Kad je Željko Jungić, poznati banjalučko-čelinački vinar, pročitao burlesku koju je Vjekoslav Aćimović, vinski zanesenjak kakav se rijetko rađa i njegov povremeni štićenik, ali, prije svega, veliki prijatelj, napisao o gostima, konobarima i vlasniku imaginarnog Kafea Atlantida, nazvao ga je i otvoreno mu se obratio:
– Ostavi se ti vina, prihvati se pisanja!
Pričao mi je Vjekoslav o tome sa smiješkom, ali, s druge strane, nije mu bilo teško pročitati mi svoju Bocu bludnicu, pjesmu koja, kao i sve drugo što je napisao, a toga nije malo, nikada nije doživjela svoje ukoričenje:
– Stasala u bariku,
Leži i gleda me bludno,
Pluto joj kao sunce na izlasku:
I prašnjavo i sjajno, ništa čudno.
Oči u oči sa bocom.
Bocom bludnicom.
Bocom koja miluje i kada miruje.
Ne da se ni vremenu ni paučini
I u svojoj bistrini
Izgleda kao riba nasukana na mjesečini.
Dopuštam i shvatam:
Koliko su važne godine koje prolaze
Za kapljice
Koje mi sada dolaze.
Čak je i liniju vina koja proizvodi pod etiketom Vika, što je akronim za Vinska kuća Aćimović, nazvao Vjetar u jedra, a to je stih iz, pogađate, njegove pjesme:
…Ova boca sva čula mi budi,
I kad me nema na tvojim njedrima.
Vratit ću se, dobra budi,
Čim iskoristim vjetar u jedrima…
Vjekoslav u svojoj vinskoj priči ima i partnera, podjednako manijakalno strasnog zaljubljenika u vino, Nikolu Popovića, bivšeg menadžera u banjalučkoj pivovari, čija linija mirisavih tamjanika, na Vjekoslavov nagovor, nosi naziv – Pop Dracula!
– Ja sam dosta dugo bio bez etikete. Mi smo bili zasadili jedan mali vinograd u mjestu Drakulić pored Banje Luke, ali kako nismo u tome bili iskusni, a i taj teren uopće nije bio za vinograd, ništa nije uspjelo! Ali, kako smo pokrenuli tu priču u Drakuliću, a ja se prezivam Popović, onda se Vjeko tijekom jednog našeg druženja i puno boca crnog vina dosjetio da bih ja svoja vina mogao nazvati – Pop Dracula!? Mislio sam da će to biti samo nekoliko boca, da se našalimo, ali, eto, to ime je ostalo, priča Nikola Popović.
Tko su Vjekoslav i Nikola, dragi gosti u podrumu svih vinara u regiji, svojevrsni banjalučki „Pat i Mat vinari“, entuzijasti kojima je dan bez čaše vina u njihovom vinskom hramu u središtu Banje Luke – propao dan!
Ukratko, Vjekoslav je nadzornik skladišta u velikom trgovačkom centru koji do mirovine i potpune posvećenosti proizvodnji vina odbrojava još samo dvije godine. Vinski hram, kako prijatelji nazivaju njegovu malu vinariju nalik konobi, nastao je u prizemlju obiteljske kuće, jer „nije imao puno izbora – imao je vlastiti prostor i prilagodio ga svojim potrebama“! U obiteljskoj anamnezi ne sjeća se da je ikada itko bolovao od bolesne potrebe za proizvodnjom vlastitog vina. Jedino ako istinskim dijelom njegove anamneze ne prihvatimo podatak o gadnom pijanstvu od vina koje mu je taj nektar skoro zgadio u njegovoj 17. godini života.
