što sam pisala su stvari koje bi svatko mogao uočiti kad bi otvorio treće oko! Priča o poklapanju moje knjige s uhićenjem Radovana Karadžića je zapravo potpuno blesava, premda postoji neka teorija o kojoj su, pazite sad, pisale bangladeške dnevne novine, da je Karadžić iz mog romana dobio ideju kako se skrivati!!! Ono što mogu reći je da danas ne možeš ništa izmisliti, a da stvarnost ne bude još gora!
Riječ je o njezinom kriminalističkom romanu iz 2008. godine “Prvi, drugi, treći čovjek”.
I tako, kad su Mirjana i Branko odlučili svoj vinski prvijenac nazvati Knez Miškin, nisu ni slutili koliko je nazivanje vina po junaku iz romana Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog toliko komplicirano u Srbiji.
Ideja da se vino krsti imenom Knez Miškin bila je Brankova, obrazloženje je našao u nevinosti i čistoći, dobru i plemenitosti, osobinama koje krase junaka romana. Pritom smo odlučili da naziv vina bude napisan ruskim pismom, a prijateljicu slikaricu, koja trenutno živi u Americi, zamolili smo za pomoć u ilustriranju pa nam je ona ustupila sve svoje slike da sami proberemo i uzmemo ono što nam najviše odgovara. U konačnom odabiru smo se odlučili za lik za kojeg nismo sigurni je li on ili ona, ali dobro izgleda na etiketi dok čita citat iz Idiota.
Mirjana priča kako su pokušali “slijepo slijediti sve naputke iz Pravilnika Ministarstva poljoprivrede o izradi etiketa” i vrlo brzo su dobili primjedbu da na pakovini “ne može biti rusko pismo”. Kad su im u korespondenciji Mirjana i Branko uzvratili navođenjem slova poput Q, X, Y, kojih nema u srpskom pismu, ali ih se može naći na vinskim etiketama i medijskom prostoru, stiglo je novo tumačenje: Ne može se koristiti ime Knez Miškin na etiketi, jer lica od značenja za nacionalnu povijest ne mogu biti u imenima vina. I pritom su obrazloženje pojasnili Pravilnikom u kojem se, pak, iz toga tumačenja “isključuju etikete starije od 15 godina”, tako da ljubitelji Kneza Lazara i Carice Milice ne moraju brinuti.
Onda smo čuli da su mnogi vinari imali razne i slične probleme i kako su ih rješavali. Čuli ste za vina Tri Morave, koja se zovu kao i službeni naziv vinske regije, a to, prema Pravilniku, također ne smije da se koristi na etiketi ako nemate zaštićeno porijeklo. E, ta vinarije i Ministarstvo su stigli do suda gdje se vinar branio da on uopće nije mislio na Tri Morave, nego na Tri Mopabe, što je, po njihovom tumačenju, naziv afričkog drveta. Opet, ovi naši iz Fruškogorskih vinograda imaju vino Fruškač, a i njima se to ime pokušalo zapriječiti. Jer, naziv podsjeća na Frušku goru, a nemaju zaštićeno geografsko porijeklo. No, vinar se dosjetio na kontraetiketi staviti da to vino ide odlično uz fruštuk i da ime vina ne dolazi od Fruške gore nego od fruštuka, naziva za obilan doručak. I dobili su spor! Netko je imao vino koje je nazvao No1, što “ne može, jer navodiš potrošaču da si prvi i najbolji”, a vinar nije uspio izboriti se za svoju ideju. Onda je samo stavio razlomačku crtu i dvojku ispod, tako mu se vino zove No ½, a napravio je već i No ¾, tako da se i tom gradacijom lagano približava toj famoznoj jedinici.
Na prvoj etiketi koju su nalijepili na butelju, koju sada ponosno čuvaju u dnevnom boravku kuće/vinarije u Krčedinu dopisali su nadnevak – 16. 06. 2017., neka se zna kad je okorjeli antialkoholičar završio u nazivu vina! Ali, kako stvari stoje, Knez Miškin neće ostati usamljen, jer će uskoro i druga vina iz Patkova vinograda dobiti imena po junacima poznatih svjetskih romana. Već se zna da će pinot crni biti nazvan po Marquezovom pukovniku Aurelianu Buendiji iz romana Sto godina samoće. Budu li se odlučili proizvesti rosé, zvat će se Molly Bloom, po junakinji romana Uliks, Jamesa Joycea, dok će rizling odležan na divljim kvascima, “o čemu još razmišljaju”, nazvati Alex DeLarge, po junaku romana Paklena naranča Anthonyja Burgessa…
Nemamo iluziju da će svi koji uzmu naše vino u ruke znati tko je Knez Miškin, većina ih to i ne zna, ali oni koji znaju uglavnom se razvesele.
A Poljubac nindže? Odakle taj naziv za lozovaču?
Taj naziv je izmišljotina iz čiste zezancije, Mirjana je kuma tom imenu rakije. Naime, ona se oduvijek divila mojoj spremnosti za fizički rad. Ja ustanem po mraku i odem u vinograd, ako imam nešto obaviti, i kad se vratim kući ona još uvijek spava. Pa mi kaže: Koji si ti nindža, sve obaviš po mraku! I tako sam ostao nindža. A kad je rakija izašla iz kotla i malo odležala, nudili smo je prijateljima, nije to bila nikakva komercijalna varijanta. Ne znam tko je to rekao, ali jedan od komentara je bio da je rakija “kao kad te nindža poljubi”. I tako je ostao naziv Poljubac nindže!!!
I u pozadini “Natječaja za jako kratku priču o Knezu Miškinu” također je bila dobra zezancija, ovaj put na račun velikog srpskog vinara Mije Radovanovića, koji tradicionalno već nekoliko godina za životno djelo nagrađuje velikane srpske književnosti “vinsko-književnom nagradom” – barikom ispunjenim cabernet sauvignonom!
Morali smo se zezati, jer posljednja nagrada, dodijeljena Vidi Ognjenović, otišla je u pogrešne ruke, Vida uopće ne pije!!!