– Uf, nikada neću zaboraviti to pijanstvo, vino je bilo užasno sumnjive kvalitete! Srećom, vrlo brzo nakon toga upoznao sam čovjeka koji je u Banjoj Luci bio u prolazu, ali dovoljno dugo da mi pojasni neke stvari i pokuša me naučiti kako sebi odabrati vino za piti. Nažalost, u trgovinama smo bili osuđeni na škrtu lepezu vina koja bih sva mogao svrstati u kategoriju „teške industrije“ i brutalne kemije. Kako to uvijek bude u bajkama, i meni se nešto slično dogodilo s darovanom bocom vina koju sam 1995. godine dobio od prijatelja. Izgledala mi je prefina i odložio sam je u podrum zgrade u kojoj sam tada stanovao. Godinu kasnije, u vrućem kolovozu, spustim se, vidim tu bocu, navojni čep, ništa posebno, pomirišem – lijepo miriše, probam gutljaj, dva, lijepo klizi, pogledam lijevo-desno, da me netko ne vidi, približim bocu i jedno pet-šest gutljaja nalijem u sebe. Bio je to neki izvanredan gamay! Tada sam prvi put osjetio potrebu kupiti neko grožđe, preraditi ga i proizvesti vino. Imali smo sreću što u naselju Slatina u Banjoj Luci postojala je tradicija uzgoja vinove loze i čime se bavio veliki broj Talijana i nešto Mađara, oni su održavali tu praksu. Uspio sam doći do nešto gamaya i smederevke koji nisu bili bogzna kakvi, ali gamay mi je zbog svoje suhoće bio izrazito zanimljiv. Opet, pored svoje kuće u Banjoj Luci imao sam 100 loza, na tuđoj zemlji, uz dozvolu vlasnika sam skrbio o njima, čisto da malo steknem iskustvo kad dođe dan da u svom vinogradu budem imao barem tisuću svojih loza!
Vjekoslav je prvi rod u „svom“ vinogradu imao 2001. godine, ali – „najveći dio je odlazio u rakiju, i dalje sam morao nastaviti praksu kupovanja grožđa s područja Laktaša“!
I tako je bilo do 2005. godine, sve dok nije upoznao „dobavljača koji dovozi grožđe iz Makedonije.
– Inače, prvo vino sam napravio uz pomoć priručnika kojeg je napisao profesor Jović. I dan danas čuvam taj priručnik i ponekad ga pogledam. Taj priručnik sam slijepo slijedio pet godina dok nisam dobio Internet! A kad sam dobio Internet, tad mi je samo nebo bilo granica. Kao što mi je i grožđe iz Makedonije otvorilo potpuno nove vidike.
Nikola se dugo bavio sportom, igrao je centarfora u mlađim uzrastima banjalučkog Borca, a iz njegove generacije, koja će ostati zapamćena u povijesti nogometa Republike Srpske, jer nisu jednu cijelu sezonu primili nijedan gol, u Crvenu Zvezdu je otišao Darko Ljubojević, dok je u Partizan i kasnije u poljsku Legiju otišao Aleksandar Vuković. Nikola se posebno ponosi što je jednu utakmicu odigrao zajedno s Miloradom Bilbijom, legendom kluba, koji je u dresu Borca 1988. godine osvojio Kup Maršala Tita pobijedivši u Beogradu Crvenu zvezdu 1-0, kad je Nikola imao samo 9 godina.
– Ja sam imao taj problem što mi majka nije dopustila nastaviti profesionalno se baviti nogometom, ustrajavala je na tome da moram završiti fakultet. Na kraju se to i pokazalo pravom stvari, završio sam ekonomiju, a da sam bio neka ekstra klasa, davno bi mene netko primijetio i davno bih otišao odavde. Imao sam ponudu otići u Kikindu, roditelji me nisu pustili i – to je bilo to. Nakon fakulteta sam se 2001. godine zaposlio u banjalučkoj pivovari. Tamo sam imao dosta prijatelja, jedan od njih je bio direktor proizvodnje, tako da sam imao priliku biti prisutan u svakoj fazi proizvodnje piva, to me jako zanimalo. Tamo sam vodio špediciju, ali zanimala me proizvodnja. Kasnije sam postao šef nabavke, logistike. Bio sam na dobrom poslu, kad su stranci kupili pivovaru, ja sam napredovao, ali zbog nekih duboko privatnih stvari sve sam to napustio… U pivovari sam bio 15 godina!
Priča o Vjekinim „a je to“ vinskim pokušajima brzo je došla i do Nikole koji je postao redovni hodočasnik Vjekina „vinskog hrama“. Vjeku su u Banjoj Luci tada doživljavali malo čudnim, ali Vjeko je ljubiteljima vina u tom gradu tada bio jedini entuzijast koji je sve svoje znanje bio spreman podijeliti sa svima koje je zanimala proizvodnja vina. I dobro je kuhao, što je Nikoli bio dodatni stimulans za dolaske u „vinski hram“.
– Ta Vjekina vina su bila dobra, posebno kad se usporede s ponudom u trgovinama – na policama se nisu mogla kupiti bolja! A bila su i nešto mizerno jeftina. Kako smo bili i mladi momci bez puno novca u džepovima, često smo dolazili kod njega, jeli vrhunsku hranu i pili kvalitetna vina! A njegove butelje postale su naši glavni pokloni za fešte, slave, rođendane… Tako je naše druženje krenulo.
Vjekoslavova proizvodnja nikada nije premašivala tisuću litara. Bila je dostatna tek za osiguranje njegovih osobnih potreba, prijatelja i obitelji.
– Mi ne radimo komercijalu. Ali idemo na to da barem podmirimo materijalne troškove, a pod tim se podrazumijeva osiguravanje količine grožđa potrebno za proizvodnju vina, enoloških preparata i 500-600 eura godišnje za odlazak u dvije-tri vinarije koje bi obišli i obogatili iskustva. Nama se i tako mizeran novac uvijek raspline, pa kad dođe vrijeme berbe nama uvijek ustreba novca. Još nismo doživjeli kupnju grožđa od novca iz kasice.
Okidač za početak suradnje Vjekoslava i Nikole bilo je vino iz 2010. godine, koje je Vjeko proizveo po Nikolinoj želji.
– Nikola me te godine zamolio da napravim vino približno njegovom ukusu, ali te godine nisam imao novac niti za tonu grožđa. Sramota me bila otići kod dobavljača kupiti samo 300-400 kilograma, a ranije sam kupovao deset puta više. Sramota, gdje ću se ja sad pojaviti s 500 kilograma grožđa!? Onda sam se obratio Nikoli i još dvojici prijatelja koji su ovdje znali, i još uvijek znaju, dolaziti i rekao im da skupe novac, da ja ovdje imam posude i da će jedna posuda biti za njih, imat će doslovno svoju „pipu“ za trošiti, dok će jedan sud biti za mene. Od njih trojice Nikola je jedini pristao na taj prijedlog i tako je počela suradnja, prisjeća se Vjekoslav početak njihova partnerstva.
Nikola priznaje da tada o proizvodnji vina nije znao ništa, ali – vjerovao je u Vjeku i to je bilo dostatno.
– Tada nisam mogao ni zamisliti da će sve ovo otići tako daleko, ako smo uopće i otišli daleko u ovoj vinskoj priči. Težili smo samo imati što bolja vina koja ćemo mi imati za piti i čašćavati prijatelje. Ali, pokazalo se da uz pomoć ostalih vinara prijatelja, Mome Minića i Milana Spasića, koji su nas neprestano instruirali i savjetovali, možemo i mi neprestano napredovati. Ako mogu reći da je Vjeko bio moj mentor, onda su oni bili naši mentori! I nikada nisu bili škrti u savjetima. S druge strane, nevjerojatno je koliko nam je pri ruci bila Vinarija Jungić, savjetodavno, a, ako zapne, i materijalno. Željko Jungić je naš veliki prijatelj i još veći gospodin i sretni smo što se možemo osloniti na njega.
U skoro deset godina partnerstva Vjekoslav i Nikola su ostali dosljedni proizvodnji od maksimalno tisuću litara vina. Obožavaju muškatne sorte, ali najponosniji su na pinot crni kojeg su proizveli uz asistenciju velikog majstora te sorte, Koste Botunjca iz župskog sela Donje Zleginje.
– Svi poznati vinari, nakon kušanja naših vina, gotovo isto bi nam rekli:
– Lako je vama napraviti ovako dobro vino kad ga proizvodite u malim sudovima!
I na kraju nešto što nije nebitno – s dva međunarodna ocjenjivanja vina Vjekoslav i Nikola su se mogli kući vratiti vičući, jer vina iz Vike su osvojila jednu zlatnu i četiri srebrne medalje.
